Povežite se sa nama

INTERVJU

XIAO YANG, FOTOGRAFKINJA: Romansa neprolaznosti

Objavljeno prije

na

Napušteni predjeli, arhitektura brutalizma ili masivni betonski spomenici, kao i mnoge druge urbane strukture, poput kula, bunkera ili podzemnih tunela su stvari koje me inspirišu. Za mene su sva ova mjesta skrivena čuda svijeta

 

MONITOR: Rođeni ste u Pekingu, ali trenutno živite u Španiji. Obje zemlje su bile na velikom udaru virusa, kakvo se Vi nosite sa situacijom?

YANG: Da, iz Kine sam a sada živim blizu Barselone. Prije nego što je epidemija korona virusa počela da se širi Evropom, iskusila sam isto u Kini. Ovih dana mnogi ljudi ostaju u kućnom karantinu, za šta vjerujem da je pravi odgovor na situaciju.

Planirala sam put za Bjelorusiju u aprilu, a nakon toga povratak u Peking da se vidim s porodicom i prijateljima, no to je sada nemoguće. Ne mogu da se bunim s obzirom na činjenicu da se mnogo drugih ljudi suočava sa znatno većim problemima i izazovima. Samo se nadam da će svi biti zdravi i sigurni, i psihički i fizički.

Kao i mnogi drugi koji ostaju kod kuće i ja sam provela većinu vremena online, radeći na daljinu, lutajući guglovim mapama, igrajući video igre, kontaktirajući prijatelje preko interneta… Linija između stvarnog i virtuelnog svijeta je sve zamagljenija. Nekako sam uživala u ovom neizbježnom trendu. Postoji bezbroj mogućnosti koje možeš iskusiti u virtuelnom svijetu. Naročito kada kao ja igrate VR igre čija se radnja odigrava u napuštenim mjestima, ili gledate meteorsku kišu sa prijateljima u igrici Animal Crossing… Ništa vas ne može spriječiti da uživate u onom u čemu ste uživali i ranije.

MONITOR: Gradovi svijeta izgledaju kao da su uhvaćeni kroz Vaš objektiv. Napušteni, prazni… Da li ste uspjeli da odradite neke foto serije tokom ovog perioda?

YANG: Posljednjih mjeseci nijesam izlazila često, čak nijesam ni uzimala kameru. Izgleda da sam mnogo više pažnje posvetila virtuelnom nego stvarnom svijetu. Možda je to način da se pobjegne nakratko. Sjećam se kada sam prvi put izašla u kratku večernju šetnju, nakon skoro dvije nedjelje boravka u kući. Sve mi je izgledalo nadrealno, sa nepoznatim mirisom u vazduhu. Zelena stabla. Visoka trava koja već duže nije sređivana, zatvorena dječija igrališta i semafori koji su svijetlili ni za koga. Zabilježila sam par fotografija telefonom, ali je bilo veoma teško dočarati taj osjećaj nadrealnog.

MONITOR: Kada ste shvatili da je igra glomaznih blokova betona i svjetlosti nešto vrijedno fotografisanja?

YANG: Prve prave svjetlosne fotografije u napuštenim mjestima, mislim da su se desile tokom puta u Bugarsku 2012. godine. Plan mi je bio da posjetim napušteni, ali uzvišeni komunistički spomenik Buzludzha. Ovih dana je to mjesto jako popularno, ali tada nije bilo puno informacija o njemu online, i svega ga je par ljudi posjetilo. Kontaktirala sam britanskog fotografa koji je već bio tamo kako bih sakupila neke informacije. Na kraju smo postali prijatelji i putovali zajedno. Njegovo ime je Mark O’Neill. Veoma je posvećen fotograf koji posjeduje izvrsne vještine i u slikanju svjetlom i u istraživanju urbanih lokaliteta.

Slikanje svjetlom je forma umjetnosti u kojoj se koristi svjetlosni izvor koji držite u ruci kako bi njim slikali i/ili crtali po scenografiji dok se blenda ostavlja otvorenom tokom duge ekspozicije fotografije. Tokom puta u Buzludzha, Mark mi je pokazao tehniku slikanja svijetlom i od njega sam mnogo naučila. Snimili smo nevjerovatne fotografije tamo, i one su do danas moje omiljene. Sve je bilo epsko, od same Buzludzhe, kompletnog iskustva i magije fotografije. Tada sam osjetila da su se vrata novog svijeta otvorila. Od tada putovali smo u puno zemalja, posebno po Balkanu. Mnogo mojih fotografija su u stvari plod zajedničke saradnje.

MONITOR: Illusions in Ruins je serija atmosferičnih fotografija veoma smislenog imena, a na njima su spomenici i napuštena mjesta širom svijeta. Da li pokušavate da im udahnete novi život?

YANG: To su neke teme koje me baš zanimaju – napušteni predjeli, arhitektura brutalizma ili masivni betonski spomenici, kao i mnoge druge urbane strukture, poput kula, bunkera ili podzemnih tunela. Mislim da sam na osnovu mog bugarskog iskustva formirala ukus. Za mene su sva ova mjesta skrivena čuda svijeta. Zaista uživam istražujući i skupljajući ova blaga i iznova ponavljajući ta snena iskustva. Sva ona su lijepa na prvi pogled u svojim srceparajućim ali romantičnim formama. Sva su napravljena od ljudi prošlosti, ali zapostavljena od ljudi današnjice. Gledam na tu arhitekturu na ovaj način: jednom kada su izgrađena, ta djela su prestala pripadati ljudima i počela živjeti svoje živote.

MONITOR: Većina spomenika je napuštena usljed promjene režima, političkog sistema ili čak nedostatka novca za njihovu konzervaciju. Neki od njih bivaju ukradeni iz djelova, uništeni, neki budu reaktivirani kao turističke atrakcije. Kakva je situacija u ostalim zemljama i njihovim kulturnim dobrima sličnim ovima?

YANG: Kao putnik nikada nijesam svjedočila životu ovih mjesta tokom njihovog procvata, dok, s druge strane, nemam nikakav uticaj na ono što će postati u budućnosti, bilo da su napušteni, renovirani ili uništeni u potpunosti. Tako da je jedina stvar koju mogu da uradim da cijenim sami trenutak moje posjete i svjedočim o tadašnjem statusu njihovog životnog ciklusa. Da taj trenutak pretvorim u nešto što pripada nama. Jednostavno dokumentovanje ovih zdanja i njihovih priča nije jedina stvar koju želim postići. Kontrolišući svjetlo i vrijeme preko fotografije, želim da rekreiram te objekte i povežem se sa njima. Oni su na mojim fotografijama transformisani i generišu jedinstvene priče. Stvoriti nadrealno u stvarnosti je fascinantna igra koja me uvijek motiviše da nastavim sa istraživanjem.

Vječnost je nešto što ljudi uvijek jure, ali nikada ne postignu. Mnogo puta kada po noći fotografišem na ovim mjestima, osjećam da sam stvorila vezu sa njima. Dok osjećam koliko smo beznačajni i usamljeni dok se suočavamo sa vječnošću, radeći ono što radim, dokazujem da je sve što imamo jedno drugo ????? Ako moram u riječi da pretočim ono što pokušavam reći kroz objektiv onda je moj odgovor: „Romansa neprolaznosti“.

MONITOR: Posjetili ste zemlje bivše Jugoslavije i fotografisali spomenike Drugog svjetskog rata. Šta oni predstavljaju Vama i da li ste čuli njihove priče?

YANG: Prije svega, ovi spomenici su za mene vrhunska umjetnička djela. Veoma su unikatni i odaju snažnu impresiju na svaki mogući način. Naravno da razumijem da je iza njih mnogo teških priča. Takođe shvatam da je iz političkih ili drugih razloga mnogo njih zapostavljeno. Iz lične perspektive oni predstavljaju moju proteklu mladost, ljepotu za kojom sam tragala. Te životne uspomene su mi pomogle da se formiram u ono što sam danas i uvijek će me motivisati da nastavim da se dalje izgrađujem. Kako je crnogorska arhitektica Svetlana Kana Radović rekla: „Spomenik je fiksacija određenog čina za neke buduće generacije. Ali to fiksiranje ne znači zaborav. Zato spomenik mora biti uveden u ciklus života. Ja nisam za spomenik koji se doživljava u jednom trenutku intenziviranih emocija, u grču, u patnji, već za jedan kontinuirani doživljaj, za jedno oslobađanje pijeteta i dostojanstva, za jedno osjećanje da život trijumfuje nad smrću.“

MONITOR: Vjerovatno znate za popularnost koju spomenici NOB-a dobijaju širom svijeta posljednjih decenija. Postoji čak i SF film sa njima u centru radnje. Možete li nam reći kao umjetnik, ali i kao turistički radnik koliko su relevantni i inspirišući za svjetske putnike?

YANG: Drago mi je da postaju sve popularniji, jer su izuzetna djela koja zaslužuju još više pažnje. Mnogi umjetnici su inspirisani njima i stvorili su novu umjetnost za neke buduće naraštaje. Ljude privlači njihova harizma, napravljeni su u prošlom vremenu, ali odašilju energiju ka budućnosti. I više od toga. Zemlje bivše Jugoslavije zaslužuju da ih mnogo više ljudi upozna na ovaj moderan način. Kad god putujem u ove zemlje, moji roditelji budu zabrinuti da li tamo još ima ratova… Ne treba da dozvolimo da nas zaustavljaju stereotipi i tako ispustimo šansu da iskusimo koliko su lijepe ove zemlje i koliko su tamošnji ljudi dobri.

MONITOR: Šta nam možete reći o susretu sa Crnom Gorom? Vidio sam Vaše fotografije spomenika u Nikšiću i onog na Obadovom brijegu između Nikšića i Podgorice. Takođe ste uslikali Barutanu. Da li imate još nekih fotografija iz naše zemlje?

YANG: Od svih spomenika koje sam posjetila u Crnoj Gori, meni najznačajniji je onaj na Barutani. Cjelokupna postavka kompleksa je poput melodije koja teče, putovanja uvis kroz prostor i vrijeme. Jednom kada dođete do vrha brda i stanete u sredinu prostora, on zrači veoma egzaltiranom atmosferom, skoro poput one koja vlada u crkvama. Po mjesečini, to je istinska ljepota. Gotovo kao da se radi o božanskoj vezi sa nebesima.

Posjetila sam i neka druga mjesta poput Golubovaca, Župe… ali zbog vremenskog ograničenja, mnoge nijesam uspjela vidjeti. Nadam se da će se to ispraviti u budućnosti.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo