Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN IVANJI, KNJIŽEVNIK TITOV PREVODILAC (2): Tito nije vjerovao nikome, pa ni Jovanki

Objavljeno prije

11 godina

na

ivan-ivanji-tito-jede

MONITOR: Kažete da vas nisu fascinirali poslovi tajnih službi niti ste imali straha od njih. Kako danas gledate na to, kada je više poznato o aktivnostima jugoslovenske Državne bezbednosti i drugih tajnih službi, čija se aktivnost proširila i na 90-te godine?
IVANJI: To pitanje kao odgovor zahteva celu knjigu. Preporučujem dva svoja romana, „Staljinovu sablju” i „Slova od kovanog gvožđa”, u njima dosta pišem o toj temi. Da ne bih sasvim izbegao odgovor, reći ću da svaka država ima svoje obaveštajne i kontraobaveštajne službe čija se tehnika bitno promenila zahvajujući savremenoj tehnologiji. Službe, kao što već i sama reč kazuje, treba da služi svom državnom rukovodstvu kako u demokratskim zemljama, tako i u diktaturama. Ne valja kad se ona osamostali i postaje država u državi, što u Jugoslaviji nije bio slučaj. Horst Grabert, nekada nemački ambasador u Jugoslaviji, a pre toga koordinator nemačkih tajnih službi u vladi Vilija Branta, rekao mi je: „Ako im postavite prava pitanja, dobićete i korisne odgovore, ako ih pustite da rade šta hoće, daće vam koješta.” Problem nije nabavljanje podataka, majstorstvo je potrebno za analizu. Ako mi je dozvoljeno i privatno mišljenje, mislim da je Udba u Titovo vreme sa stanovišta interesa države bila dobra, može da se uporedi samo još sa izraelskim Mosadom. Dodao bih jedno upozorenje: one prve dve, tri godine posle završetka Drugog svetskog rata bile su veoma surove ne samo u Jugoslaviji, nego isto tako, na primer, u Francuskoj i Norveškoj. O radu naših službi od devedesetih godina naovamo ne umem ništa da kažem, znam samo što sam saznavao preko medija.

MONITOR: Često kažete da o nečemu „nećete govoriti”, a pominjete da neka dokumenta za koja sa sigurnošću znate da postoje, niste mogli da pronađete u našim arhivama. Šta su Vaše pretpostavke u vezi sa njihovim nestankom?
IVANJI: Mene je zanimalo ponešto u vezi mađarske revolucije 1956. godine, a ta dokumenta ne mogu da kompromituju nikog, ko se pojavio nakon 1990. godine, jer te ličnosti u političkom smislu tada još nisu ni postojale. Mislim i nadam se da se radi o javašluku i da će, na primer, jednog dana da se pojavi kofer koji je Imre Nađ 3. novembra 1956. doneo u našu ambasadu u Budimpešti, a Dobrivoje Vidić, tada podsekretar u ministarstvu inostranih poslova, preneo u Beograd.

MONITOR: Vi imate i knjigu „Pisma iz Havane”, o posljednjem Titovom učešću na jednom samitu nesvrstanih. Neki hroničari govore o tome da su između Tita i Fidela Kastra u to vreme bili dosta zategnuti odnosi zbog različitog viđenja budućnosti politike nesvrstavanja. Šta znate o tome?
IVANJI: Kastro je zastupao ideju da su nesvrstane zemlje „prirodni saveznici” SSSR i istočnog bloka. To je odudaralo od osnovne ideje pokreta, čije ime kazuje da nije svrstan, ne preferira ni jedan blok, znači, da ne može da bude nečiji saveznik, nego svoje stavove određuje od slučaja do slučaja. Time se nesvrstanost razlikuje od neutralnosti. Neutralnost je značila da se uopšte ne određuje u prilog jedne ili druge svetske sile, nesvrstanost, međutim, znači da može, ponekad i treba, zauzimati stavove, koji mogu da budu slični ili identični sa politikom Sovjetskog saveza ili SAD. Kastro je kao domaćin bio predsedavajući skupa i trebalo je u toj funkciji da ostane do sledeće konferencije na vrhu, pa je to brinulo Tita. Ja mislim da je zbog toga odlučio da lično putuje u Havanu, iako su mu lekari s obzirom na njegovo zdravstveno stanje savetovali da to ne čini. Zahvaljujući pre svega njemu pobedila je ideja „izvornih principa nesvrstanosti”, kako smo to tada nazivali. Kastro je taktički pogrešio, jer je insistirao da na početku skupa govore pristalice njegovog stava. To mi se činilo kao da učesnik maratona na početku trke pojuri kao da se radi o trci na 400 ili 800 metara, stekne neku prednost, ali ga do dalekog cilja rivali prestignu, jer ne može više da drži tempo. Naravno da je Kastro prema Titu bio beskrajno učtiv, ali verujem da je smatrao da je on predodređen da trajno bude na čelu pokreta nesvrstanih i svega što je smatrao „naprednim” u svetu, jer je mislio da su Tito, Brežnjev i ostali rukovodioci na Istoku „oronuli starci.”

MONITOR: Autori ste romana sa istorijskom tematikom iz daleke prošlosti evropske civilizacije. Kažete, međutim, da ste u romanu „Dioklecijan” pisali pomalo „misleći i na Tita” i njegovo okruženje. Da li Vam je pri tom više koristila „vladarska atmosfera” koju ste poznavali?
IVANJI: Dobro ste rekli da mi je koristila „vladarska atmosfera”. Evo samo jedan primer. U romanu postoji lik Blazija, bliskog savetnika Dioklecijana. Kao model mi je poslužio Titov savetnik Blažo Mandić, čovek koji je od svih bliskih saradnika najduže bio uz njega. I Blažo i Tito su to znali, Tito je jednom čak pokrenuo razgovor o tom mom romanu.

MONITOR: Još 1988. je objavljen Vaš roman „Konstantin”, koji se skoro ponovo pojavio u izdanju Lagune. Šta Vas je još tada, pre ovog najnovijeg hrišćanskog „jubileja”, godišnjice Milanskog edikta, privuklo istraživanju i pisanju o ovom donekle kontroverznom svetovnom utemeljivaču hrišćanstva?
IVANJI: Roman o Dioklecijanu počeo sam da pišem krajem 60-ih godina. Konstantin je već u toj knjizi objavljenoj 1973. godine važna ličnost. U njoj opisujem njegovo rođenje, njega kao oficira Dioklecijanove garde, kada je na neki način učio vladarski zanat. Istorijski je potvrđeno da su Konstantinova majka Jelena (docnija Sveta Jelena) i Dioklecijan istovremeno živeli u Naisosu – današnjem Nišu – još pre nego što je ona postala životna saputnica Konstantinovog oca, Konstancija. Ja sam čak razmišljao da li da u romanu, koristeći pesničku slobodu, tvrdim da je Konstantin Dioklecijanov sin. Uvideo sam da bi to bilo preterivanje, ali kod mene Dioklecijan razmišlja: „On je mogao biti moj sin!” Moj izdavač, „Laguna”, štampao je prvo novo izdanje „Konstantina” s obzirom na godišnjicu čuvenog Milanskog edikta, ali će u sličnoj opremi objaviti i romane „Dioklecijan” i „Julijan”. Ja mislim da je to troknjižje moje životno delo, moj „opus summum”, kako su govorili stari Latini. Dioklecijan proganja Hrišćane, Konstantin hrišćanstvo koristi kao religiju koja povezuje imperiju, Julijan ih opet omalovažava i pokušava da sve vrati na staro. I tada su obični ljudi bili povodljivi, isti čovek, koji za vladavine Dioklecijana mrzi svoje susede hrišćane, pod Konstantinom obožava Hrista, a posle Konstantinove smrti se vraća rimskim i grčkim bogovima. Zar to ne podseća na naše savremenike koji su pod Titom bili komunisti, posle antikomunisti i nacionalisti, danas ne znaju šta će, a mladi pišu grafite „bravar je bio bolji”.

MONITOR: Citirate Titov komentar izrečen pred Vama o tome da „nije verovao nikome” koji se odnosio na njegov rad i veze sa Kominternom. Da li se to moglo primeniti i na njegovo ponašanje tokom vladanja Jugoslavijom u odnosima sa najbližim saradnicima pa i u odnosu prema supruzi Jovanki?
IVANJI: Na to pitanje mogu da odgovorim veoma kratko i jasno. Jeste, mislim da je baš tako.

Karlos u Beogradu

MONITOR: Dosta pažnje posvećujete temi terorizma koja je opsjedala Evropu od 60-ih do 80-ih godina. Kako tumačite dolazak članova njemačke grupe „Bader-Majnhof” ili Karlosa ovdje?
IVANJI: Ko koga naziva teroristom i zašto? Navešću dva primera. Menahem Begin bio je jedan od vođa organizacije Irgun koja se pre uspostavljanja države Izrael borila protiv prisustva Velike Britanije na tom prostoru. Begin je organizovao podmetanje bombe u hotelu „King David” u Jerusalimu, poginulo je 91 nevinih gostiju. Razume se da je za London bio terorista. On je 1977. godine postao premijer Izraela, 1978. dobio Nobelovu nagradu za mir. Sa stanovišta režima u Južnoafričkoj Republici Nelson Mandela bio je terorista. I on je postao predsednik države i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Karlos je druga priča. Nemački mediji su septembra 1976. godine javili da su Karlos i Nemac Hans Joahim-Klajn u Jugoslaviji. Obojica su učestvovali u napadu na konferencuju OPEK-a u Beču decembra 1977. kada su kao taoce uzeli dvanaest ministara, a troje ljudi je ubijeno. Ja sam u to vreme bio savetnik za štampu naše ambasade u Bonu. Nemački novinari su me pitali da li je Karlos u Beogradu. Ja sam rekao da ne znam, da ne mogu da znam, jer smo mi slobodna zemlja i da dotični gospodin sigurno nema pasoš na ime Karlos, a kao zanimanje ne navodi da je terorista. U slučaju da je imao na prvi pogled uredan pasoš mogao je da doputuje u Beograd. Rekao sam im, da ako je na Zapadu bilo poznato da se dvojica terorista nalaze u avionu, koji je iz Alžira preko Ženeve doleteo u Beograd, zašto ga onda nisu uhapsile švajcarske vlasti?

Danas mogu da priznam da sam znao da je Karlos bio u Beogradu, ali sam smatrao da je takav moj odgovor ubedljiviji, nego da sve demantujem, kao što su zvanično učinile naše vlasti. Naši nisu unapred znali da će doći, bili su zatečeni. Pustili su ga dva, tri dana da bi videli s kim će uspostaviti kontakt. Rezultat ne znam, detalji se sigurno nalaze u nekom od onih arhiva koje smo već pominjali u ovom razgovoru. Zatim im je naloženo da napuste zemlju. Odleteli su za Bagdad. U Bonu sam upoznao Karlosovog bliskog rođaka, koji je služio kao kulturni ataše ambasade Venecuele. Pravo ime Karlosa je Iljič Sančez Ramirez. Otac mu je bio advokat, levičar, najstarijeg sina krstio je Vladimir, drugog – našeg Karlosa – Iljič, treći se zvao Lenjin Sančes Ramirez. Iljič Sančez Ramirez studirao je neko vreme na univerzitetu „Patris Lumumba” u Moskvi, ali je izbačen zbog „nedoličnog ponašanja”.

Nisam odgovorio na vaše pitanje zašto su došli u Beograd, jer ne znam, u ovom slučaju to nije izgovor. Mladi ljudi nezadovoljni sa društvom u kome žive, nabrekli od snage i želje da menjaju svet, često odlutaju u krajnosti. Čak je i onaj pravi Lenjin bio protiv „individualnog terorizam”, ali nije bio protivnik državnog terora protiv „buržoazije”. Užasno je, ali bojim se da bunt nekih mladih ljudi, koji danas iz zapadnih zemalja odlaze u Siriju i Irak da bi se borili na strani takozvane Islamske države, ima slične korene. Oni hoće da ruše i ubijaju na bilo koji način, jer misle da time menjaju svet koji im se ne sviđa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Poglavlja 23 i 24, ogledalo nedostatka snage za reformu

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Marta, 2026

Objavio:

Uređena država ne jača ovlašćenja službi bez istovremenog jačanja kontrole nad njima. Kod nas se, nažalost, radi upravo suprotno. Sektor bezbjednosti treba očistiti od uticaja organizovanog kriminala i politike, ali se to ne smije raditi mjerama koje nisu dovoljno transparentne, održive i za koje ne postoji podrška dobrog dijela javnosti

 

 

MONITOR: Desetak dana nakon hapšenja Aca Đukanovića, ne nazire se da istraga ide dalje od pronađenog oružja. Kako to komentarišete?

MILOVAC: Ako se deset dana nakon hapšenja i dalje uglavnom govori samo o oružju, onda je sasvim legitimno pitanje da li gledamo ozbiljnu istragu ili još jednu političko-medijsku akciju.

Naravno da ni oružje nije beznačajno, ali bi ono moralo biti tek početak, a ne kraj priče. MANS je još prije više od decenije podnosio prijave koje su se ticale poslova oko Prve banke i kredita povezanih sa licima iz kriminalnog miljea, ali od svega toga nikada nijesmo vidjeli ozbiljan institucionalni epilog. Zato je danas ključno pitanje da li će istraga konačno ići prema tokovima novca, poslovnim vezama i starijim sumnjama koje se godinama vezuju za ovu porodicu, ili će se sve završiti na onome što je bilo najlakše predstaviti javnosti. Ako ostane samo na oružju, to će biti još jedna potvrda da institucije i dalje biraju spektakl umjesto pravde i vladavine prava.

MONITOR: Demokrate koje kontrolišu bezbjednosni sektor najavile su tužbu protiv analitičara Danijela Kalezića koji je u intervjuu govorio o potencijalnom hapšenju Mila Đukanovića. Šta to govori?

MILOVAC: To prije svega govori da dio vlasti ima sve manje tolerancije prema kritici. Kada partija koja kontroliše bezbjednosni sektor na politički stav ili procjenu odgovara najavom tužbe, to nije znak snage nego slabosti. Ozbiljna vlast na kritiku odgovara argumentima i činjenicama, u konačnom i rezultatima, a ne pokušajem da ućutka one koji misle drugačije. U zemlji koja već ima ozbiljan problem sa političkim pritiscima na institucije i suženim prostorom za javnu debatu, takve reakcije dodatno pogoršavaju stvari. To pokazuje da vlast sve češće kritiku doživljava kao neprijateljski čin, a ne kao normalan dio demokratskog života.

MONITOR: Đukanović se nije oglašavao nakon hapšenja brata, što neki vide kao znakovito?

MILOVAC: Jeste znakovito, ali meni je važnije ono o čemu ćuti godinama. MANS je više puta ukazivao da ključna pitanja nijesu samo ona koja se tiču formalnih sporova sa ASK-om, nego pitanja stvarnog porijekla imovine, neprijavljenih podataka, imovine u Kočanima i slučaja Pandora papira, koji i dalje nema ozbiljan pravosudni epilog. Zato njegovo ćutanje nakon hapšenja brata jeste politička poruka, ali nije suština problema. Suština je da javnost i dalje nema odgovor na mnogo ozbiljnija pitanja koja se tiču načina na koji je sticano i skriveno bogatstvo njegove porodice. U politici je i ćutanje poruka, a ovdje je očigledno riječ o pokušaju da se kontroliše šteta po njegov imidž i rejting njegove partije.

MONITOR: Kako ocjenjujete usvajanje zakona o unutrašnjim poslovima i ANB-u i gdje nas takvi zakoni vode?

MILOVAC: Ti zakoni ne djeluju kao korak ka evropskim standardima, nego kao pokušaj dodatnog širenja moći policije i službi bez odgovarajuće, prijeko potrebne kontrole. MANS je upozorio da se ovako osjetljiva rješenja guraju bez ozbiljne javne rasprave, praktično ispod radara, dok se javnosti saopštava da je sve to navodno dio reformi. A suštinski problemi ostaju.

Kod ANB-a ostaje pitanje izostanka stvarne i efikasne kontrole nad mjerama nadzora, a kod Zakona o unutrašnjim poslovima ostaje prostor za politički uticaj kroz mehanizme koji nijesu dovoljno transparentni niti garantuju pravo na odbranu. To nas vodi daljoj politizaciji bezbjednosnog sektora, a ne njegovoj profesionalizaciji. Uređena država ne jača ovlašćenja službi bez istovremenog jačanja kontrole nad njima. Kod nas se radi upravo suprotno. Sektor bezbjednosti treba očistiti od uticaja organizovanog kriminala i politike, ali se to ne smije raditi mjerama koje nisu dovoljno transparentne, održive i za koje ne postoji podrška dobrog dijela javnosti. Previše puta smo čuli floskule čelnika bezbjednosnog sektora i političkih partija odakle potiču da “onaj ko je protiv ovakvih zakona, služi kriminalu”. Takve etikete su veoma opasne i ne mogu prikriti očigledan nedostatak demokratske kondicije, političke volje i u konačnom znanja da se pomenuti procesi vode na ispravan način.

MONITOR: A izlazak DPS-a iz skupštinskih tijela?

MILOVAC: Politički je razumljiv, ali institucionalno nije dobar. Jasno je da opozicija ne želi da učestvuje u glumljenju evropskog konsenzusa dok se istovremeno guraju zakoni koji izazivaju ozbiljne sumnje i rezerve. Ali izlaskom iz skupštinskih tijela dodatno se slabi parlamentarna kontrola tamo gdje je ona najpotrebnija – nad bezbjednosnim sektorom, pravosuđem i evropskim reformama. Veći problem je, međutim, to što je vlast sama proizvela takvu situaciju. Umjesto da gradi minimum političkog dogovora oko osjetljivih pitanja, ona se odlučila za preglasavanje i nametanje. Kada tako vodite procese, onda ne možete očekivati ni povjerenje ni saradnju, bez obzira na motive i političku prošlost dijela opozicije koja je bila aktivni saučesnik kreiranja trenutnog stanja u sektoru.

MONITOR: Može li Crna Gora u svim ovim okolnostima, uz bojkot opozicije i antievropske poteze vlasti, ispuniti obavezu zatvaranja poglavlja 23 i 24 do kraja godine?

MILOVAC: Crna Gora može formalno napredovati u pregovorima, ali poglavlja 23 i 24 se ne zatvaraju političkim izjavama nego rezultatima. To sam i ranije govorio – neka poglavlja možete zatvoriti administrativno, ali vladavina prava se ne dokazuje planovima i optimizmom, nego praksom.

Ako imate hapšenja bez optužnica, optužnice bez presuda i presude bez oduzimanja imovine, onda nemate suštinski napredak. U tim poglavljima ne mjeri se ono što piše u saopštenjima, nego ono što rade institucije. Uz ovaj nivo političke polarizacije i uz poteze vlasti koji često dolaze u sudar sa evropskim standardima, to postaje sve manje vjerovatno. Ipak, nesporna politička volja stanuje u Briselu i mislim da će to biti presudno na završetak ovog procesa.

MONITOR: Ministarka je optimistična, ima li pokrića za to?

MILOVAC: Razumijem optimizam ministarke, jer je to dio njene političke uloge, ali optimizam nije dokaz napretka. Napredak u poglavljima 23 i 24 ne mjeri se dobrim namjerama, nego pravosnažnim presudama, finansijskim istragama, oduzimanjem nezakonito stečene imovine i stabilnim, profesionalnim institucijama. Mi predugo živimo u modelu u kojem se javnosti predstavlja da je dovoljno usvojiti zakon, formirati radnu grupu i napisati izvještaj. Nije. Dok god ne vidimo da institucije mogu da procesuiraju i dovedu do kraja slučajeve koji zadiru u vrh političke i ekonomske moći, optimizam ostaje više PR nego stvarni rezultat.

MONITOR: Šta čitate u razmijenjenim pismima Vesne Medenice, SDT-a i sutkinje Kovačević koja je donijela osuđujuću presudu?

MILOVAC: U toj razmjeni čitam duboku kompromitaciju pravosuđa. To više nije pitanje jedne presude ili jednog predmeta, nego slika sistema koji je godinama bio zarobljen ličnim, političkim i interesnim vezama. MANS je i ranije upozoravao da je u takvom sistemu lojalnost često bila važnija od zakona. Kada danas gledamo otvorena pisma, međusobna optuživanja i javno razračunavanje ljudi iz pravosuđa, gledamo posljedicu tog modela. Najgore od svega je što se time dodatno urušava povjerenje javnosti. Građani ne vide institucije koje funkcionišu, nego sistem koji svoje najdublje sukobe rješava preko medija. To je poražavajuća slika za zemlju koja tvrdi da ozbiljno napreduje u vladavini prava.

MONITOR: Miloš Medenica je još na slobodi, a snimaka njega, stvarnog ili virtuelnog, ne fali. Kako to vidite?

MILOVAC: Kao otvoreno ruganje državi. Ako imate čovjeka koji je u tako važnom predmetu uspio da izmakne institucijama, a onda se u javnosti pojavljuju njegovi snimci, stvarni ili virtuelni, to šalje veoma lošu poruku. MANS je s pravom tražio da MUP objavi sve podatke o nadzoru njegovog kućnog pritvora, jer je postojalo dovoljno razloga da se uoči izricanja presude taj nadzor pojača. Ako se to nije desilo, onda ne govorimo o incidentu nego o ozbiljnom sistemskom propustu. Problem nije samo što je jedan čovjek pobjegao, nego što takvi slučajevi građanima pokazuju da država kasni, reaguje naknadno i ne umije da zaštiti vlastiti autoritet.

MONITOR:Zašto izostaju suštinski rezultati u poglavljima 23 i 24?

MILOVAC: Zato što Crna Gora i dalje pokušava da vladavinu prava odglumi kroz formu, umjesto da je izgradi kroz praksu. Godinama gledamo isti obrazac: usvajaju se zakoni, pišu strategije, organizuju akcije i konferencije, a onda izostanu presude, konfiskacije i stvarna odgovornost.

Na to se nadovezuje i stari problem – nedostatak političke volje da se ide do kraja kada istrage dotaknu vrh vlasti, bez obzira na to da li govorimo o bivšoj ili sadašnjoj strukturi moći. Zato stalno ponavljam da Crnoj Gori nijesu potrebne nove akcije radi naslova, nego mjerljivi i održivi rezultati. Dok se to ne promijeni, poglavlja 23 i 24 ostaće ogledalo svega što ova država nije imala snage da reformiše.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MATO KANKARAŠ, PROFESOR MATEMATIKE: Birokratizacija prosvjete

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Marta, 2026

Objavio:

Birokratizovanost prosvjetnog aparata nužno dovodi do prekomjernog formalizma u svakom preduzetom projektu. Jedna od glavnih odlika prosvjetne reforme bila je u tome što smo pokušavali da oponašamo sistem koji smo idealizovali, umjesto da smo gradili vlastiti i ispravljali greške na koje se nailazi usput

 

MONITOR: Problematizovali ste rezultate nedavnog Državnog takmičenja iz matematike – gdje je rijetko ko dobio više od 50 poena od mogućih sto, a pojedini nule ili svega nekoliko bodova. Što je glavni problem – manjak znanja, teški zadaci, loša organizacija?

KANKARAŠ: Prirodno je da zadaci na ovom nivou takmičenja budu teški, ponajviše zbog očekivane težine zadataka na sljedećim etapama takmičenja iz matematike kao što je Balkanska matematička olimpijada ili Svjetsko takmičenje iz matematike. Međutim, nije odgovorno da se zdravo za gotovo uzmu navodni visoki kriterijumi Ispitnog centra Crne Gore kao glavni razlog za tradicionalno slabe rezultate na državnom takmičenju. Uzroke ove pojave treba tražiti u nepostojanju institucionalnog okvira koji bi razvio strategiju i viziju za rad sa talentovanim učenicima.

Ispitni centar nije učinio čak ni da predložena literatura iz njihovog informatora bude u cjelosti dostupna a kamoli šta drugo. Štaviše, ni sami taj informator nije prećerano relevantan dokument, kako sadrži samo okvirne informacije.

Gotovo jedina odredba u našem prosvjetnom sistemu koja se odnosi na ovaj segment našeg rada propisuje obavezno držanje jednog časa dodatne nastave tokom radne neđelje i to je to. Ipak, svaki prosvjetar koji je imao prilike da priprema svoje učenike, zna koliko propisani fond časova za dodatnu nastavu potcjenjuje rad koji je neophodno uložiti. Prirodno bi bilo očekivati određeno rasterećenje od radnih obaveza kada se odvijaju pripreme za takmičenje. Veoma je nezahvalno pripremati zadatke na ovom nivou uporedo sa regularnim obavezama.

Od ključne važnosti bi bile obuke nastavnog kadra koji pokazuje volju za rad sa učenicima ovog nivoa znanja, jer bi se ovaj vid stručnog razvoja morao shvatiti kao neprekidni proces svakog predmetnog nastavnika.

MONITOR: Da li ima napretka i ikakvih naznaka da se može riješiti problem deficita profesora matematike i ostalih iz prirodnih nauka?

KANKARAŠ: Ne može se reći da u tom pogledu nije bilo pomaka. Osnivanjem odsjeka za hemiju napravljen je najveći iskorak u ovom pogledu. Najava osnivanja studijskog programa nastavne matematike na PMF-u u Podgorici signal je da se u tom pravcu razmišlja. Ovaj program bi omogućio lakše profilisanje budućih profesora matematike kako bi taj nastavni program bio oslobođen onih predmeta koji su značajniji ukoliko vas interesuje bavljenje naukom. Ovo bi makar riješilo deficit nastavnika u osnovnim školama.  Nedostatak profesora fizike posljedica je loše tradicije da taj odsjek upisuje veoma mali broj studenata. Vjerujem da bi se ova tradicija suzbila ciljanom promocijom ove nauke i podsticanjem otvaranja radnih mjesta koja odgovaraju ovom profilu.

Ipak, pored svega ovoga ne postoji tijelo na državnom nivou koje bi se ozbiljno pozabavilo raspoređivanjem ovih kadrova. To bi trebalo da bude institucija koja prati stanje nastavnog kadra na nivou čitave zemlje, i neposredno pronalazi te kadrove i dodjeljuje im radna mjesta shodno potrebama. Ovo bi naravno trebalo da ide uporedo sa politikom javnog stanovanja, kako bi se nastavniku obezbijedio trajni boravak u mjestu đe mu je određeno zapošljenje. Umjesto toga, sadašnja situacija je slika i prilika jedne potpune prepuštenosti slučaju.

Zbog neravnomjernog razvoja smo došli u situaciju đe u jednom dijelu zemlje imamo premali broj škola za broj učenika, a u drugom gotovo puste škole! U Podgorici imate osnovne škole koje rade u 5-6 smjena, dok pljevaljskaoj gimnazija sa jakom tradicijom upiše možda tri odjeljenja u generaciji. Državna strategija prema prosvjetnom problemu na sjeveru je zanemarivanje toga regiona dok se ne ugase te škole.

MONITOR: Koji su glavni problemi u obrazovanju i vidite li da ima nekih naznaka njihovog prevazilaženja?

KANKARAŠ: Na fonu ovog pitanja mogao bi da se pokrene čitav društveni dijalog i serija javnih rasprava, predavanja i diskusija. Birokratizovanost prosvjetnog aparata nužno dovodi do prekomjernog formalizma u svakom preduzetom projektu. Jedna od glavnih odlika prosvjetne reforme bila je u tome što smo pokušavali da oponašamo sistem koji smo idealizovali, umjesto da smo gradili vlastiti i ispravljali greške na koje se nailazi nausput.

Uzmimo na primjer pisanje scenarija za čas. Ukoliko bismo se držali zakona kao pijan plota, svaki profesor bi za potrebe svakog održanog časa iskucao i ištampao po tri stranice. Ovo bi proizvelo trošak od jedno makar dvije hiljade listova po prosvjetaru u nastavnoj godini, dok bi na nivou čitave prosvjetne zajednice tokom jedne godine bio trošak 30 miliona listova. Ko bi ozbiljno mogao da pregleda toliku dokumentaciju? Ta odredba stoji forme radi iako je svaki činovnik ministarstva kao i prosvjetar svjestan koliko je besmislena.

Slično tome je i foliranje u vezi sa stručnim usavršavanjem. Više je izuzetak nego pravilo da se prijavite na seminar sa namjerom da nešto novo naučite. Uglavnom se značaj tih obuka svodi na obnavljanje prosvjetne licence. Mislim da je u tom opštem foliranju koje smo naučeni da trpimo, najkrupniji problem prosvjete.

MONITOR: Koliko su  đaci zainteresovani i koliko im je prijemčiv ovaj način obrazovanja u eri gdje većinu saznanja stiču preko internet platformi?

KANKARAŠ: Ovo je česta tačka sporenja. Rapidni tehnološki razvoj i pojednostavljivanje korisničkog interfejsa uređaja raznoraznih namjena dovelo je do tog pogrešnog uvjerenja da se i proces učenja bitno izmijenio. Učenje je savladavanje nepoznatog, i taj izazov u svojem najčistijem obliku gotovo da je istovjetan i kod starovjekovnoj i savremenog čovjeka. Štaviše, često bi se reklo da su minula vremena odisala većom inspirativnošću kako je manjak dostupnih informacija nužno podsticao eksperimentalni postupak. Danas se konzumiranje sadržaja poistovjećuje sa usvajanjem znanja.

Primjera radi, gledalac prati youtube sadržaj zabave radi. Znanje je tu sekundarno. Ako zbilja hoćete da ispravno koristite ovaj resurs za učenje, onda bi procedura praćenja tog snimka ličila na praćenje predavanja. Morate da hvatate bilješke i potom kroz primjere verifikujete gradivo koje vam je predočeno. Smisao društvene mreže je da vas što duže drži zaokupljenog i ukrka vam što veći broj reklama. Tu edukativni sadržaj nužno trpi. Internet je resurs koji je neprocjenjive vrijednosti za učenje, ali pravo učenje se ne može analogizirati sa skidanjem fajla niti se može postići pukim konzumiranjem.

MONITOR: Koji su sve izazovi u nastavničkom pozivu, i da li biste preporučili nekom mladom da se bavi tim poslom?

KANKARAŠ: Preporučio bih svakome koga ispunjava proces prenošenja znanja. Najveći izazov nastavnika je što je vječito na pozornici, što vas uvijek čini pristupačnim pa i ranjivim. Vi svo vrijeme učite zajedno sa učenicima. Bitno je pronaći praksu po kojoj kontinuirano pratite vlastiti razvoj kao predavača, slično kao što pratite razvoj znanja vaših učenika. Na taj način će se tehničke poteškoće, koje se u početku čine nepremostivim, postepeno uklanjati.

Krivična prijava protiv studentskih čelnika

MONITOR: Podnijeli ste svojevremeno krivičnu prijavu protiv studentskih čelnika. Šta je suština prijave i da li imate odgovor od tužilaštva?

KANKARAŠ: Ima više od godinu dana kako sam predao krivčnu prijavu. U suštini, prijavio sam jedan veoma korumpiran obrazac ponašanja koji sam primijetio kod velikog broja što ugašenih što i dalje aktivnih studentskih organizacija. Razmatrajući podatke koji su u javnom domenu na sajtu Poreske uprave, primijetio sam kako ove organizacije veoma proizvoljno pravdaju sredstva koja im je UCG pružao bez konkursa. U okviru ovoga sam primijetio nepisano pravilo da ponajviše sredstava dobijaju studentske organizacije  najviših studentskih funkcionera. To nijesu ni male svote novca, govorimo o iznosima od  20.000 ili 30.000 eura koji ista organizacije prima više godina zaredom i koji se otpisuju na kancelarijske troškove. To su zapravo nevladine organizacije čija ovlašćena lica odavno nijesu  studenti ali su zato često državni službenici kao na primjer Aleksandar Šipčić koji je viši savjetnik u ministarstvu prosvjete i predsjednik odbora direktora Zavoda za zapošljavanje.

Prijavio sam i poslovanje kafe-bara Desetka čiji je ugovor istekao još 2019. godine, kao i odobrenje koje je Ministarstvo prosvjete izdalo za poslovanje. Oni su tada imali mogućnost produženja ugovora na još tri godine ali to se nikad nije materijalizovalo. Privredni subjekt koji je na konkursu 2016. dobio pravo na zakup ovog prostora je BIP HOTELS Dejana Pejovića, nekadašnjeg studentskog predstavnika FTH u Kotoru. Tu mu je ukazana privilegija da mu je omogućeno umanjenje zakupnine od 2.100 mjesečno na račun ugrađenog materijala i izvedenih radova. Ni danas ne znamo koji je taj navodni iznos.

Treća stavka moje prijave odnosila se na doživotnog direktora Karijernog centra i sivu eminenciju SPUCG Ivicu Todorovića, koji nema dana radnog staža mimo ovih servilnih studentskih organizacija koje gravitiraju oko UCG. Smjenom vlasti oportuno se priklonio novoj struji. To se tiče Todorovićevog nezvaničnog kafića Tien, odmah nadomak rektorata. Taj kafić više puta je mijenjao privredni subjekt koji njime upravlja, čije ovlašćeno lice je bila sestra Todorovićeva jedno vrijeme. Ovaj ugostiteljski objekat smješten je u prizemlju zgrade Unistan I, koja je građena u vrijeme kada je Todorović bio studentski funkcioner. Po pogodbi koju je tadašnji rektor Ljubiša Stanković sklopio sa kompanijom Kroling, poslovni prostori prizemlja su prepušteni preduzimaču radi umanjenja troškova. Vjerujem da je Todorović iskoristio priliku da ulovi ovaj prostor.

Koga podrobnije interesuje, slobodno neka potraži u ODT-u informacije o predmetu br Ktr 188/25 kod tužiteljke Milice Albijanić. Mene su iz ove institucije uvjeravali da je procedura prikupljanja podataka iziskivala mnogo vremena zbog čega se još nije krenulo u postupanje po prijavi.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Mi smo iz doba mira izašli

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Marta, 2026

Objavio:

EU se nije snašla ni u evropskim krizama, i to  nije uspjela ni sada. To je šteta, jer Evropa će najviše stradati. Već ne kupuje rusku energiju, a sada ne možemo ni do katarskog i zalivskog plina i nafte. EU nema zajedničku politiku prema Kosovu, Ukrajini, Iranu…Takvu će Uniju biti teško reformisati, a reforme mora biti, želimo li se pripremiti za svijet u kojem već živimo. Opet, Evropa je nama važna, mnogim drugima nije

 

 

MONITOR: EU je prije nekoliko, mjeseci u nizu javnih funkcionerskih nastupa, najavila rad na svojoj većoj bezbjednosnoj ali i političkoj i ekonomskoj samostalnosti. Kako se Hrvatska snalazi u tim promjenama koje dolaze iz Brisela?

JAKOVINA: Šutnja, to je glavna Hrvatska briselska strategija. Hrvatska nije komplikatorica, mi gledamo kako namiriti partijske kadrove i ne skretati preveliku pozornost na sebe. Šteta, jer svim zemljama treba ozbiljna rasprava o budućnosti EU: ne samo proširenju, već glasanju, koncentričnim krugovima razvoja EU, budućnosti. Osobno, ja bih već sa Slovenijom planirao kako ćemo sa Crnom Gorom zajednički voditi brigu o maslinama, turizmu, surađivati u obrani, znanosti, kako ćemo glasati kao blok oko zajedničkih tema, tko su nam saveznici, kako se možemo štititi kao tri male zemlje na Jadranu i Balkanu. Pustio bih i “Jadran” i bazen na razinu najnižeg činovnika ministarstva prometa ili fiskulture, a koncentrirao se na ono što je važno za budućnost.

MONITOR: U vrijeme mandata nekih hrvatskih predsjednika i premijera, iskazivana je posebna bliskost Hrvatske sa SAD. Džordž Buš Mlađi je bio u posjeti Hrvatskoj…Koliko su danas ti odnosi u vrhu spoljnopolitičkih prioriteta za Hrvatsku?

JAKOVINA: Hrvatska  gleda s oba oka u Washington, bez obzira što nju tamo jedva da itko primjećuje. S jednim okom gleda u Bruxelles. Čvrsto žmiri prema svima drugima. Istina – i to treba jasno izreći – kad je Hrvatska nastojala ući u EU, nakon blokade Slovenije, svi su nam u EU govorili “vi ste u pravu, ali oni su članica”, prepuštajući nama, da popuštanjem pokušamo stvar razriješiti. Tu nam nije pomogla EU, bez obzira što su neke članice bile sklone pokazati simpatije. Pomogao je SAD.

MONITOR: Serija incidenata prema manjinama –naročito nakon velikog koncerta Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu, teško da može ostaviti ravnodušnim ne samo žrtve napada već i građanstvo Hrvatske i okolnih zemalja. Da li je duga tolerancija prema nekim oblicima neoustaštva  doprinjela tome?

JAKOVINA: Nije to bila serija incidenata prema manjinama, već prema antifašističkoj, liberalnoj, suradnji sa strancima i manjinama otvorenoj, laičkoj Hrvatskoj. Manjine su  uglavnom stalno u koaliciji s HDZ-om, čak i kada to formalno nisu. Što je do toga dovelo, to ovisi o sugovorniku. Ako slušate HDZ-ovce i njihove satelite – a posljednji je “žetoniziran” jedan tobože liberalni političar, koji je najprije promijenio prezime, a onda rekao da je vladajućima pristupio, jer vam u oporbi uvijek nedostaje jedan papir, želite li nešto učiniti. Pokazuje to sjajno što je partijska država, no to ni crnogorskom iskustvu nije nepoznato. Premijer, koji sluša Thompsona, predsjednik parlamenta, koji ga sluša već godinama i koji je još kao ministar vanjskih poslova, Švicarcima slao proteste 2011. jer su mu zabranili nastupe, pa Grlić Radman koji ga obožava, a ministar obrane, koji uzvikuje ZDS, svi oni u njemu vide samo domoljublje. A na početku Plenkovićevog mandata iz njegove je partije-zbog korupcije doduše – smijenjen stranački ideolog, glavni tajnik HDZ-a minister, Lovro Kuščević. U stanu koji je iznajmljivao držao je sliku Ante Pavelića i govorio da mu je to djed.

To je nacionalizam, ništa drugo. To je volja i želja politike da grade podjele na nacionalizmu. Stranci koji Hrvatsku prate i mi drugi-“obični”, Hrvati, vidimo dramatično skretanje u desno i ustašluk. Odgovornost je prije svega na politici. Bez političke permisivnosti ne bi svega ovoga bilo.

MONITOR: Još je agresija Rusije na Ukrajinu praćena komentarima o dugotrajnom ratu sa perspektivom širenja. Ubrzo se desio i napad na  Gazu, a sada- posle napada SAD i Izraela na Iran, scenariji idu i u pravcu novog svjetskog sukoba. Koliko su ovi sukobi opasni po globalni mir?

JAKOVINA: Svijet je završio razdoblje “dugog 20. stoljeća”, koje je trajalo od kraja Prvog svjetskog rata do danas. Ili, svijet je završio epohu Hladnog rata i “trideset debelih godina”, koje su trajale od 1991. do danas. Raščinile su se međunarodne institucije, UN je nebitan, nebitni su demokratski mehanizmi čak i u zaštitnicima demokracije. Poražene ideologije sve više dominiraju u demokratskim društvima, cijeli se svijet naoružava, ratuje se od Irana, Ukrajine, Sudana, Venezuele, Pakistana i Indije, Kambodže i Tajlanda… Niz lokalnih ratova, spojenih u regionalne, ratovi u Europi, Aziji i Bliskom istoku, naoružavanje… Naravno da je ovo ne opasno za svjetski mir, ovo je kraj. Mi smo iz doba mira izašli i ušli u novo doba.

MONITOR: Komentari najnovijeg napada SAD-na Iran i opasnosti od širenja sukoba, idu i u pravcu istorijskih i vjerskih atributa država i naroda regiona. Kakva je njihova eventualna uloga u  komplikovanim političkim odnosima na Bliskom istoku?

JAKOVINA: U ovom trenutku u prvom su redu sukoba najreligioznija zapadna država, a to su SAD, to su bile i prije no se SAD ovako transfromirao s predsjednikom Trumpom. Potom je tu najdesnija, gotovo radikalno desna izraelska vlast, u kojoj niz političara vjeruje u božansku prirodu Izraela, njegovo porijeklo tumače djelom boga. Iran je zemlja koja je od 1979. Islamska republika. U sve tri države politički se potezi objašnjavaju čitanjem i interpretiranjem svetih knjiga. Ne znam kako ovo tumačiti normalnim alatima kojima raspolažem.

MONITOR: U medijima se mogao čuti  komentar da je Tramp opsjednut svojom ulogom u istoriji ali da ga istorija kao takva, ne interesuje. Kakvo je Vaše mišljenje na tu temu?

JAKOVINA: Mislim da ima razloga gledati na poteze predsjednika Trumpa kroz želju da se trajno upiše u povijest. I na različitim mjestima. Želi završiti ili ispraviti ono što su propustili njegovi prethodnici ili što su učinili. Kuba je bolna točka od predsjednika Eisenhowera 1959., pa Iran, koji je-sam je rekao, ponizio Ameriku 1980.godine, s talačkom krizom. Pa je spomenuo Panamski kanal, pa Grenland, pa prerada Ovalnog ureda… Sve bi to ukazivalo na  traženje najvažnijeg mjesta u povijesti u nizu epizoda koje se uče, čitaju, analiziraju. Najmoćniji čovjek na svijetu tako može tražiti mjesto u povijesti, ali nisam siguran da se tako ojačava mjesto SAD-a u svijetu.

MONITOR: Ima sve više komentatora i analitičara globalnih prilika koji smatraju da Izrael ima posebno jak uticaj na sadašnju američku administraciju. Koliko je to tačno i kakvu su interesi i motivi u tom političkom savezništvu? 

JAKOVINA: Sigurno, uvijek je i imao, još od priznanja, kada je SAD bila prva, a SSSR druga zemlja koja je priznala Izrael. (Jugoslavija je to učinila treći dan po proglašenju.) Od sredine pedesetih, do kada su pokušavale zadržati arapske saveznike- a ne ispustiti Izrael – SAD su se nagnule na jednu stranu. Samo po sebi, ne mislim da je to problematično, osim kada imate američkog veleposlanika u Izraelu koji smatra da je Bog taj koji daje nekom pravo na zemlju, na poseban status, a u Americi hrišćanski fundamentalizam postaje standard. To ne može završiti nečim dobrim. Ne može to ni agresivno pravoslavlje, da se razumijemo.

MONITOR: U skorije vrijeme najzaoštrenijih odnosa SAD i EU, Francuska i Njemačka su podržale napad SAD na Iran, ali ne i Španija… Neke članice EU kritikuju Ursulu fon der Lajen zbog toga što je pozdravila ubistvo vrha iranskog režima – bez konsultovanja članica. Da li je odnos prema napadu na Iran, ubistvo Ali Hamneia- i mnogih civila, ono što bi moglo podjeliti EU?

JAKOVINA: EU je opet propustila reagirati usuglašeno. Amerika stalno bira “dobre” Europljane i tako dijeli Europljane. Jednom su to radikalni desničari. Pogledajte koga je Trump zvao na inauguraciju – to su Slovaci i Mađari. Pogledajte koga je Marko Rubio posjetio nakon Munchena, sada su to Nijemci, a loši su postali Britanci i Španjolci. Keir Starmer “nije Churchill”, a s Madridom ne treba imati nikakvog posla! I to sve odšuti u ovom trenutku za SAD “dobri” njemački kancelar!

EU se nije snašla ni u europskim krizama, i to  nije uspjela ni sada. To je šteta, jer Evropa će najviše stradati. Već ne kupuje rusku energiju, a sada ne možemo ni do katarskog i zaljevskog plina i nafte. EU nema zajedničku politiku prema Kosovu, Ukrajini, Iranu… takvu će Uniju biti teško reformirati, a reforme mora biti, želimo li se pripremiti za svijet u kojem već živimo. Opet, Evropa je nama važna, mnogim drugima nije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo