Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN EJUB KOSTIĆ, DIREKTOR BALKANSKOG CENTRA ZA BLISKI ISTOK: U grotlu sukobljenih interesa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Počeli su parlamentarni izbori u Egiptu. Opozicija na izborima ne učestvuje. Od 2011. i prvih demokratskih izbora nakon Arapskog proljeća te vojnog udara, konstantna je slaba izlaznost i legalitet koji stiče režim generala Al Sisija. Znači li to da je većina Egipćana u nekoj vrsti pasivnog otpora?
KOSTIĆ: Mislim da se pre radi o velikom razočarenju stanovništva nego o pasivnom otporu. Nakon rušenja s vlasti Hosnija Mubaraka i prvih slobodnih izbora, vladao je veliki optimizam u narodu da će doći do suštinskih promena. Ubrzo je usledio hladan tuš kada se desio vojni udar. Od tog momenta su se na udaru našli svi elementi društva koji se ne slažu s vladavinom vojne hunte. Od levo orijentisanih pokreta pa do organizacija koje su inspirisane islamskim političkim idejama. Sloboda štampe i sloboda govora su potpuno suspendovani, a ekonomsko stanje u državi je katastrofalno. Međutim, mislim da je najveće razočarenje stanovništva to što su ostali u kandžama korumpiranog sudstva i bezbednosnih struktura koja imaju neograničenu moć.

MONITOR: Morsi je osuđen na smrt baš kao što je poslije 2011. bio Mubarak, koji je sada slobodan. Da li je nasilno svrgavanje Morsija i povratak sekularne diktature, rješenje za Egipat?
KOSTIĆ: Svakako da rešenje nije povratak sekularne diktature. Ona je donela neprocenjivo zlo arapskim državama jer je najmanje brinula o željama naroda. To su duboko korumpirani režimi koji se na vlasti održavaju uz pomoć konstantne primene sile na sopstvenom narodu. Mislim da je podjednako loše da se zapadne države mešaju u pitanja koja se tiču unutrašnjeg uređenja ovih zemalja, jer se međunarodna zajednica svojim dvojnim aršinima veoma obrukala na Bliskom istoku. Takvo mešanje je samo drugačiji vid kolonizatorske politike, koja je i dalje veoma prisutna uprkos nezavisnosti koju su arapske zemlje ostvarile tokom 20. veka. Krajnje je vreme da se o budućnosti i željama pitaju građani ovih država, a ne da konstantno neko drugi donosi odluke o njihovim životima.

MONITOR: Kako vidite američku politiku prema arapskom i islamskom svijetu nakon propasti pokušaja demokratizacije?
KOSTIĆ: Velika je greška gledati na američku politiku unisono. Unutar krugova koji odlučuju o spoljnoj politici Amerike postoje mnogobrojne frakcije i različiti stavovi i gledišta. Kao i različiti lobiji koji na tu politiku utiču. Mislim da je na početku dešavanja na Bliskom istoku, Amerika u određenoj meri bila spremna da podrži izvesne promene, ili da kažemo da se isprobaju neke nove mogućnosti političkih uređenja u tim državama. Nakon što su stvari u Libiji i Siriji krenule veoma loše, Amerika nije bila voljna da rizikuje s novim režimom u Egiptu i Mohamed Morsi i Muslimanska braća su pušteni niz vodu. Stalno isticanje značaja Amerike sprečava da se sagleda kompletna slika. Jer bez uzimanja u obzir interesa Rusije, Evropske unije, zemalja Persijskog zaliva, Irana, Kine, Izraela i Turske nije moguće da se objektivno raspravlja o budućnosti Bliskog istoka. Čest je slučaj da uticaj na spoljnu politiku Amerike prema Bliskom istoku imaju dva najvažnija saveznika Amerike u tom regionu – Izrael i Saudijska Arabija. Obe države su u slučaju Egipta imale interes da se Muslimanka braća svrgnu s vlasti. Izrael i Saudijska Arabija, svaka država iz svojih razloga, su najznačajnije prepreke normalizaciji odnosa na Bliskom istoku i prosperitetu i promeni političkih uređenja arapskih država.

MONITOR: Pažnju svjetske javnosti zaokupljaju zbivanja u Siriji. Kako razumijete navodnu dilemu: uključiti Asada u razgovore o budućnosti Sirije ili ne?
KOSTIĆ: Smatram da, upravo ako gledamo istorijat vladavine porodice El Asad, Bašar el Asad nikako ne bi smeo da ostane na toj funkciji, niti da bude deo razgovora o budućnosti Sirije. Pokolj između 30.000 i 40.000 sunitskih muslimana 1982. godine koji je poznat kao „Masakr u Hami” se desio u vreme vladavine Bašarovog oca Hafiza. Dok je na čelu armije u to vreme bio general Rifat el Asad, mlađi brat Bašarovog oca Hafiza. Za ovaj strahoviti zločin nad sunitskim muslimanima koji čine većinu u Siriji niko nije odgovarao. Danas, brat Bašara, general Maher el Asad je na čelu ozloglašene Republičke garde koja je sačinjena u potpunosti od alevitskih šiitskih muslimana. Kao što vidimo, istorijski gledano, vladavina okrutnim nasiljem je zaštitni simbol porodice El Asad.

Situacija u Siriji je strahovito ozbiljna. Svet se nije susreo u skorijoj istoriji s većom koncentracijom sukobljenih interesa na jednom mestu. Pored Amerike i Rusije tu su i Iran i Saudijska Arabija. Tu je i Turska koja je veoma nekompromisna kada je u pitanju budućnost Bašara el Asada. Sve značajniji faktor su i Kurdi, iskusni ratnici, koji su to umeće dokazali u borbama s pripadnicima ISIL-a. Naoružavanje Kurda i podrška koju im je Amerika dala ne odgovara Turcima. Sada imamo i potencijalno neslaganje između Turske i Amerike. Čitav ovaj haos i nerazumevanje ne doprinosi zajedničkim intencijama da se eliminiše ISIL koji je simbol potpunog pomračenja uma. Nekakav politički dogovor mora da se postigne, mada se za sada ne nazire.

MONITOR: Interesantno je da je šiitsko-alevitska porodica El Asad postala dinastička u Siriji većinski sunitskoj. Koliko su razlike unutar islama značajne u sadašnjim okolnostima?
KOSTIĆ: Sunitsko-šiitsko pitanje je na razne načine tokom 20. veka u najvećoj meri podgrevano od kolonizacijske politike, koju sam nekoliko puta spomenuo. Razlike postoje. Međutim, one nikada tokom istorije nisu do ove mere dolazile do izražaja kao danas. Danas imamo potpuno nerazumevanje između Saudijske Arabije i Irana. To je konstantno nadmudrivanje zarad ostvarivanja uticaja u regionu. Spoljašnjim faktorima da li su to Rusija, Evropa, Izrael ili Amerika ne odgovara jedinstvo muslimanskog sveta. Kod svih njih postoji konstanta i nešto što je ukorenjeno duboko u njihovo biće, a to je slika muslimana kao esencijalnog „Drugog”. Zbog toga se muslimani percipiraju kao potencijalna pretnja, zbog čega moraju da se drže u podjarmljenom položaju i razjedinjeni. Što se tiče sekularnih diktatura one su svojim nasilnim razračunavanjem s verskim pokretima samo doprinosile njihovoj radikalizaciji. Ništa konstruktivno one nisu uradile. Jer iz bezočnog nasilja teško može bilo šta dobro da izađe.

MONITOR: U kojoj mjeri su vjerske slobode postojale u arapskim i islamskim sekularnim diktaturama?
KOSTIĆ: Realna sloboda nije postojala. Ona je postojala deklarativno. Na trenutke nije čak ni tako postojala. Ako se nečije shvatanje nije slagalo s režimskom percepcijom vere on je automatski bio u velikom problemu. Radikalni oblici verskih ubeđenja su nastali u zatvorima Egipta gde se praktikuju najstravičniji oblici tortura i kao posledica ubijenih očeva, stričeva, ujaka od strane pomahnitalih vladara koji s patološkom mržnjom istrebljuju ljude zbog njihovih verskih opredeljenja.

Takođe, mislim da je dosta pogrešan termin „sekularne”. Rašid Ganuši je sasvim tačno istakao da se tu radi o „pseudo-sekularnom” obliku vladavine. Jer država nije nikada zaista bila nezavisna spram religije. Ali možemo reći da ovaj fenomen nije samo osobina bliskoistočnih zemalja već i zapadnih zemalja koje nisu uistinu nezavisne spram religije. One su nazavisne sve dok ne poželite da izađete na „tržište” ideja. Onog momenta kada izađete s burkom na ulicu Pariza ili stignete s malo dužom bradom na granicu Amerike sve priče o individualnim pravima i slobodi praktikovanja verskih ubeđenja padaju u vodu.

Nedosljednost Zapada

MONITOR: Koliko će događaji na Bliskom istoku, uticati na druge zemlje u kojima dominira islam, kao što je Turska, a koliko na Evropu i EU koja, nespremno, dočekuje buduće azilante, a nema ni političko rješenje da se kriza kanališe i stavi pod kakvu-takvu kontrolu?
KOSTIĆ: Dešavanja već utiču u strahovitoj meri na mnogim nivoima. Ali ja bih istakao jednu dimenziju o kojoj se najmanje govori. A ona se tiče moralno-etičke doslednosti Zapada. Da li je vrednosni sistem Zapada zaista onakav kakvim se predstavlja ? Zapad nosi ogromnu moralnu odgovornost za ono što se danas dešava na Bliskom istoku. Očigledno je da on nema svest o toj odgovornosti. Jer da je ima on nikada ne bi mogao s neopisivom hladnoćom da zalupi svoja vrata kada gladne, bosonoge i životno ugrožene majke s decom, koje beže od užasa rata, pokucaju na njih. Kada bi bilo volje i zdravog razuma u Evropi i Americi bi došlo do ozbiljnog preispitivanja o očiglednoj nedoslednosti spram moralno-etičkih vrednosti koje inače toliko propagiraju.

Opasni kolnizatorski slogani

MONITOR: Velike nade su polagane u Arapsko proljeće. Danas imamo uglavnom haos ili novo-stare diktature. Da li je problem i u tome što su različiti djelovi tadašnjeg pokreta imali nespojiva shvatanja demokratizacije i slike budućnosti?
KOSTIĆ: Ako aludirate na pokrete koji su inspirisani islamskim učenjem, smatram da su upravo ti pokreti pokazali najveći kapacitet i kompatibilnost s onim što se na zapadu označava kao „demokratsko društvo”. Najbolji primer za tako nešto je tunižanska partija El Nahda i njen predsednik Rašid Ganuši. U Egiptu pokret Muslimanske braće je naspram sebe imao bezbednosne strukture koje su neprekidno rovarile protiv njih, pokušavajući na sve moguće načine da ih sabotiraju. Samo neko ko nije dobro upoznat s istorijatom odnosa Muslimanske braće i vojnih struktura je mogao da misli da će izborna pobeda Muslimanske braće proći bez većih okršaja. Naravno, svestan toga Mohamed Morsi je pokušao da davanjem većih ovlašćenja sebi napravi kontratežu ovim strukturama. U tome na kraju nije uspeo. Što se tiče tog često isticanog slogana da ,,demokratija nije za islamski svet” to je još odličan primer kolonizatorske politike koju sam pomenuo u prošlom odgovoru. Takvom tvrdnjom se aludira da muslimani nisu sposobni da odlučuju sami o sebi i da im treba nametnuti diktatora koji će da odlučuje umesto njih. Naravno, nametnuti diktator po pravilu radi u skladu s željama država koje ga podržavaju, a nikako u interesu svojih građana. Na kraju krajeva, ako građani islamskih zemalja ne žele preslikano uređenje zapadnih demokratija i to je nešto što bi moralo da se apsolutno poštuje. Jer islamski svet ima različite oblike društvenih uređenja. Islamska politička i društvena misao je veoma bogata i svakako je sposobna da ponudi oblike društvenog uređenja bez tuđeg sufliranja šta i kako treba, a šta nikako ne sme.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo