Povežite se sa nama

INTERVJU

XIAO YANG, FOTOGRAFKINJA: Romansa neprolaznosti

Objavljeno prije

na

Napušteni predjeli, arhitektura brutalizma ili masivni betonski spomenici, kao i mnoge druge urbane strukture, poput kula, bunkera ili podzemnih tunela su stvari koje me inspirišu. Za mene su sva ova mjesta skrivena čuda svijeta

 

MONITOR: Rođeni ste u Pekingu, ali trenutno živite u Španiji. Obje zemlje su bile na velikom udaru virusa, kakvo se Vi nosite sa situacijom?

YANG: Da, iz Kine sam a sada živim blizu Barselone. Prije nego što je epidemija korona virusa počela da se širi Evropom, iskusila sam isto u Kini. Ovih dana mnogi ljudi ostaju u kućnom karantinu, za šta vjerujem da je pravi odgovor na situaciju.

Planirala sam put za Bjelorusiju u aprilu, a nakon toga povratak u Peking da se vidim s porodicom i prijateljima, no to je sada nemoguće. Ne mogu da se bunim s obzirom na činjenicu da se mnogo drugih ljudi suočava sa znatno većim problemima i izazovima. Samo se nadam da će svi biti zdravi i sigurni, i psihički i fizički.

Kao i mnogi drugi koji ostaju kod kuće i ja sam provela većinu vremena online, radeći na daljinu, lutajući guglovim mapama, igrajući video igre, kontaktirajući prijatelje preko interneta… Linija između stvarnog i virtuelnog svijeta je sve zamagljenija. Nekako sam uživala u ovom neizbježnom trendu. Postoji bezbroj mogućnosti koje možeš iskusiti u virtuelnom svijetu. Naročito kada kao ja igrate VR igre čija se radnja odigrava u napuštenim mjestima, ili gledate meteorsku kišu sa prijateljima u igrici Animal Crossing… Ništa vas ne može spriječiti da uživate u onom u čemu ste uživali i ranije.

MONITOR: Gradovi svijeta izgledaju kao da su uhvaćeni kroz Vaš objektiv. Napušteni, prazni… Da li ste uspjeli da odradite neke foto serije tokom ovog perioda?

YANG: Posljednjih mjeseci nijesam izlazila često, čak nijesam ni uzimala kameru. Izgleda da sam mnogo više pažnje posvetila virtuelnom nego stvarnom svijetu. Možda je to način da se pobjegne nakratko. Sjećam se kada sam prvi put izašla u kratku večernju šetnju, nakon skoro dvije nedjelje boravka u kući. Sve mi je izgledalo nadrealno, sa nepoznatim mirisom u vazduhu. Zelena stabla. Visoka trava koja već duže nije sređivana, zatvorena dječija igrališta i semafori koji su svijetlili ni za koga. Zabilježila sam par fotografija telefonom, ali je bilo veoma teško dočarati taj osjećaj nadrealnog.

MONITOR: Kada ste shvatili da je igra glomaznih blokova betona i svjetlosti nešto vrijedno fotografisanja?

YANG: Prve prave svjetlosne fotografije u napuštenim mjestima, mislim da su se desile tokom puta u Bugarsku 2012. godine. Plan mi je bio da posjetim napušteni, ali uzvišeni komunistički spomenik Buzludzha. Ovih dana je to mjesto jako popularno, ali tada nije bilo puno informacija o njemu online, i svega ga je par ljudi posjetilo. Kontaktirala sam britanskog fotografa koji je već bio tamo kako bih sakupila neke informacije. Na kraju smo postali prijatelji i putovali zajedno. Njegovo ime je Mark O'Neill. Veoma je posvećen fotograf koji posjeduje izvrsne vještine i u slikanju svjetlom i u istraživanju urbanih lokaliteta.

Slikanje svjetlom je forma umjetnosti u kojoj se koristi svjetlosni izvor koji držite u ruci kako bi njim slikali i/ili crtali po scenografiji dok se blenda ostavlja otvorenom tokom duge ekspozicije fotografije. Tokom puta u Buzludzha, Mark mi je pokazao tehniku slikanja svijetlom i od njega sam mnogo naučila. Snimili smo nevjerovatne fotografije tamo, i one su do danas moje omiljene. Sve je bilo epsko, od same Buzludzhe, kompletnog iskustva i magije fotografije. Tada sam osjetila da su se vrata novog svijeta otvorila. Od tada putovali smo u puno zemalja, posebno po Balkanu. Mnogo mojih fotografija su u stvari plod zajedničke saradnje.

MONITOR: Illusions in Ruins je serija atmosferičnih fotografija veoma smislenog imena, a na njima su spomenici i napuštena mjesta širom svijeta. Da li pokušavate da im udahnete novi život?

YANG: To su neke teme koje me baš zanimaju – napušteni predjeli, arhitektura brutalizma ili masivni betonski spomenici, kao i mnoge druge urbane strukture, poput kula, bunkera ili podzemnih tunela. Mislim da sam na osnovu mog bugarskog iskustva formirala ukus. Za mene su sva ova mjesta skrivena čuda svijeta. Zaista uživam istražujući i skupljajući ova blaga i iznova ponavljajući ta snena iskustva. Sva ona su lijepa na prvi pogled u svojim srceparajućim ali romantičnim formama. Sva su napravljena od ljudi prošlosti, ali zapostavljena od ljudi današnjice. Gledam na tu arhitekturu na ovaj način: jednom kada su izgrađena, ta djela su prestala pripadati ljudima i počela živjeti svoje živote.

MONITOR: Većina spomenika je napuštena usljed promjene režima, političkog sistema ili čak nedostatka novca za njihovu konzervaciju. Neki od njih bivaju ukradeni iz djelova, uništeni, neki budu reaktivirani kao turističke atrakcije. Kakva je situacija u ostalim zemljama i njihovim kulturnim dobrima sličnim ovima?

YANG: Kao putnik nikada nijesam svjedočila životu ovih mjesta tokom njihovog procvata, dok, s druge strane, nemam nikakav uticaj na ono što će postati u budućnosti, bilo da su napušteni, renovirani ili uništeni u potpunosti. Tako da je jedina stvar koju mogu da uradim da cijenim sami trenutak moje posjete i svjedočim o tadašnjem statusu njihovog životnog ciklusa. Da taj trenutak pretvorim u nešto što pripada nama. Jednostavno dokumentovanje ovih zdanja i njihovih priča nije jedina stvar koju želim postići. Kontrolišući svjetlo i vrijeme preko fotografije, želim da rekreiram te objekte i povežem se sa njima. Oni su na mojim fotografijama transformisani i generišu jedinstvene priče. Stvoriti nadrealno u stvarnosti je fascinantna igra koja me uvijek motiviše da nastavim sa istraživanjem.

Vječnost je nešto što ljudi uvijek jure, ali nikada ne postignu. Mnogo puta kada po noći fotografišem na ovim mjestima, osjećam da sam stvorila vezu sa njima. Dok osjećam koliko smo beznačajni i usamljeni dok se suočavamo sa vječnošću, radeći ono što radim, dokazujem da je sve što imamo jedno drugo ????? Ako moram u riječi da pretočim ono što pokušavam reći kroz objektiv onda je moj odgovor: „Romansa neprolaznosti“.

MONITOR: Posjetili ste zemlje bivše Jugoslavije i fotografisali spomenike Drugog svjetskog rata. Šta oni predstavljaju Vama i da li ste čuli njihove priče?

YANG: Prije svega, ovi spomenici su za mene vrhunska umjetnička djela. Veoma su unikatni i odaju snažnu impresiju na svaki mogući način. Naravno da razumijem da je iza njih mnogo teških priča. Takođe shvatam da je iz političkih ili drugih razloga mnogo njih zapostavljeno. Iz lične perspektive oni predstavljaju moju proteklu mladost, ljepotu za kojom sam tragala. Te životne uspomene su mi pomogle da se formiram u ono što sam danas i uvijek će me motivisati da nastavim da se dalje izgrađujem. Kako je crnogorska arhitektica Svetlana Kana Radović rekla: „Spomenik je fiksacija određenog čina za neke buduće generacije. Ali to fiksiranje ne znači zaborav. Zato spomenik mora biti uveden u ciklus života. Ja nisam za spomenik koji se doživljava u jednom trenutku intenziviranih emocija, u grču, u patnji, već za jedan kontinuirani doživljaj, za jedno oslobađanje pijeteta i dostojanstva, za jedno osjećanje da život trijumfuje nad smrću.“

MONITOR: Vjerovatno znate za popularnost koju spomenici NOB-a dobijaju širom svijeta posljednjih decenija. Postoji čak i SF film sa njima u centru radnje. Možete li nam reći kao umjetnik, ali i kao turistički radnik koliko su relevantni i inspirišući za svjetske putnike?

YANG: Drago mi je da postaju sve popularniji, jer su izuzetna djela koja zaslužuju još više pažnje. Mnogi umjetnici su inspirisani njima i stvorili su novu umjetnost za neke buduće naraštaje. Ljude privlači njihova harizma, napravljeni su u prošlom vremenu, ali odašilju energiju ka budućnosti. I više od toga. Zemlje bivše Jugoslavije zaslužuju da ih mnogo više ljudi upozna na ovaj moderan način. Kad god putujem u ove zemlje, moji roditelji budu zabrinuti da li tamo još ima ratova… Ne treba da dozvolimo da nas zaustavljaju stereotipi i tako ispustimo šansu da iskusimo koliko su lijepe ove zemlje i koliko su tamošnji ljudi dobri.

MONITOR: Šta nam možete reći o susretu sa Crnom Gorom? Vidio sam Vaše fotografije spomenika u Nikšiću i onog na Obadovom brijegu između Nikšića i Podgorice. Takođe ste uslikali Barutanu. Da li imate još nekih fotografija iz naše zemlje?

YANG: Od svih spomenika koje sam posjetila u Crnoj Gori, meni najznačajniji je onaj na Barutani. Cjelokupna postavka kompleksa je poput melodije koja teče, putovanja uvis kroz prostor i vrijeme. Jednom kada dođete do vrha brda i stanete u sredinu prostora, on zrači veoma egzaltiranom atmosferom, skoro poput one koja vlada u crkvama. Po mjesečini, to je istinska ljepota. Gotovo kao da se radi o božanskoj vezi sa nebesima.

Posjetila sam i neka druga mjesta poput Golubovaca, Župe… ali zbog vremenskog ograničenja, mnoge nijesam uspjela vidjeti. Nadam se da će se to ispraviti u budućnosti.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR:  Prilika koju treba iskoristiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne kažem da u Crnoj Gori poslije ovih izbora ne može biti i gore, ali sam siguran da je bilo krajnje vrijeme da ovo društvo iz limba nepodnošljive stabilnosti zakorači u prostor inspirativne nestabilnosti, u kome će se vidjeti jesu li ljudi koji sada žive ovdje, sposobni da se organizuju kao demokratska politička zajednica

 

MONITOR: Kako vidite mirnu  promjenu vlasti koja se u Crnoj Gori  desila 30. avgusta, i ovonedjeljnu konstitutivnu sjednicu parlamenta, da li je to šansa za demokratizaciju i pomirenje društva?   

VUKOVIĆ: Čak i nedemokratski izbori su pokazali da je većina ljudi u Crnoj Gori željna promjena, osvježenja. Naravno da niko normalan ne želi promjene na gore, nego se nada boljem, ali se to uvijek ne događa. Ne kažem da u Crnoj Gori poslije ovih izbora ne može biti i gore, ali sam siguran da je bilo krajnje vrijeme da ovo društvo iz limba nepodnošljive stabilnosti zakorači u prostor inspirativne nestabilnosti, u kome će se vidjeti jesu li ljudi koji sada žive u granicama države Crne Gore, nezavisno od pola, dobi, nacionalnih i religioznih algoritama koji ih pokreću, sposobni da se organizuju kao demokratska politička zajednica i izgrade institucije koje će biti garant pravednosti, solidnog i sigurnog života za svakoga.

Ako ponovo padnemo, onda smo samo padu skloni – da parafraziram pjesnika Branka Miljkovića – u šta ja ne želim da povjerujem.

MONITOR: Kako vidite ranije traženje lidera DF-a od  Zdravka Krivokapića, nosica liste čiji su dio,  da razjasni  neke svoje stavove kako bi ga podržali za ulogu mandatara? Iz te koalicije kažu da je normalno  da su pregovarački procesi teški, no, čini li se da su bili teži nego što su trebali biti?

VUKOVIĆ: U privatnim komunikacijama nakon izbora govorio sam da je najveća karika u stvari najslabija, zato što nemam povjerenje u čelne ljude političkog saveza zvanog Demokratski front. Očigledno je da toga povjerenja nije bilo ni kod krugova koji su imali uticaja i nametnuli im Zdravka Krivokapića za nosioca liste. Najnovija kontra samo pokazuje da Krivokapić nije izbor čelnika DF-a nego nekoga sa strane, čijem se autoritetu nijesu mogli oduprijeti, a vjerovatno i nijesu željeli iz straha od nepovoljnog rezultata na izborima.

Ako su glavni opozicioni akteri imali zajednički cilj – pobjedu nad DPS-om i demontažu režima kako bi postavili temelj institucijama demokratske države (a takve su poruke slali tokom izborne kampanje) onda je bilo logično da su i unaprijed nešto dogovorili u slučaju pobjede. Ljudi koji su glasali za opozicione izborne liste očekivali su ozbiljan i zreo pristup i brz dogovor, što su Krivokapić, Bečić i Abazović nagovijestili. Ali su na djelu i politikantske igre u kojima se vidi samo dio igrača.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Struka prije političkog predznaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU

 

MONITOR: CGO je brzo nakon izbijanja COVID19 epidemije u Crnoj Gori objavio izvjestaj  ,,Crna Gora i korona: stanje nacije u prvih šest sedmica”. Iako je i tada bilo stvari za kritiku,  danas je situacija sa virusom ozbiljnija i lošija. Koja je Vaša ocjena sada? 

ULJAREVIĆ: Danas živimo posljedice onog na što smo tada upozoravali – partija je pregazila struku. Umjesto da je pandemija, kao naš zajednički problem, iskorišćena za društvenu homogenizaciju ona je ogolila do srži probleme partijski okovanog sistema. Tužno je što su brojni ljekari iz NKT strukture, a posebno oni nama najvidljiviji, pristali da služe partijskim interesima gazeći Hipokratovu zakletvu i unižavajući profesiju. Prošlo je nezapaženo, a cijenim da bi trebalo utvrditi i odgovornost onih koji su u Institutu za javno zdravlje dali mišljenje DIK-u i NKT-u na osnovu kojeg su osobe u samoizolaciji mogle da glasaju na biračkom mjestu bez prethodnog testiranja. A to je jedna u nizu štetnih odluka onih kojima smo mnogo vjerovali u martu, a koji su do danas izigrali naše povjerenje i dnevno nam vrijeđaju zdrav razum. Ostaće zapamćeno i ponašanje predsjednika i članova NKT-a koji su svojom podrškom određenim javnim skupovima, a i učešćem na njima, poručili da ni ljudski životi nijesu ništa u odnosu na partijski interes.

MONITOR: Epidemiološka situacija eskalirala je nakon izbora i političkih okupljanja koja su uslijedila. Čini li Vam se da se osim sa Kovidom, Crna Gora bori i sa drugim vrstama virusa, nacionalizma, recimo?  I da li je promjena vlasti prilika da se sa tim virusom nacionalizma  izborimo, ili je to, kako neki, kažu povratak u devedesete?

ULJAREVIĆ: Virus nacionalizma, nažalost, nikad nije ni nestajao ne samo iz Crne Gore nego iz regiona čiji smo sastavni dio. Sam DPS je dobar dio svoje vlasti, pa i one nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, bazirao na elementima nacionalizma i podjela iz 90-ih. Doskorašnja vlast suštinski nije puno toga uradila ni na suočavanju sa nasljeđem 90-ih u crnogorskom društvu i na prevazilaženju podjela nastalih na njima. Štaviše, u nekim aspektima, aktivno je te podjele i gajila i podržavala.

Pred novom vlašću će biti rješavanje društvenih boljki izazvane nacinalizmom, sa kojima se DPS nije obračunao ali i koje su kreirale i širile određene članice nove vladajuće većine. No, ne mislim da je moguć povratak u 90. kojima nas DPS i njegovi kerberi plaše, a zaboravljaju da nam kažu i što je DPS tada radio i kakvu je retoriku imao i da li je upravo to uticalo da do danas nemamo niti jednu optužnicu u ratnim zločinima za komandnu odgovornost. Prošlo je 30 godina, i ako dođe do porasta nacionalizma, to će biti u nekoj drugačijoj, blažoj formi sa drugačijim ciljevima.

MONITOR: Kako vidite reakcije spolja, prvenstveno iz regiona, u kojima se Milo Đukanović i dalje vidi kao ,,garant stabilnosti”?

ULJAREVIĆ: Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU.

Region je bio druga priča, a posebno Srbija. ,,Prva” i ,,druga” Srbija su našle tačku spajanja u Crnoj Gori i pokazali su nam da su za njih prihvatljivi samo oni naši izbori koje bi oni odobrili. Licimjerni su bili oni koji se raduju pobjedi opozicije kao pobjedi nad svojim političkim protivnikom Milom Đukanovićem uz prateći nacionalistički foklor, iako su mu, ne tako davno, rentirali najprizemnije medije za potrebe obračuna sa neistomišljenicima u Crnoj Gori. Licimjerni su bili i oni koji su se zgražavali nad pobjedom opozicije i stali u odbranu Đukanovića, a u Srbiji su protivnici iste takve vlasti Vučića i borci za ljudska prava čije kršenje nikada nisu vidjeli u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, POLITIČKI ANALITIČAR I PUBLICISTA IZ PRIŠTINE: Balkanski šengen ili rat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi taj „šengen” bio izgrađen prema modelu EU, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendenciju stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti, kao takve, bez ratova. To je  svakako bolje nego i dalje nazadovati ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe

 

MONITOR: Proteklih dana u Srbiji i na Kosovu najaktuelnija tema bilo je potpisivanje u Vašingtonu sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. U Srbiji vlast i opozicija imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

MALIĆI: Sporazum iz Vašingtona nakićen je svim i svačim, više je popis obećanja sa nejasnim garancijama oko mnogih milijardi investicija… Naravno, i na Kosovu su, kao i u Srbiji, opozicija i pozicija podeljene oko sporazuma. Kritičnija je situacija kod vladine stranke, zato što je kosovska delegacija i u Vašingtonu pokazala nesuglasice. U jednom trenutku Ramuš Haradinaj je iz Prištine pretio da će srušiti krhku vladinu koaliciju, ali je brzo primiren, možda i zbog direktnog snažnog demarša američke strane. Ako bismo ukršteno čitali stavove vlasti i opozicija na Kosovu i Srbiji, imali bismo zanimljiv stepen visoke saglasnosti u oceni sporazuma: srpska opozicija smatra da sporazum ide u prilog Kosovu, da je Vučić praktično priznao nezavisnost Kosova. Kosovska opozicija naprotiv smatra da je u Vašingtonu najviše profitirala Srbija, a da je kosovska delegacija bila nelegitimna, nesposobna i neodgovorna.

MONITOR: Šta je sporazumom dobilo Kosovo? Da li on ugrožava suverenitet Kosova?

MALIĆI: Sporazum je po formi i sadržaju najviše bio u funkciji podržavanja izborne kampanje predsednika Trampa. Kosovo i Srbija nisu mnogo dobili. Izostalo je ono što su kosovski pregovarači očekivali, a od čega je srpska strana najviše strepela. Naime, kada je Donald Tramp pre skoro dve godine uputio pismo predsednicima Kosova i Srbije, pozvao ih je bio u Belu kuću da tamo finaliziraju završni mirovni sporazum i proslave uzajamno priznanje. Zbog toga se dugo sepekulisalo da je sporazum o Kosovu praktično postignut ili će prosto biti diktiran u Vašingtonu, gde delegacije samo treba da se dogovore oko nekih detalja i stave potpis. Zbog tih glasina je bivši kosovski premijer Albin Kurti, koji je vladao nepunih sto dana, odbijao pozive da ode u Belu kuću, jer je mislio da ga tamo čekaju „noževi probodeni na mapu Kosova”, aludirajući na glasine da su Tači i Vučic već dogovorili nove granice i razmenu teritorija.

Od ideje uzjamnog priznanja nije ništa bilo 4. septembra. Ona se pojavila u prvom draftu sporazuma i kada je ona odmah „procurela” kao alarmantna vest na udarnim stranicama štampe koju kontroliše Vučić, koji je odbio formulaciju, ta tačka sporazuma je uklonjena uz elegantno objašnjenje da je skup u Beloj kući fokusiran na ekonomski i neke druge sporazume, a pitanje završnog političkog sporazuma o priznanju ostavljeno je za pregovore koje vodi EU.

Suverenost Kosova nije narušena sporazumom, ali kosovska opozicija smatra da je suverenost ugrožena zbog prihvatanja zahteva Srbije da se reguliše korišćenje strateških resursa veštačkog jezera i elektrane Gazivode. Jezero se najvećim delom prostire na teritoriji Kosova, oko 15 posto zapadnog dela je na teritoriji Srbije. Ovo pitanje se pokušava ispolitizirati na isti način kao i sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom. Premijer Hoti se optužuje da je navodno Srbiji poklonio deo nečega što je sto posto kosovsko. Američke vladine institucije preuzele su obavezu da naprave projekt fizibiliteta za jezero koje je stvoreno akumulacijom protočnih voda čiji sliv počinje na teritoriji Srbije, ima široku primenu na Kosovu, a onda, dobrim delom preko reke Ibar, ponovo prelazi u Srbiju.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Srbija potpisala „de fakto priznavanje Kosova”.

MALIĆI: Nije priznala, ali je napravila korak u tom smeru i, više simbolički, priznala Sjedinjene Države kao arbitra u rešavanju kosovskog pitanja. Pošto su SAD glavni sponzor nezavisnosti Kosova, Beograd zna da ne može od Vašingtona tražiti potpunu promenu kursa, ali zna da bi Tramp možda mogao ponuditi određene korisne ustupke, kako bi bezbolnije naplatio „odštetu” za neminovno prepuštanje Kosova i proibližavanje Srbije EU i NATO-u. Pored unosnih ekonomskih ponuda koje je potpisao, Vučić je pristao i na određene elemente sporazuma koji znače otklon Srbije od Rusije i Kine na linijama Trampovih konfrontacija sa ovim silama, na kojoj se oslanjala u ekonomskim i vojnim projektima, kao i glavnim partnerima za odbranu Kosova u Ujedinjenim nacijama.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo