Povežite se sa nama

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, POTPREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA I BORACA NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA BiH: Svojevrsni praznik antifašizma u Sarajevu

Objavljeno prije

na

U BiH je donijet  opaki virus neofašizma i nacionalizma, koji već tridesetak godina razara ovu lijepu državu u kojoj smo složno i u ljubavi živjeli. Političke aspiracije i susjeda i komšija neprestano se lome preko leđa napaćene BiH

 

MONITOR: Povodom nedavne mise u Sarajevu ustašama stradalim  u Blajburgu članovi Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u BiH, i drugi građani antifašisti, organizovali su  komemorativnu šetnju kako bi se odala pošta žrtvama ustaškog režima. Koje su najvažnije poruke sa tog  antifašističkog skupa?

SKENDERAGIĆ: Sarajevo nikada nije bilo na pogrešnoj strani istorije. Kroz istoriju je Sarajevo preživjelo mnoga razaranja, ubijanja koja su kod njegovih stanovnika izazvala prkos i inat da se odupru svim nevoljama.

Nije u redu da se usred jednog antifašističkog, slobodarskog Sarajeva, koje se još liječi od dva krvava rata, dosipa so na rane tako što se održava misa onima koji su počinili neke od najkrvavijih zločina u ovome gradu.

Poruka, koju je poslalo građansko, antifašističko Sarajevo, pozitivno je odjeknula u cijelom svijetu i regionu. Bio sam ponosan na svoje sugrađane koji su jednom tihom, dostojanstvenom, komemorativnom šetnjom odavali poštovanje žrtvama ustaškog režima u Sarajevu bez ijednog incidenta.

Bio je ovo jedan od najvećih vjerskih i etnički miješanih antifašističkih skupova u BiH posljednjih decenija. Bio je to svojevrsni praznik antifašizma  u Sarajevu. To je svima nama koji volimo svoj grad i svoju domovinu dalo neku nadu i podstrek da se vrijedi boriti za bolje sutra.

MONITOR: Jeste li zadovoljni odzivom građana, je li među njima bilo poznatih ličnosti iz kulture i politike?

SKENDERAGIĆ: Onako masovan odziv građana Sarajeva učinio je ukupni dojam još impresivnijim i veličanstvenijim. Bezbroj uglednih i poštovanih ljudi je defilovalo taj dan – umjetnika, redatelja, glumaca, medicinskih radnika, književnika, sportista, poznatih i dragih Sarajlija. Ono što me posebno obradovalo jeste veliki broj mladih. Na mene je naročito emotivan dojam ostavilo to što se tih dana, kako u medijima tako i na društvenim mrežama, oglasio veliki broj potomaka nevino stradalih Sarajlija koji su pisali o svojim djedovima, bakama, stričevima i rođacima koje su ustaše surovo mučile i svirepo ubijale.

MONITOR: Misa, koja je održana pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske, bilo je još jedno miješanje Hrvatske u unutrašnje stvari BiH. Zašto vam to rade susjedi?

SKENDERAGIĆ: Nama u BiH je donijet  jedan opaki virus neofašizma i nacionalizma. Taj opaki virus, evo već tridesetak godina razara ovu lijepu državu u kojoj smo složno i u ljubavi živjeli.

Političke aspiracije i susjeda i komšija neprestano se lome preko leđa ove napaćene BiH. Nikako da nas, ako već neće da nam pomognu,  bar ostave na miru da sami rješavamo svoje probleme i gradimo ljepšu budućnost. Znate kako se kod nas kaže: kad se u Beogradu i Zagrebu nakašlju, mi u BiH dobijemo upalu pluća.

MONITOR: Jesu li zvaničnici BiH adekvatno na to reagovali? 

SKENDERAGIĆ : Bilo je nekih reakcija, ali sve je to bilo nekako traljavo i nedovoljno. Ono što se očekivalo jeste jedan državnički odgovor kakav i dolikuje suverenoj državi. Istine radi, treba reći da i ovdje ima onih kojima antifašizam baš i nije previše prirastao srcu. Želim naročito naglasiti da antifašizam nije sinonim za komunizam (mada o tom periodu Titove Jugoslavije mislim najbolje): to je civilizacija vrijednosti na kojoj počivaju temelji moderne EU.

MONITOR: Zašto godinama Parlamentarna skupština BiH neće da usvoji zakon o zabrani neofašističkog djelovanja i organizacija u BiH iako je BiH jedina u Evropi nakon holokausta doživjela genocid i  jedna od rijetkih zemalja u kojoj se pokušavaju izjednačiti borci protiv fašizma i fašističke sluge?

SKENDERAGIĆ: Zakon o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebe njegovih simbola u više pokušaja nije dobio podršku u Parlamentu BiH zbog pominjanja četnika kao fašističke organizacije, uz  tvrdnje da je četnički pokret bio oslobodilački i na čelu borbe protiv fašizma. Iako je u Prijedlogu zakona rečeno da se zabrana odnosi prije svega na organizacije koje veličaju četnički i ustaški pokret, te one koji veličaju Handžar diviziju, do danas u Parlamentu BiH nema podrške.

Moguće da je jedan od razloga što tamo sjede i neki simpatizeri ili pobornici takvih organizacija, ali neka to onda i otvoreno kažu. Najodvratnija stvar, kako to napisa Andrej Nikolaidis, jeste što kukavički odbijaju reći: da, ja sam fašista. Kazniti govor mržnje i zabraniti djelovanje fašističkih i neofašističih organizacija preduslov je za međusobno pomirenje i okretanje budućnosti.

MONITOR: Kome ide u prilog pokušaj revizije istorijskih čijenica i širenje mržnje i podjela na koje se odgovara porukama mira i zajedništva?

SKENDERAGIĆ: Da imamo sreće koliko nemamo, 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata taj događaj ne bi nam bio goruća dnevnopolitička tema. Ako se već mora o njemu pričati, ako nije stavljena tačka na taj dio ljudske istorije, onda neka o tome pričaju istoričari.

Na ovim lijepim balkanskim prostorima stalno se prstom upire u drugoga, u ono što su drugi uradili, u zlo koje su drugi nanijeli, a ne govori o onome što smo ,,mi” radili, o zlu koje smo ,,mi” nanijeli, uz maksimu protiv tuđeg se fašizma borimo – svoj ne damo.

Takvu politiku zdušno propagiraju oni političari koji nemaju ni vizije ni pameti da grade ljepšu i sretniju budućnost za sve, a ne samo za neke.

Za nas u BIH je to vraćanje vrijednostima ZAVNOBiH-a u kojima je na prvom mjestu ,,ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata u BiH, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina”.

Mi danas u BiH imamo sakatu ravnopravnost. Ne može se princip ravnopravnosti primjenjivati malo ili više ili nikako u ovom ili onom dijelu zemlje. Suština istinske ravnopravnosti i punog poštovanja nacionalnih osjećaja nije nacionalno dijeljenje i separiranje, već temelj zajedničkog života, onih zajedničkih interesa koji su uslov propisa za sve.

Mora se, nažalost, ponavljati notorna istina da BiH nisu stvorili ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Postojala je stoljećima prije njih. Oni su se u njoj  formirali kao etnosi. Mogli su i mogu kao takvi opstati samo u njoj. To je odgovor na nesuvisle  tvrdnje kako je BiH Dejtonska tvorevina. U Dajtonu su joj samo navukli luđačku košulju koju nikako da skinemo i koja služi kao alibi današnjim politikama.

MONITOR: Krajem prošle sedmice Centralna izborna komisija BiH odlučila je da lokalni izbori budu održani 15. novembra umjesto 4. oktobra. Zašto je pomjeren termin njihovog održavanja?

SKENDERAGIĆ : Tragikomično je sve što se dešava sa izborima u BiH. I sam Izborni zakon, rekao bih, je nakaradan. On podržava i cementira stanje nacionalnih podjela, na štetu građanskog koncepta vlasti. A i te silne političke stranke su u velikoj mjeri postale privatne organizacije pojedinaca ili interesnih grupa. Odatle i velika pasivnost kod izlazaka na izbore.

Toj tzv. međunarodnoj zajednici samo je stalo da nema sukoba, a to što ljudi pate, ne vide perspektivu, što nam mladi, obrazovani i pametni odlaze, to nikog nije briga. Kad sam u nekoliko navrata pitao političare na vlasti zašto ništa ne poduzimaju da spriječe odlazak školovanih i pametnih, dobio sam skoro identičan odgovor i u BiH, ali i u Beogradu i Zagrebu – nisu to naši glasači.

MONITOR:  Kakve se promjene u BiH mogu očekivati od tih izbora? 

SKENDERAGIĆ:  Mi koji nemamo rezervnu domovinu željeli bismo da na vlast dođu one političke opcije koje će se boriti da BiH bude kuća u kojoj nikome neće biti tijesno, u kojoj će se svi osjećati na svome, da postane zemlja koju će njeni stanovnici voljeti. Da budemo zemlja u kojoj će se poštovati stare vrijednosti i stvarati nove. Da budemo zemlja u kojoj se voli svoje, bez da se mrzi tuđe.

Previše smo trovani mržnjom i nasiljem. Zašto ne bismo krenuli u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji boljeg i pravednijeg društva? Vrijeme je da počnemo i budni sanjati bolji svijet.

 

Čudna šutnja EU

MONITOR: Rekli ste da Vas zabrinjava šutnja Evropske unije povodom mise poginulim u Blajburgu.  Čime objašnjavate to da se iz Evrope niko nije oglasio, je li to možda solidarnost sa njenom članicom Hrvatskom?

SKENDERAGIĆ:  Čudna je ta šutnja EU. Očekivali smo više podrške, tim prije što EU počiva na ideji antifašizma. Antifašizam je civilizacijska tekovina, kojom se Europa i svijet ponose posljednjih 75 godina. Velika pobjeda maja 1945. godine nad ideologijom zla, mržnje, progona, ubijanja je vrijednost kojom se treba ponositi. Izgleda da to sa nekima i nije slučaj! No, treba naglasiti da je evropska komesarka za ljudska prava Dunja Mijatović dala podršku. I, evo, posljednjih je dana oni političari iz BiH koji se najviše kunu u Europu napadaju zbog toga.

 

Veliki projekat revizionizma

 

MONITOR: Etnonacionalizam se opet širi regionom: Hrvatski sabor bio je pokrovitelj mise ustašama, u Srbiji rehabilituju četnike, Srpska pravoslavna crkva uz srpsku vlast pokušava da destabilizuje Crnu Goru… Kakve nam opasnosti prijete od te politike mrženje i podjela?

SKENDERAGIĆ: Nažalost, na djelu je veliki projekat revizionizma. Želi se promijeniti istorija i pobjednika proglasiti poraženim. Od zločinaca napraviti heroje i obratno. To je projekat koji se sistemski proizvodi. U školama djecu uče da su četnici i ustaše ratni heroji, a partizane pokazuju kao ratne zločince. Prikazuju četnike i ustaše kao borce za oslobođenje od fašizma, pa nije čudo da djeca kad odrastu imaju iskrivljena mišljenja.

Mi u BiH smo posebno osjetljivi na to. Da je fašizam pobijeđen, ali ne i poražen, Bosanci i Hercegovci su osjetili 90-ih, u ratovima koji su na tlu bivše Jugoslavije nekad vođeni pod zastavama i na ideologiji poraženih fašista. Zato je ovaj sarajevski majski virus antifašizma važan za BiH, jer je odaslao poruku da će slično proći i opijela Draži Mihailoviću. Još kada bi, kako to napisa urednica antifašističkog Oslobođenja Vildana Selimbegović, ,,domaće političke snage skupile hrabrosti i obračunale se sa imenima ulica: da vrate antifašiste i odreknu se ustaša, četnika i Mustafa Busuladžića, imali bismo razloga da vjerujemo kako smo zaista spremni za sljedeći korak. Onaj koji znači pomirenje i okretanje zajedničkoj budućnosti”.

Nadam se da će čim prije ružni i teški dani i godine biti iza nas. I da će politički slijepci i vjerske vođe koji ih podržavaju otići sa političke scene.

                            Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo