Povežite se sa nama

INTERVJU

SAFETA BIŠEVAC, KOLUMNISTKINJA BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS: Vele, da nemamo Vučića pomrli bismo od korone

Objavljeno prije

na

Pandemija korona virusa je u Srbiji više nego zloupotrijebljena. Aleksandar Vučić i njegova SNS se trude da sve politički iskoriste, pa su to uspjeli i sa pandemijom. Njihovi simpatizeri su ubijeđeni da bi se u Srbiji ponovio ,,italijanski scenario” da nije bilo Vučića. Čovjek ne zna da li da plače ili da se smije

 

MONITOR: Kako glasi najnoviji zvanični izvještaj o epidemiji korona virusa u Srbiji?

BIŠEVAC: U sredu, 27. maja je saopšteno da je u poslednja 24 sata preminula jedna osoba od KOVID-19, a registrovano još 48 novih slučajeva zaraze.  Na bolničkom lečenju su 622 pacijenta, od kojih 10 na respiratoru. Od početka epidemije, a prvi slučaj je zabeležen 6. marta,  testirano je skoro 230 hiljada, a registrovano 11.275 zaraženih. Umrlo je 240 ljudi, procenat smrtnosti je 2,13 odsto. Oporavilo se 6.277 obolelih.

MONITOR: Koje su mjere još na snazi?

BIŠEVAC: Najuočljivije je da putnici u gradskom prevozu u Beogradu uglavnom nose maske i rukavice, bar oni srednje i starije generacije. Mladi većinom ne poštuju nikakve mere. Na pijacama, u prodavnicama, tržnim centrima, kao i ostalim zatvorenim objektima takođe se mogu videti ljudi s maskama, ali sve su ređi. Preporučeno je nošenje zaštitne opreme i na radnim mestima. Na ulici se građani trude da drže rastojanje, ali sve je mnogo opuštenije.

MONITOR:Je li Srbija spremno dočekala epidemiju?

BIŠEVAC: Epidemiju nisu spremno dočekale ni mnogo veće, bogatije i razvijenije zemlje, pa kako bi onda Srbija? Ako je korona iznenadila Francusku,  Italiju i Španiju, šta od Srbije da očekujemo?  Ipak,  mislim da smo prošli bolje od mnogih. Zaostajemo za većim delom bivše Jugoslavije, Hrvatskom i Crnom Gorom, na primer, ali u poređenju sa ostatkom kontinenta nismo loši. Verujem da su za to zaslužni ljudi na terenu, zaposleni u bolnicama, lekari, medicinske sestre, tehničari, vozači, spremačice… Pandemija virusa KOVID-19 je pokazala da su bolje prošle zemlje koje su očuvale državni zdravstveni sistem nego one koje su sve privatizovale.  U Srbiji je, ipak, pored silnih problema i nedostatka para, opstao državni zdravstveni sistem.

MONITOR:  U februaru je na konferenciji za novinare rečeno da je korona virus najsmješnija epidemija …

BIŠEVAC: Svašta se moglo čuti na toj konferenciji za novinare. I da treba da idemo u šoping u Milano i da rakija leči koronu. Posle nekoliko dana, vlast je ,,okrenula ćurak” i na ulicama se pojavila vojska, koja je počela da čuva bolnice, domove za stare, migrantske centre, proglašeno je vanredno stanje, predsednik Vučić je govorio da će nam groblja biti mala… Od smeha i tvrdnji da Srbi imaju gene otporne na koronu, za nekoliko dana smo prešli 180 stepeni i ušli u fazu panike i histerije, imali smo karantin po tri dana.

MONITOR: Šta kažu stručnjaci kad se može očekivati proglašenje kraja epidemije?

BIŠEVAC: Još je rano za to. Dr Stevanović, direktor Infektivne klinike i član Kriznog štaba, je izjavio da se Srbija nalazi u završnoj fazi borbe protiv epidemije, ali da još nije kraj. Još imamo dnevno od tridesetak do stotinak novoobolelih. Takođe skoro svaki dan imamo smrtne slučajeve. Ali, ,,javlja” mi se da će koji dan pre 21. juna doći do proglašenja pobede nad koronom . Izbori su, izgleda,  ,,lek” za mnoge bolesti i viruse.

MONITOR: Je li tačno da je dvije trećine lažnih vijesti o koroni nastalo u Srbiji u periodu od 12. marta do 12. aprila?

BIŠEVAC: To pokazuje istraživanje sajta Fakenews Tragač (Fakenews.rs) o lažnim vestima u medijima tokom epidemije korona virusa. U prvom mesecu, od 12. marta do 12. aprila, pronađena su 43 lažna narativa koji su 241 put preneti u domaćim onlajn i tradicionalnim medijima. Istraživanje takođe pokazuje da je najveći broj lažnih vesti nastao na domaćem terenu, u Srbiji, čak 71 odsto. U Srbiji ljudi vole teorije zavere i pošto uglavnom ne veruju zvaničnim institucijama, okreću se lažnim vestima. Verujem da ni u komšiluku nije puno bolje.  Društvene mreže su samo pojačale tu ,,ljubav”. I ja sam proteklih nedelja dobijala silne ,,vesti” i ,,informacije” o uzroku pojave korone, 5G mreži, Bil Gejtsu, čipovanju, alternativnim načinima lečenja, dešavanjima u pojedinim mestima u Srbiji, ali i svetu. Protiv takvih laži je teško boriti se, a smatram da je problem kada ih objavljuju takozvani tradicionalni mediji. Još je veći problem kada ih promovišu lekari, profesori Medicinskog fakulteta, a i to smo imali.

MONITOR: Je li Srbija, kako tvrdi epidemiolog Zoran Radovanović u polemici sa profesorom Predragom Konom, uporno ignorisala upozorenje SZO o potrebi da se sve zemlje članice pripreme za očekivanu pandemiju?

BIŠEVAC: Srbija je čudo. Kod nas su i lekari, po ugledu na političare, počeli da se javno svađaju i polemišu. Dva epidemiologa Radovanović i Kon su dan-dva razmenjivali optužbe, a onda su, čini mi se, izgladili odnose. Verujem da su obojica izuzetni stručnjaci, samo što je Kon uvek bio bliži vlastima, prošlim i aktuelnoj, konstantno je u raznim kriznim štabovima, dok Radovanović uglavnom kritikuje  sa strane. Danas često objavljuje Radovanovićeve tekstove i moram da priznam da mi njegovi stavovi, pa i ovaj o ignorisanju upozorenja SZO, deluju racionalno.

MONITOR: Kako komentarišete to da su građani Srbije prije nekoliko dana dobili dvije dijametralno suprotne poruke članova Kriznog štaba za suzbijanje epidemije korona – Branimira Nestorovića i Srđe Jankovića?

BIŠEVAC: Mi konstantno dobijamo suprotne poruke struke. Najčešće je Nestorović ,,sam protiv svih”, on na jednoj, ostali na drugoj strani. Jedan kaže nosite maske, drugi ne treba. Nestorović je predlagao da se zarazimo sad kad je virus slab, ostali su protiv. U takvoj situaciji, čovek može samo na svoj zdrav razum da se osloni.

MONITOR: Je li epidemija zlouopotrebljavana u političke svrhe?

BIŠEVAC: Više nego zloupotrebljena. I to ne samo u Srbiji. Istraživanja pokazuju da je u mnogim evropskim zemljama vlast ojačala. Ljudi se u strahu od bolesti okreću vlastima od kojih očekuju da nešto urade. Autokrate koji vladaju u pojedinim evropskim zemljama su to u vreme korone i te kako dobro iskoristili. Aleksandar Vučić i njegova SNS se trude da sve politički iskoriste, pa su to uspeli i sa pandemijom. Njihovi simpatizeri su ubeđeni da bi se u Srbiji ponovio ,,italijanski scenario” da nije bilo Vučića. Hiljade bi umrlo da nemamo Vučića za predsednika. Jedan javnosti nepoznat narodni pevač iz Svilajnca napisao je i zapevao  ,,Odu Vučiću i borcima protiv korone”. Čovek ne zna da li da plače ili da se smeje.

MONITOR: Kako komentarišete to da je Aleksandar Vučić tokom vanrednog stanja bio  najzastupljeniji na TV ekranima u Srbiji, a da opozicija u izvještajima gotovo da nije postojala?

BIŠEVAC: Vučić je najzastupljeniji na TV i u ostalim medijima, bez obzira na to da li je stanje vanredno ili redovno. Nema tu drastične razlike. Čini mi se da je ipak sada napravio neke greške na početku. Pomenuta konferencija za novinare krajem februara je stvarno bila veliki blam. Pokušavali su da umanje opasnost od virusa, onda su videli da su ljudi uplašeni, pa jeVučić  promenio retoriku. Onda se angažovao u nabavci respiratora, obilazio bolnice, širio strah… Brzo je sve okrenuo u svoju korist. Prvih dana su on i premijerka Brnabić držali konferencije za novinare, onda su shvatili da mnogima idu na živce, pa je uskočila ,,struka”. Što se opozicije tiče, deo opozicionih lidera je rešio da ,,tihuje” iz viših interesa borbe protiv pandemije, drugi jednostavno nisu znali šta im je činiti. U ovakvim okolnostima svemoći jednog čoveka, opoziciji nije lako. Što je najgore, čak i u vreme borbe protiv zaraze vlast i njima bliski mediji su ih prozivali i optuživali da žele da ,,pobedi korona”. Vlastima i njima bliskim medijima opozicija  je odavno džak za udaranje.

MONITOR: Ljekari upozoravaju da borba protiv korona virusa nije gotova. Na osnovu čega je prije nekoliko dana donesena odluka da za ulazak u Srbiju ni državljanima Srbije ni drugih država više nije potrebno da imaju negativan test na korona virus, niti posebnu dozvolu?

BIŠEVAC: Kod nas od početka sve ide cik cak. Prvo smo ignorisali koronu, tvrdeći da je to malo ozbiljniji grip. Onda je krenula histerija da ćemo svi da umremo. Sada opet ulazimo u mirniju fazu. Imali smo najoštrije mere izolacije i karantina u zemljama bivše Jugoslavije, zatvorili granice dosta brzo, a onda, iznenada, otvorili. Ne razumem predlog Kriznog štaba i kasnije odluku Vlade Srbije da otvore granice i dozvole ulazak i bez negativnog testa. Mislim da Srbija nije trebalo ovako brzo da ukine većinu mera, ali verujem i da iza toga stoje politički interesi. Izbori su zakazani za 21. jun i vlast bi da nas ubedi da je sve u redu. Ko bi išao da glasa ako se plaši virusa? Da korona prolazi pokazuje i to što se Srbija ponovo okreće nekim drugim temama i komšiluku, pre svega Crnoj Gori. Vesti o hapšenju episkopa Joanikija i sveštenika SPC zbog litije u vreme epidemije, pojedine izjave predsednika Crne Gore Mila Đukanovića, najava crnogorskih vlasti da još neće otvoriti granice sa Srbijom i recipročna mera zabrane Montenegro erlajnsu da sleće na beogradski aerodrom, zasenili su ovih dana strah od korone u Srbiji.

                                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

JELENA RADENOVIĆ, REDITELJKA: Pobjeda umjetnosti nad politikom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izuzetno me je obradovala vijest da smo osvojili baš nagradu publike i to sa čistom peticom. To, prije svega, daje smisao trogodišnjem radu i potvrđuje da postoje šanse da sačuvamo spomeničko kulturno nasljeđe na ovim prostorima

 

Nagradu publike 11. UnderhillFesta, Festivala međunarodnog dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici,  dobio je film Umetnost sećanja Jelene Radenović s prosječnom ocjenom 5,0. Film je bio dio regionalne selekcije, a prikazan je u okviru programa U fokusu, koji UnderhillFest realizuje sa Centrom za ženska prava. Jelena Radenović bila je 2017. godine učesnica  tadašnjeg novog segmenta UnderhillFesta, programa RAD – radionice za autorke dokumentarnih filmova i njen projekat Umetnost sećanja prepoznat je kao jedan od tri najbolja.

Umetnost sećanja je dokumentarni film o monumentalnim spomenicima podignutim u periodu socijalizma na tlu bivše Jugoslavije. Osnovna namjera filma je da na primjeru spomenika pokaže da će prava umjetnost opstati, naći put do publike i preživjeti smjene ideologija i političkih uređenja.

Jelena Radenović je završila osnovne studije glume na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu. Više godina je radila kao novinarka i urednica emisija na televiziji Studio B i B92. Dokumentarni film Kuda dalje, čija je premijera bila 2015. godine, je njen rediteljski filmski prvijenac.

MONITOR: Vaš dokumentarni film kojim ste otrgnuli od zaborava spomenike nastale na tlu Jugoslavije, publika je s oduševljenjem prihvatila u Podgorici i dobili ste nagradu publike 11. UnderhillFesta – ocjenu 5,00. Da li Vas je nagrada iznenadila i da li Vam je negdje i drago što publiku zanimaju ove teme?

RADENOVIĆ: Izuzetno me je obradovala vest da smo osvojili baš nagradu publike i to sa čistom peticom. To, pre svega, daje smisao trogodišnjem radu i potvrđuje da postoje šanse da sačuvamo spomeničko kulturno nasleđe na ovim prostorima, što i jeste bio jedan od razloga zbog kojih smo odabrali ovu temu. U ovom specifičnom trenutku koji svedočimo, ovu nagradu doživljavam i kao izvesnu pobedu umetnosti nad politikom.

MONITOR: Bili ste na UnderhillFestu 2017. godine kao učesnica  tadašnjeg novog segmenta festivala, programa RAD – radionice za autorke dokumentarnih filmova. Vaš tadašnji projekat- upravo  ,,Umetnost sećanja” je prepoznat kao jedan od tri najbolja.

RADENOVIĆ: Pored mnogih novih poznanstava, ova radionica mi je bila veoma dragocena za preispitivanje sopstvenih ideja i pomogla mi je da učvrstim svoje stavove. Razgovor sa kolegama i dobronamerni saveti dobro dođu svakome ko se otisne na put stvaranja, naročito dokumentarnog filma, jer je rad na dokumentarnom filmu u neku ruku skok u prazno. Vođeni unutrašnjim osećajem, često ste primorani da se oslanjate na intuiciju, a onda je dobro imati oko sebe ljude koji će vam postaviti prava pitanja. Objašnjavajući njima svoju ideju, zapravo raskrčite i osvetlite sebi put u moru mogućih izbora.

MONITOR: U filmu ste predstavili veliko i značajno kulturno nasljeđe oličeno u nevjerovatnim primjercima moderne apstraktne skulpture. Kad ste se zainteresovali za ovu temu, kako je zapravo nastao film, s kojim motivom?

RADENOVIĆ: Moj otac je vajar, a profesor Miodrag Živković mu je predavao na Fakultetu primenjenih umetnosti. Čak je bio među studentima koji su pomagali profesoru prilikom izgradnje spomenika na Kadinjači. Dakle, sticajem okolnosti profesora Žileta poznajem ceo život i pre par godina sam odlučila da zabeležimo njegovo svedočenje o vremenu u kome su nastajali najvažniji spomenici poput onih na Tjentištu, u Kragujevcu ili Ulcinju. Spisak veličanstvenih spomenika i autora se zatim proširio, ali smo ga na kraju sveli na one koji su najznačajniji, kako bismo uspeli da u sat vremena, koliko traje film, damo neki presek i paletu najrazličitijih i najmonumentalnijih među njima.

MONITOR: Ovo je Vaš drugi dokumentarni film u kojem se bavite temom opstanka umjetnosti. Šta je za Vas najbitnije sredstvo – metod da bi se neka priča ispričala?

RADENOVIĆ: Mislim da svaka tema nameće određeni metod ili pristup. U ovom konkretnom slučaju, od početka sam bila svesna da će veliki izazov biti transponovati jednu umetnost, skulpturu, u drugi medij, film. U tome mi je mnogo pomogao direktor fotografije Pablo Ferro Živanović, koji je svojim izuzetnim talentom doprineo etstetskom doživljaju filma. Čini mi se da smo uspeli da dočaramo magiju, atmosferu koja vlada na mestima gde se nalaze spomenici i svakom pristupimo na poseban način.

MONITOR: U filmu se vidi da se tada vjerovalo da je kultura ključni pokretač za izgradnju novog društvenog identiteta. Da li publika slično reaguje i u ostalim sredinama?

RADENOVIĆ: Film još nije prikazan u drugim republikama bivše Jugoslavije. Na projekciji u Beču, koju je organizovala novinarka Vera Marjanović, je bilo mnogo ljudi iz bivših republika i dobili smo vrlo emotivne komentare. Starije generacije skoro da ne mogu da odole suzama. Bilo mi je važno da prikažem film kolegama i prijateljima iz bivše Jugoslavije i proverim da li ima nečega što im smeta. Na sreću nije bilo takvih komentara.

MONITOR: Sagovornici u filmu su skulptori, istoričari umjetnosti, razni stručnjaci, ali i strani fotografi… Kako ste ih birali i koji razgovori su Vam najdragocjeniji?

RADENOVIĆ: Svaki od sagovornika je dao svoj doprinos krajnjem mozaiku, kako bismo sagledali temu spomenika iz različitih uglova, istorijskog, umetničkog, sociološkog. Izuzetna mi je čast da o stradanjima i borbi u kojoj je lično učestvovala u filmu govori prvoborac Anđelka Radelić Jovanović, nosilac Ordena narodnog heroja sa Sutjeske. Na primeru profesora Živkovića dočaran je specifičan odnos tadašnje države prema umetnosti i umetniku, prema kulturi uopšte. Ideološku, socijalnu i istorijsku ulogu spomenika osvetlila je istoričarka dr Olga Manojlović Pintar, a umetnički značaj i kontekst istoričar umetnosti dr Branislav Dimitirijević. O iskustvu stvaranja u vreme vladavine socijalizma i tadašnjem društvenom sistemu govorio je istoričar umetnosti i reditelj Đorđe Kadijević. Kroz razgovore sa stranim umetnicima belgijskim fotografom i saradnikom na Kraljevskoj akademiji u Gentu, dr Janom Kempenaersom i engleskim fotografom mr Endijem Dejom, koji su proteklih godina prepoznali značaj i lepotu ovih spomenika, napisali radove o njima i na različite načine ih približili široj publici – kroz izložbe fotografija, internet strane, objavljene knjige, predavanja… Dat je pogled ,,sa strane” na naše kulturno nasleđe.

MONITOR: Radite li na nekom novom projektu?

RADENOVIĆ: Upravo osmišljavam koncept za novi film i sve sam više svesna da će i ovaj novi, kao prethodna dva, imati istu temu u osnovi – a to je pitanje identiteta. Neka početna ideja je da glavni protagonista i nosilac narativa bude zvuk odnosno da se kroz zvučnu sliku prikaže karakterističan način života na Kosovu. Trudićemo se da zabeležimo originalne zvuke prirode i života vezane za ovo podneblje. Jedan od ciljeva je da na autentičan, a opet jednostavan način pokažemo da sve nastaje iz prirode i da će jedino priroda ostati i nadživeti sve sukobe, ratove, promene. Vekovima nazubljeni planinski masiv, reka, jezero, pašnjak, to je ono što nas podseća na kratkoročnost ljudskog života i sav besmisao življenja u konfliktu, mržnji, strahu i strepnji.  Snaga prirode nasuprot slabosti, krhkosti čoveka, postojanost nasuprot trenutnom, smisao nasuprot uništavanju…

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SREĆKO CRNOGORAC, FILOZOF I POLITIKOLOG: Postoji pravo na pobunu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći

 

MONITOR: Kako biste najkraće opisali današnju Crnu Goru?

CRNOGORAC: Kad god se takvo pitanje postavi, s nelagodom se sjetim jedne večeri na Oksfordu, kada sam prisustvovao predavanju profesora Džozefa Naja, jednog od najslavnijih svjetskih politikologa i tvorca pojma „meke moći”. Održavši predavanje i odgovarajući na pitanja publike, profesor Naj se dotakao i balkanske politike. Došavši do savremene Crne Gore, opisao ju je kao „balkansku satrapiju, rukovođenu od strane kriminalnog kartela, koji u evropskim i evroatlantskim integracijama prepoznaje samo privremenu ličnu korist”. Ma kako neprijatno i poražavajuće ta ocjena zvučala, ni danas nemam ništa da dodam, osim iskrene želje da stid koji sam kao student tada osjetio, više ne doživi niti jedan naš mlad čovjek u inostranstvu.

MONITOR: A njenu vlast?

CRNOGORAC: Politička teorija je iznašla terminološki nezadovoljavajuće opise režima u Podgorici – a „režim”, ne zaboravimo, je politički neutralan izraz. Reći da se radi o „stabilokratiji”, dakle sistemu u kome sloboda, demokratija i prava bivaju žrtvovana radi stabilnosti, opisuje isključivo spoljnopolitički aspekt – jer se na hibridnu prirodu poretka gleda kao na žaljenja vrijednu, ali neophodnu cijenu stabilnosti na trusnom Balkanu. Interno, radi se o nominalno liberalnoj autokratiji – nominalno, jer je usvajanje liberalnih vrijednosti površno i ima isključivo trenutnu pragmatičnu svrhu, dok je teza o samodržavlju sasvim opravdana, budući da je vlast lidera vladajuće partije sine qua non čitave strukture. Prava istina je da se radi o akterima savršeno lišenim bilo kakvog ideološkog usmjerenja, koje bi ih samo ograničilo i smanjilo manevarski prostor. Vlast karakteriše, međutim, nemogućnost da prevaziđe problem legitimnosti, koju nadomješta naslijeđenim totalitarnim mehanizmima proizvodnje saglasnosti dijela populacije, kao i disciplinovanjem putem kontrole radnih mjesta, izbornih manipulacija, a sve češće i otvorene represije. Vlast ima jasan zavjerenički karakter, jer je riječ o grupi okupljenoj oko projekta očuvanja nezarađenih sredstava i privilegija, kao i nezasluženih pozicija u profesionalnoj hijerarhiji.

MONITOR: Kako vidite dešavanja u Budvi, iz koje nam svakodnevno stižu nove slike nasilja, mahom policijskog?

CRNOGORAC: Dva su ključna aspekta prisutna u budvanskim dešavanjima: legalizacija političke korupcije i normalizacija nasilja. I dok prvo odavno više nikog ne skandalizuje, ovo drugo je jasna indicija da su žaljenja vrijedna instrumentalizacija policije i upotreba neuniformisanih plaćenika dio strategije eskalacije, a ne pokušaji pacifikacije antirežimski orijentisanog stanovništva. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojima je policija po operativnim sposobnostima u najmanju ruku rival vojnim snagama, iako te kapacitete koristi ekstremno (i sumnjivo) neefikasno u borbi protiv organizovanog kriminala. Stoga bi se dalo zaključiti da primaran razlog takvog stanja leži u svrsi kontrole stanovništva u slučaju opravdanog bunta. Ne smije se zaboraviti – u uslovima predstojećeg i sasvim izvjesnog ekonomskog kraha, policijski poziv može privremeno nanovo postati privlačan očajnim mladim ljudima, čija će stvarna lojalnost svakako vremenom biti stavljena na probu.

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, zapravo integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći.

MONITOR: Kada, postoji razlog za pobunu?

CRNOGORAC: Na takvo nešto, filozofija politike je odgovorila još od početaka Prosvjetiteljstva – pobuna je opravdana kada Vlada iznevjeri svrhu zbog koje joj je povjerenje dato. Kada je  jasno da su institucije nelegitimne, ali da odbijaju da se povinuju društvenom ugovoru koji ih obavezuje, baš kao što građane obavezuje na poštovanje normi, kada su one ne samo zarobljene, već uzurpirane, kada pravda više nije slijepa, kada se značajan dio populacije osjeća isključenim, jer je suštinska podjela ona koju svi izbjegavaju artikulisati – a to je zapravo klasna podjela, tako nesumnjivo postoji džefersonovsko pravo na pobunu. Opasnost od nekanalisane i stihijske pobune, jednako je velika, koliko i opasnost od stanja u kome je srušen i privid principa jednakosti pred zakonom. Svaku vrstu društvene kohezije je moguće postići, kada napokon postane jasno, da država postoji zbog građana, a ne građani zbog države.

MONITOR: Vlast je raspisala izbore usred ljeta. Mislite li da je to slučajno? I ima li razloga za vjeru da izbori mogu biti demokratski?

CRNOGORAC: Ne samo vrijeme, već je i način raspisivanja izbora bez presedana i predstavlja demonstraciju predsjedničke moći, koje je opozicija 2018. bila savršeno nesvjesna. Očigledan taktički razlog se nalazi u potrebi da se preduprijedi razorna ekonomska kriza, kao i mogući krah javnih finansija, nakon kojeg bi uslijedilo masovno otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru, koji čini značajan glasački rezervoar. Drugi razlog leži u očekivanim znatno težim zimskim pandemijskim uslovima, koji lako mogu urušiti zdravstveni sistem u kome je najnovija bolnica izgrađena 1975, jer se 1/3 vijeka ulagalo u privatan luksuz, a ne u opšte dobro.

Opštepoznato je, da niti jedan uslov za održavanje fer i demokratskih izbora nije ispunjen. Problem vlasti ne leži u izbornom procesu, već u mogućnosti da se postizborna narodna frustracija pretoči u po nju znatno opasnije političke aktivnosti.

MONITOR: Kako stojimo sa alternativom ovoj vlasti?

CRNOGORAC: Intrigantno je da u opoziciji sasvim nedostaje potreba za rekompozicijom, ili makar podmlađivanjem, iako je i DPS tome pribjegao 2016. Suštinski problem nije samo u vladajućoj partiji, već i u kvalitetu političke klase generalno, kao i težnji da se podražavaju devijacije poput partitokratskog zapošljavanja i načina vladanja. Taktički, opozicija dozvoljava da Đukanović diktira kako teme, tako i tempo događaja, dok ona sama prvenstveno bira letargiju kao strategiju. Posebna nevolja crnogorske scene je odsustvo sposobnosti ili volje da se artikulišu stvarni društeni problemi koji tište većinu populacije, dok kod pojedinih lidera problem leži u artikulaciji sopstvenih stavova, čak i u rijetkim prilikama u kojima imaju nekakve stavove.

Izbor alternative vlastima morao bi biti zasnovan na sposobnostima, integritetu i vrlinama. Jer, ako građani ne biraju shodno tim kategorijama, već tradicionalnom partijskom afinitetu, kakvo pravo onda imaju da očekuju drugačiji tretman u privatnom životu?

MONITOR: Trenutno je najjača opozicija DPS-u  Mitropolija crnogorsko primorska. Šta vam to govori?

CRNOGORAC: Cetinjska mitropolija se ne može smatrati opozicijom, iako su i u modernom dobu u pravoslavnom svijetu postojale krizne situacije u kojima je svještenstvo preuzimalo na sebe aktivnu političku ulogu – sjetimo se arhiepiskopa i predsjednika Kipra Makariosa III, npr. Utisak o kome govorite nastao je zbog masovnog odziva i  pravednog cilja Mitropolije. Litijama prisustvuju građani svih vjeroispovijesti, kao i oni bez nje, očigledno u njima prepoznajući ono što im u političkom životu nedostaje – autoritet znanja i moralnu čvrstinu. Jer, iako pojedinačni velikodostojnik može i znatno griješiti ili biti grešan, sanktitet crkve se ne može narušiti, kao ni njena pozicija institucije koja konstantno uživa najveće povjerenje. Moramo priznati da je Mitropolija pokazala najveće dostojanstvo u jednoj ekstremno složenoj situaciji. Svako  ko modernost i evropske vrijednosti uzima ozbiljno, ne bi trebao da se dvoumi: paradoksalno, država je ta koja je narušila princip sekularnosti najavom stvaranja državne crkve, nečuvenom od Vestfalskog mira, kao i neprikosnoveno pravo vlasništva de facto ozakonjivanjem nacionalizacije. Uzrok je apsolutna pretenzija vladajuće porodice. Građani štede u njihovim bankama, školuju djecu na njihovim univerzitetima, plaćaju njihovu struju, ali idu u tuđe crkve. To je suština spora.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da mladi i obrazovani odavde odlaze i kako se to može zaustaviti?

CRNOGORAC: Trivijalno je isticati ekonomske razloge kao primarne i oni su nesumnjivo konstantan problem, ali nisu jedini. Mladi prepoznaju da su se obreli u sredini koju karakteriše temeljna nepravda i nevrjednovanje kvaliteta, u kojoj se ne nagrađuje ono što znaju, već koga znaju. Oni vide da u njihovoj domovini plagijatori postaju ambasadori, da su njihovi roditelji živjeli gore živote nego što su zaslužili i ne žele da protraće svoju priliku. Vratimo meritokratske principe u društvo i pokažimo da nijedna generacija nije budućnost, ako se za nju ne izbori. Budućnost je nešto što se osvaja.

 

Država je ugrožena uzurpacijom vlasti

MONITOR: Vlast svoje nasilje pravda  odbranom „ugrožene države“. Je li država ugrožena i od koga?

CRNOGORAC: Zaista jeste. Od kako su nakon objelodanjivanja afere Koverta postale jasne razmjere rutinske kupovine glasova i otkako je time postao jasan deficit legitimnosti kada je u pitanju Skupština, a time i Vlada, uključujući i „ministarstva sile”, mi ne možemo s pravom govoriti o suverenitetu Crne Gore, jer suverenitet prvenstveno predstavlja ekskluzivno pravo države da upotrijebi silu. To pravo ne postoji, ukoliko nije podržano većinskom voljom. Otuda potreba da se reduciranjem MUP-a na partijsku vojsku, a potom i upotrebom nasilja protiv sopstvenih građana, nadomjesti nedostajući legitimitet.

Da, naša domovina je ugrožena, ne spoljnom opasnošću ili izdajom, već uzurpacijom vlasti i zarobljavanjem institucija od strane onih koji se cinično predstavljaju kao njihovi zaštitnici. Posebno je zabrinjavajuća toksična retorika koju putem kontrolisanih medija šire pseudo-intelektualni lakeji režima, ne bi li izjednačili partiju i državu, a osujetili osvješćivanje naroda koji ne pati toliko od vještačke podjele i miloševićevske segregacije, koliko od nejednakosti i nepravdi počinjenih u ime države.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva: BiH nije siromašna već opljačkana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, preduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizovani kriminal

 

MONITOR: Kakva je  politička situacija u BiH?

MARIĆ: Politička situacija u Bosni i Hercegovini je već dugi niz godina loša i zabrinjavajuća. Kriza je za nas postala normalno političko i društveno stanje. Izazivanje vještačkih kriza i podizanje nacionalnih tenzija je snaga koja održava političke stranke na vlasti. Ukoliko bi se situacija normalizirala i smirila, građani bi mogli početi razmišljati o kvalitetu svog života i perspektivi koju njima i njihovoj djeci nudi Bosna i Hercegovina. Vještačkim stvaranjem sukoba i izazivanjem straha od „drugih“ političari svoje narode uspješno drže pod kontrolom. Vodeći političari ne žele da zaista dođe do sukoba, pogotovo ne oružanog i stoga uspješno balansiraju. Oni ciljano stvaraju onoliko tenzija koliko im je potrebno da se održe na vlasti, a dobro paze da slučajno ne pređu nedozvoljenu granicu. I dok se narod zabavlja njihovim predstavama oni mogu neometano dalje da dijele „osvojeni plijen“.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se BiH suočava?

MARIĆ: Najveći problem Bosne i Hercegovine, uostalom, kao i čitavog regiona, je korupcija i organizirani kriminal koji su doveli do velike nezaposlenosti i jako loše ekonomske i socijalne situacije u državi. Bosna i Hercegovina nije siromašna država, ona je opljačkana država. Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, poduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizirani kriminal. Građani su korupciju prihvatili kao sastavni dio života i uobičajen način da dođu do onoga što žele. Prioritet većine vodećih političara je lično bogaćenje nauštrb građana i sve dok im građani to tolerišu, oni se neće brinuti za dobrobit društva. Bosna i Hercegovina je zahvaljujući svojim korumpiranim političarima, ali i biračima koji ih već decenijama opetovano biraju, postala crna rupa na Balkanu koju više niko ne shvata ozbiljno.

MONITOR: Lokalni izbori u BiH odgođeni su za 15. novembar. Zbog toga je negodovao srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik. Je li ta odluka Centralne izborne komisije legitimna?

MARIĆ: U Bosni i Hercegovini je uvijek važniji uzrok problem kojeg vladajuće strukture dobro kriju, nego sam problem. To je i ovaj put u pitanju. Vodeće stranke bh. Hrvata i Srba su nezadovoljni nedavnim kadrovskim promjenama u Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK). Javna je tajna da su lideri upravo ove dvije stranke imali utjecaj na pet od ukupno sedam članova CIK-a. SDA, vodeća Bošnjačka stranka u BiH, je u suradnji s još nekoliko stranaka nedavno uspjela promijeniti taj odnos snaga tako da trenutno u CIK-u niko nema monopol. To je glavni razlog za Dodikove kritike „nelegalnom“ odgađanju lokalnih izbora.

S druge strane, SDA je tokom pandemije ostavila građane da se sami liječe, ugrožavala je njihova ljudska prava nedozvoljenim restrikcijama, te bila upletena u brojne aferesa sumnjivim nabavkama. SDA je svjesna da će zbog toga izgubiti podršku birača i zato se najglasnije zalaže za odgađanje izbora, po mogućnosti i njihovo spajanje s općim izborima 2022. godine. HDZBiH i SNSD su taj očaj SDA pokušale iskoristiti da odgađanje izbora uvjetuju ponovnim izborom članova CIK-a ne bi li vratili raniji utjecaj u ovoj, za izborne rezultate, jako korisnoj instituciji. Možda bi i uspjeli u tome da se nije umiješala međunarodna zajednica, koja je nedvosmisleno poručila da se izbori moraju održati.

Samo odgađanje izbora jeste upitno, jer Izborni zakon Bosne i Hercegovine predviđa da CIK može odgoditi samo izbore na određenom izbornom mjestu ili u izbornoj jedinici, ali ne i cjelokupne izbore, i to ukoliko izbore nije moguće provesti. U tom slučaju izbore u pravilu provode u roku od sedam do 30 dana od dana kada su izbori predviđeni (4. oktobar 2020). Međutim, oni su izbore odgodili za više od 30 dana pozivajući se na dio odredbe koji kaže „u pravilu od sedam do 30 dana“.

MONITOR: Nedavno se navršilo trideset godina od osnivanja Stranke demokratske akcije. Kako ocjenjujete rezultate njene vladavine?

MARIĆ: Od trenutka kada je Bakir Izetbegović, sin osnivača stranke Alije Izetbegovića, preuzeo predsjedavanje strankom, ona bilježi stalni pad. Stranku je od tada napustio značajan broj visokih dužnosnika od kojih su neki osnovali nove stranke koje su sada najveći oponenti SDA. Brojni visoki dužnosnici ove stranke su vremenom postali „poznati organima gonjenja“ zbog afera u kojima su glavni osumnjičeni. Zahvaljujući dobroj suradnji politike i pravosuđa niko od njih nikad nije odgovarao za počinjeni kriminal. Dodatni problem za stranku predstavljaju i politički apetiti supruge predsjednika Izetbegovića, koja je čak bila i potencijalni kandidat za člana Predsjedništva BiH iako ranije nije bila politički aktivna. To je dodatno doprinijelo razdoru u stranci. Trend opadanja moći ove stranke i prelaska članova u druge stranke nastale iz SDA će se sigurno nastaviti i u narednom periodu.

MONITOR: Milorad Dodik često izjavljuje da Repubici Srpskoj nije mjesto u BIH i prijeti da će je propijiti Srbiji. Može li on ostvariti taj  plan?

MARIĆ: Cilj Dodika nije samostalnost Republike Srpske i njeno pripajanje Republici Srbiji, njegov cilj je da na osnovu te priče vlada i narednih 20 godina. Samostalnost Republike Srpske je mantra koja Dodika već drugu deceniju drži na vlasti. To je jedna od tema koje mu donose najviše političkih poena. On jako dobro zna da Ustav Bosne i Hercegovine ne predviđa mogućnost osamostaljenja RS-a, tako da bi to mogao eventualno pokušati ostvariti samo ratom. Upravo zbog toga Dodik i ne smije da provede referendum o samostalnosti Republike Srpske, jer zna da bi to ujedno značilo i objavu rata. Inteligentan je on političar i zna da bi tim činom prešao crvenu liniju koju su mu nacrtale svjetske sile, uključujući tu čak i Rusiju. Time bi odsvirao kraj sopstvenoj političkoj karijeri.

MONITOR: Politička psihologija je jedna od sfera Vašeg interesovanja. Da li su politički akteri svjesni važnosti psihologije u oblikovanju društva i djelovanju pojedinaca, odnosno njene uloge u vezi funkcionisanja političkih ideologija, formiranja javnog mnjenja, političkih konflikata, nasilja…

MARIĆ: Vladajući političari ne da su svjesni značaja i moći političke psihologije i propagande, oni su postali majstori tog zanata. Manipulacija biračima ih i održava na vlasti već nekoliko decenija i to bez ikakvih konkretnih rezultata i poboljšanja ekonomskog i socijalnog položaja građana. Čim osjete da se građani počinju buniti zbog loše ekonomske situacije, oni izmisle neki novi nacionalni sukob. I tako naivni birači već evo 30 godina nasjedaju na njihove iste fore.

 

Tužilaštvo zbog korone imalo najviše posla

MONITOR: Kakva je  situacija u BiH kad je u pitanju epidemija korona virusa?

MARIĆ: Građani Bosne i Hercegovine su na samom početku pandemije shvatili da su prepušteni sami sebi. Zdravstvene ustanove su bile nespremne za borbu protiv pandemije, a zdravstveni radnici su bježali od pacijenata sa simptomima COVID-19. Uglavnom, možemo reći da smo imali više sreće nego pameti. Situacija se ni do danas nije znatno popravila. Krizni štabovi su se odmah na početku podijelili po nacionalnoj liniji pa je svako mogao neometano da provodi javne nabavke u svom reonu. Situacija u Republici Srpskoj je bila malo bolja, dok je u Federaciji BiH vladao haos. Građani su morali poštovati nelogične i neopravdane restrikcije kriznih štabova u kojima nije bilo relevantnih stručnjaka za ovu oblast. Najviše posla tokom pandemije imalo je tužilaštvo koje je istraživalo brojne sumnjive javne nabavke. Građani su se osjećali kao da su sve institucije prestale raditi dok su se političari povukli u apsolutnu izolaciju ostavljajući građane da se sami brinu za sebe, po pitanju fizičke, zdravstvene i ekonomske egzistencije.

MONITOR: Kako je u BiH reagovano na odluku Hrvatske da opet zatvori granice prema BiH i uvede obaveznu dvonedjeljnu samoizolaciju za sve one koji iz nje ulaze u Hrvatsku?

MARIĆ: Bosanskohercegovački Hrvati su posebno emotivno reagirali na ovu odluku, jer su navikli da imaju poseban tretman. Nije ih toliko pogodilo što je Hrvatska uvela restrikcije za sve bh. građane, već to što se ta zabrana odnosi i na bh. Hrvate. Međutim, Hrvatska je shvatila da je napravila grešku i već je poništila tu odluku. Na to su se odlučili djelomično zbog predstojećih izbora i činjenice da određeni broj bh. građana ima prebivalište u Hrvatskoj i tamo glasa, većinom za HDZ, a djelomično i zbog pokušaja spašavanja turizma, posebno južnog dijela hrvatske obale gdje su ove godine upućeni na turiste iz BiH, jer teško da mogu računati na značajniji odziv gostiju iz drugih država.

 

I vodiči pasa postali ministri

MONITOR: Analitičari kažu da je današnje bh. društvo izgubilo moralni kompas i da u takvom društvu vlast prelazi u ruke najgorih, što će reći neobrazovanih i nemoralnih. Šta Vi na to kažete?

MARIĆ: Loši đaci ako ne i najgori polako preuzimaju sve više rukovodećih funkcija. Kada kažem „loši đaci“ ne mislim simbolično već mislim na bukvalno loše đake koji su se jedva provlačili kroz školovanje, koji su studirali duže od decenije i koji imaju sumnjive, da ne kažem kupljene diplome. Brojni vozači, portiri, vodiči konja i pasa su u BiH ostvarili svoj san i sada su ministri i direktori nekih od najvažnijih institucija. Takvi ljudi su najodaniji kadrovi onih koji ih postave na te pozicije, jer su svjesni da to nisu zalužili svojim radom i znanjem već time što su poslušni. Reći da ste nečiji „poltron“ (uvlakač) je postao trend koji drugi odobravaju aplauzom. Podobni kadrovi su polako zauzeli primat nad sposobnim kadrovima što se katastrofalno odražava na cjelokupnu situaciju u državi.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo