Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN EJUB KOSTIĆ, DIREKTOR BALKANSKOG CENTRA ZA BLISKI ISTOK: U grotlu sukobljenih interesa

Objavljeno prije

na

ivan-kostic

MONITOR: Počeli su parlamentarni izbori u Egiptu. Opozicija na izborima ne učestvuje. Od 2011. i prvih demokratskih izbora nakon Arapskog proljeća te vojnog udara, konstantna je slaba izlaznost i legalitet koji stiče režim generala Al Sisija. Znači li to da je većina Egipćana u nekoj vrsti pasivnog otpora?
KOSTIĆ: Mislim da se pre radi o velikom razočarenju stanovništva nego o pasivnom otporu. Nakon rušenja s vlasti Hosnija Mubaraka i prvih slobodnih izbora, vladao je veliki optimizam u narodu da će doći do suštinskih promena. Ubrzo je usledio hladan tuš kada se desio vojni udar. Od tog momenta su se na udaru našli svi elementi društva koji se ne slažu s vladavinom vojne hunte. Od levo orijentisanih pokreta pa do organizacija koje su inspirisane islamskim političkim idejama. Sloboda štampe i sloboda govora su potpuno suspendovani, a ekonomsko stanje u državi je katastrofalno. Međutim, mislim da je najveće razočarenje stanovništva to što su ostali u kandžama korumpiranog sudstva i bezbednosnih struktura koja imaju neograničenu moć.

MONITOR: Morsi je osuđen na smrt baš kao što je poslije 2011. bio Mubarak, koji je sada slobodan. Da li je nasilno svrgavanje Morsija i povratak sekularne diktature, rješenje za Egipat?
KOSTIĆ: Svakako da rešenje nije povratak sekularne diktature. Ona je donela neprocenjivo zlo arapskim državama jer je najmanje brinula o željama naroda. To su duboko korumpirani režimi koji se na vlasti održavaju uz pomoć konstantne primene sile na sopstvenom narodu. Mislim da je podjednako loše da se zapadne države mešaju u pitanja koja se tiču unutrašnjeg uređenja ovih zemalja, jer se međunarodna zajednica svojim dvojnim aršinima veoma obrukala na Bliskom istoku. Takvo mešanje je samo drugačiji vid kolonizatorske politike, koja je i dalje veoma prisutna uprkos nezavisnosti koju su arapske zemlje ostvarile tokom 20. veka. Krajnje je vreme da se o budućnosti i željama pitaju građani ovih država, a ne da konstantno neko drugi donosi odluke o njihovim životima.

MONITOR: Kako vidite američku politiku prema arapskom i islamskom svijetu nakon propasti pokušaja demokratizacije?
KOSTIĆ: Velika je greška gledati na američku politiku unisono. Unutar krugova koji odlučuju o spoljnoj politici Amerike postoje mnogobrojne frakcije i različiti stavovi i gledišta. Kao i različiti lobiji koji na tu politiku utiču. Mislim da je na početku dešavanja na Bliskom istoku, Amerika u određenoj meri bila spremna da podrži izvesne promene, ili da kažemo da se isprobaju neke nove mogućnosti političkih uređenja u tim državama. Nakon što su stvari u Libiji i Siriji krenule veoma loše, Amerika nije bila voljna da rizikuje s novim režimom u Egiptu i Mohamed Morsi i Muslimanska braća su pušteni niz vodu. Stalno isticanje značaja Amerike sprečava da se sagleda kompletna slika. Jer bez uzimanja u obzir interesa Rusije, Evropske unije, zemalja Persijskog zaliva, Irana, Kine, Izraela i Turske nije moguće da se objektivno raspravlja o budućnosti Bliskog istoka. Čest je slučaj da uticaj na spoljnu politiku Amerike prema Bliskom istoku imaju dva najvažnija saveznika Amerike u tom regionu – Izrael i Saudijska Arabija. Obe države su u slučaju Egipta imale interes da se Muslimanka braća svrgnu s vlasti. Izrael i Saudijska Arabija, svaka država iz svojih razloga, su najznačajnije prepreke normalizaciji odnosa na Bliskom istoku i prosperitetu i promeni političkih uređenja arapskih država.

MONITOR: Pažnju svjetske javnosti zaokupljaju zbivanja u Siriji. Kako razumijete navodnu dilemu: uključiti Asada u razgovore o budućnosti Sirije ili ne?
KOSTIĆ: Smatram da, upravo ako gledamo istorijat vladavine porodice El Asad, Bašar el Asad nikako ne bi smeo da ostane na toj funkciji, niti da bude deo razgovora o budućnosti Sirije. Pokolj između 30.000 i 40.000 sunitskih muslimana 1982. godine koji je poznat kao „Masakr u Hami” se desio u vreme vladavine Bašarovog oca Hafiza. Dok je na čelu armije u to vreme bio general Rifat el Asad, mlađi brat Bašarovog oca Hafiza. Za ovaj strahoviti zločin nad sunitskim muslimanima koji čine većinu u Siriji niko nije odgovarao. Danas, brat Bašara, general Maher el Asad je na čelu ozloglašene Republičke garde koja je sačinjena u potpunosti od alevitskih šiitskih muslimana. Kao što vidimo, istorijski gledano, vladavina okrutnim nasiljem je zaštitni simbol porodice El Asad.

Situacija u Siriji je strahovito ozbiljna. Svet se nije susreo u skorijoj istoriji s većom koncentracijom sukobljenih interesa na jednom mestu. Pored Amerike i Rusije tu su i Iran i Saudijska Arabija. Tu je i Turska koja je veoma nekompromisna kada je u pitanju budućnost Bašara el Asada. Sve značajniji faktor su i Kurdi, iskusni ratnici, koji su to umeće dokazali u borbama s pripadnicima ISIL-a. Naoružavanje Kurda i podrška koju im je Amerika dala ne odgovara Turcima. Sada imamo i potencijalno neslaganje između Turske i Amerike. Čitav ovaj haos i nerazumevanje ne doprinosi zajedničkim intencijama da se eliminiše ISIL koji je simbol potpunog pomračenja uma. Nekakav politički dogovor mora da se postigne, mada se za sada ne nazire.

MONITOR: Interesantno je da je šiitsko-alevitska porodica El Asad postala dinastička u Siriji većinski sunitskoj. Koliko su razlike unutar islama značajne u sadašnjim okolnostima?
KOSTIĆ: Sunitsko-šiitsko pitanje je na razne načine tokom 20. veka u najvećoj meri podgrevano od kolonizacijske politike, koju sam nekoliko puta spomenuo. Razlike postoje. Međutim, one nikada tokom istorije nisu do ove mere dolazile do izražaja kao danas. Danas imamo potpuno nerazumevanje između Saudijske Arabije i Irana. To je konstantno nadmudrivanje zarad ostvarivanja uticaja u regionu. Spoljašnjim faktorima da li su to Rusija, Evropa, Izrael ili Amerika ne odgovara jedinstvo muslimanskog sveta. Kod svih njih postoji konstanta i nešto što je ukorenjeno duboko u njihovo biće, a to je slika muslimana kao esencijalnog „Drugog”. Zbog toga se muslimani percipiraju kao potencijalna pretnja, zbog čega moraju da se drže u podjarmljenom položaju i razjedinjeni. Što se tiče sekularnih diktatura one su svojim nasilnim razračunavanjem s verskim pokretima samo doprinosile njihovoj radikalizaciji. Ništa konstruktivno one nisu uradile. Jer iz bezočnog nasilja teško može bilo šta dobro da izađe.

MONITOR: U kojoj mjeri su vjerske slobode postojale u arapskim i islamskim sekularnim diktaturama?
KOSTIĆ: Realna sloboda nije postojala. Ona je postojala deklarativno. Na trenutke nije čak ni tako postojala. Ako se nečije shvatanje nije slagalo s režimskom percepcijom vere on je automatski bio u velikom problemu. Radikalni oblici verskih ubeđenja su nastali u zatvorima Egipta gde se praktikuju najstravičniji oblici tortura i kao posledica ubijenih očeva, stričeva, ujaka od strane pomahnitalih vladara koji s patološkom mržnjom istrebljuju ljude zbog njihovih verskih opredeljenja.

Takođe, mislim da je dosta pogrešan termin „sekularne”. Rašid Ganuši je sasvim tačno istakao da se tu radi o „pseudo-sekularnom” obliku vladavine. Jer država nije nikada zaista bila nezavisna spram religije. Ali možemo reći da ovaj fenomen nije samo osobina bliskoistočnih zemalja već i zapadnih zemalja koje nisu uistinu nezavisne spram religije. One su nazavisne sve dok ne poželite da izađete na „tržište” ideja. Onog momenta kada izađete s burkom na ulicu Pariza ili stignete s malo dužom bradom na granicu Amerike sve priče o individualnim pravima i slobodi praktikovanja verskih ubeđenja padaju u vodu.

Nedosljednost Zapada

MONITOR: Koliko će događaji na Bliskom istoku, uticati na druge zemlje u kojima dominira islam, kao što je Turska, a koliko na Evropu i EU koja, nespremno, dočekuje buduće azilante, a nema ni političko rješenje da se kriza kanališe i stavi pod kakvu-takvu kontrolu?
KOSTIĆ: Dešavanja već utiču u strahovitoj meri na mnogim nivoima. Ali ja bih istakao jednu dimenziju o kojoj se najmanje govori. A ona se tiče moralno-etičke doslednosti Zapada. Da li je vrednosni sistem Zapada zaista onakav kakvim se predstavlja ? Zapad nosi ogromnu moralnu odgovornost za ono što se danas dešava na Bliskom istoku. Očigledno je da on nema svest o toj odgovornosti. Jer da je ima on nikada ne bi mogao s neopisivom hladnoćom da zalupi svoja vrata kada gladne, bosonoge i životno ugrožene majke s decom, koje beže od užasa rata, pokucaju na njih. Kada bi bilo volje i zdravog razuma u Evropi i Americi bi došlo do ozbiljnog preispitivanja o očiglednoj nedoslednosti spram moralno-etičkih vrednosti koje inače toliko propagiraju.

Opasni kolnizatorski slogani

MONITOR: Velike nade su polagane u Arapsko proljeće. Danas imamo uglavnom haos ili novo-stare diktature. Da li je problem i u tome što su različiti djelovi tadašnjeg pokreta imali nespojiva shvatanja demokratizacije i slike budućnosti?
KOSTIĆ: Ako aludirate na pokrete koji su inspirisani islamskim učenjem, smatram da su upravo ti pokreti pokazali najveći kapacitet i kompatibilnost s onim što se na zapadu označava kao „demokratsko društvo”. Najbolji primer za tako nešto je tunižanska partija El Nahda i njen predsednik Rašid Ganuši. U Egiptu pokret Muslimanske braće je naspram sebe imao bezbednosne strukture koje su neprekidno rovarile protiv njih, pokušavajući na sve moguće načine da ih sabotiraju. Samo neko ko nije dobro upoznat s istorijatom odnosa Muslimanske braće i vojnih struktura je mogao da misli da će izborna pobeda Muslimanske braće proći bez većih okršaja. Naravno, svestan toga Mohamed Morsi je pokušao da davanjem većih ovlašćenja sebi napravi kontratežu ovim strukturama. U tome na kraju nije uspeo. Što se tiče tog često isticanog slogana da ,,demokratija nije za islamski svet” to je još odličan primer kolonizatorske politike koju sam pomenuo u prošlom odgovoru. Takvom tvrdnjom se aludira da muslimani nisu sposobni da odlučuju sami o sebi i da im treba nametnuti diktatora koji će da odlučuje umesto njih. Naravno, nametnuti diktator po pravilu radi u skladu s željama država koje ga podržavaju, a nikako u interesu svojih građana. Na kraju krajeva, ako građani islamskih zemalja ne žele preslikano uređenje zapadnih demokratija i to je nešto što bi moralo da se apsolutno poštuje. Jer islamski svet ima različite oblike društvenih uređenja. Islamska politička i društvena misao je veoma bogata i svakako je sposobna da ponudi oblike društvenog uređenja bez tuđeg sufliranja šta i kako treba, a šta nikako ne sme.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo