Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN IVANJI, KNJIŽEVNIK TITOV PREVODILAC (2): Tito nije vjerovao nikome, pa ni Jovanki

Objavljeno prije

12 godina

na

ivan-ivanji-tito-jede

MONITOR: Kažete da vas nisu fascinirali poslovi tajnih službi niti ste imali straha od njih. Kako danas gledate na to, kada je više poznato o aktivnostima jugoslovenske Državne bezbednosti i drugih tajnih službi, čija se aktivnost proširila i na 90-te godine?
IVANJI: To pitanje kao odgovor zahteva celu knjigu. Preporučujem dva svoja romana, „Staljinovu sablju” i „Slova od kovanog gvožđa”, u njima dosta pišem o toj temi. Da ne bih sasvim izbegao odgovor, reći ću da svaka država ima svoje obaveštajne i kontraobaveštajne službe čija se tehnika bitno promenila zahvajujući savremenoj tehnologiji. Službe, kao što već i sama reč kazuje, treba da služi svom državnom rukovodstvu kako u demokratskim zemljama, tako i u diktaturama. Ne valja kad se ona osamostali i postaje država u državi, što u Jugoslaviji nije bio slučaj. Horst Grabert, nekada nemački ambasador u Jugoslaviji, a pre toga koordinator nemačkih tajnih službi u vladi Vilija Branta, rekao mi je: „Ako im postavite prava pitanja, dobićete i korisne odgovore, ako ih pustite da rade šta hoće, daće vam koješta.” Problem nije nabavljanje podataka, majstorstvo je potrebno za analizu. Ako mi je dozvoljeno i privatno mišljenje, mislim da je Udba u Titovo vreme sa stanovišta interesa države bila dobra, može da se uporedi samo još sa izraelskim Mosadom. Dodao bih jedno upozorenje: one prve dve, tri godine posle završetka Drugog svetskog rata bile su veoma surove ne samo u Jugoslaviji, nego isto tako, na primer, u Francuskoj i Norveškoj. O radu naših službi od devedesetih godina naovamo ne umem ništa da kažem, znam samo što sam saznavao preko medija.

MONITOR: Često kažete da o nečemu „nećete govoriti”, a pominjete da neka dokumenta za koja sa sigurnošću znate da postoje, niste mogli da pronađete u našim arhivama. Šta su Vaše pretpostavke u vezi sa njihovim nestankom?
IVANJI: Mene je zanimalo ponešto u vezi mađarske revolucije 1956. godine, a ta dokumenta ne mogu da kompromituju nikog, ko se pojavio nakon 1990. godine, jer te ličnosti u političkom smislu tada još nisu ni postojale. Mislim i nadam se da se radi o javašluku i da će, na primer, jednog dana da se pojavi kofer koji je Imre Nađ 3. novembra 1956. doneo u našu ambasadu u Budimpešti, a Dobrivoje Vidić, tada podsekretar u ministarstvu inostranih poslova, preneo u Beograd.

MONITOR: Vi imate i knjigu „Pisma iz Havane”, o posljednjem Titovom učešću na jednom samitu nesvrstanih. Neki hroničari govore o tome da su između Tita i Fidela Kastra u to vreme bili dosta zategnuti odnosi zbog različitog viđenja budućnosti politike nesvrstavanja. Šta znate o tome?
IVANJI: Kastro je zastupao ideju da su nesvrstane zemlje „prirodni saveznici” SSSR i istočnog bloka. To je odudaralo od osnovne ideje pokreta, čije ime kazuje da nije svrstan, ne preferira ni jedan blok, znači, da ne može da bude nečiji saveznik, nego svoje stavove određuje od slučaja do slučaja. Time se nesvrstanost razlikuje od neutralnosti. Neutralnost je značila da se uopšte ne određuje u prilog jedne ili druge svetske sile, nesvrstanost, međutim, znači da može, ponekad i treba, zauzimati stavove, koji mogu da budu slični ili identični sa politikom Sovjetskog saveza ili SAD. Kastro je kao domaćin bio predsedavajući skupa i trebalo je u toj funkciji da ostane do sledeće konferencije na vrhu, pa je to brinulo Tita. Ja mislim da je zbog toga odlučio da lično putuje u Havanu, iako su mu lekari s obzirom na njegovo zdravstveno stanje savetovali da to ne čini. Zahvaljujući pre svega njemu pobedila je ideja „izvornih principa nesvrstanosti”, kako smo to tada nazivali. Kastro je taktički pogrešio, jer je insistirao da na početku skupa govore pristalice njegovog stava. To mi se činilo kao da učesnik maratona na početku trke pojuri kao da se radi o trci na 400 ili 800 metara, stekne neku prednost, ali ga do dalekog cilja rivali prestignu, jer ne može više da drži tempo. Naravno da je Kastro prema Titu bio beskrajno učtiv, ali verujem da je smatrao da je on predodređen da trajno bude na čelu pokreta nesvrstanih i svega što je smatrao „naprednim” u svetu, jer je mislio da su Tito, Brežnjev i ostali rukovodioci na Istoku „oronuli starci.”

MONITOR: Autori ste romana sa istorijskom tematikom iz daleke prošlosti evropske civilizacije. Kažete, međutim, da ste u romanu „Dioklecijan” pisali pomalo „misleći i na Tita” i njegovo okruženje. Da li Vam je pri tom više koristila „vladarska atmosfera” koju ste poznavali?
IVANJI: Dobro ste rekli da mi je koristila „vladarska atmosfera”. Evo samo jedan primer. U romanu postoji lik Blazija, bliskog savetnika Dioklecijana. Kao model mi je poslužio Titov savetnik Blažo Mandić, čovek koji je od svih bliskih saradnika najduže bio uz njega. I Blažo i Tito su to znali, Tito je jednom čak pokrenuo razgovor o tom mom romanu.

MONITOR: Još 1988. je objavljen Vaš roman „Konstantin”, koji se skoro ponovo pojavio u izdanju Lagune. Šta Vas je još tada, pre ovog najnovijeg hrišćanskog „jubileja”, godišnjice Milanskog edikta, privuklo istraživanju i pisanju o ovom donekle kontroverznom svetovnom utemeljivaču hrišćanstva?
IVANJI: Roman o Dioklecijanu počeo sam da pišem krajem 60-ih godina. Konstantin je već u toj knjizi objavljenoj 1973. godine važna ličnost. U njoj opisujem njegovo rođenje, njega kao oficira Dioklecijanove garde, kada je na neki način učio vladarski zanat. Istorijski je potvrđeno da su Konstantinova majka Jelena (docnija Sveta Jelena) i Dioklecijan istovremeno živeli u Naisosu – današnjem Nišu – još pre nego što je ona postala životna saputnica Konstantinovog oca, Konstancija. Ja sam čak razmišljao da li da u romanu, koristeći pesničku slobodu, tvrdim da je Konstantin Dioklecijanov sin. Uvideo sam da bi to bilo preterivanje, ali kod mene Dioklecijan razmišlja: „On je mogao biti moj sin!” Moj izdavač, „Laguna”, štampao je prvo novo izdanje „Konstantina” s obzirom na godišnjicu čuvenog Milanskog edikta, ali će u sličnoj opremi objaviti i romane „Dioklecijan” i „Julijan”. Ja mislim da je to troknjižje moje životno delo, moj „opus summum”, kako su govorili stari Latini. Dioklecijan proganja Hrišćane, Konstantin hrišćanstvo koristi kao religiju koja povezuje imperiju, Julijan ih opet omalovažava i pokušava da sve vrati na staro. I tada su obični ljudi bili povodljivi, isti čovek, koji za vladavine Dioklecijana mrzi svoje susede hrišćane, pod Konstantinom obožava Hrista, a posle Konstantinove smrti se vraća rimskim i grčkim bogovima. Zar to ne podseća na naše savremenike koji su pod Titom bili komunisti, posle antikomunisti i nacionalisti, danas ne znaju šta će, a mladi pišu grafite „bravar je bio bolji”.

MONITOR: Citirate Titov komentar izrečen pred Vama o tome da „nije verovao nikome” koji se odnosio na njegov rad i veze sa Kominternom. Da li se to moglo primeniti i na njegovo ponašanje tokom vladanja Jugoslavijom u odnosima sa najbližim saradnicima pa i u odnosu prema supruzi Jovanki?
IVANJI: Na to pitanje mogu da odgovorim veoma kratko i jasno. Jeste, mislim da je baš tako.

Karlos u Beogradu

MONITOR: Dosta pažnje posvećujete temi terorizma koja je opsjedala Evropu od 60-ih do 80-ih godina. Kako tumačite dolazak članova njemačke grupe „Bader-Majnhof” ili Karlosa ovdje?
IVANJI: Ko koga naziva teroristom i zašto? Navešću dva primera. Menahem Begin bio je jedan od vođa organizacije Irgun koja se pre uspostavljanja države Izrael borila protiv prisustva Velike Britanije na tom prostoru. Begin je organizovao podmetanje bombe u hotelu „King David” u Jerusalimu, poginulo je 91 nevinih gostiju. Razume se da je za London bio terorista. On je 1977. godine postao premijer Izraela, 1978. dobio Nobelovu nagradu za mir. Sa stanovišta režima u Južnoafričkoj Republici Nelson Mandela bio je terorista. I on je postao predsednik države i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Karlos je druga priča. Nemački mediji su septembra 1976. godine javili da su Karlos i Nemac Hans Joahim-Klajn u Jugoslaviji. Obojica su učestvovali u napadu na konferencuju OPEK-a u Beču decembra 1977. kada su kao taoce uzeli dvanaest ministara, a troje ljudi je ubijeno. Ja sam u to vreme bio savetnik za štampu naše ambasade u Bonu. Nemački novinari su me pitali da li je Karlos u Beogradu. Ja sam rekao da ne znam, da ne mogu da znam, jer smo mi slobodna zemlja i da dotični gospodin sigurno nema pasoš na ime Karlos, a kao zanimanje ne navodi da je terorista. U slučaju da je imao na prvi pogled uredan pasoš mogao je da doputuje u Beograd. Rekao sam im, da ako je na Zapadu bilo poznato da se dvojica terorista nalaze u avionu, koji je iz Alžira preko Ženeve doleteo u Beograd, zašto ga onda nisu uhapsile švajcarske vlasti?

Danas mogu da priznam da sam znao da je Karlos bio u Beogradu, ali sam smatrao da je takav moj odgovor ubedljiviji, nego da sve demantujem, kao što su zvanično učinile naše vlasti. Naši nisu unapred znali da će doći, bili su zatečeni. Pustili su ga dva, tri dana da bi videli s kim će uspostaviti kontakt. Rezultat ne znam, detalji se sigurno nalaze u nekom od onih arhiva koje smo već pominjali u ovom razgovoru. Zatim im je naloženo da napuste zemlju. Odleteli su za Bagdad. U Bonu sam upoznao Karlosovog bliskog rođaka, koji je služio kao kulturni ataše ambasade Venecuele. Pravo ime Karlosa je Iljič Sančez Ramirez. Otac mu je bio advokat, levičar, najstarijeg sina krstio je Vladimir, drugog – našeg Karlosa – Iljič, treći se zvao Lenjin Sančes Ramirez. Iljič Sančez Ramirez studirao je neko vreme na univerzitetu „Patris Lumumba” u Moskvi, ali je izbačen zbog „nedoličnog ponašanja”.

Nisam odgovorio na vaše pitanje zašto su došli u Beograd, jer ne znam, u ovom slučaju to nije izgovor. Mladi ljudi nezadovoljni sa društvom u kome žive, nabrekli od snage i želje da menjaju svet, često odlutaju u krajnosti. Čak je i onaj pravi Lenjin bio protiv „individualnog terorizam”, ali nije bio protivnik državnog terora protiv „buržoazije”. Užasno je, ali bojim se da bunt nekih mladih ljudi, koji danas iz zapadnih zemalja odlaze u Siriju i Irak da bi se borili na strani takozvane Islamske države, ima slične korene. Oni hoće da ruše i ubijaju na bilo koji način, jer misle da time menjaju svet koji im se ne sviđa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BORIS MARIĆ, KOORDINATOR CEGAS-a: Ustav nije privremena skela do EU

Objavljeno prije

6 dana

na

29 Augusta, 2026

Objavio:

Ustav i ustavna kultura ne brane se samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put

 

 

MONITOR: Nijesmo valjano sagledali ni tek usvojene izmjene Ustava, a već se, za početak septembra, najavljuju nove. Šta Vam govori takav tempo promjene najvišeg pravnog akta?

MARIĆ: Da Ustav više ne doživljavamo kao temeljni i relativno trajan društveni sporazum, već kao instrument za rješavanje tekućih političkih potreba. Ustav, naravno, nije nedodirljiv i mora se mijenjati kada za to postoje ozbiljni razlozi. Ali ako ga mijenjamo nekoliko puta godišnje, prije nego što smo razumjeli i sproveli prethodne izmjene, postoji opasnost da ga pretvorimo u, na primjer, Zakon o radu – propis koji je toliko često mijenjan da su njegova stabilnost, preglednost i autoritet ozbiljno oslabljeni.

Posebno zabrinjava što se ovdje ne radi samo o brzini, već o odsustvu suštinske javne rasprave. Javna rasprava nije demokratski ukras niti rubrika koju treba označiti kvačicom. Njena svrha je da popravi tekst. Ako nijedna ozbiljna primjedba ne može biti prihvaćena zato što je politički dogovor već postignut i zato što se nekome žuri, onda nijesmo imali javnu raspravu nego javnu prezentaciju unaprijed donijete odluke.

MONITOR: Da li žurba zbog zatvaranja pregovaračkih poglavlja može biti valjano opravdanje?

MARIĆ: Takav postupak stvara opasan presedan. Danas se Ustav mijenja ubrzano zbog evropskih obaveza, sjutra neko može tražiti da se na isti način otvori pitanje karaktera samog Ustava. Tada će moguće biti teško objasniti zašto je kratka i formalna rasprava bila dovoljna za ustavne promjene u vezi sa pravosuđem, ali nije  za tzv. identitetska pitanja. Zato se ustavna kultura ne brani samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. Ovakvim postupanjem stvaraju se loši pa i opasni presedani u proceduri.

U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put.

MONITOR: Očekujete li da najavljeni „test integriteta“ mandatara i članova Vlade postane dio Ustava? Šta, uopšte, znači “integritet” u pravnom smislu?

MARIĆ: Test integriteta je politički neodoljiva, a pravno veoma opasna sintagma. Ko bi javno rekao da je protiv integriteta ministara? Upravo zato moramo biti dvostruko oprezni.

Integritet nije precizan pravni pojam poput punoljetstva, državljanstva ili pravosnažne osude, već dobrim dijelom vrijednosna procjena, posebno ako nemamo jasno propisane procedure. Prije nego što takvu procjenu pretvorimo u ustavni uslov za ulazak u Vladu, moramo znati ko provjerava, šta provjerava, na osnovu kojih podataka, po kojim kriterijumima i uz kakvu pravnu zaštitu kandidata. Možemo se vratiti na nedostatak javne rasprave – ako negdje nije trebalo trčati to je ovo pitanje.

Valja podsjetiti da je Vlada o predlogu za promjenu Ustava odlučivala na telefonskoj sjednici 14.avgusta, bez održane sjednice. Promjena Ustava ide preko aplikacije na pametnom telefonu!? Zabrinjavajuće. Osim toga postavlja se pitanje zbog čega slična provjera integriteta nije predložena za predsjednika Države, predsjednika Vrhovnog suda, predsjednika i sudije Ustavnog suda,  Vrhovnog državnog tužioca, i na kraju gdje je veting u pravosuđu.

MONITOR: Ko bi provjeravao integritet mandatara i ministara, a ko bi kontrolisao te kontrolore i garantovao da se provjera neće pretvoriti u politički filter?

MARIĆ: Onaj ko izdaje potvrdu o integritetu praktično dobija pravo veta na sastav Vlade. To više nije tehničko pitanje nego raspodjela političke moći. Ako bezbjednosno ili upravno tijelo može da diskvalifikuje kandidata parlamentarne većine na osnovu tajnih podataka ili neodređene procjene, onda ne kontroliše samo kandidata nego i rezultat izbora. Umjesto zaštite države od korupcije, mogli bismo dobiti zaštitu vlasti od političkih protivnika. Zato svaka negativna odluka mora biti obrazložena, zasnovana na unaprijed poznatim kriterijumima i podložna brzoj i djelotvornoj sudskoj kontroli. Bez prava kandidata da vidi navode, izjasni se i uloži djelotvoran pravni lijek, test integriteta može postati ustavno legalizovana bezbjednosna etiketa.

Vjerujem da je prioritet jačati kapacitete i integritet ASK-a, ANB-a, Uprave policije, Tužilaštva, Sudova, drugih antikorupcijskih i ljudskopravaških državnih agencija, što je veliki i težak posao, tako da mi ovi brzi predlozi i riješenja dominantno vuku na političku oblandu.

MONITOR: Za primjer, bi li aktuelni premijer Milojko Spajić prošao takvu provjeru?

MARIĆ: Ne znam, ali znam da predlagač testa ne smije ostati izvan laboratorije. Da li bi se provjeravale samo pravosnažne presude ili i tačnost ranijih javnih izjava, porijeklo imovine, poslovne veze, prebivalište, državljanstvo i bezbjednosne procjene? Dok kriterijume ne znamo, pitanje ko bi prošao svodi se na političku anketu.

Premijer koji ovaj model predlaže morao bi zato prvi reći da li prihvata da ista pravila, bez prelaznog komfora i političkog imuniteta, odmah važe za njega i cijelu Vladu. Integritet koji se provjerava samo budućim nosiocima vlasti lako može izgledati kao moralni kredit koji sadašnja vlast sama sebi izdaje.

MONITOR: Možemo li, ironično, pretpostaviti da bi najavljenu provjeru mogao da obavlja neko poput Miloša Medenice, pošto iz objavljenih komunikacija djeluje upućenije u pojedine državne poslove od ANB-a i Uprave policije?

MARIĆ: Ironija je neprijatna zato što se naslanja na još neprijatniju stvarnost. Iz javno dostupnih komunikacija stvoren je utisak da su pojedinci iz kriminalnog miljea bili zabrinjavajuće dobro obaviješteni o kadrovima, postupcima i odnosima unutar institucija. To samo po sebi ne dokazuje da su znali više od ANB-a i policije, ali obavezuje državu da odgovori: šta su službe znale, kada su saznale i šta su preduzele?

Država koja još nije objasnila kako su joj povjerljivi poslovi postali tema kriminalnih četova ne bi smjela olako obećavati da će novim ustavnim mehanizmom pouzdano mjeriti nečiji integritet.

MONITOR: Vratimo se na početak: šta su građanima i pravnom poretku donijele tek usvojene ustavne promjene?

MARIĆ: Dobile su se bolje garancije, ali ne i garancija boljeg pravosuđa. Ministar pravde više nije član Sudskog savjeta, povećan je broj sudija koje biraju njihove kolege, a samostalnost i nezavisnost Centralne banke jasnije su ustavno izražene. To nijesu beznačajne promjene.

Ipak, Ustav može otvoriti vrata nezavisnosti, ali ne može natjerati institucije da kroz njih prođu. Rezultat će zavisiti od zakona, transparentnosti izbora, profesionalnosti članova savjeta i kvaliteta obrazloženja njihovih odluka. Ono što smo možda izgubili jeste dio jasnoće o odgovornosti. Bježeći, opravdano, od političke kontrole pravosuđa, rizikujemo da stignemo do njegove cehovske samodovoljnosti. Nezavisnost bez odgovornosti nije vladavina prava, nego zatvoren krug moći.

MONITOR: Zašto su za Sudski i Tužilački savjet usvojena dva bitno različita modela formiranja i funkcionisanja?

MARIĆ: Kada dva savjeta uređujete po različitim principima, građanima dugujete više od odgovora da je tako dogovoreno. Neke razlike mogu proisteći iz različite prirode sudstva i hijerarhijski organizovanog tužilaštva, ali svaka mora imati jasno funkcionalno opravdanje. Pošto ga nijesmo čuli, ostaje utisak da ne gledamo koherentan ustavni model, nego mapu političkog kompromisa. Kompromis je legitiman način donošenja Ustava, ali ne smije postati zamjena za njegovu unutrašnju logiku.

MONITOR: Mnogima je problematično što VDT istovremeno rukovodi tužilačkom organizacijom i predsjedava Tužilačkim savjetom? Može li Savjet djelotvorno nadzirati sistem na čijem je čelu njegov predsjednik?

MARIĆ: Kontrolor ne bi trebalo da bude institucionalni produžetak onoga koga kontroliše. VDT rukovodi tužilačkom organizacijom, a istovremeno predsjedava Savjetom koji treba da štiti njenu samostalnost i obezbijedi odgovornost. Ne tvrdim da je namjera bila stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je izabran model koji objektivno nosi rizik koncentracije moći.

Ako Savjet treba da ocjenjuje posljedice rada sistema, a na njegovom čelu sjedi rukovodilac tog sistema, sumnja u djelotvornost nadzora nije politička zloba nego elementarno institucionalno pitanje. Zato je predlog da predsjednika bira sam Savjet iz reda članova koji nijesu tužioci zasluživao argumentovan odgovor, a ne pozivanje na kalendar.

Ne tvrdim da je cilj bio stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je nesporno da je izabran model koji nosi rizik koncentracije moći. Kada stručna javnost upozori na taj rizik, odgovor ne može biti da nema vremena za izmjene. Ako nema vremena da se otkloni ozbiljan rizik, onda možda nema vremena ni da se Ustav kvalitetno promijeni.

MONITOR: Ako se naknadno pokaže da je model pogrešan, možemo li ga naknadno ispraviti, odnosno, koliko puta država može popravljati najviši pravni akt prije nego što prizna da nije sprovela reformu nego niz političkih intervencija?

MARIĆ: Ustav se može popraviti, ali se povjerenje u Ustav ne popravlja jednako lako. Svaka nova intervencija poručuje da prethodnu nijesmo dovoljno promislili.

Članstvo u EU nas neće osloboditi odgovornosti za sopstveni pravni poredak niti će evropske institucije upravljati našim savjetima umjesto nas. Zato je opasna računica da ćemo danas usvojiti „dovoljno dobro“ rješenje radi zatvaranja poglavlja, a sjutra ga popravljati kada budemo imali vremena. Ustav nije privremena skela evropskih integracija. Mora biti najbolji tekst koji država može da donese, a ne tekst koji će izdržati do sljedećeg roka iz političkog rokovnika.

MONITOR: Koliko je opasno kada domaći političari svaku kritiku nekog rješenja odbacuju pozivanjem na „zahtjev Brisela“?

MARIĆ: Briselski aplauz nije isto što i ustavnopravni sertifikat kvaliteta. Pohvale iz EU jesu važne, kao što je važno i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Ali evropske institucije prvenstveno ocjenjuju da li je ispunjeno pregovaračko mjerilo i dostignut prihvatljiv standard, ne žive sa svakom posljedicom našeg modela. Naša obaveza je da pitamo hoće li rješenje funkcionisati kada nestanu rokovi, izvještaji i spoljašnji pritisak.

Ozbiljna proevropska politika ne mjeri lojalnost ćutanjem. Ipak, „tražio je Brisel“ postala je najudobnija rečenica domaće politike: zvuči autoritativno, a nikoga ovdje ne čini odgovornim. Zato moramo razlikovati izričit zahtjev EU, evropsku preporuku i konkretno rješenje koje su izabrali domaći političari. Brisel ne smije biti alibi iza kojeg se krije autorstvo naših odluka.

Evropski put nije administrativna trka u zatvaranju poglavlja, nego izgradnja institucija koje će raditi po evropskim pravilima kada više nema spoljnog nadzora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZLATKO ĆIROVIĆ, INŽENJER ZAŠTITE OD POŽARA I KOMANDIR SLUŽBE ZAŠTITE I SPAŠAVANJA HERCEG NOVI: Pomaka ima, ali to je samo početak

Objavljeno prije

6 dana

na

29 Augusta, 2026

Objavio:

Činjenica je da se stanje u znatnoj mjeri popravilo u odnosu na prethodne godine, ali ovo treba da bude pokazatelj da treba konstantno da se ulaže u sistem zaštite, opremu, u ljudstvo. Na ovom ne treba da se stane

 

 

MONITOR: Još uvijek se borite sa požarom u Baošićima, kako ocjenjujete ovu požarnu sezonu?

ĆIROVIĆ: Termin požarna sezona izbjegavam. Posljednjih  godina požarna sezona maltene traje čitave godine. Imamo ljetnju sezonu gdje je povećan požarni rizik.

Što se tiče požara koji je počeo 12. avgusta na području između Baošića i Bijele, to je veoma zahtjevan požar u smislu gašenja. Naseljeno područje sa neadekvatnom putnom infrastrukturom za prilaz velikih vatrogasnih vozila, uske ulice gusto naseljene, a uz to velika vegetacija oko objekata. Primarno je bilo sačuvati ljudske živote i objekte koji su bili ugroženi jer je plamen bio na 10 metara od samih objekata. Tako da je bilo primarno sačuvati ljudske živote.

Opseg tog požara, koji je počeo 12. a danas je 25. avgust, i još uvijek je aktivan, bio je između 10-15 kilometara. On se proširio na područje Đenovića na gustu vegetaciju. Već dva dana pokušavamo da pilama raskrčimo taj pojas i da naši pripadnici sa dobrovoljcima priđu sa naprtnjačama. Gusta i suva vegetacija usljed jačeg vjetra se odmah razbukti. Imali smo prethodnih dana podršku iz vazduha, ali za sada i dalje je taj požar aktivan.

MONITOR: Prije godinu dana radili smo intervju i tada nijesu svi kapaciteti bili dostupni, za razliku od ove sezone, prvenstveno što se tiče podrške iz vazduha.

ĆIROVIĆ: Poznato je da sam kritički nastrojen prema manama u sistemu zaštite, ali moram reći da su ove godine kapaciteti, što se tiče vazduhoplova, poboljšani.  Svakodnevno smo imali pet do šest vazduhoplova koji su nam bili na raspolaganju. Požar na teritoriji Herceg Novog  je počeo 12. avgusta, a vrlo brzo su uslijedili požari u Ulcinju, Nikšiću, Cetinju, Kolašinu… Sve te vazduhoplove je onda trebalo rasporediti na više lokacija. Gledalo se da se raspoređuju tamo gdje je primarno.

Zaista smo ušli što se toga tiče znatno bolje, ali opet s obzirom na to koliko je bilo požara, nije se moglo stići svuda. Evo primjer požara koji je izbio u Baošićima i Bijeloj i proširio se na Đenoviće. Imali smo na stotine ugroženih kuća i svi su tražili da po jedno vatrogasno vozilo bude pored njihovih kuća, što je nemoguće. Čak i da smo imali stotine kamiona svim željama nijesmo mogli da odgovorimo. Na teritoriji Herceg Novog,  tokom ta prva dva udarna dana, u pomoć su nam priskočile kolege iz Nikšića, Cetinja, Podgorice, Tivta, Kotora, Budve, Bara, Trebinja, razna dobrovoljna vatrogasna duštva iz Novog, Kotora, Tivta. U jednom momentu smo imali preko deset ekipa koje nijesu bile iz naše opštine.

MONITOR: Da li je to znak da je neophodno više vazduhoplova?

ĆIROVIĆ: Naš posao je takav da je nekad i pet pripadnika previše a nekad je, kao ovoga puta, i stotinu premalo. Sve zavisi od samog dešavanja i akcidenata koji nastaju. Konkretno u ovom slučaju da smo imali i 15 vazduhoplova možda bi bilo malo, tako da uvijek postoje zahtjevi za što više njih. Tražili smo da nam bude 4-5 vazduhoplova na teriotoriji Herceg Novog, što je nemoguće u situaciji kada imate požare na skoro cijeloj teritoriji Crne Gore. Činjenica je da se stanje u znatnoj mjeri popravilo u odnosu na prethodne godine, ali ovo treba da bude pokazatelj da treba konstantno da se ulaže u sistem zaštite,u opremu, u ljudstvo, i da na ovom ne treba da se stane.

MONITOR: Katastrofalni požari su ove godine harali regionom i Evropom. Jasno je da požari više nijesu sporadična prijetnja nego konstanta koja se ponavlja iz godine u godinu. Uočavaju li to i donosioci odluka?

ĆIROVIĆ: To su konstantne prijetnje tokom čitave godine. Jedna od ključnih stvari na kojoj bi mi morali da poradimo je da se gradi planski, da se ne gradi stihijski, da se gradi infrastruktura, putevi koji će da budu adekvatni, kao i vodovodna mreža i dostupnost hidranata na teritoriji čitave Crne Gore.

Mi na lokalnom nivou radimo preventivno, i prije požarne sezone sugerišemo šta nam je potrebno i maksimalno nam, koliko je u njihovoj moći, izlaze u susret. Stalno pojačavamo kapacitete što se tiče hidrantske mreže. Tako bi trebalo da se radi i na nivou čitave države da se baziramo na prevenciju, da ne dozvolimo da se gradi u pojasu gdje je gusta vegetacija, da se ne čisti oko tih objekata. Imali smo slučaj, tokom ovog požara, gdje su milionski objekti ugroženi, a oko njih ništa nije očišćeno. Moramo povesti računa da podignemo svijest i samih stanara i onih koji grade te objekte. S druge strane, moram istaći da je porasla svijest o važnosti pomoći službama pa imamo nikad više dobrovoljaca koji su se stavili na raspolaganju, ne samo u Herceg Novom, nego svim službama zaštite i spašavanja u Crnoj Gori. Treba zahvaliti i volonterima koji su pritekli u pomoć.

MONITOR: Požar su obišli i najviši zvaničnici zaduženi za bezbjednost i zaštitu. Da li ste stekli utisak da je i kod njih postoji svijest da je potrebno konstantno promišljanje o ovom problemu?

ĆIROVIĆ: Iz razgovora koje sam ja imao tokom požara, a tu su bili ministar unutrašnjih poslova Šaranović, ministar odbrane Krapović, vicepremijer Bečić, general Vuksanović, osjetio sam njihovu pozitivnu reakciju. Zajedno smo obilazili teren, objašnjavali šta je potrebno da bi se sistem unaprijedio. Uočio sam da su svjesni da treba da se ulaže u sistem zaštite, da se planski i preventivno djeluje, da se, koliko je moguće, spriječe ovakvi požari.

Od njih smo dobili  pozitivne signale, a vidjećemo u narednom periodu. Poznato je da na nivou cijele Crne Gore kaskamo za zapadnim zemljama u sistemu zaštite, ali mi se čini da smo se pomjerili sa mrtve tačke.

MONITOR: Što se tiče samog statusa vatrogasaca, opreme, vozila ima li tu kakvog napretka?

ĆIROVIĆ: Uglavnom je to ista priča. Sve službe zaštite i spašavanja su pod lokalnim samoupravama i sve to zavisi od grada do grada. Imamo pomaka, pogotovo u gradovima srednje i južne regije, gdje se oprema i vozila nabavljaju. Imamo problem sjevera gdje još uvijek nema te prijetnje većim požarima, pa se tamo i ne ulaže.

Kroz komunikaciju sa kolegama znam da su ove godine Nikšić, Cetinje, Bar, Kotor, kupili vozila. Mi smo prije dvije godine nabavili jedno vozilo. Tako da se vozni park obnavlja. Treba reći i da jedno novo vozilo za naše potrebe košta od 300 do 500 hiljada eura, tako da treba izdvojiti taj novac. Oprema se takođe obnavlja, mi smo ušli u proceduru nabavke novog radnog  uređaja koji košta oko 60.000 eura.

Imamo sjeverni dio gdje su ulaganja manja, ali nadam se da će se i tamo poboljšati stanje uz pomoć države. Imam utisak da je sama država podigla na jedan veći nivo svijest o sistemu zaštite i da će se taj nivo još više podizati. Nadam se da će se odmah nakon ove sezone, nakon izvještaja svih službi zaštite i spašavanja, prepoznati šta je potrebno i da će država nastavi u tom smjeru.

MONITOR: Da li bi neki uspješniji recept bio da se država više umiješa, da nije sve u rukama opština?

ĆIROVIĆ: Država treba da pomogne da se prije svega zakonska regulativa poboljša, da se donese jedan pravilnik gdje ćemo na primjer svi da imamo iste uniforme, obilježja. A ne kao sada da para oči kada dođu kolege iz drugih crnogorskih  gradova, a različite uniforme. Opštine kupuju kako procijene da im treba. To je oprema sličnog kvaliteta ali nije jednobrazna. Država bi mogla donijeti pravilnik da ta oprema treba da bude jednobrazna, pa da svi imamo iste uniforme. Bilo bi to ljepše za viđet a i profesionalnije.

MONITOR: Pominjali ste prošle godine dva zakona koja bi uredila sitem zaštite. Da li su ti zakoni donešeni, da li je status vatrogasaca, finansijski i drugi poboljšan?

ĆIROVIĆ: Ove godine formirana je radna grupa da se rade Zakon o zaštiti od požara i Zakon o vatrogascu. Imamo dilemu, tehničku stvar da li da se donese jedan zakon koji će da obuhvati oba ova zakona ili da se donesu dva. Radna grupa broji 14 članova, formirao je ministar unutrašnjih poslova. Nijesam član te radne grupe, ali iz informacija koje imam od kolega to je pokrenuto, za sada nijesu zadovoljni tempom, možda su i ovi požari doprinijeli usporavanju rada te grupe. To je svakako pomak, nadamo se da ćemo dati sugesije i primjedbe tokom javne rasprave i da će one biti usvojene. Smatramo da bi ta dva zakona umnogome unaprijedila i sam status vatrogasaca kao i sistem zaštite.

Šti se tiče statusa vatrogasaca on nije kakav bi trebao da bude. Vatrogasac je u zapadnim zemljama prepoznat kao veoma bitan za sistem. Kod nas se vatrogasac, u pravom smislu te riječi, prepozna kada dođu situacije kao što su sada bile. Vatrogasci su heroji tih mjesec, dva, a onda nas javnost zaboravi i na neki način, ne mogu reći da smo prepušteni sami sebi, ali nije to kao u ovoj euforiji kada se apeluje da nam se daju bolji uslovi, bolje plate… Kada sve to prođe, ispada kao vatrogasci ne rade ništa. A vjerujte mi, i kada nijesmo vidljivi, stalno smo na terenu, radimo svakodnevne poslove.

I sada dok su bili požari imali smo intervencija-da sklonimo drvo sa puta, da izvučemo neku zaglavljenu životinju, da ne pominjem pomoć hitnoj službi pri transportu bolesnika, tako da smo uvijek na terenu. Te stvari su nevidljive za građane, ali kada dođu ovakve situacije, kao što je ovo sada, onda počinje i panika među građanima i turistima, požar ovog tipa je vidljiv iz čitave Boke, onda su vatrogasci najbolji i heroji.

Vatrogasci imaju benificirani radni staž, na godinu imaju četiri mjeseca. Plate sa svim prekovremenim, na primjer noćnim radom, zavisno od staža, budu od 1.000 do 1.100 eura. Osnovna plata vatrogasca, bez prekovremenih, je oko 700 eura.

MONITOR: Imate li problem sa kadrom, ima li interesovanja mladih za taj posao?

ĆIROVIĆ: Do kraja 2028. imamo pravo da iskoristimo odlazak u penziju po povoljnim uslovima. Tada će u Službi zaštite Herceg Novi 10 ljudi steći to pravo. Planiramo prijem novog kadra. Ima interesovanja ali momci, koji bi htjeli da se zaposle, moraju proći obuku i edukaciju, da iskuse sa čim će se susretati tokom ovih, malo rizičnijih inrevencija. Ove godine smo primili dva pripravnika. Odmah su išli na prvu liniju, jer ako misle da ostanu u ovom poslu treba da znaju sve izazove. Ovaj posao treba da se voli i da se daje maksimum.

Šta god da bude u narednom periodu, sa sigurnošću mogu da kažem da građani mogu sto odsto da se oslone na vatrogasce i da će oni dati svoj maksimum tamo đe treba i kad treba. Kao što su i do sada.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ, PROFESOR, VIZUELNI UMJETNIK, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FIRENCA, BEOGRAD): Sve zemlje regiona treba da uskrate gostoprimstvo izvoznicima mržnje i nasilja

Objavljeno prije

6 dana

na

29 Augusta, 2026

Objavio:

U vrijeme kad su studenti koračali i vozili bicikle do Brisela i Strazbura, nije postojala nikakva potreba za dodvoravanje desnici i pseudodesnici, pa ni onim zbunjenim građanima koji i ne znaju šta je desno, šta lijevo, niti ih se tiče

 

 

MONITOR: Da li je odbijanje Studentske liste da sarađuje sa opozicijom izraz uvjerenosti da će im to donijeti neki glas više ili da bi im opozicionari smetali u organizovanju promjena u okviru „novog sistema“?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije nisu dobili potpun uvid u politike za koje će se Studentska lista zalagati, a ono u šta jesu dobili uvid, teško da se može nazvati novim sistemom. Odbijanje razgovora – dakle ne saradnje, već ikakvog razgovora – prvenstveno se odrazilo na biračko telo evropske Srbije i dovelo do njegove podele. Nije u javnosti percipirano odbijanje saradnje studentskog pokreta s bilo kojom drugom političkom opcijom, sem sa proevropskom opozicijom. Desna struja, koju ne smatram opozicijom već uglavnom delovima preživelih državnih struktura devedesetih, ostala je, svojim ćutanjem, izuzeta iz te polemike. To što su neke proevropske stranke iznele stav da će bezuslovno stati uz studentsku listu, nije tu listu politički odredilo. Uz kritiku koja se uvek može uputiti proevropskoj opoziciji, prethodne godine ostvarene su zaista važne stvari, pre svega izglasavanje evropske rezolucije o Srbiji, čemu je opozicija dala veliki doprinos. O tome su studenti ostali potpuno nemi i tom tišinom, nažalost, prilično jasno odredili svoj odnos prema Evropi.

MONITOR: Dosta ste kritikovali odnos Studenata prema temi Kosova, izbor tema i govornika/ca. Da li je kasno da se oni koji se a spremaju za vlast, za nju bore sem na način „catch all“?

ATANACKOVIĆ: Nije to samo “izbor tema i govornika”, već nagoveštaj istovetnih politika koje Srbiju  godinama drže kao taoca sopstvene prošlosti. Naprosto, nećemo smeniti ovu vlast, ukoliko to što joj stoji nasuprot, nije njena potpuna suprotnost. Nećemo je smeniti antievropskom, nacionalističkom retorikom, niti retorikom večite žrtve. Jeste, režim pre svega vlada korupcijom, i studenti su jasno istakli svoj stav oko korupcije i neophodnosti oslobađanja institucija, ali malo je truda potrebno da bi se videlo koliko su korupcija i nacionalizam neraskidivo povezani. Neophodno je izaći iz politike laži, neophodno je graditi politike pomirenja i neophodna nam je Evropa. Bez svesti o tome nema iskoraka iz prošlosti, samim tim ni iz ovog režima. U vreme kad su studenti koračali i vozili bicikle do Brisela i Strazbura, nije postojala nikakva potreba za dodvoravanje desnici i pseudodesnici, pa ni onim zbunjenim građanima koji i ne znaju šta je desno, šta levo, niti ih se tiče.

Imali su studenti u tom trenutku pun potencijal obrazovnog, formativnog delovanja. Imali su pun kapacitet da pobede nacionalizam, da ga obesmisle, i učinili su dobre korake u tom pravcu. Svi smo bili uz njih. Da su tada rekli naš put je Evropa, građani bi to bespogovorno podržali, i kakav catch- all, kakvi bakrači, bio bi trasiran jasan put i sve odluke koje iz toga proističu,  srušile bi se kao kula od karata laži koje Srbiju koštaju stagniranja i zaostalosti. Propuštena je prilika da jedna mlada generacija napravi neophodan otklon od prošlosti, da formuliše drugačiju, mladalačku viziju budućnosti, i pokrene u Srbiji ogromne lekovite procese. Žao mi je što su dozvolili da od onog sjajnog pokreta mladih, koji su u celoj Evropi dočekivani kao nosioci univerzalnih vrednosti, koje su građani Hrvatske dočekivali sa suzama u očima, kojima su se divile komšije u  susednim državama, preko noći postanu deo razloga zbog kojeg se iznova sumnja u  mogućnost ozdravljenja srpskog društva. Naravno, mnogi građani Srbije, pa i ja, gajimo nadu da će se stvari u odsudnom času usmeriti u dobrom pravcu, ali dovoljno živim u ovoj zemlji da mogu da prepoznam neke modele mišljenja i ponašanja koji toj nadi ne nude uverljiva opravdanja.

MONITOR: Malo ko će odbiti svoj deo iz Vladinog paketa pomoći građanstvu od gotovo milijardu eura. Najviše se „ulaže“ u davanja penzionerima-sve do 50 eura za sve građane.. Kako  gledate na ovo očigledno predizborno „podmićivanje nacije“?

ATANACKOVIĆ: Taj “paket” navodno podrazumeva i uvođenje nekih socijalnih mera, ali to je neznatno u odnosu na ukupnu svotu koji ide na tzv. helikopterski novac, besmisleno deljenje para s jasnom namerom podmićivanja, u iznosima koji pojedinačno nikom ništa ne znače, a u zbiru teško opterećuje državnu kasu. Tim su se parama mnogi problemi mogli rešiti, izgraditi škole i domovi zdravlja, unaprediti čitav zdravstveni sistem. Umesto toga građani će dobiti predizborni džeparac koji će višestruko vraćati kroz inflaciju i troškove života. Vučić je, dok se Srbija pretvarala u zgarište, dane provodio u ždranju i deljenju obećanja svojevoljno i prinudno okupljenim građanima. Prenosi uživo nisu mogli da izbegnu neugodne trenutke, pa ni očaj i poniženost tih ljudi. Makar jednom prilikom sočno ga je opsovao jedan od razočaranih pripadnika “podmićene nacije”.

MONITOR: Može li veliko uništavanje Deliblatske peščare i dugo čekanje „evropske velesile“ u opremljenosti za suzbijanje požara (A.Vučić) da zatraži pomoć, da bude uvod u predizbornu debatu o brizi vlasti prema ljudima i prirodi, počev od velikih poplava 2014-e? Koliko su te teme osviješćene kao vitalne?

ATANACKOVIĆ: Društvo je prezasićeno nasiljem. Devastacija prirode i brojne ljudske žrtve obeležili su sve vreme trajanja ovog režima. Mnogo toga je zaboravljeno. Sada je ogroman deo, jedne u svetu jedinstvene prirodne celine, potpuno uništen glupošću, politikantskim muljanjem i svesnim nepreduzimanjem dostupnih mera. To nije samo tema za predizbornu debatu, to bi morao da bude povod za opštu pobunu. Ali bojim se da postoji i takva mogućnost da naprosto svi živimo u opasnoj iluziji da je smena ove vlasti izborima nešto realno i izvodljivo. Po pravilu, upravo se u trenutku vrhunca nekog velikog nezadovoljstva, donosi odluka za izbore kao jedinu moguću “političku artikulaciju”. Imali smo masovne proteste zbog urbane devastacije, ekološke proteste, velike proteste Srbije protiv nasilja, najzad i studentsku pobunu, i sve su to bile situacije kada je fantastična energija bunta pretočena u zahtev za izbore. I svaki put reč je o izborima za koje se unapred zna da ne postoji ništa nalik uslovima da se njima vlast smeni, odnosno da će, čak i u slučaju povoljnog izbornog rezultata, građani opet morati da svoje glasove fizički brane. Ne tvrdim da su izbori pogrešan put, ali bojim se da nam, uz sve vitalne teme, sa ili bez izbora, neminovno predstoji ili masovno odbijanje poslušnosti, dakle ulica, ili neki po sve nas gori scenario.

MONITOR: Šta znači  izjava Ane Brnabić, predsjednice Skupštine Srbije, da bi premijerski mandat za Vučića posle izbora dao priliku da se promijeni Ustav i tako mu omogući kasniji novi predsjednički mandat?

ATANACKOVIĆ: Kod  dela građana ta izjava budi osećanje očaja i apatije, jer se saopštava da je Ustav nečija privatna stvar, kao i država, sudstvo, policija, i da se sutra mogu probuditi u distopiji u kojoj je jednom kriminalcu Ustavom omogućeno da doživotno vlada. Za onaj deo Srbije koji već odavno živi u zavisnosti od korupcije, krupne ili sitne, to je poruka da korupcija neće prestati, da će podli vladar i za deset i dvadeset godina i dalje biti vlasnik njihovih života. Ja sam tu izjavu pre svega shvatio kao izraz tipično naprednjačke sposobnosti da budu neizmerno odvratni, da svoju odvratnost vide kao upotebljivu i isplativu, i da ih zbog toga uopšte ne bude sramota.

MONITOR: Crna Gora će ugostiti sljedeći Berlinski proces. Andrija Mandić, koji je dugo bio jedan od glavnih oslonaca Srpskog svijeta, povlači se iz te uloge, a Vučić ga i javno odbacuje. Nedavno je nekoliko najodanijih Vučićevih saradnika pokušalo da ponizi Crnu Goru. Kako  to tumačite?

ATANACKOVIĆ: Crna Gora je nezaustavljivo na evropskom putu, na korak od članstva, i još jedna zemlja u okruženju koja  postaje deo sveta gde “srpski svet”neće imati šanse da pušta svoje toksično korenje. Srbija pod naprednjačkom vlašću, neporaženih struktura devedesetih, živi od neprijatelja koje stvara ili izmišlja. To su poznate matrice tinjajućeg fašizma. Po  mom mišljenju jedino što sve zemlje regiona treba da urade jeste da uskrate gostoprimstvo izvoznicima mržnje i nasilja.

 

U Srbiji pod ovim režimom neće biti normalnih izbora niti smjene vlasti mirnim putem

MONITOR: Kako ocjenjujete mogućnosti da dođe do smjene vlasti na najavljenim jesenjim vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji ?

ATANACKOVIĆ: Neće u Srbiji pod ovim režimom biti normalnih izbora niti smene vlasti mirnim putem.Ne zato što se izbori ne mogu dobiti, već zato što režim neće priznati poraz. Izborni dan u Srbiji već neko vreme liči na ratno stanje, represivni državni aparat nasiljem crnokapuljaša, podržanih policijom, fizički okupira biračka mesta nasuprot građanima koji pokušavaju da odbrane svoj glas. Pripadnici režima i njihov vođa znaju da im po gubitku vlasti sledi suočavanje s teškom odgovornošću-za ruiniranu državu, korupciju neviđenih razmera, stradanja ljudi, uništavanje prirode, podsticanje i izazivanje nasilja, povezanost s nerazjašnjenim ubistvima. Naravno, znajući koliko je Vučić u stanju da laže, daleko od toga da su izbori izvesni. Nesumnjivo mu se isplati da održava neizvesnost i skreće paznju sa štete koju svakim danom iza sebe ostavlja. Ne verujem da će izbore raspisati dok ne proceni da makar pukom silom, što se podrazumeva, može da sačuva vlast. Ipak, dok baulja po maglama svoga uma, nije isključeno da mu se omakne i sasvim pogrešna procena.

 

Evropa je pod velikim pritiskom, što pogoduje  jačanju desnih snaga,  ali se i dalje u njoj najbolje živi

MONITOR: Kako vidite političke i društvene prilike u EU i Zapadnoj Evropi, gdje živite više decenija?

ATANACKOVIĆ: Evropa je pod velikim pritiskom, što pogoduje isplivavanju najgorih, jačanju desnih snaga koje su u porastu od kad traje migrantska kriza. Problem nije samo u usponu desnih, već i u stagnaciji levih, jer dobar deo levice, upravo u Italiji, otplovio je u neoliberalne vode i čitav jedan segment političke scene je iz levog centra prešao u neku ideološki neodređenu struju, povezanu s krupnim kapitalom.

Ipak, Evropa je i danas deo sveta gde se najbolje živi, sa solidnom zdravstvenom zaštitom, najširim pravima građana i manjina, slobodom medija-i gde, svakako, ništa nije nepodložno promenama. Ima tu i licemerja i negiranja sopstvenih vrednosti i to nije strano  nijednom političkom sistemu. Što se tiče poređenja s 30-im, razlozi za brigu postoje, ali Evropa je upravo primer izlaženja na kraj s fašističkim nasleđem. Mnoge evropske zemlje umele su da od iskustva sopstvenog totalitarizma, kolaboracionizma i krivice za stradanja izgrade snažne antifašističke identitete koji su danas neprikosnoveni. Evropska unija je primer suživota nekadašnjih neprijatelja, taj je suživot zasnovan na antifašizmu, a to su lekcija i ispit koje Srbija tek treba da savlada i polaže.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo