Povežite se sa nama

INTERVJU

XIAO YANG, FOTOGRAFKINJA: Romansa neprolaznosti

Objavljeno prije

na

Napušteni predjeli, arhitektura brutalizma ili masivni betonski spomenici, kao i mnoge druge urbane strukture, poput kula, bunkera ili podzemnih tunela su stvari koje me inspirišu. Za mene su sva ova mjesta skrivena čuda svijeta

 

MONITOR: Rođeni ste u Pekingu, ali trenutno živite u Španiji. Obje zemlje su bile na velikom udaru virusa, kakvo se Vi nosite sa situacijom?

YANG: Da, iz Kine sam a sada živim blizu Barselone. Prije nego što je epidemija korona virusa počela da se širi Evropom, iskusila sam isto u Kini. Ovih dana mnogi ljudi ostaju u kućnom karantinu, za šta vjerujem da je pravi odgovor na situaciju.

Planirala sam put za Bjelorusiju u aprilu, a nakon toga povratak u Peking da se vidim s porodicom i prijateljima, no to je sada nemoguće. Ne mogu da se bunim s obzirom na činjenicu da se mnogo drugih ljudi suočava sa znatno većim problemima i izazovima. Samo se nadam da će svi biti zdravi i sigurni, i psihički i fizički.

Kao i mnogi drugi koji ostaju kod kuće i ja sam provela većinu vremena online, radeći na daljinu, lutajući guglovim mapama, igrajući video igre, kontaktirajući prijatelje preko interneta… Linija između stvarnog i virtuelnog svijeta je sve zamagljenija. Nekako sam uživala u ovom neizbježnom trendu. Postoji bezbroj mogućnosti koje možeš iskusiti u virtuelnom svijetu. Naročito kada kao ja igrate VR igre čija se radnja odigrava u napuštenim mjestima, ili gledate meteorsku kišu sa prijateljima u igrici Animal Crossing… Ništa vas ne može spriječiti da uživate u onom u čemu ste uživali i ranije.

MONITOR: Gradovi svijeta izgledaju kao da su uhvaćeni kroz Vaš objektiv. Napušteni, prazni… Da li ste uspjeli da odradite neke foto serije tokom ovog perioda?

YANG: Posljednjih mjeseci nijesam izlazila često, čak nijesam ni uzimala kameru. Izgleda da sam mnogo više pažnje posvetila virtuelnom nego stvarnom svijetu. Možda je to način da se pobjegne nakratko. Sjećam se kada sam prvi put izašla u kratku večernju šetnju, nakon skoro dvije nedjelje boravka u kući. Sve mi je izgledalo nadrealno, sa nepoznatim mirisom u vazduhu. Zelena stabla. Visoka trava koja već duže nije sređivana, zatvorena dječija igrališta i semafori koji su svijetlili ni za koga. Zabilježila sam par fotografija telefonom, ali je bilo veoma teško dočarati taj osjećaj nadrealnog.

MONITOR: Kada ste shvatili da je igra glomaznih blokova betona i svjetlosti nešto vrijedno fotografisanja?

YANG: Prve prave svjetlosne fotografije u napuštenim mjestima, mislim da su se desile tokom puta u Bugarsku 2012. godine. Plan mi je bio da posjetim napušteni, ali uzvišeni komunistički spomenik Buzludzha. Ovih dana je to mjesto jako popularno, ali tada nije bilo puno informacija o njemu online, i svega ga je par ljudi posjetilo. Kontaktirala sam britanskog fotografa koji je već bio tamo kako bih sakupila neke informacije. Na kraju smo postali prijatelji i putovali zajedno. Njegovo ime je Mark O'Neill. Veoma je posvećen fotograf koji posjeduje izvrsne vještine i u slikanju svjetlom i u istraživanju urbanih lokaliteta.

Slikanje svjetlom je forma umjetnosti u kojoj se koristi svjetlosni izvor koji držite u ruci kako bi njim slikali i/ili crtali po scenografiji dok se blenda ostavlja otvorenom tokom duge ekspozicije fotografije. Tokom puta u Buzludzha, Mark mi je pokazao tehniku slikanja svijetlom i od njega sam mnogo naučila. Snimili smo nevjerovatne fotografije tamo, i one su do danas moje omiljene. Sve je bilo epsko, od same Buzludzhe, kompletnog iskustva i magije fotografije. Tada sam osjetila da su se vrata novog svijeta otvorila. Od tada putovali smo u puno zemalja, posebno po Balkanu. Mnogo mojih fotografija su u stvari plod zajedničke saradnje.

MONITOR: Illusions in Ruins je serija atmosferičnih fotografija veoma smislenog imena, a na njima su spomenici i napuštena mjesta širom svijeta. Da li pokušavate da im udahnete novi život?

YANG: To su neke teme koje me baš zanimaju – napušteni predjeli, arhitektura brutalizma ili masivni betonski spomenici, kao i mnoge druge urbane strukture, poput kula, bunkera ili podzemnih tunela. Mislim da sam na osnovu mog bugarskog iskustva formirala ukus. Za mene su sva ova mjesta skrivena čuda svijeta. Zaista uživam istražujući i skupljajući ova blaga i iznova ponavljajući ta snena iskustva. Sva ona su lijepa na prvi pogled u svojim srceparajućim ali romantičnim formama. Sva su napravljena od ljudi prošlosti, ali zapostavljena od ljudi današnjice. Gledam na tu arhitekturu na ovaj način: jednom kada su izgrađena, ta djela su prestala pripadati ljudima i počela živjeti svoje živote.

MONITOR: Većina spomenika je napuštena usljed promjene režima, političkog sistema ili čak nedostatka novca za njihovu konzervaciju. Neki od njih bivaju ukradeni iz djelova, uništeni, neki budu reaktivirani kao turističke atrakcije. Kakva je situacija u ostalim zemljama i njihovim kulturnim dobrima sličnim ovima?

YANG: Kao putnik nikada nijesam svjedočila životu ovih mjesta tokom njihovog procvata, dok, s druge strane, nemam nikakav uticaj na ono što će postati u budućnosti, bilo da su napušteni, renovirani ili uništeni u potpunosti. Tako da je jedina stvar koju mogu da uradim da cijenim sami trenutak moje posjete i svjedočim o tadašnjem statusu njihovog životnog ciklusa. Da taj trenutak pretvorim u nešto što pripada nama. Jednostavno dokumentovanje ovih zdanja i njihovih priča nije jedina stvar koju želim postići. Kontrolišući svjetlo i vrijeme preko fotografije, želim da rekreiram te objekte i povežem se sa njima. Oni su na mojim fotografijama transformisani i generišu jedinstvene priče. Stvoriti nadrealno u stvarnosti je fascinantna igra koja me uvijek motiviše da nastavim sa istraživanjem.

Vječnost je nešto što ljudi uvijek jure, ali nikada ne postignu. Mnogo puta kada po noći fotografišem na ovim mjestima, osjećam da sam stvorila vezu sa njima. Dok osjećam koliko smo beznačajni i usamljeni dok se suočavamo sa vječnošću, radeći ono što radim, dokazujem da je sve što imamo jedno drugo ????? Ako moram u riječi da pretočim ono što pokušavam reći kroz objektiv onda je moj odgovor: „Romansa neprolaznosti“.

MONITOR: Posjetili ste zemlje bivše Jugoslavije i fotografisali spomenike Drugog svjetskog rata. Šta oni predstavljaju Vama i da li ste čuli njihove priče?

YANG: Prije svega, ovi spomenici su za mene vrhunska umjetnička djela. Veoma su unikatni i odaju snažnu impresiju na svaki mogući način. Naravno da razumijem da je iza njih mnogo teških priča. Takođe shvatam da je iz političkih ili drugih razloga mnogo njih zapostavljeno. Iz lične perspektive oni predstavljaju moju proteklu mladost, ljepotu za kojom sam tragala. Te životne uspomene su mi pomogle da se formiram u ono što sam danas i uvijek će me motivisati da nastavim da se dalje izgrađujem. Kako je crnogorska arhitektica Svetlana Kana Radović rekla: „Spomenik je fiksacija određenog čina za neke buduće generacije. Ali to fiksiranje ne znači zaborav. Zato spomenik mora biti uveden u ciklus života. Ja nisam za spomenik koji se doživljava u jednom trenutku intenziviranih emocija, u grču, u patnji, već za jedan kontinuirani doživljaj, za jedno oslobađanje pijeteta i dostojanstva, za jedno osjećanje da život trijumfuje nad smrću.“

MONITOR: Vjerovatno znate za popularnost koju spomenici NOB-a dobijaju širom svijeta posljednjih decenija. Postoji čak i SF film sa njima u centru radnje. Možete li nam reći kao umjetnik, ali i kao turistički radnik koliko su relevantni i inspirišući za svjetske putnike?

YANG: Drago mi je da postaju sve popularniji, jer su izuzetna djela koja zaslužuju još više pažnje. Mnogi umjetnici su inspirisani njima i stvorili su novu umjetnost za neke buduće naraštaje. Ljude privlači njihova harizma, napravljeni su u prošlom vremenu, ali odašilju energiju ka budućnosti. I više od toga. Zemlje bivše Jugoslavije zaslužuju da ih mnogo više ljudi upozna na ovaj moderan način. Kad god putujem u ove zemlje, moji roditelji budu zabrinuti da li tamo još ima ratova… Ne treba da dozvolimo da nas zaustavljaju stereotipi i tako ispustimo šansu da iskusimo koliko su lijepe ove zemlje i koliko su tamošnji ljudi dobri.

MONITOR: Šta nam možete reći o susretu sa Crnom Gorom? Vidio sam Vaše fotografije spomenika u Nikšiću i onog na Obadovom brijegu između Nikšića i Podgorice. Takođe ste uslikali Barutanu. Da li imate još nekih fotografija iz naše zemlje?

YANG: Od svih spomenika koje sam posjetila u Crnoj Gori, meni najznačajniji je onaj na Barutani. Cjelokupna postavka kompleksa je poput melodije koja teče, putovanja uvis kroz prostor i vrijeme. Jednom kada dođete do vrha brda i stanete u sredinu prostora, on zrači veoma egzaltiranom atmosferom, skoro poput one koja vlada u crkvama. Po mjesečini, to je istinska ljepota. Gotovo kao da se radi o božanskoj vezi sa nebesima.

Posjetila sam i neka druga mjesta poput Golubovaca, Župe… ali zbog vremenskog ograničenja, mnoge nijesam uspjela vidjeti. Nadam se da će se to ispraviti u budućnosti.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo