Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN EJUB KOSTIĆ, DIREKTOR BALKANSKOG CENTRA ZA BLISKI ISTOK: U grotlu sukobljenih interesa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Počeli su parlamentarni izbori u Egiptu. Opozicija na izborima ne učestvuje. Od 2011. i prvih demokratskih izbora nakon Arapskog proljeća te vojnog udara, konstantna je slaba izlaznost i legalitet koji stiče režim generala Al Sisija. Znači li to da je većina Egipćana u nekoj vrsti pasivnog otpora?
KOSTIĆ: Mislim da se pre radi o velikom razočarenju stanovništva nego o pasivnom otporu. Nakon rušenja s vlasti Hosnija Mubaraka i prvih slobodnih izbora, vladao je veliki optimizam u narodu da će doći do suštinskih promena. Ubrzo je usledio hladan tuš kada se desio vojni udar. Od tog momenta su se na udaru našli svi elementi društva koji se ne slažu s vladavinom vojne hunte. Od levo orijentisanih pokreta pa do organizacija koje su inspirisane islamskim političkim idejama. Sloboda štampe i sloboda govora su potpuno suspendovani, a ekonomsko stanje u državi je katastrofalno. Međutim, mislim da je najveće razočarenje stanovništva to što su ostali u kandžama korumpiranog sudstva i bezbednosnih struktura koja imaju neograničenu moć.

MONITOR: Morsi je osuđen na smrt baš kao što je poslije 2011. bio Mubarak, koji je sada slobodan. Da li je nasilno svrgavanje Morsija i povratak sekularne diktature, rješenje za Egipat?
KOSTIĆ: Svakako da rešenje nije povratak sekularne diktature. Ona je donela neprocenjivo zlo arapskim državama jer je najmanje brinula o željama naroda. To su duboko korumpirani režimi koji se na vlasti održavaju uz pomoć konstantne primene sile na sopstvenom narodu. Mislim da je podjednako loše da se zapadne države mešaju u pitanja koja se tiču unutrašnjeg uređenja ovih zemalja, jer se međunarodna zajednica svojim dvojnim aršinima veoma obrukala na Bliskom istoku. Takvo mešanje je samo drugačiji vid kolonizatorske politike, koja je i dalje veoma prisutna uprkos nezavisnosti koju su arapske zemlje ostvarile tokom 20. veka. Krajnje je vreme da se o budućnosti i željama pitaju građani ovih država, a ne da konstantno neko drugi donosi odluke o njihovim životima.

MONITOR: Kako vidite američku politiku prema arapskom i islamskom svijetu nakon propasti pokušaja demokratizacije?
KOSTIĆ: Velika je greška gledati na američku politiku unisono. Unutar krugova koji odlučuju o spoljnoj politici Amerike postoje mnogobrojne frakcije i različiti stavovi i gledišta. Kao i različiti lobiji koji na tu politiku utiču. Mislim da je na početku dešavanja na Bliskom istoku, Amerika u određenoj meri bila spremna da podrži izvesne promene, ili da kažemo da se isprobaju neke nove mogućnosti političkih uređenja u tim državama. Nakon što su stvari u Libiji i Siriji krenule veoma loše, Amerika nije bila voljna da rizikuje s novim režimom u Egiptu i Mohamed Morsi i Muslimanska braća su pušteni niz vodu. Stalno isticanje značaja Amerike sprečava da se sagleda kompletna slika. Jer bez uzimanja u obzir interesa Rusije, Evropske unije, zemalja Persijskog zaliva, Irana, Kine, Izraela i Turske nije moguće da se objektivno raspravlja o budućnosti Bliskog istoka. Čest je slučaj da uticaj na spoljnu politiku Amerike prema Bliskom istoku imaju dva najvažnija saveznika Amerike u tom regionu – Izrael i Saudijska Arabija. Obe države su u slučaju Egipta imale interes da se Muslimanka braća svrgnu s vlasti. Izrael i Saudijska Arabija, svaka država iz svojih razloga, su najznačajnije prepreke normalizaciji odnosa na Bliskom istoku i prosperitetu i promeni političkih uređenja arapskih država.

MONITOR: Pažnju svjetske javnosti zaokupljaju zbivanja u Siriji. Kako razumijete navodnu dilemu: uključiti Asada u razgovore o budućnosti Sirije ili ne?
KOSTIĆ: Smatram da, upravo ako gledamo istorijat vladavine porodice El Asad, Bašar el Asad nikako ne bi smeo da ostane na toj funkciji, niti da bude deo razgovora o budućnosti Sirije. Pokolj između 30.000 i 40.000 sunitskih muslimana 1982. godine koji je poznat kao „Masakr u Hami” se desio u vreme vladavine Bašarovog oca Hafiza. Dok je na čelu armije u to vreme bio general Rifat el Asad, mlađi brat Bašarovog oca Hafiza. Za ovaj strahoviti zločin nad sunitskim muslimanima koji čine većinu u Siriji niko nije odgovarao. Danas, brat Bašara, general Maher el Asad je na čelu ozloglašene Republičke garde koja je sačinjena u potpunosti od alevitskih šiitskih muslimana. Kao što vidimo, istorijski gledano, vladavina okrutnim nasiljem je zaštitni simbol porodice El Asad.

Situacija u Siriji je strahovito ozbiljna. Svet se nije susreo u skorijoj istoriji s većom koncentracijom sukobljenih interesa na jednom mestu. Pored Amerike i Rusije tu su i Iran i Saudijska Arabija. Tu je i Turska koja je veoma nekompromisna kada je u pitanju budućnost Bašara el Asada. Sve značajniji faktor su i Kurdi, iskusni ratnici, koji su to umeće dokazali u borbama s pripadnicima ISIL-a. Naoružavanje Kurda i podrška koju im je Amerika dala ne odgovara Turcima. Sada imamo i potencijalno neslaganje između Turske i Amerike. Čitav ovaj haos i nerazumevanje ne doprinosi zajedničkim intencijama da se eliminiše ISIL koji je simbol potpunog pomračenja uma. Nekakav politički dogovor mora da se postigne, mada se za sada ne nazire.

MONITOR: Interesantno je da je šiitsko-alevitska porodica El Asad postala dinastička u Siriji većinski sunitskoj. Koliko su razlike unutar islama značajne u sadašnjim okolnostima?
KOSTIĆ: Sunitsko-šiitsko pitanje je na razne načine tokom 20. veka u najvećoj meri podgrevano od kolonizacijske politike, koju sam nekoliko puta spomenuo. Razlike postoje. Međutim, one nikada tokom istorije nisu do ove mere dolazile do izražaja kao danas. Danas imamo potpuno nerazumevanje između Saudijske Arabije i Irana. To je konstantno nadmudrivanje zarad ostvarivanja uticaja u regionu. Spoljašnjim faktorima da li su to Rusija, Evropa, Izrael ili Amerika ne odgovara jedinstvo muslimanskog sveta. Kod svih njih postoji konstanta i nešto što je ukorenjeno duboko u njihovo biće, a to je slika muslimana kao esencijalnog „Drugog”. Zbog toga se muslimani percipiraju kao potencijalna pretnja, zbog čega moraju da se drže u podjarmljenom položaju i razjedinjeni. Što se tiče sekularnih diktatura one su svojim nasilnim razračunavanjem s verskim pokretima samo doprinosile njihovoj radikalizaciji. Ništa konstruktivno one nisu uradile. Jer iz bezočnog nasilja teško može bilo šta dobro da izađe.

MONITOR: U kojoj mjeri su vjerske slobode postojale u arapskim i islamskim sekularnim diktaturama?
KOSTIĆ: Realna sloboda nije postojala. Ona je postojala deklarativno. Na trenutke nije čak ni tako postojala. Ako se nečije shvatanje nije slagalo s režimskom percepcijom vere on je automatski bio u velikom problemu. Radikalni oblici verskih ubeđenja su nastali u zatvorima Egipta gde se praktikuju najstravičniji oblici tortura i kao posledica ubijenih očeva, stričeva, ujaka od strane pomahnitalih vladara koji s patološkom mržnjom istrebljuju ljude zbog njihovih verskih opredeljenja.

Takođe, mislim da je dosta pogrešan termin „sekularne”. Rašid Ganuši je sasvim tačno istakao da se tu radi o „pseudo-sekularnom” obliku vladavine. Jer država nije nikada zaista bila nezavisna spram religije. Ali možemo reći da ovaj fenomen nije samo osobina bliskoistočnih zemalja već i zapadnih zemalja koje nisu uistinu nezavisne spram religije. One su nazavisne sve dok ne poželite da izađete na „tržište” ideja. Onog momenta kada izađete s burkom na ulicu Pariza ili stignete s malo dužom bradom na granicu Amerike sve priče o individualnim pravima i slobodi praktikovanja verskih ubeđenja padaju u vodu.

Nedosljednost Zapada

MONITOR: Koliko će događaji na Bliskom istoku, uticati na druge zemlje u kojima dominira islam, kao što je Turska, a koliko na Evropu i EU koja, nespremno, dočekuje buduće azilante, a nema ni političko rješenje da se kriza kanališe i stavi pod kakvu-takvu kontrolu?
KOSTIĆ: Dešavanja već utiču u strahovitoj meri na mnogim nivoima. Ali ja bih istakao jednu dimenziju o kojoj se najmanje govori. A ona se tiče moralno-etičke doslednosti Zapada. Da li je vrednosni sistem Zapada zaista onakav kakvim se predstavlja ? Zapad nosi ogromnu moralnu odgovornost za ono što se danas dešava na Bliskom istoku. Očigledno je da on nema svest o toj odgovornosti. Jer da je ima on nikada ne bi mogao s neopisivom hladnoćom da zalupi svoja vrata kada gladne, bosonoge i životno ugrožene majke s decom, koje beže od užasa rata, pokucaju na njih. Kada bi bilo volje i zdravog razuma u Evropi i Americi bi došlo do ozbiljnog preispitivanja o očiglednoj nedoslednosti spram moralno-etičkih vrednosti koje inače toliko propagiraju.

Opasni kolnizatorski slogani

MONITOR: Velike nade su polagane u Arapsko proljeće. Danas imamo uglavnom haos ili novo-stare diktature. Da li je problem i u tome što su različiti djelovi tadašnjeg pokreta imali nespojiva shvatanja demokratizacije i slike budućnosti?
KOSTIĆ: Ako aludirate na pokrete koji su inspirisani islamskim učenjem, smatram da su upravo ti pokreti pokazali najveći kapacitet i kompatibilnost s onim što se na zapadu označava kao „demokratsko društvo”. Najbolji primer za tako nešto je tunižanska partija El Nahda i njen predsednik Rašid Ganuši. U Egiptu pokret Muslimanske braće je naspram sebe imao bezbednosne strukture koje su neprekidno rovarile protiv njih, pokušavajući na sve moguće načine da ih sabotiraju. Samo neko ko nije dobro upoznat s istorijatom odnosa Muslimanske braće i vojnih struktura je mogao da misli da će izborna pobeda Muslimanske braće proći bez većih okršaja. Naravno, svestan toga Mohamed Morsi je pokušao da davanjem većih ovlašćenja sebi napravi kontratežu ovim strukturama. U tome na kraju nije uspeo. Što se tiče tog često isticanog slogana da ,,demokratija nije za islamski svet” to je još odličan primer kolonizatorske politike koju sam pomenuo u prošlom odgovoru. Takvom tvrdnjom se aludira da muslimani nisu sposobni da odlučuju sami o sebi i da im treba nametnuti diktatora koji će da odlučuje umesto njih. Naravno, nametnuti diktator po pravilu radi u skladu s željama država koje ga podržavaju, a nikako u interesu svojih građana. Na kraju krajeva, ako građani islamskih zemalja ne žele preslikano uređenje zapadnih demokratija i to je nešto što bi moralo da se apsolutno poštuje. Jer islamski svet ima različite oblike društvenih uređenja. Islamska politička i društvena misao je veoma bogata i svakako je sposobna da ponudi oblike društvenog uređenja bez tuđeg sufliranja šta i kako treba, a šta nikako ne sme.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo