Povežite se sa nama

INTERVJU

SAFETA BIŠEVAC, KOLUMNISTKINJA BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS: Vele, da nemamo Vučića pomrli bismo od korone

Objavljeno prije

na

Pandemija korona virusa je u Srbiji više nego zloupotrijebljena. Aleksandar Vučić i njegova SNS se trude da sve politički iskoriste, pa su to uspjeli i sa pandemijom. Njihovi simpatizeri su ubijeđeni da bi se u Srbiji ponovio ,,italijanski scenario” da nije bilo Vučića. Čovjek ne zna da li da plače ili da se smije

 

MONITOR: Kako glasi najnoviji zvanični izvještaj o epidemiji korona virusa u Srbiji?

BIŠEVAC: U sredu, 27. maja je saopšteno da je u poslednja 24 sata preminula jedna osoba od KOVID-19, a registrovano još 48 novih slučajeva zaraze.  Na bolničkom lečenju su 622 pacijenta, od kojih 10 na respiratoru. Od početka epidemije, a prvi slučaj je zabeležen 6. marta,  testirano je skoro 230 hiljada, a registrovano 11.275 zaraženih. Umrlo je 240 ljudi, procenat smrtnosti je 2,13 odsto. Oporavilo se 6.277 obolelih.

MONITOR: Koje su mjere još na snazi?

BIŠEVAC: Najuočljivije je da putnici u gradskom prevozu u Beogradu uglavnom nose maske i rukavice, bar oni srednje i starije generacije. Mladi većinom ne poštuju nikakve mere. Na pijacama, u prodavnicama, tržnim centrima, kao i ostalim zatvorenim objektima takođe se mogu videti ljudi s maskama, ali sve su ređi. Preporučeno je nošenje zaštitne opreme i na radnim mestima. Na ulici se građani trude da drže rastojanje, ali sve je mnogo opuštenije.

MONITOR:Je li Srbija spremno dočekala epidemiju?

BIŠEVAC: Epidemiju nisu spremno dočekale ni mnogo veće, bogatije i razvijenije zemlje, pa kako bi onda Srbija? Ako je korona iznenadila Francusku,  Italiju i Španiju, šta od Srbije da očekujemo?  Ipak,  mislim da smo prošli bolje od mnogih. Zaostajemo za većim delom bivše Jugoslavije, Hrvatskom i Crnom Gorom, na primer, ali u poređenju sa ostatkom kontinenta nismo loši. Verujem da su za to zaslužni ljudi na terenu, zaposleni u bolnicama, lekari, medicinske sestre, tehničari, vozači, spremačice… Pandemija virusa KOVID-19 je pokazala da su bolje prošle zemlje koje su očuvale državni zdravstveni sistem nego one koje su sve privatizovale.  U Srbiji je, ipak, pored silnih problema i nedostatka para, opstao državni zdravstveni sistem.

MONITOR:  U februaru je na konferenciji za novinare rečeno da je korona virus najsmješnija epidemija …

BIŠEVAC: Svašta se moglo čuti na toj konferenciji za novinare. I da treba da idemo u šoping u Milano i da rakija leči koronu. Posle nekoliko dana, vlast je ,,okrenula ćurak” i na ulicama se pojavila vojska, koja je počela da čuva bolnice, domove za stare, migrantske centre, proglašeno je vanredno stanje, predsednik Vučić je govorio da će nam groblja biti mala… Od smeha i tvrdnji da Srbi imaju gene otporne na koronu, za nekoliko dana smo prešli 180 stepeni i ušli u fazu panike i histerije, imali smo karantin po tri dana.

MONITOR: Šta kažu stručnjaci kad se može očekivati proglašenje kraja epidemije?

BIŠEVAC: Još je rano za to. Dr Stevanović, direktor Infektivne klinike i član Kriznog štaba, je izjavio da se Srbija nalazi u završnoj fazi borbe protiv epidemije, ali da još nije kraj. Još imamo dnevno od tridesetak do stotinak novoobolelih. Takođe skoro svaki dan imamo smrtne slučajeve. Ali, ,,javlja” mi se da će koji dan pre 21. juna doći do proglašenja pobede nad koronom . Izbori su, izgleda,  ,,lek” za mnoge bolesti i viruse.

MONITOR: Je li tačno da je dvije trećine lažnih vijesti o koroni nastalo u Srbiji u periodu od 12. marta do 12. aprila?

BIŠEVAC: To pokazuje istraživanje sajta Fakenews Tragač (Fakenews.rs) o lažnim vestima u medijima tokom epidemije korona virusa. U prvom mesecu, od 12. marta do 12. aprila, pronađena su 43 lažna narativa koji su 241 put preneti u domaćim onlajn i tradicionalnim medijima. Istraživanje takođe pokazuje da je najveći broj lažnih vesti nastao na domaćem terenu, u Srbiji, čak 71 odsto. U Srbiji ljudi vole teorije zavere i pošto uglavnom ne veruju zvaničnim institucijama, okreću se lažnim vestima. Verujem da ni u komšiluku nije puno bolje.  Društvene mreže su samo pojačale tu ,,ljubav”. I ja sam proteklih nedelja dobijala silne ,,vesti” i ,,informacije” o uzroku pojave korone, 5G mreži, Bil Gejtsu, čipovanju, alternativnim načinima lečenja, dešavanjima u pojedinim mestima u Srbiji, ali i svetu. Protiv takvih laži je teško boriti se, a smatram da je problem kada ih objavljuju takozvani tradicionalni mediji. Još je veći problem kada ih promovišu lekari, profesori Medicinskog fakulteta, a i to smo imali.

MONITOR: Je li Srbija, kako tvrdi epidemiolog Zoran Radovanović u polemici sa profesorom Predragom Konom, uporno ignorisala upozorenje SZO o potrebi da se sve zemlje članice pripreme za očekivanu pandemiju?

BIŠEVAC: Srbija je čudo. Kod nas su i lekari, po ugledu na političare, počeli da se javno svađaju i polemišu. Dva epidemiologa Radovanović i Kon su dan-dva razmenjivali optužbe, a onda su, čini mi se, izgladili odnose. Verujem da su obojica izuzetni stručnjaci, samo što je Kon uvek bio bliži vlastima, prošlim i aktuelnoj, konstantno je u raznim kriznim štabovima, dok Radovanović uglavnom kritikuje  sa strane. Danas često objavljuje Radovanovićeve tekstove i moram da priznam da mi njegovi stavovi, pa i ovaj o ignorisanju upozorenja SZO, deluju racionalno.

MONITOR: Kako komentarišete to da su građani Srbije prije nekoliko dana dobili dvije dijametralno suprotne poruke članova Kriznog štaba za suzbijanje epidemije korona – Branimira Nestorovića i Srđe Jankovića?

BIŠEVAC: Mi konstantno dobijamo suprotne poruke struke. Najčešće je Nestorović ,,sam protiv svih”, on na jednoj, ostali na drugoj strani. Jedan kaže nosite maske, drugi ne treba. Nestorović je predlagao da se zarazimo sad kad je virus slab, ostali su protiv. U takvoj situaciji, čovek može samo na svoj zdrav razum da se osloni.

MONITOR: Je li epidemija zlouopotrebljavana u političke svrhe?

BIŠEVAC: Više nego zloupotrebljena. I to ne samo u Srbiji. Istraživanja pokazuju da je u mnogim evropskim zemljama vlast ojačala. Ljudi se u strahu od bolesti okreću vlastima od kojih očekuju da nešto urade. Autokrate koji vladaju u pojedinim evropskim zemljama su to u vreme korone i te kako dobro iskoristili. Aleksandar Vučić i njegova SNS se trude da sve politički iskoriste, pa su to uspeli i sa pandemijom. Njihovi simpatizeri su ubeđeni da bi se u Srbiji ponovio ,,italijanski scenario” da nije bilo Vučića. Hiljade bi umrlo da nemamo Vučića za predsednika. Jedan javnosti nepoznat narodni pevač iz Svilajnca napisao je i zapevao  ,,Odu Vučiću i borcima protiv korone”. Čovek ne zna da li da plače ili da se smeje.

MONITOR: Kako komentarišete to da je Aleksandar Vučić tokom vanrednog stanja bio  najzastupljeniji na TV ekranima u Srbiji, a da opozicija u izvještajima gotovo da nije postojala?

BIŠEVAC: Vučić je najzastupljeniji na TV i u ostalim medijima, bez obzira na to da li je stanje vanredno ili redovno. Nema tu drastične razlike. Čini mi se da je ipak sada napravio neke greške na početku. Pomenuta konferencija za novinare krajem februara je stvarno bila veliki blam. Pokušavali su da umanje opasnost od virusa, onda su videli da su ljudi uplašeni, pa jeVučić  promenio retoriku. Onda se angažovao u nabavci respiratora, obilazio bolnice, širio strah… Brzo je sve okrenuo u svoju korist. Prvih dana su on i premijerka Brnabić držali konferencije za novinare, onda su shvatili da mnogima idu na živce, pa je uskočila ,,struka”. Što se opozicije tiče, deo opozicionih lidera je rešio da ,,tihuje” iz viših interesa borbe protiv pandemije, drugi jednostavno nisu znali šta im je činiti. U ovakvim okolnostima svemoći jednog čoveka, opoziciji nije lako. Što je najgore, čak i u vreme borbe protiv zaraze vlast i njima bliski mediji su ih prozivali i optuživali da žele da ,,pobedi korona”. Vlastima i njima bliskim medijima opozicija  je odavno džak za udaranje.

MONITOR: Ljekari upozoravaju da borba protiv korona virusa nije gotova. Na osnovu čega je prije nekoliko dana donesena odluka da za ulazak u Srbiju ni državljanima Srbije ni drugih država više nije potrebno da imaju negativan test na korona virus, niti posebnu dozvolu?

BIŠEVAC: Kod nas od početka sve ide cik cak. Prvo smo ignorisali koronu, tvrdeći da je to malo ozbiljniji grip. Onda je krenula histerija da ćemo svi da umremo. Sada opet ulazimo u mirniju fazu. Imali smo najoštrije mere izolacije i karantina u zemljama bivše Jugoslavije, zatvorili granice dosta brzo, a onda, iznenada, otvorili. Ne razumem predlog Kriznog štaba i kasnije odluku Vlade Srbije da otvore granice i dozvole ulazak i bez negativnog testa. Mislim da Srbija nije trebalo ovako brzo da ukine većinu mera, ali verujem i da iza toga stoje politički interesi. Izbori su zakazani za 21. jun i vlast bi da nas ubedi da je sve u redu. Ko bi išao da glasa ako se plaši virusa? Da korona prolazi pokazuje i to što se Srbija ponovo okreće nekim drugim temama i komšiluku, pre svega Crnoj Gori. Vesti o hapšenju episkopa Joanikija i sveštenika SPC zbog litije u vreme epidemije, pojedine izjave predsednika Crne Gore Mila Đukanovića, najava crnogorskih vlasti da još neće otvoriti granice sa Srbijom i recipročna mera zabrane Montenegro erlajnsu da sleće na beogradski aerodrom, zasenili su ovih dana strah od korone u Srbiji.

                                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIODRAG PEROVIĆ, UTEMELJIVAČ MONITORA: Kritikujući vlast pomažemo društvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti

 

Uoči tridesete godišnjice od izlaska prvog broja Monitora, razgovor sa profesorom Miodragom Perovićem, utemeljivačem Monitora započinjemo ponavljajući pitanje iz prvog broja: Zašto Monitor?

PEROVIĆ: Da, u prvom broju smo rekli da je monitor latinska riječ koja znači savjetnik, opominjač, onaj koji uznemirava i da će to biti uređivački moto lista, s ciljem stvaranja aktivnog i mislećeg javnog mnjenja.

MONITOR: Kako se profesor matematike našao u ulozi osnivača jednog od prvih privatnih medija u tadašnjoj SFRJ? Na šta ste računali?

PEROVIĆ: Pučistički režim koji je Milošević instalirao u AB revoluciji 1989. spriječio je pad berlinskog zida u Crnoj Gori i njenu demokratsku tranziciju na način na koji je to učinjeno u tzv. komunističkim zemljama. I jednako važno, taj marionetski režim vratio je Crnu Goru u njenom državotvornom opredjeljenju u stanje prije Drugog svjetskog rata. Izgledalo je da je Crna Gora potonula u novo mračno doba. Da bi se mijenjala uspostavljena Crna Gora, trebalo je prvo mijenjati ljude. Monitor je koncipiran da tu promjenu pokrene. Da se zalaže za multietničku, multireligijsku, multikulturnu Crnu Goru zasnovanu na evropskim vriijednostima.

Inicijator nijesam bio ja već univerzitetsko udruženje Demokratska alternativa (DA), preciznije, grupa njenih članova: Žarko Mirković (kompozitor), dr Zdravko Uskoković (inženjer),  dr Dragoljub Perović (ljekar), dr Branko Baća Rašović (stomatolog) i ja. U tom trenutku ja sam imao najmanje profesionalnih obaveza, pa sam uzeo da obavim osnivačke poslove. Vjerovali smo da će taj angažman potrajati manje od pola godine. Projekat su podržali gotovo svi članovi DA i zato Monitor ima preko 100 osnivača.

MONITOR: Kako se Stanislav Ćano Koprivica našao u tom projektu?

PEROVIĆ: Pošto su u Crnoj Gori Monitor odmah prihvatili svi koji su željeli da iz raspada Jugoslavije ona izađe kao nezavisna država koja će se integrisati u Evropsku zajednicu (danas Evropska unija), oko njega se formirala jedna vrsta „pokreta otpora”, koja je održala list 7-8 mjeseci. Finansijska snaga te organizacije nije bila dovoljna i list je krajem proljeća 1991. bio pred gašenjem. Kad je vidio da list postaje independistička i proevropska pokretačka snaga, Ćano je prigrlio Monitor. Od kraja maja 1991. pa naredne tri-četiri godine pokrivao je gubitke koje je list pravio i tako postao njegov sudbonosni spasilac.

MONITOR: Tada nije bilo društvenih mreža, mobilnih telefona… Kako se okupila ekipa koja je pravila „prvi crnogorski nezavisni nedjeljnik“?

PEROVIĆ: Formiranje redakcije i saradničkog kruga bio je suptilan zadatak. Većina novinara srednje i starije generacije bila je podijeljena u dvije grupe. Jednu su činili ideološki ljevičari, koji su istovremeno bili i integralni Jugosloveni. Drugu grupu su činili desni velikosrpski nacionalisti.

Mlađi novinari koji su ranije pokretali list Krug, bili su izvan ove dvije grupe, ali nijesu bili dovoljno etablirani (zato se Krug ugasio), da bi im prepustili list. Očekivali smo da će prema nezavisnom independistički orijentisanom listu anticrnogorska vlast biti neprijateljski raspoložena. Riješili smo da neko vrijeme ja vodim list i njima ga prepustim kad se etabliraju i steknu širu vizuru. Milka Tadić, koja je sa mnom pravila intervju dok sam bio u Demokratskoj alternativi, preporučila je Esada Kočana za urednika. Žarko Mirković je

angažovao svog kolegu iz kulturne redakcije Televizije CG Novicu Samardžića. Željko Ivanović je animirao mlade kolege iz Kruga. Tako smo dobili prvu redakciju i prve saradnike.

Poslije nekoliko brojeva, oni kojima se dopadala izdavačka koncepcija javljali su se i sami.

MONITOR: Ko je sve pomagao i na koji način? 

PEROVIĆ: Nedjeljnik ne može da bude finansijski samoodrživ na malom tržištu, kao što je crnogorsko. Neko mora da ga dotira. Prvih godina to je, na razne načine, činilo na desetine, možda i nekoliko stotina ljudi iz „pokreta otpora”. Jedni su nam kupovali faks papir, drugi su kupili faks mašinu, treći diktafon, četvrti televizor za redakciju itd. Neki su slali svog knjigovođu da nam vodi knjige ili daktilografkinju da prekucava tekstove. Jedni su davali novčanu pomoć, a drugi dugo pisali bez honorara. Ako bih morao da izdvojim još nekoga poslije deset prvih mjesta na kojima stoji ime Ćana Koprivice, onda bi za prvih pola godine to bili Vlado Nikaljević i Bobo Ćulafić iz Dubrovnika, kasnije i Zoran Mišurović sa grupom dobrovoljaca i moja porodica i njeni prijatelji. Spisak sa imenima stotinak ljudi koji su svesrdno pomagali da novina preživi porođajne muke biće objavljen u feljtonu koji će se uskoro pojaviti na stranicama Monitora.

Stvari su kasnije imale neobičan tok. Monitor je za godinu dana porastao toliko da se na jesen 1991. prodavao u Crnoj Gori u više primjeraka od zbirnog tiraža beogradskih nedjeljnika Vreme i NIN, sarajevske Nedjelje i zagrebačkog Danasa. Kad je režim u oktobru 1991. krenuo na Dubrovik da ratuje, Monitorovo protivljenje bezumlju i istorijskom zločinu mu je zasmetalo. Vlast je pokušala da nas  ućutka pritiskom na novinare i osnivače. Kad to nije pomoglo, uslijedio je napad bombama na redakciju lista. To je skrenulo pažnju najvažnijih evropskih adresa na Monitor i mi smo narednih godina stekli dobru internacionalnu reputaciju. U razgovoru sa strancima, predstavljali smo Monitor kao prvu oslobođenu teritoriju u Crnoj Gori (Esadova inovacija). Od druge polovine 1994, u finansijskoj podršci Ćana je zamijenila Evropska unija i njene članice.

Tako dobijamo paradoks, da je bacanjem bombi na Monitor, režim dugoročno spasio list.

MONITOR: Da li ste tada očekivali da će Monitor trajati (makar) tri decenije?

PEROVIĆ: Mi smo vjerovali da je to što radimo od trajnog značaja za Crnu Goru. Maštali smo da će ona jednom postati demokratska i donijeti zakon o Monitoru kao instituciji od nacionalnog značaja. Da ga dotira ali da mu ne oduzima nezavisnost.

MONITOR: A da li ste očekivali da će se obilježavanje ovog jubileja poklopiti sa aktivnostima na formiranju prve crnogorske vlade u kojoj DPS neće imati glavnu ulogu? Zašto je naš berlinski zid padao tako dugo? 

PEROVIĆ: Propast komunizma i raspad Jugoslavije Crna Gora je dočekala nespremna. Bez svijesti o sopstvenom istorijskom interesu. Komunistička elita Crne Gore se nacionalno osvijestila kasno i nepotpuno. Kao takva je represivno djelovala na malobrojnu osviješćenu inteligenciju. Zbog toga su Crnogorci veliki dio dvadesetog vijeka odživjeli kao, kako sam negdje već rekao, nedovršeni narod. (Neko me preformulisao u – nedovršena nacija.) Zato je bio moguć puč i instaliranje marionetskog režima. Kad je shvatio da je evropski put istorijska neminovnost Crne Gore, Đukanović je mislio da su i istorijske sile nestalne kao njegova ubjeđenja. Nije razmišljao o Crnoj Gori, već samo o ličnom interesu. Tako je naš berlinski zid pao 31 godinu poslije pada Berlinskog zida.

MONITOR: Iz današnje perspektive, smatrate li da je procjena „prvo država pa demokratija“ bila ispravan izbor?

PEROVIĆ: Tu „doktrinu” nijesam ja formulisao, već su mi je pripisali. Moj i Monitorov stav je bio da to mora da ide zajedno. U evropskom nasljeđu, državu čine demokratske institucije koje njeni građani grade da bi se ostvarivali kao slobodna ljudska bića. Doktrinu „prvo država pa demokratija” poneko pripisuje Monitoru zbog uređivanja lista u periodu od 1997. do 2003. Kad sam se ja 1996. godine razbolio, doveden je urednik koji je po ovoj doktrini usmjeravao list. Iako sam u međuvremenu postao manjinski vlasnik (jer sam dio osnivačkih prava prenio na novinare), 2003. je prihvaćen moj predlog da promijenimo urednika i povratimo Esada Kočana i izvornu izdavačku koncepciju.

MONITOR:  Kad je, za ovih trideset godina, Monitoru bilo najteže? 

PEROVIĆ: Istorija pokazuje da su marionete nemilosrdnije od njihovih gospodara. Zato je tokom prve trećine Monitorovog vijeka, njegovo izdavanje povremeno bilo prava agonija. Kad je 2007. režim počeo fizički  obračun sa novinarima, ljudi su se bojali da kritički orijentisanim medijima daju reklamu, a kamo li da sa njima projektno sarađuju. Zato je Monitor od osnivanja do ovog jubileja stalno bio u borbi za opstanak.

MONITOR: A kada je bilo najljepše?

PEROVIĆ: Ja odavno u Monitor dolazim samo kao povremeni gost. Zato dajem ličnu prospekciju. Bili smo srećni triput, ali svaki put zakratko. Prvi put, tokom početnih nekoliko brojeva, dok nijesmo dobili izvještaj da je prvi broj prodat u svega 300 primjeraka.  Drugi put, poslije referenduma, dok nije počeo da se gradi lični režim i diktatura. Treći put, nekoliko sati poslije pada diktature na posljednjim izborima.

MONITOR: Kako gledate na današnje optužbe da je podrška rušenju DPS režima jednaka rušenju Crne Gore? 

PEROVIĆ: Zbog svoje specifične istorije Crna Gora može da opstane jedino ako bude zajednica ravnopravnih građana i država blagostanja sa visoko razvijenom demokratijom. Slabo obrazovani vladar okružen korumpiranim savjetnicima mislio je da istorijske sile može potrijeti korupcijom intelektualnih i političkih snaga u zemlji i inostranstvu. Doveo je u pitanje civilizacijsku opravdanost postojanja Crne Gore kao nezavisne države. Netrpeljivost građana prema režimu politički se ispoljavala kao netrpeljivost prema državi. Promjenom vlasti na izborima Crna Gora je dobila novu šansu da preživi. Stoga svi koji su doprinijeli rušenju Đukanovićeve diktature imaju razloga da budu zadovoljni. Uključujući i mene, ako imam i mrvicu zasluge za to. Izjava jednog režimskog sluge da sam ja srušio režim (to je metafora za Vijesti i Monitor) čini me ponosnim suosnivačem ovih medija.

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Dvadeset devet godina otpora 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između ŽUC-a  i Monitora postoji poveznica – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava

 

MONITOR: Navršava se dvadeset devet godina od osnivanja Žena u crnom i trideset godina od kada se pojavio prvi broj Monitora. Nalazite li, sem brojeva, i neke druge paralele?

ZAJOVIĆ: Drugarski i solidarno čestitam Monitoru na trideset godina upornog i doslednog angažmana. Povezuje nas antiratni, antimilitaristički angažman. Od početka smo podržavali pobunjenike protiv rata. Zajedničko nam je obelodanjivanje politike terirorijalne ekspanzije oličene u Slobodanu Miloševiću i jednom od njegovih glavnih oslonaca Milu Đukanoviću. To nije bilo lako u to vreme, u vreme najveće homogenizacije i u Srbiji i u Crnoj Gori. Od tada  postoji poveznica izmđu nas – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava, da se podrži samo neki pojedinačni gest sa kojim se slažemo. Pokazali smo da je moguća autonomija civilnog društva i medija. Vezuje nas aktivna solidarnost sa potlačenima. Pre svega sa onima koji su bili sa druge strane, prokazani kao neprijatelji a bili su žrtve zločina počinjenih u naše ime: od prognanih Bošnjaka koje je 1992 isporučio režim Mila Đukanovića, da ne pominjemo mnoge zločine srpskog režima…

Naš odnos prem žrtvama iskazivali smo i  kasnije, na globalnom planu, kroz solidarnost sa izbeglicama sa Bliskog istoka, Afrike, Latinske Amerike.

Tako nas povezuje naša alterglobalistička politika, kao i politika koja uključuje priznavanje posebnosti ne samo na etničkoj već i na seksualnoj osnovi…

To je bila naša obaveza, a malo medija je bilo prijemčivo za te teme, pogotovo u sredinama prilično patrijarhalnim kao što su Srbija i Crna Gora.

MONITOR: Kakvo je vaše „iskustvo sa margine“? Može li se, i sa te pozicije, uticati na događaje?

ZAJOVIĆ: Smatram da se sve važne stvari u svim oblastima na planeti dešavaju na margini. To ne znači da mi ne podržavamo one koji su odabrali da pokušaju da nešto promene sa pozicija moći. Naša pozcija nije samo permanentna pozicija kritike već i stalnog davanja alternativnih predloga.

MONITOR: Margina ako ne utiče na događaje utiče na procese u dužem trajanju?

ZAJOVIĆ: To je naša obaveza i privilegija, imamo privilegiju da budemo „prekršitelji“.

MONITOR: U Hrvatskoj je, posle poslednjih izbora, i alternativa, kroz koaliciju „Možemo“, ušla u institucije. Koliko je to važno i izazovno za alternativu?

ZAJOVIĆ: To je rezultat dugotrajnog rada civilnog društva koje je udružilo svoje nezadovoljstvo u koaliciju koja je dala primer hrvatskom građanstvu da se proces može završiti rezultatom. Tu se pokazuje rezultat spajanja onih koji su u svom djelovanju pokrivali više oblasti – ekologiju, feminizam i dodali nešto jako bitno za Hrvatsku i balkanska društva, pitanje odgovornosti i kažnjivosti za ratne zločine. Ta veza između ratnih zločina i postratnih profitera, ekonomsko-klasnog i „patriotskog“ interesa postratne oligarhije o kojoj su oni govorili, napravila je otklon od apologije domovinskog rata. Tu je i stalni zahtev za sekularnom državom, isključivanje bilo kakvog uticaja crkvenih institucija na državne odluke. To je najbolji način da se poštuje religija. Sve ostalo je jako opasni  fundamentalizam.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA LABUDOVIĆ, GLUMICA: Promjena mora da počne od samog umjetnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

I dalje se ne igraju predstave koliko bi trebalo. Razni skupovi su dozvoljeni, a pozorište nije. Kao da je zarazno. Kao da će se ljudi više zaraziti u pozorištu nego u kafani

 

Premijera predstave „Medvjed i prosidbaˮ, Antona Pavloviča Čehova, u produkciji JU Centar za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo” nedavno je izvedena na bjelopoljskom gradskom Trgu. U predstavi igraju: Marija Labudović, Jelena Đukić, Petar Novaković i Moamer Kasumović. Broj mjesta je bio ograničen, a izvođenje je bilo uz poštovanje svih mjera, propisanih od strane NKT-a i Instututa za javno zdravlje Crne Gore, u cilju sprečavanja širenja koronavirusa. Marija Labudović završila je Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju, odjsjek gluma, u klasi profesora Branislava Mićunovića. Igra u mnogim predstavama, među kojima se izdvajaju „Bog masakra”, „Bokeski d-moll” i „Tre sorelle”.

MONITOR: Skoro pola godine, do nedavno, zbog borbe protiv širenja pandemije korona virusa institucije kulture su obustavile rad. Pozorišta su bila zatvorena. Vas četvoro glumaca napravilo je predstavu „Medvjed i Prosidbaˮ, dvije Čehovljeve jednočinke. Za početak nam kažite kako je nastala ideja da radite predstavu, upravo ove tekstove i baš u Bijelom Polju?

LABUDOVIĆ: Milko Kovačević, direktor Centra za kulturu  Vojislav Bulatović Sturnjo, je odlučio da prekine ovaj „post” glumački koji je trajao mjesecima, s povjerenjem je prihvatio sve ideje i sugestije koje su kolege Moamer Kasumović i Petar Novaković iznijeli i tako je počelo sve. Iskreno, nisam učestvovala u biranju tekstova, a i da jesam, mislim da ne bih bolje odabrala. Medvjed i Prosidba su dvije jednočinke koje su svevremene, i uz vrlo male izmjene teksta one savršeno oslikavaju današnjicu. Dobila sam poziv iz Bijelog Polja, pošto ovo nije prvi put da sarađujem sa njima, i sa radošću sam prihvatila ovaj izazov. Probili smo led ovom predstavom i dokazali da se sve može.

MONITOR: Uspjeli ste da napravite pozorišnu predstavu tokom pandemije, našli ste način da sve mjere ispoštujete. Kakav je bio proces nastanka i rada na predstavi?

LABUDOVIĆ: Cilj je bio napraviti predstavu u kojoj se poštuju sve mjere koje nalaže NKT. To je na neki način bio izazov za nas, koji smo kroz radost igre prihvatili, i koji je samo doprinio našoj igri. Nešto više od mjesec dana je trajao proces, koji je bio jako inspirativan i zabavan. Pošto je premijera trebalo da bude na Trgu, često smo imali večernje probe koje su se događale od ponoći pa do… Kada bismo probali uveče, često bismo imali za publiku prolaznike koji bi stali i ispratili sve do kraja, tako da smo otprilike i znali kakve će biti reakcije publike za premijeru.

MONITOR: Premijera je bila na bjelopoljskom gradskom Trgu i predstavljala je kulturni događaj ljeta na sjeveru Crne Gore. Kako je protekla premijera, kako je publika ragovala – da li su zaista bili željni teatra?

LABUDOVIĆ: Premijera je protekla jako dobro s obzirom da to nije scenski prostor sam po sebi, malo smo se borili sa akustikom, ali sam srećna što smo napravili predstavu koja se adaptira na svaki prostor. Bijelo Polje ima razvijenu kulturu, i ljudi tamo jesu navikli da idu u pozorište, tako da su obje noći bile krcate publikom koja je reagovala fantastično.  Po aplauzu se moglo zaključiti koliko su zaista bili željni i koliko su cijenili to što smo uradili. A za nas je premijera bila magična, i bila je velika čast raditi ovu predstavu u Bijelom Polju, baš sa tim ljudima. Radujem se ponovnom susretu i nekoj novoj saradnji.

MONITOR: Jedna ste od glumica koja je bila veoma angažovana proteklih godina – glumite u mnogim predstavama, ali niste članica nijednog ansambla. Vjerujem da vam to prije pandemije i nije bilo toliko važno i predstavljalo problem. Kako je protekao ovaj period, kad niste mogli da igrate, da radite?

LABUDOVIĆ: Tužno. I dalje je tužno. I dalje se ne igraju predstave koliko bi trebalo. Razni skupovi su dozvoljeni, a pozorište nije. Kao da je zarazno. Kao da će se ljudi više zaraziti u pozorištu nego u kafani.

MONITOR: Za glumca je najveći problem kad ne može da igra. Da li je ova situacija pokazala koliko mora da se mijenja položaj umjetnika?

LABUDOVIĆ: Moj doživljaj je da naša država doživljava nas umjetnike kao neku laku zabavu bez koje se može. Zaboravili smo na bitnost kulture, umjetnosti. Na nužnost pozorišta. Promjena položaja umjetnika mora da počne od samog umjetnika.

MONITOR: Šta je za Vas uloga teatra? Kakve projekte priželjkujete?

LABUDOVIĆ: Ja sam upisala glumu zbog teatra i njegove moći. Teatar koji dušu liječi, oplemenjuje, vaspitava, opominje, zaplače, nasmije, pomogne, edukuje, zapita. Još uvijek se tražim kao glumica, još uvijek nisam našla taj moj „žanr” u kojem se pronalazim. Ali imam jednu malu listu želja koja je vezana za neke reditelje sa naših prostora.

MONITOR: Položaj nezavisne pozorišne scene je prilično jasan. Ali, kakav će biti život predstave? Imate li u planu još sličnih projekata, dok pozorišta ne budu funkcionisala kao prije pandemije?

LABUDOVIĆ: Život predstave zavisi od nas, glumaca. Koliko se budemo zalagali da se ona igra, da ona živi, ona će i živjeti. Nadam se da će ova predstava živjeti dugo i svuda. Predstava je organizaciono i tehnički ciljano postavljena jednostavno, oslanja se u potpunosti na glumačku igru, i upravo zbog toga bi mogla i na kraj svijeta da se igra.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Danilo NOVOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo