Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN IVANJI, KNJIŽEVNIK TITOV PREVODILAC (2): Tito nije vjerovao nikome, pa ni Jovanki

Objavljeno prije

11 godina

na

ivan-ivanji-tito-jede

MONITOR: Kažete da vas nisu fascinirali poslovi tajnih službi niti ste imali straha od njih. Kako danas gledate na to, kada je više poznato o aktivnostima jugoslovenske Državne bezbednosti i drugih tajnih službi, čija se aktivnost proširila i na 90-te godine?
IVANJI: To pitanje kao odgovor zahteva celu knjigu. Preporučujem dva svoja romana, „Staljinovu sablju” i „Slova od kovanog gvožđa”, u njima dosta pišem o toj temi. Da ne bih sasvim izbegao odgovor, reći ću da svaka država ima svoje obaveštajne i kontraobaveštajne službe čija se tehnika bitno promenila zahvajujući savremenoj tehnologiji. Službe, kao što već i sama reč kazuje, treba da služi svom državnom rukovodstvu kako u demokratskim zemljama, tako i u diktaturama. Ne valja kad se ona osamostali i postaje država u državi, što u Jugoslaviji nije bio slučaj. Horst Grabert, nekada nemački ambasador u Jugoslaviji, a pre toga koordinator nemačkih tajnih službi u vladi Vilija Branta, rekao mi je: „Ako im postavite prava pitanja, dobićete i korisne odgovore, ako ih pustite da rade šta hoće, daće vam koješta.” Problem nije nabavljanje podataka, majstorstvo je potrebno za analizu. Ako mi je dozvoljeno i privatno mišljenje, mislim da je Udba u Titovo vreme sa stanovišta interesa države bila dobra, može da se uporedi samo još sa izraelskim Mosadom. Dodao bih jedno upozorenje: one prve dve, tri godine posle završetka Drugog svetskog rata bile su veoma surove ne samo u Jugoslaviji, nego isto tako, na primer, u Francuskoj i Norveškoj. O radu naših službi od devedesetih godina naovamo ne umem ništa da kažem, znam samo što sam saznavao preko medija.

MONITOR: Često kažete da o nečemu „nećete govoriti”, a pominjete da neka dokumenta za koja sa sigurnošću znate da postoje, niste mogli da pronađete u našim arhivama. Šta su Vaše pretpostavke u vezi sa njihovim nestankom?
IVANJI: Mene je zanimalo ponešto u vezi mađarske revolucije 1956. godine, a ta dokumenta ne mogu da kompromituju nikog, ko se pojavio nakon 1990. godine, jer te ličnosti u političkom smislu tada još nisu ni postojale. Mislim i nadam se da se radi o javašluku i da će, na primer, jednog dana da se pojavi kofer koji je Imre Nađ 3. novembra 1956. doneo u našu ambasadu u Budimpešti, a Dobrivoje Vidić, tada podsekretar u ministarstvu inostranih poslova, preneo u Beograd.

MONITOR: Vi imate i knjigu „Pisma iz Havane”, o posljednjem Titovom učešću na jednom samitu nesvrstanih. Neki hroničari govore o tome da su između Tita i Fidela Kastra u to vreme bili dosta zategnuti odnosi zbog različitog viđenja budućnosti politike nesvrstavanja. Šta znate o tome?
IVANJI: Kastro je zastupao ideju da su nesvrstane zemlje „prirodni saveznici” SSSR i istočnog bloka. To je odudaralo od osnovne ideje pokreta, čije ime kazuje da nije svrstan, ne preferira ni jedan blok, znači, da ne može da bude nečiji saveznik, nego svoje stavove određuje od slučaja do slučaja. Time se nesvrstanost razlikuje od neutralnosti. Neutralnost je značila da se uopšte ne određuje u prilog jedne ili druge svetske sile, nesvrstanost, međutim, znači da može, ponekad i treba, zauzimati stavove, koji mogu da budu slični ili identični sa politikom Sovjetskog saveza ili SAD. Kastro je kao domaćin bio predsedavajući skupa i trebalo je u toj funkciji da ostane do sledeće konferencije na vrhu, pa je to brinulo Tita. Ja mislim da je zbog toga odlučio da lično putuje u Havanu, iako su mu lekari s obzirom na njegovo zdravstveno stanje savetovali da to ne čini. Zahvaljujući pre svega njemu pobedila je ideja „izvornih principa nesvrstanosti”, kako smo to tada nazivali. Kastro je taktički pogrešio, jer je insistirao da na početku skupa govore pristalice njegovog stava. To mi se činilo kao da učesnik maratona na početku trke pojuri kao da se radi o trci na 400 ili 800 metara, stekne neku prednost, ali ga do dalekog cilja rivali prestignu, jer ne može više da drži tempo. Naravno da je Kastro prema Titu bio beskrajno učtiv, ali verujem da je smatrao da je on predodređen da trajno bude na čelu pokreta nesvrstanih i svega što je smatrao „naprednim” u svetu, jer je mislio da su Tito, Brežnjev i ostali rukovodioci na Istoku „oronuli starci.”

MONITOR: Autori ste romana sa istorijskom tematikom iz daleke prošlosti evropske civilizacije. Kažete, međutim, da ste u romanu „Dioklecijan” pisali pomalo „misleći i na Tita” i njegovo okruženje. Da li Vam je pri tom više koristila „vladarska atmosfera” koju ste poznavali?
IVANJI: Dobro ste rekli da mi je koristila „vladarska atmosfera”. Evo samo jedan primer. U romanu postoji lik Blazija, bliskog savetnika Dioklecijana. Kao model mi je poslužio Titov savetnik Blažo Mandić, čovek koji je od svih bliskih saradnika najduže bio uz njega. I Blažo i Tito su to znali, Tito je jednom čak pokrenuo razgovor o tom mom romanu.

MONITOR: Još 1988. je objavljen Vaš roman „Konstantin”, koji se skoro ponovo pojavio u izdanju Lagune. Šta Vas je još tada, pre ovog najnovijeg hrišćanskog „jubileja”, godišnjice Milanskog edikta, privuklo istraživanju i pisanju o ovom donekle kontroverznom svetovnom utemeljivaču hrišćanstva?
IVANJI: Roman o Dioklecijanu počeo sam da pišem krajem 60-ih godina. Konstantin je već u toj knjizi objavljenoj 1973. godine važna ličnost. U njoj opisujem njegovo rođenje, njega kao oficira Dioklecijanove garde, kada je na neki način učio vladarski zanat. Istorijski je potvrđeno da su Konstantinova majka Jelena (docnija Sveta Jelena) i Dioklecijan istovremeno živeli u Naisosu – današnjem Nišu – još pre nego što je ona postala životna saputnica Konstantinovog oca, Konstancija. Ja sam čak razmišljao da li da u romanu, koristeći pesničku slobodu, tvrdim da je Konstantin Dioklecijanov sin. Uvideo sam da bi to bilo preterivanje, ali kod mene Dioklecijan razmišlja: „On je mogao biti moj sin!” Moj izdavač, „Laguna”, štampao je prvo novo izdanje „Konstantina” s obzirom na godišnjicu čuvenog Milanskog edikta, ali će u sličnoj opremi objaviti i romane „Dioklecijan” i „Julijan”. Ja mislim da je to troknjižje moje životno delo, moj „opus summum”, kako su govorili stari Latini. Dioklecijan proganja Hrišćane, Konstantin hrišćanstvo koristi kao religiju koja povezuje imperiju, Julijan ih opet omalovažava i pokušava da sve vrati na staro. I tada su obični ljudi bili povodljivi, isti čovek, koji za vladavine Dioklecijana mrzi svoje susede hrišćane, pod Konstantinom obožava Hrista, a posle Konstantinove smrti se vraća rimskim i grčkim bogovima. Zar to ne podseća na naše savremenike koji su pod Titom bili komunisti, posle antikomunisti i nacionalisti, danas ne znaju šta će, a mladi pišu grafite „bravar je bio bolji”.

MONITOR: Citirate Titov komentar izrečen pred Vama o tome da „nije verovao nikome” koji se odnosio na njegov rad i veze sa Kominternom. Da li se to moglo primeniti i na njegovo ponašanje tokom vladanja Jugoslavijom u odnosima sa najbližim saradnicima pa i u odnosu prema supruzi Jovanki?
IVANJI: Na to pitanje mogu da odgovorim veoma kratko i jasno. Jeste, mislim da je baš tako.

Karlos u Beogradu

MONITOR: Dosta pažnje posvećujete temi terorizma koja je opsjedala Evropu od 60-ih do 80-ih godina. Kako tumačite dolazak članova njemačke grupe „Bader-Majnhof” ili Karlosa ovdje?
IVANJI: Ko koga naziva teroristom i zašto? Navešću dva primera. Menahem Begin bio je jedan od vođa organizacije Irgun koja se pre uspostavljanja države Izrael borila protiv prisustva Velike Britanije na tom prostoru. Begin je organizovao podmetanje bombe u hotelu „King David” u Jerusalimu, poginulo je 91 nevinih gostiju. Razume se da je za London bio terorista. On je 1977. godine postao premijer Izraela, 1978. dobio Nobelovu nagradu za mir. Sa stanovišta režima u Južnoafričkoj Republici Nelson Mandela bio je terorista. I on je postao predsednik države i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Karlos je druga priča. Nemački mediji su septembra 1976. godine javili da su Karlos i Nemac Hans Joahim-Klajn u Jugoslaviji. Obojica su učestvovali u napadu na konferencuju OPEK-a u Beču decembra 1977. kada su kao taoce uzeli dvanaest ministara, a troje ljudi je ubijeno. Ja sam u to vreme bio savetnik za štampu naše ambasade u Bonu. Nemački novinari su me pitali da li je Karlos u Beogradu. Ja sam rekao da ne znam, da ne mogu da znam, jer smo mi slobodna zemlja i da dotični gospodin sigurno nema pasoš na ime Karlos, a kao zanimanje ne navodi da je terorista. U slučaju da je imao na prvi pogled uredan pasoš mogao je da doputuje u Beograd. Rekao sam im, da ako je na Zapadu bilo poznato da se dvojica terorista nalaze u avionu, koji je iz Alžira preko Ženeve doleteo u Beograd, zašto ga onda nisu uhapsile švajcarske vlasti?

Danas mogu da priznam da sam znao da je Karlos bio u Beogradu, ali sam smatrao da je takav moj odgovor ubedljiviji, nego da sve demantujem, kao što su zvanično učinile naše vlasti. Naši nisu unapred znali da će doći, bili su zatečeni. Pustili su ga dva, tri dana da bi videli s kim će uspostaviti kontakt. Rezultat ne znam, detalji se sigurno nalaze u nekom od onih arhiva koje smo već pominjali u ovom razgovoru. Zatim im je naloženo da napuste zemlju. Odleteli su za Bagdad. U Bonu sam upoznao Karlosovog bliskog rođaka, koji je služio kao kulturni ataše ambasade Venecuele. Pravo ime Karlosa je Iljič Sančez Ramirez. Otac mu je bio advokat, levičar, najstarijeg sina krstio je Vladimir, drugog – našeg Karlosa – Iljič, treći se zvao Lenjin Sančes Ramirez. Iljič Sančez Ramirez studirao je neko vreme na univerzitetu „Patris Lumumba” u Moskvi, ali je izbačen zbog „nedoličnog ponašanja”.

Nisam odgovorio na vaše pitanje zašto su došli u Beograd, jer ne znam, u ovom slučaju to nije izgovor. Mladi ljudi nezadovoljni sa društvom u kome žive, nabrekli od snage i želje da menjaju svet, često odlutaju u krajnosti. Čak je i onaj pravi Lenjin bio protiv „individualnog terorizam”, ali nije bio protivnik državnog terora protiv „buržoazije”. Užasno je, ali bojim se da bunt nekih mladih ljudi, koji danas iz zapadnih zemalja odlaze u Siriju i Irak da bi se borili na strani takozvane Islamske države, ima slične korene. Oni hoće da ruše i ubijaju na bilo koji način, jer misle da time menjaju svet koji im se ne sviđa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

RADENKO PEJOVIĆ, PROFESOR GRAĐEVINSKOG FAKULTETA U PENZIJI: Velje brdo se može samo u snovima zamisliti

Objavljeno prije

10 minuta

na

8 Maja, 2026

Objavio:

Ovaj projekat vrvi od proizvoljnosti, improvizacija i elementarnog nepoznavanja i nepoštovanja zakonskih procedura… Osim toga, način prezentacije i pristupa ovom megalomanskom projektu ponižava struku i vrijeđa zdrav razum

 

 

MONITOR: Zvanično je počela realizacija megaprojekta Velje brdo. Koje su Vaše glavne kritike na ovaj projekat? 

PEJOVIĆ: Nije teško kritikovati ovaj projekat, jer je on plasiran javnosti na osnovu jednog tendera koji je trebao uz to da impresionira laičku javnost, kako to najavi premijer Spajić da je to ,,crnogorski san”. Ovo je stvarno san, jer ovako nešto može se samo u snovima zamisliti. Ovaj projekat vrvi od proizvoljnosti, improvizacija i elementarnog nepoznavanja i nepoštovanja zakonskih procedura. Pravo je čudo da niko iz struke koja je morala biti uključena u ovaj projekat nije njegove protagoniste upozorio na osnovne stvari koje je trebalo ispoštovati.

Kolike su to improvizacije govori ova tek sad, nakon skoro dvije godine od najave ovog projekta, urađena Preliminarna hidrološka studija, koja ozbiljno upozorava i navodi povezanost Veljeg brda i izvorišta Mareza, te da bi dio planiran za naselje bio u zaštićenim zonama. Nevjerovatno je da je neko zamislio da se u ovoj zoni prvi blok zgrada realizuje na septičkim jamama. Teško da ovo zdrav razum može progutati.

O  neizvodljivosti ovog projekta sam prethodno govorio, ali nije na odmet neke stvari ponoviti. Ponavljam: prvo je trebalo uraditi Urbanističko-arhitektonski projekat i Studiju izvodljivosti. Da je ovo urađeno zaključak bi bi da se ovaj projekat onako kako je zamišljen ne može realizovati.  Na Veljem brdu nema prostora da se izgradi grad veći 1.5 do 2 puta od Nikšića, radi se o zaštićenoj zoni, upitno je snadbijevanje vodom, kako riješiti kanalizaciju, kako ostvariti saobraćajnu povezanost tako velikog naselja sa gradom itd. Poseban je problem kako isfinansirati izgradnju  ovako jeftinih stanova i prateću infrastrukturu.

Radi se o izuzetno skupom projektu u koji država, odnosno građani,  treba da ulože ogromna sredstva. Ima puno pametnijih i sprešnijih projekata od ovog. Ako bi se on realizovao to bi direkno pospješilo iseljavanje sjevera. Ovo je politikantska stvar koja je plasirana pred lokalne izbore u Podgorici pa nakon što se skoro ništa nije radilo dvije godine ponovo se aktulizuje pred parlamentarne i lokalne naredne izbore u cilju pribavljanja podrške građana. Takođe se plasira da se ovi stanovi rade za podstanare i mlade bračne parove, što je bila jedina svijetla tačka ovog projekta, a da li će i kad i hoće li biti što od  ovoga pod velikim je znakom pitanja. Ovo je najskuplji način rješavanja ovih stambenih pitanja. Ona se mogu jeftinije i efikasnije rješavati na  druge načine. Jednom prilikom je premijer na televiziji izjavio da će i drugi građani  moći kupovati ove jeftine stanove. On tada reče: ,,Prodate stan u gradu i kupite dva na Veljem brdu”. Ova izjava govori o premijerovoj ozbiljnosti. Njegovih bisera smo se naslušali.

MONITOR:Nakon što ste iznijeli stručne primjedbe oko Veljeg brda, ministar Slaven Radulović ih je ocjenio kao ,,politički govor”. Kako to komentarišete? 

PEJOVIĆ:Mislim da se na osnovu mojih istupanja javnost mogla uvjeriti da se radi o ozbiljnoj sručnoj analizi ovog projekta i njegove izvodljivosti sa aspekta  tehničkih i ekonomskih parametara. Ja se ne bavim politikom i moja istupanja su dobronamjerna, imala su cilj da upozore protagoniste ovog projekta da dobro razmisle da li ima smisla ići u njegovu realizaciju. Osim toga, način prezentacije i pristupa ovom megalomanskom projektu ponižava struku i vrijeđa zdrav razum. Ja nijesam čuo nekoga iz struke da komentariše ovaj projekat, osim predsjednika vlade i resorne ministre. Tekođe ni u javnosti nijesam čuo da neko u ovo vjeruje.

Pošto ministar Radunović nije imao argumenata da ospori moje navode i nije imao odgovore na moje stavove i postavljena pitanja jedino mu je ostalo da moj nastup etiketira kao  ,,politički govor”.

MONITOR: Velje brdo je jedna od ključnih stavki prošle godine usvojenog PUP Podgorica. Kako ocjenujete dugoročni razvoj Glavnog grada prezentovan u PUP-u?

PEJOVIĆ: Nijesam upoznat sa sadržajem  prošle godine usvojenog PUP Podgorica tako da ne mogu dati ocjenu dugoročnog razvoja Podgorice koja su planirana u PUP-u. Ubacivanje Veljeg brda u ovaj PUP je plod političkog pritiska i to se nije smjelo uraditi bez posebne studije, kako to zakon propisuje. Ovo što se dešava sa ovim projektom potvrđuje prethodnu konstataciju. Očigledno je da se sa pozicije vlasti može sveprovesti što ona zamisli.

MONITOR: U toku je legalizacija ogromnih hotelskih kompleksa na primorju koji mijenjaju izgled obale, posebno u UNESCO zaštićenom području Boke kotorske. Vaš stav povodom ovakvog načina gradnje na primorju?

PEJOVIĆ:Očekivao sam da će se promjenom vlasti makar malo zaustaviti nelegalna  gradnja. Nažalost, ona je i dalje nastavljena. Jedan od slučaja je  hotelski kompleks Popovića (Carine) u Baošićima koji se bespravno gradio i uzurpira dio zaštićene obale. Vrlo je čudno da je neko na onom mjestu ucrtao onoliki hotelski kompleks, koji djeluje neprirodno među onim niskim zgradama, bez odgovarajuće plaže. Očigledno je da je Popović unaprijed računao na uzurpaciju obale. Ako se ovo legalizuje pada u vodu sva priča oko zabrane bespravne gradnje. On je jedan od najvećih graditelja na divlje bez građevinske dozvole i uzurpatora državne imovine. I u prethodnom režimu a i u ovome njemu ide sve od ruke.

Svjedok sam da ja jedan od prethodnih hotela gradio bez građevinske dozvole, jer mi je njegov inženjer nudio da paralelno sa izvođenjem radim projekat konstrukcije, što sam odbio i prijavio ga inspekciji koja nije reagovala. Drugi primjer se odnosi na kupovinu preduzeća Bajo Pivljanin iz Plužina koje je kupio, kome je na korišćenje bila data opštinska zemlja površine 16 miliona kvadrata, koja nije bila predmet prodaje, a koju je on uz mišljenje tadašnjeg premijera Igora Lukšića upisao  na svoju firmu. I ne samo to, on je uspio je da ovu zemlju upiše kao lično vlasništvo kako nebi plaćao porez.

MONITOR: Ima li neke promjene u odnosu prema prostoru i investitorima između sadašnjih i prošlih vlasti? 

PEJOVIĆ: Nažalost nema razlike, ako ste mislili na prethodnu DPS vlast i sadašnju vlast. Ovi sadašnji su opravdano kritikovali DPS vlast, ali je nastavljeno po starom. I u svemu tome se ovo opravdava da su prethodnici radili gore stvari. Bespravna gradnja je nastavljena na primorju a proširila se po sjeveru na Žabljaku,a posebno u Kolašinu.

Ako ovo uporedimo sa socijalističkim periodom to je neuporedivo. U socijalizmu smo imali državnu instituciju  Republički zavod za urbanizam i projektovanje i Opštinske  zavode koji su se bavili planiranjem i projektovanjem, tako da smo imali urađen prostor. Posebna pažnja je posvećena planiranju prostora i izgradnji objekata nakon  katastrofalnog zemljotresa. Bila je ograničena spratnost objekata i definisane su zone koje su pogodne a koje nijesu pogodne za gradnju. Nažalost, to se ne poštuje i gradi se bez ikakvih ograničenja. Dominantnu ulogu u planiranju i izgradnji imali su budući investitori kroz izmjene DUP-ova. U to vrijeme su ove izmjene uglavnom radile firme iz Srbije. Praksa je bila na tenderu se ponudi simbolična cijena izrade projekta i po sistemu najniže cijene se dobije posao a realna cijena se nadomiri od budućeg zainteresovanog investitora tako što mu se ucrta ono što on traži.

Koliko su planeri u socjalizmu bili ozbiljni, i da na njih nije uticala tadašnja politika, govori današnji  Bulevar Svetog Petra Cetinjskog  koga je sredinom prošlog vijeka (prije skoro 70 godina) ucrtao poznati arhitekta Popović, uključujući i Blažov most koji je i danas najširi bulevar I most u Podgorici. Ostalo je zabilježeno, kada je ovo rađeno, da je tadašnji predsjednik Crne Gore Blažo Jovanović pozvao Popovića i projektanta mosta inženjera Žeželja, da ih upozori da nije potreban tako širok bulevar i most. I stvarno u tom vremenu to nije bilo potrebno, ali se to radi za budući očekivani razvoj grada. Oni su mu odgovorili ako ne prihvata njihovo rješenja- onda će morati da potraži druge projektante. I on je nakon toga prihvatio njihovo rješenje. Ovo je primjer vizionarskog planiranja i sagledavanja budućeg razvoja grada. Novi planeri su produžetak ovog bulevara suzili i na istoku i na zapadu, nek se zna koliko su kompetentni za planiranje.

MONITOR: Koliko je struka očuvana i koliko se pita? 

PEJOVIĆ:Nažalost struka se ne pita. O stručnim projektima se pitaju političari I oni odlučuju o njihovoj sudbini. Referenca za ministarske pozicije nije stručnost već stranačka pripadnost. Vrlo rijetko je bilo da je neko od nekoliko hiljada crnogorskih ahitektonskih i građevinskih inženjera bio ministar građevinarstva i javnih radova. No i to bi bio manji problem da političari konsultuju struku. Ja sam razočaran i u struku, jer se ne oglašava povodom onoga što se dešava u prostoru pri planiranju i izgradnji objekata. Ne oglašava se ni Inženjerska komora niti strukovna udruženja. Svi se boje posljedica, koje im se mogu desiti od vlasti nakon istupa.

Moramo biti objektivni, za sve ono što političari zamisle, struka verifikuje, odnosno ovjeri. Sve dok  se takvim nazovi stručnjacima ne budu oduzimale licence. Ali ni ovo nije moguće jer ministarstvo izdaje licence.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, PSIHOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR, BANJA LUKA: Milorad Dodik je najjača i najslabija karika SNSD

Objavljeno prije

41 minuta

na

8 Maja, 2026

Objavio:

Ponekad mi se čini da su Đukanović, Vučić, Dodik i ostali balkanski „lideri“, najavili ono što će se dešavati u svijetu-pa onda mi dođemo kao neka alternativa u svijetu, proroci ili apostoli novog svjetskog poretka

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je nedavno primio priznanje za liderstvo, posvećenost nacionalnom suverenitetu i demokratskim principima, na baptističkom Univerzitetu Džadson u Ilinoisu. Ovim kao da se nižu njegovi uspjesi u SAD, otkako je oslobođen sankcija. Da li je to samo uspješno lobiranje-koje ima cijenu -ili je neko od uticajnih Republikanaca, procjenio da Dodik može biti koristan Trampovoj administraciji?

PUHALO: I jedno i drugo. Što se tiče lobiranja njemu su skinute sankcije-kao i njegovim saradnicima, medijima i firmama bliskim njemu. Možemo reći da je prvi i najlakši zadatak ostvaren, mada je uloženo mnogo novca i truda za to. Sada se svaki njegov odlazak u SAD, a učestao je, kao i posjeta njegovih lobista Republici Srpskoj, smatra njegovim uspjehom, što realno treba uzeti s rezervom. Realno, on je iz minusa sada na nuli i pokušava da izgradi imidž koji bi se svidio Trampovoj administraciji. Trenutno je u fazi preobraćenog hrišćanina, koji se bori protiv islanskog fundamentalizma u Evropi koja „propada“ i gubi svoj identitet. Trenutna administracija traži u Evropi saveznike-ali pošto su ostali bez Orbana, nema ih baš mnogo. Čak se i Melonijeva povukla i zauzela gard. Tu Dodik-ma koliko god bio nevažan, dobija na važnosti. Naravno, Tramp u ovom trenutku ima velikih problema širom svijeta, da bi se bavio Dodikom i Bosnom i Hercegovinom. Ali, Dodiku to i nije toliko važno, jer svaka njegova posjeta SAD na unutrašnjem planu pokazuje koliko je jak i da još nije za „staro gvožđe“, iako više nije predsjednik Republike Srpske.

MONITOR: Na dodjeli nagrade , u okviru univerzitetskog Foruma svjetskih lidera, Dodik je rekao da se odriče svakog Srbina koji je činio zločine. Ako se sjetimo kako je svečano dočekivao neke od osuđenih za zločine, ali i da je rekao pa porekao, da je u Srebrenici bio genocid, koliko je njegovim podržavaocima u RS, uopšte važno to pitanje?

PUHALO: Dodik je poznat po tome da „prijanja na svaku podlogu“ i njegov politički put pokazuje da ne bira sredstva-a pogotovo idelogiju i retoriku, da bi ostao na vlasti. U Bosni i Hercegovini to nikad ne bi rekao i možemo reći, da imamo Dodika za američko tržište i Dodika za domaće. Čovjeku koji je od kraja rata u zemlji do danas, bio socijaldemokrata, nacionalista, hrišćanin, ne možete vjerovati. Na kraju krajeva nije važno šta političar priča-bez obzira jel Dodik ili nije, već šta radi, a Milorad Dodik sve radi da ostane na vlasti. Ono što je rečeno u Americi ostaje u Americi, on se vratio kući i sad opet može da bude onaj stari, dok god ne prelazi granice koje mogu da destabilizuju državu.

MONITOR: Pred opšte izbore u BiH ovog oktobra, uveliko se spekuliše da bi Dodikov sinIgor Dodik (koji je organizacioni sekretar SNSD), mogao i dalje napredovati, do stranačkog kandidata za predsjednika RS. Da li bi to moglo dovesti do rascjepa u sada vladajućoj partiji?

PUHALO: U ovom trenutku to su samo spekulacije, ali to pokazuje nešto drugo,mnogo važnije, da Dodik nema baš mnogo povjerenja u kadrove SNSD-a i da je procijenio da će njegove interese najbolje da zaštiti sin. S druge strane, SNSD je Milorad Dodik i ko god da bude kandidat moraće da sluša „šefa“, bezpogovorno. To smo vidjeli na zadnjim predsjedničkim izborima i kako se ponaša novoizabrani predsjednik Karan. Igor neće nikada biti Milorad i ako pokuša da ga imitira, biće to neuspješno i karikaturalno. Dodik je najjača i najslabija karika SNSD-a i to je najveći problem ove partije- da li će preživjeti, kada njega više ne bude.

MONITOR: Može li se očekivati da će izbori u oktobru, donijeti novu podjelu karata, usled promjene izbornog zakonodavstva koje je 2024. uveo VP Kristijan Šmit? Kakve su šanse da se na vlast vrati SDA-koja je i na prošlim izborima, imala najveći broj glasova?

PUHALO: Teško je to sada procjenjivati, jer postoje previranja u SDA i oni tek treba da pokažu jedinstvo i snagu, mada oni imaju svoje biračko tijelo koje je formirano još prije rata i koje zbog Alije Izetbegovića uvijek glasa za SDA. Ali, ti ljudi polako izumiru. Takođe će biti zanimljivo koga će i kako podržati Islamska zajednica BiH-a, do sada je to bila uvećoj ili manjoj mjeri SDA-a, ali i ona gleda svoje interese. Na kraju, teško je reći kako javno mnjenje opaža sadašnju vlast i koliko su nezadovoljni ili zadovoljni trenutnim stanjem. Što je više nezadovoljnih, to su veće šanse SDA da dođe na vlast.

MONITOR: Malo je zemalja koje –kao BiH, imaju toliko neujednačenu spoljnu politiku. Spoljnu politiku vodi Predsjedništvo BiH-čiji se članovi/ce, uglavnom ne slažu, čak ni u vezi sa onim odlukama koje su temelj zvanične BiH politike-kao što su evroatlantske inegracije. Naša stranka je predlagala ustavne promjene u vezi sa tim…Da li je, uopšte, moguća spoljna politika koju zastupaju etnonacionalni lideri?

PUHALO: Naravno da je moguća, kada bi bilo dobre volje. Ovako sve liči na šizofreniju i ne zna se ko pije i ko plaća. Da postoji pameti i političke volje, ova etnonacionalna politika ne bi trebala biti problem, jer bi mogli imati dobre veze i sa Rusijom, i sa muslimanskim državama i sa Zapadom. Na žalost, mi smo sami sebi najveći neprijatelji. S druge strane, mi smo toliko nebitni kao država, da od nas niko ništa i ne očekuje u ovoj trenutnoj „borbi slonova“. Nema mnogo racionalnog u našoj spoljnoj politici, ako uopšte postoji ta naša spoljna politika?

MONITOR: Iz Zagreba je nedavno stigla vijest da je na jednoj NVO konferenciji prikazana mapa poželjne etnonacionalne podele BiH. Vlast-kada govori o RS, uvijek tu dodaje i Srbiju i vice versa. Da li, po Vama, postoji politički prihvatljivo rešenje za ovu stalnu političku klackalicu koju tutorišu Srbija i Hrvatska, koje su- sa BiH, potpisnice Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma za BiH ?

PUHALO: Realno, od 90-ih godina do danas, ova priča postoji i nekad je intenzivnija, a nekad ne. Takođe, realno je nezadovoljtsvo svojim položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali je teško reći koliko je ono opravdano, a koliko je to sredstvo HDZ-a da drži Hravte u pokornosti, zarad ostvarivanja obećanog cilja tj. entiteta. Realno je da na to ne pristaju Bošnjaci, ali ne bi pristali ni Srbi, ako bi to dovelo do promjene dejtonske Bosne i Hercegovine. Previše je nepoznanica oko svega toga. Ono što je neralno, jeste da Srbija i Hrvatska prestanu da se miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Što se tiče samog skupa, to je ekipa marginalaca i desničara iz Evrope i SAD, koji nastoje da se okoriste od prodaje ove priče. Koliko sam upratio sve to, zvanična politika Hrvatske je ignorisala ovaj skup, ali to ne znači da im nije bilo drago što se održava.

MONITOR: EU želi novu politiku. Manje zavisnu od starih saveznika.. Može li-i ekonomski oslabljena EU, brže realizovati svoju politiku proširenja, sem kada je u pitanju Crna Gora?

PUHALO: Ne vjerujem jer EU sada ima problema koji su mnogo važniji od Bosne i Hercegovine. Naravno, ako procijeni da joj je šteta koju pravi naša zemlja prevelika, oni nas mogu primiti preko noći u EU. Bez obzira na standarde, ciljeve i vrijednosti koje zastupa, ako ih još zastupa. Ovo je vrijeme pragmatizma, a izgleda da je EU natjerana da postane pragmatična, a tada je sve moguće. Trenutno u Bosni i Hercegovini niko mnogo niti razmišlja niti želi u EU-ni političari, ni administracija, a građani i da hoće nemaju snage da bilo šta urade-jer su razjedinjeni, posvađani i EU više nije onako poželjna udavača, kao prije.

MONITOR: Svijetom vladaju izuzetno uspješni populisti koji manipulišu opštim ideološkim matricama, tvrdeći da su velike demokrate. Kako vi razumijete političke igre Trampa, Putina-pa i Sija-uz naše balkanske, i da li je izuzetno manipulativni i neokonzervativni populizam trajnije djelotvoran i koliko je opasan za budućnost svijeta?

PUHALO: Mnogo me pitate-ali kao što rekoh ranije, „kada se slonovi bore“, miševima je najbolje da gledaju sebe i svoje interese. A to znači da stoje sa strane i paze da ih ne izgaze. Mada mi se ponekad čini da su Đukanović, Vučić, Dodik i ostali balkanski „lideri“, najavili ono što će se dešavati u svijetu-pa onda mi dođemo kao neka alternativa u svijetu, proroci ili apostoli novog svjetskog poretka.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐA KEKOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR UNIJE SLOBODNIH SINDIKATA CRNE GORE: Nećemo dozvoliti da nas gaze i marginalizuju

Objavljeno prije

1 sedmica

na

1 Maja, 2026

Objavio:

Uglavnom imamo proteste koji su politički, zbog vjerskih i nacionalnih tema, i tu se negdje najviše trošimo kao društvo. Manje nas ima da se borimo za egzistenciju i nasušni hljeb. No, i tome će doći kraj. Dužni smo da pozivamo i da se borimo za bolji standard

 

 

,,Ova Vlada, kao treća vlada diskontinuiteta, je svoj imidž i politiku gradila na poboljšanju ekonomsko-socijalnog položaja zapošljenih, penzionera i građana. Kroz program Evropa 1, Evropa sad 2, povećanjem najniže penzije i nekih drugih socijalnih davanja i to je bilo pozitivno”, kaže na početku razgovora za Monitor, dan prije ovonedjeljnog protesta Unije slobodnih sindikata Crne Gore, njen generalni sekretar Srđa Keković. Protest je organizovan zbog upornog odbijanja Vlade na dijalog o Opštem kolektivnom ugovoru (OKU) koji je istekao 30. aprila.

,,Vlada koja Crnu Goru želi da uvede u EU zna da na tom putu moramo da se približimo standardom i zaradama razvijenim zemljama. A mi se trenutno nalazimo negdje na 52 odsto u odnosu na prosjek država EU, a sa ova predhodna dva programa smo bili došli na 54 odsto. Znači ponovo gubimo trku. EU počiva na socijalnom dijalogu. Sve razvijene države Evrope baštine  socijalni dijalog. Kroz dijalog se traže i nalaze najbolja rješenja za tu zajednicu“, kaže Keković.

„Vlade Crna i Gore koja ne želi ni da odgovori na dopis sindikata samo pokazuje da je lažna priča kojom se oni kite i u zemji i van zemlje – da su oni Vlada koja njeguje socijalni dijelog. To je sada razotkriveno, ali od toga nama kao sindikatu nije ništo bolje”, konstatuje generalni sekretar USSCG.

MONITOR: Nakon proslave Prvog maja, koliko radnika će nevaženjem OKU biti nezaštićeno?

KEKOVIĆ: Najmanje stotinu hiljada naših koleginica i kolega ostaće bez nekih značajnih benefita. Od regulisanja broja dana odmora, uvećanja zarada za prekovremeni rad, za minuli rad, praznični rad, rad nedeljom…

Imamo tu i otpemninu za odlazak u penziju, koju ljudi  ne bi dobili bez OKU, kao i određene jednokratne novčane pomoći koje su obavezne u datim slučajevima. OKU je veoma važan jer mi imamo jako nisku kulturu socijalnog dialoga u realnom sektoru, pogotovo na nivou preduzeća, odnosno kod poslodavca. Imamo i zabrinjavajući status u nekim djelatnostima, kao što je trgovina, koja je najveća djelatnost po broju zapošljenih, zatim bankarski sektor, sektor medija, gdje nemamo granski kolektivni ugovor i skoro zanimarljiv broj kolektivnih ugovora kod poslodavca.

Svi ti koje sam nabrojao, i brojni drugi u djelatnostima gdje nema granskog kolektvnog ugovora, bi bili dovedeni u situaciju da bi uslovi njihovog rada bili značajno uniženi.

MONITOR: Tražili ste povećanje plate od 10 odsto.

KEKOVIĆ: OKU se utvrđuje za svaku godinu na osnovu sporazuma između potpisnika tog kolektivnog ugovora. Potpisnici su reprezentativna organizacija poslodavaca, dvije reprezentativne  sindikalne centrale i vlada.

Plate je trebalo povećavati kroz obračunsku vrednoću koeficijenta. Međutim, vladama već 13 godina je više odgovaralo da trguju oko   povećanja zarada. Prvo su pregovarali sa jednom djelatnosti, primjera radi prosvetom. Pa prosveti ne povećaju kroz obračunsku vrednoću koeficijenta, jer bi onda bilo povećano svima, nego kroz koeficijente.Onda, kad povećaju jednoj djelatnosti, pobune se službenici, pa  onda povećaju njima, pa se onda pobuni vojska, pa se povećaju koeficijenti vojsci. Plate su se povećavale na jedan paušalni način. Kroz povećavanje koeficijenata složenosti poslova.

Kada smo počeli da reagujemo i da tražimo da se takva politika zaustavi, došlo je vrijeme kovida. Donijelo i budžetsku katastrofu , jer se desio fijasko u turizmu. I tada smo kao odgovorna organizacija dali saglasnost i za 2020. i za 2021.

Posljednje tri godine tražimo povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta sa 90 na 100 eura. Pričali smo da li ima para u budžetu za to povećanje. Mi odgovorno tvrdimo da ima, i na prihodnoj i na rashodnoj strani, a to smo prezentovali više puta.

MONITOR: U toku pregovara pominjalo se i predizbormo obećanje o sedmočasovnom radnom vremenu.

KEKOVIĆ: Mi smo u našoj rezoluciji ugradili zahtjev da se smanji dužina trajanja radnog vremena, da ona bude sedmično 35 sati, kako bi se našla  ravnoteža između privatnog i poslovnog života i više prostora izvojilo za porodicu. To nije ništa novo, to je trend koji je prisutan svuda u svim razvijenim zemljama svijeta. Onda se desila ona politička kampanja, gdje je PES koji je čini okosnicu ove Vlade, iznio taj svoj predizborni program u kome je naveo da oni žele da radna sedmica bude 35 sati. Podržali smo to,  jer je to dio naše rezolucije.

O tome  se trenutno ništa ne priča. Na nivou Socijalnog savjeta je napravljeno nekoliko radnih grupa u kojima su  poslodavci izrazili  nevjericu da ne dođe do većih poremećaja u prihodima i u zapošljavanju.

Moram da priznam i sledeće, da smo upali u ubrzanu fazu pristupanja EU i da nam je cijela prošla godina prošla u razmatranju brojnih zakonskih propisa iz oblasti radnog i socijalnog zakonodavstva koje smo morali da pregovaramo. To je zaista bilo zahtjevno i  , da ne pravdam sad Vladu, ali možda nas je upravo taj proces malo odaljio od ove priče. A priča oko sedmočasovnog radnog vremena jesta ozbiljna. Ako pristupite jednomu problemu i želite da nađete rješenje, onda sam ubjeđen da ga možemo naći na zadovoljstvo i zapošljenih, poslodavaca, ali i Vlade.

MONITOR: Nedavno je ponovo vraćena odredba o mogućnosti odlaska u penziju sa 67 godina.

KEKOVIĆ:To je priča koju je Unija zagovarala pet godina i borila se nakon što je 2021. došlo do jedne regresije prava zapošljenih. Ta odluka je bila politička, trebalo je smijeniti pojedine kadrove. Hiljade naših koleginica i kolega je moralo godinu dana ranije da napusti tržište rada i da godinu dana maltene gladuje da bi vraćali kredite.

Ima još dosta pitanja koje dobijamo od naših članova. Postavlja se pitanje da li ova odredba o 67 godina važi i za službenike i namještenike, jer  je u Zakonu o državnim službenicima ostala odredba koja je bila ranije usklađena na 66 godina. Ovo je vrlo važno da naglasim –  da važi. Jer je  u Zakon o radu unijeta nova odredba koja kaže da specijalni zakon ne može da daje manja prava od zakona koji propisuje opšti zakon, u ovom slučaju, Zakon o radu.

Dobijamo informacije da čak i poslodavci pokušavaju da manipulišu sa tim i da u penziju šalju naše koleginice i kolege koji žele i imaju pravo da rade do 67 godina.

MONITOR: Unija je imala kampanju o izgradnji socijalnih stanova po modelu grada Beča, međutim Vlada se opredjelila za Velje brdo.

KEKOVIĆ: Unija je napravila projekciju gradnje socijalnih stanova od po 60 kvadrata na teritoriji cijele Crne Gore, po modelu socijalnog stanovanja grada Beča. I ta projekcija govori koje su prednosti, i koji su nedostaci projekta Velje Brdo u odnosu na bečki model stanovanja. Ovaj model inače zagovara EU, koja je izdvojila značajna sredstva da države članice reformišu svoje stambene politike i preko tog modela omoguće priuštivo stanovanje.

Umjesto toga dobili smo model Veljeg brda u kome se u Podgoricu dovode ljudi iz cijele Crne Gore uz, nedavno najavljene troškove koji su porasli na preko milijardu eura.

Primjena bečkog modela u Crnoj Gori koštala bi 600 miliona za 10.000 stanova veličine 60 kvadrata. S tim što bi, za razliku od Veljeg brda, ti stanovi mogli da počnu da se grade vrlo brzo, jer bi opštine davale plac, na kojem već postoje priključci za struju, vodu, postoje putevi. Sve ono što na Veljen brdu tek treba da se izgradi.

Kada su naši predstavnici bili u studijskoj posjeti Beču, informisani su da 60-70 odsto građana i građanki živi u državnim stanovima, cijena zakupa stana od 60 kvadrata kreće se od 10-12 odsto prosječne plate. Ako bi to preveli na naš model, zakup bi bio 100-120 eura.

Kod njih sa 16-17 godina može građanin ili građanka da aplicira za taj stan. Vrijeme čekanja na stan je od godinu i po do dvije godine. Stan se može doživotno koristiti, a imaju pravo da ga koriste i nasljednici. Taj stan održava država. Nema ulaganja za održavanje, plaćanja poreza. Obaveza je jedino da se plaća zakupnina.

Kada smo uporedili bečki model i Velje brdo, došli smo do računice da bi za stan od 60 kvadrata po bečkom modelu za 30 godina bilo plaćeno nešto preko 30 hiljada eura, a za stan na Veljem brdu preko 110 hiljada.

MONITOR: Šta očekujete nakon protesta?

KEKOVIĆ: Izuzetno je bitno da se OKU dogovori i da se povećaju zarade. Važno je i da da nećemo dozvoliti nikom da nas gazi, da nas marginalizuje.

Uglavnom imamo proteste koji su politički, zbog vjerskih i nacionalnih tema, i tu se negdje najviše trošimo kao društvo. Manje nas ima da se borimo za egzistenciju i nasušni hljeb. No, i tome će doći kraj. Dužni smo da pozivamo i da se borimo za bolji standard.

Ko ima najbolji standard u Evropi? Imaju upravo one države, čija stopa sindikalizma je najveća. Ona se kreće do 70 odsto u zemljama poput Finske, Švedske, Islanda…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo