Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN IVANJI, KNJIŽEVNIK TITOV PREVODILAC (2): Tito nije vjerovao nikome, pa ni Jovanki

Objavljeno prije

10 godina

na

ivan-ivanji-tito-jede

MONITOR: Kažete da vas nisu fascinirali poslovi tajnih službi niti ste imali straha od njih. Kako danas gledate na to, kada je više poznato o aktivnostima jugoslovenske Državne bezbednosti i drugih tajnih službi, čija se aktivnost proširila i na 90-te godine?
IVANJI: To pitanje kao odgovor zahteva celu knjigu. Preporučujem dva svoja romana, „Staljinovu sablju” i „Slova od kovanog gvožđa”, u njima dosta pišem o toj temi. Da ne bih sasvim izbegao odgovor, reći ću da svaka država ima svoje obaveštajne i kontraobaveštajne službe čija se tehnika bitno promenila zahvajujući savremenoj tehnologiji. Službe, kao što već i sama reč kazuje, treba da služi svom državnom rukovodstvu kako u demokratskim zemljama, tako i u diktaturama. Ne valja kad se ona osamostali i postaje država u državi, što u Jugoslaviji nije bio slučaj. Horst Grabert, nekada nemački ambasador u Jugoslaviji, a pre toga koordinator nemačkih tajnih službi u vladi Vilija Branta, rekao mi je: „Ako im postavite prava pitanja, dobićete i korisne odgovore, ako ih pustite da rade šta hoće, daće vam koješta.” Problem nije nabavljanje podataka, majstorstvo je potrebno za analizu. Ako mi je dozvoljeno i privatno mišljenje, mislim da je Udba u Titovo vreme sa stanovišta interesa države bila dobra, može da se uporedi samo još sa izraelskim Mosadom. Dodao bih jedno upozorenje: one prve dve, tri godine posle završetka Drugog svetskog rata bile su veoma surove ne samo u Jugoslaviji, nego isto tako, na primer, u Francuskoj i Norveškoj. O radu naših službi od devedesetih godina naovamo ne umem ništa da kažem, znam samo što sam saznavao preko medija.

MONITOR: Često kažete da o nečemu „nećete govoriti”, a pominjete da neka dokumenta za koja sa sigurnošću znate da postoje, niste mogli da pronađete u našim arhivama. Šta su Vaše pretpostavke u vezi sa njihovim nestankom?
IVANJI: Mene je zanimalo ponešto u vezi mađarske revolucije 1956. godine, a ta dokumenta ne mogu da kompromituju nikog, ko se pojavio nakon 1990. godine, jer te ličnosti u političkom smislu tada još nisu ni postojale. Mislim i nadam se da se radi o javašluku i da će, na primer, jednog dana da se pojavi kofer koji je Imre Nađ 3. novembra 1956. doneo u našu ambasadu u Budimpešti, a Dobrivoje Vidić, tada podsekretar u ministarstvu inostranih poslova, preneo u Beograd.

MONITOR: Vi imate i knjigu „Pisma iz Havane”, o posljednjem Titovom učešću na jednom samitu nesvrstanih. Neki hroničari govore o tome da su između Tita i Fidela Kastra u to vreme bili dosta zategnuti odnosi zbog različitog viđenja budućnosti politike nesvrstavanja. Šta znate o tome?
IVANJI: Kastro je zastupao ideju da su nesvrstane zemlje „prirodni saveznici” SSSR i istočnog bloka. To je odudaralo od osnovne ideje pokreta, čije ime kazuje da nije svrstan, ne preferira ni jedan blok, znači, da ne može da bude nečiji saveznik, nego svoje stavove određuje od slučaja do slučaja. Time se nesvrstanost razlikuje od neutralnosti. Neutralnost je značila da se uopšte ne određuje u prilog jedne ili druge svetske sile, nesvrstanost, međutim, znači da može, ponekad i treba, zauzimati stavove, koji mogu da budu slični ili identični sa politikom Sovjetskog saveza ili SAD. Kastro je kao domaćin bio predsedavajući skupa i trebalo je u toj funkciji da ostane do sledeće konferencije na vrhu, pa je to brinulo Tita. Ja mislim da je zbog toga odlučio da lično putuje u Havanu, iako su mu lekari s obzirom na njegovo zdravstveno stanje savetovali da to ne čini. Zahvaljujući pre svega njemu pobedila je ideja „izvornih principa nesvrstanosti”, kako smo to tada nazivali. Kastro je taktički pogrešio, jer je insistirao da na početku skupa govore pristalice njegovog stava. To mi se činilo kao da učesnik maratona na početku trke pojuri kao da se radi o trci na 400 ili 800 metara, stekne neku prednost, ali ga do dalekog cilja rivali prestignu, jer ne može više da drži tempo. Naravno da je Kastro prema Titu bio beskrajno učtiv, ali verujem da je smatrao da je on predodređen da trajno bude na čelu pokreta nesvrstanih i svega što je smatrao „naprednim” u svetu, jer je mislio da su Tito, Brežnjev i ostali rukovodioci na Istoku „oronuli starci.”

MONITOR: Autori ste romana sa istorijskom tematikom iz daleke prošlosti evropske civilizacije. Kažete, međutim, da ste u romanu „Dioklecijan” pisali pomalo „misleći i na Tita” i njegovo okruženje. Da li Vam je pri tom više koristila „vladarska atmosfera” koju ste poznavali?
IVANJI: Dobro ste rekli da mi je koristila „vladarska atmosfera”. Evo samo jedan primer. U romanu postoji lik Blazija, bliskog savetnika Dioklecijana. Kao model mi je poslužio Titov savetnik Blažo Mandić, čovek koji je od svih bliskih saradnika najduže bio uz njega. I Blažo i Tito su to znali, Tito je jednom čak pokrenuo razgovor o tom mom romanu.

MONITOR: Još 1988. je objavljen Vaš roman „Konstantin”, koji se skoro ponovo pojavio u izdanju Lagune. Šta Vas je još tada, pre ovog najnovijeg hrišćanskog „jubileja”, godišnjice Milanskog edikta, privuklo istraživanju i pisanju o ovom donekle kontroverznom svetovnom utemeljivaču hrišćanstva?
IVANJI: Roman o Dioklecijanu počeo sam da pišem krajem 60-ih godina. Konstantin je već u toj knjizi objavljenoj 1973. godine važna ličnost. U njoj opisujem njegovo rođenje, njega kao oficira Dioklecijanove garde, kada je na neki način učio vladarski zanat. Istorijski je potvrđeno da su Konstantinova majka Jelena (docnija Sveta Jelena) i Dioklecijan istovremeno živeli u Naisosu – današnjem Nišu – još pre nego što je ona postala životna saputnica Konstantinovog oca, Konstancija. Ja sam čak razmišljao da li da u romanu, koristeći pesničku slobodu, tvrdim da je Konstantin Dioklecijanov sin. Uvideo sam da bi to bilo preterivanje, ali kod mene Dioklecijan razmišlja: „On je mogao biti moj sin!” Moj izdavač, „Laguna”, štampao je prvo novo izdanje „Konstantina” s obzirom na godišnjicu čuvenog Milanskog edikta, ali će u sličnoj opremi objaviti i romane „Dioklecijan” i „Julijan”. Ja mislim da je to troknjižje moje životno delo, moj „opus summum”, kako su govorili stari Latini. Dioklecijan proganja Hrišćane, Konstantin hrišćanstvo koristi kao religiju koja povezuje imperiju, Julijan ih opet omalovažava i pokušava da sve vrati na staro. I tada su obični ljudi bili povodljivi, isti čovek, koji za vladavine Dioklecijana mrzi svoje susede hrišćane, pod Konstantinom obožava Hrista, a posle Konstantinove smrti se vraća rimskim i grčkim bogovima. Zar to ne podseća na naše savremenike koji su pod Titom bili komunisti, posle antikomunisti i nacionalisti, danas ne znaju šta će, a mladi pišu grafite „bravar je bio bolji”.

MONITOR: Citirate Titov komentar izrečen pred Vama o tome da „nije verovao nikome” koji se odnosio na njegov rad i veze sa Kominternom. Da li se to moglo primeniti i na njegovo ponašanje tokom vladanja Jugoslavijom u odnosima sa najbližim saradnicima pa i u odnosu prema supruzi Jovanki?
IVANJI: Na to pitanje mogu da odgovorim veoma kratko i jasno. Jeste, mislim da je baš tako.

Karlos u Beogradu

MONITOR: Dosta pažnje posvećujete temi terorizma koja je opsjedala Evropu od 60-ih do 80-ih godina. Kako tumačite dolazak članova njemačke grupe „Bader-Majnhof” ili Karlosa ovdje?
IVANJI: Ko koga naziva teroristom i zašto? Navešću dva primera. Menahem Begin bio je jedan od vođa organizacije Irgun koja se pre uspostavljanja države Izrael borila protiv prisustva Velike Britanije na tom prostoru. Begin je organizovao podmetanje bombe u hotelu „King David” u Jerusalimu, poginulo je 91 nevinih gostiju. Razume se da je za London bio terorista. On je 1977. godine postao premijer Izraela, 1978. dobio Nobelovu nagradu za mir. Sa stanovišta režima u Južnoafričkoj Republici Nelson Mandela bio je terorista. I on je postao predsednik države i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Karlos je druga priča. Nemački mediji su septembra 1976. godine javili da su Karlos i Nemac Hans Joahim-Klajn u Jugoslaviji. Obojica su učestvovali u napadu na konferencuju OPEK-a u Beču decembra 1977. kada su kao taoce uzeli dvanaest ministara, a troje ljudi je ubijeno. Ja sam u to vreme bio savetnik za štampu naše ambasade u Bonu. Nemački novinari su me pitali da li je Karlos u Beogradu. Ja sam rekao da ne znam, da ne mogu da znam, jer smo mi slobodna zemlja i da dotični gospodin sigurno nema pasoš na ime Karlos, a kao zanimanje ne navodi da je terorista. U slučaju da je imao na prvi pogled uredan pasoš mogao je da doputuje u Beograd. Rekao sam im, da ako je na Zapadu bilo poznato da se dvojica terorista nalaze u avionu, koji je iz Alžira preko Ženeve doleteo u Beograd, zašto ga onda nisu uhapsile švajcarske vlasti?

Danas mogu da priznam da sam znao da je Karlos bio u Beogradu, ali sam smatrao da je takav moj odgovor ubedljiviji, nego da sve demantujem, kao što su zvanično učinile naše vlasti. Naši nisu unapred znali da će doći, bili su zatečeni. Pustili su ga dva, tri dana da bi videli s kim će uspostaviti kontakt. Rezultat ne znam, detalji se sigurno nalaze u nekom od onih arhiva koje smo već pominjali u ovom razgovoru. Zatim im je naloženo da napuste zemlju. Odleteli su za Bagdad. U Bonu sam upoznao Karlosovog bliskog rođaka, koji je služio kao kulturni ataše ambasade Venecuele. Pravo ime Karlosa je Iljič Sančez Ramirez. Otac mu je bio advokat, levičar, najstarijeg sina krstio je Vladimir, drugog – našeg Karlosa – Iljič, treći se zvao Lenjin Sančes Ramirez. Iljič Sančez Ramirez studirao je neko vreme na univerzitetu „Patris Lumumba” u Moskvi, ali je izbačen zbog „nedoličnog ponašanja”.

Nisam odgovorio na vaše pitanje zašto su došli u Beograd, jer ne znam, u ovom slučaju to nije izgovor. Mladi ljudi nezadovoljni sa društvom u kome žive, nabrekli od snage i želje da menjaju svet, često odlutaju u krajnosti. Čak je i onaj pravi Lenjin bio protiv „individualnog terorizam”, ali nije bio protivnik državnog terora protiv „buržoazije”. Užasno je, ali bojim se da bunt nekih mladih ljudi, koji danas iz zapadnih zemalja odlaze u Siriju i Irak da bi se borili na strani takozvane Islamske države, ima slične korene. Oni hoće da ruše i ubijaju na bilo koji način, jer misle da time menjaju svet koji im se ne sviđa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Ključna pouka je da ne treba potcjenjivati građane

Objavljeno prije

2 dana

na

4 Oktobra, 2024

Objavio:

Ili će vlast formirati partije vlasti PES-Demokrate i one koje su okupljene u koaliciji Za budućnost Podgorice, a čija su okosnica NSD i DNP, uz podršku koalicije koju je predvodio predsjednik Jakov Milatović, ili će je formirati DPS uz podršku onih partija i saveza koji su učestvovali u rušenju prethodne lokalne vlasti, kao i nekih novih, a ideološki bliskih partija, a pri čemu je opet ključna Milatovićeva koalicija. Po mom sudu, nećemo imati “budvanski scenario” jer to ne odgovara nikom od aktera, a posebno ne vlastima

 

 

MONITOR: Kako vidite preliminarne rezultate podgoričkih lokalnih izbora u Podgorici?

ULJAREVIĆ: Preliminarni rezultati ovih izbora su, u značajnom, u okvirima očekivanog u dijelu odnosa snaga ključnih aktera, a čini se da ni ponavljanje izbora na jednom manjem broju biračkih mjesta ne može donijeti promjene koje bi uticale na postojeću konstelaciju.

Takođe, iako je bila izvjesna veća apstencija, čini se da to većina političkih subjekata nije uzela za ozbiljno niti su kampanje išle u pravcu adresiranja apstitenata. To je uticalo da nešto bolji rezultat zabilježe oni koji imaju jaču infrastrukturu, ali i oni koji su se borili za censuz jer je, pri toj izlaznosti, bio dostižniji.

MONITOR: Ko su „pobjednici“, a ko „gubitinici“?

ULJAREVIĆ: Ubjedljivi gubitnici su koalicija PES-Demokrate koja je ušla u ovaj izborni ciklus sa pozicije vlasti, uložila vidljivo ogromne resurse, prednjačila u funkcionerskoj kampanji do mjere koja do sada nije viđena, a osobito je naglašena i činjenicom da su to radili nekadašnji žestoki kritičari funkcionerskih kampanja DPS-a iz perioda kad je ta partija imala vlast. Rezultat je da ne samo da nije bilo sinergetskog efekta, nego je ta koalicija osvojila manje u odnosu na procentualni zbir ili zbir odborničkih mandata na lokalnim izborima 2022. godine, kada je čak PES nastupao iz pozicije opozicije.

Dodatno, slično Budvi gdje je PES uzalud politički potrošio Predraga Zenovića, glavnog pregovarača, u Podgorici su politički potrošili Sašu Mujovića, ministra energetike. Ovo nije podsticajna poruka ni za njihove funkcionere, jer postaje vidljivo da se oni tretiraju kao roba i često unaprijed svjesno žrtvuju. U oba slučaja se radilo o osobama koje su imale potencijal, ali ovim preranim isturanjem u arenu za koju nisu bili spremni niti su im tokom kampanje dali adekvatnu stručnu pažnju, faktički su te političke karijere prerano ograničene. Mujović je ubačen u kalup u kojem se vidno nije osjećao kao svoj na svome, a to je onda vodilo i neubjedljivim nastupima koji su i njemu i koaliciji koju je predstavljao donijeli negativne poene.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BORIS PAVELIĆ, NOVINAR NACIONALA: Crna Gora se , ako želi u EU, mora potruditi da popravi odnose s Hrvatskom

Objavljeno prije

2 dana

na

4 Oktobra, 2024

Objavio:

Imam dojam da Crna Gora potcjenjuje činjenicu da je Hrvatska- kako sada stvari stoje –  zaustavila napredovanje Crne Gore prema EU. I da ga neće tako lako iznova dopustiti

 

 

MONITOR: U decembru su predsjednički izbori. Pominje se da će biti najmanje sedam kandidatkinja i kandidata. Interesantna je procjena HDZ da je najbolje da njihov kandidat bude -blizak ali ne više i član HDZ, Dragan Primorac. Hoće li njegov glavni rival biti najvjerovatniji kandidat SDP i sadašnji predsjednik Zoran Milanović ili je moguće iznenađenje?

PAVELIĆ: U nedavno objavljenoj anketi, sadašnji predsjednik Zoran Milanović osvaja oko trećine glasova, 36 posto, a s 21 posto slijedi ga nezavisni kandidat s podrškom HDZ-a, bivši ministar znanosti i forenzičar Dragan Primorac. Rezultati te ankete poklapaju se s procjenama analitičara, prema kojima je Milanović favorit izbora, a u drugi krug bi se mogao plasirati Primorac. Međutim, iznenađenja nisu nemoguća: potpora raste i filozofkinji i nezavisnoj parlamentarnoj zastupnici Mariji Selak Raspudić koja je nedavno zbog spora o pobačaju napustila desnu populističku stranku Most: branila je pravo žene na pobačaj, ali joj se suprotstavio popularni stranački kolega, i suradnja je pukla. Zanimljivo će biti i kako će na predsjedničkim izborima proći kandidatkinja ljevice i psihijatrica Ivana Kekin, parlamentarna zastupnica zeleno-lijeve stranke Možemo!, inače supruga frontmena popularnog rock benda Hladno pivo Mile Kekina. Ona će Milanoviću oduzeti glasove na ljevici. Što se Primorca tiče, on formalno jest nezavisni kandidat, ali godinama je bio član HDZ-a, a i stranački ministar znanosti, pa je svima jasno kako je faktički riječ o HDZ-ovom kandidatu. Činjenica da je HDZ podržao baš njega, više govori o kadrovskom deficitu stranke, nego o promišljenoj političkoj taktici za proširenjem podrške birača.

MONITOR: HDZ je Vladu formirao sa Domovinskim pokretom koji se ubrzo raspao. Mario Radić je formirao DOMINO i pretpostavlja se da će i dalje htjeti da bude dio parlamentarne većine. Kakav razvoj događaja je predvidljiv?

PAVELIĆ: Ta je situacija bizarna: Domovinski pokret nastao je iz HDZ-a, kada se desna frakcija stranke izdvojila u posebnu stranku. Sada su opet u koaliciji, ali se i Domovinski pokret raspao na matičnu stranku i Domino. Istodobno, i jedni i drugi i dalje su u koaliciji s HDZ-om. Mediji su čak ironizirali ponašanje članova Domina, donedavnih članova Domovinskog pokreta, koji su krenuli pregovarati s HDZ-om o udjelu u vlasti i prije nego što su formirali stranku. Najvjerojatnije je da će i Domovinski pokret i Domino u parlamentu biti manji od makova zrna kada je riječ o poslušnosti HDZ-u. To, međutim, ne znači da će biti i manje opasni: njihova antisrpska retorika i otvorena-blago rečeno, netrpeljivost prema Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci Milorada Pupovca truju javni govor i legitimiziraju protusrpsku i anti-antifašističku retoriku. Domovinski pokret i Domino mogu se promatrati kao ovdašnje varijante novih radikalno desnih stranaka u Europi, uz važan dodatak: nastale su iz krugova ratnih veterana, opterećenih stvarnim i nezaliječenim ratnim traumama, koji politiku kreiraju na podlozi psihološkog tereta rata, a neki od njih i namjerno manipuliraju njime. To, dakako, nije ni moralno ni politički opravdano, ali je ljudski razumljivo. Ako želi politiku utemeljenu na konstruktivnom građanskom interesu-a ne na ratnim traumama, društvo bi taj problem trebalo osvijestiti i na svim se razinama posvetiti njegovu rješavanju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARIĆ, POLITIČKA ANALITIČARKA IZ SARAJEVA: Nacionalizam političare štiti od propitivanja

Objavljeno prije

1 sedmica

na

27 Septembra, 2024

Objavio:

Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene izbornog zakona će voditi realnijem izbornom rezultatu

 

MONITOR: Početkom oktobra biraće se lokalna vlast u BiH. Kako ocjenjujete značaj ovih izbora za funkcionisanje ne samo lokalne samouprave u BiH već i kao motivišućeg faktora za veću participativnost građana/ki u političkom životu?

MARIĆ: Političku situaciju u BiH najbolje oslikava činjenica da su širenje nacionalne mržnje i optužbe za izdaju sopstvenog naroda prevladavajuće teme predizborne kampanje za lokalne izbore. U nacionalnom divljanju, konkretne teme od značaja za lokalne zajednice, padaju u drugi plan. Najviše lajkova dobijaju populisti koji oštro napadaju-pa i vrijeđaju, političare iz drugog naroda. Uvredama i prijetnjama se redovno pridruži plejada  on-line bojovnika. Zbog toga ćemo biti zadovoljni ako na izbore izađe 50 posto birača.

Pri tome je važno znati da se u stvarnosti narodi međusobno ne mrze toliko koliko bi političari to željeli. A političari, koji to nameću, su više kriminalci nego nacionalisti, ali su shvatili da ih nacionalizam štiti od propitivanja. Dok stvarate predratnu atmosferu niko vas neće pitati šta vaša ruka radi u njihovom džepu.

Srećom postoje izuzeci među načelnicima, ljudi koji pošteno i vrijedno rade svoj posao. Takvi ljudi se ne bave nacionalizmom, oni podršku građana dobijaju na osnovu postignutih rezultata, a ne populizma. To je nepogrešivo mjerilo kvaliteta političara: što više nacionalizma-to manje rezultata, a više korupcije.

MONITOR: Ovi izbori će biti prvi koji će se održati po- intervencijom VP Kristijana Šmita, izmjenjenom Izbornom zakonu. Izmjene predviđaju i nemogućnost da se kandiduju oni koji su osuđeni za ratne zločine.  Šmitova intervencija u Izborni zakon nije dočekana sa nepodijeljenim odobravanjem, ne samo u RS. Može li ona uticati na izborne rezultate i kako?

MARIĆ: Čim političke stranke, koje imaju korist od izbornih prevara, nisu zadovoljne izmjenama Izbornog zakona, to govori da su izmjene dobre za građane. Visoki predstavnik je nametnuo pravila koja će osigurati veći stepen integriteta izbornog procesa. Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene se najviše tiču segmenata u kojima se dešavalo najviše prevara, a to su sastav biračkih odbora, brojanje glasova, mijenjane preferenci nakon izbora i sastavljanje lažnih zapisnika s birališta. Ove izmjene će voditi realnijem izbornom rezultatu.

MONITOR: VP Šmit sastao se u Sarajevu sa glavnim tužiocem MRMKS, Seržom Bramercom. Navedeno je da je evidentirano oko 400 bjegunaca od pravde koji uglavnom sada žive u Srbiji i Hrvatskoj. Konstatovano je da bi od tih zemalja trebalo tražiti da im sude. Pitanje tzv. tranzicione pravde bolna je tačka za sve žrtve. Da li ono postaje samo ad hoc političko-propagandni problem regionalnih politika?

MARIĆ: Efekt kazne se postiže ukoliko kazna uslijedi netom nakon počinjenja zločina. Kakva je svrha kazne za ratnog zločinca koji bi bio osuđen 30 godina nakon počinjenja? Može li se zadovoljenjem pravde nazvati ako je žrtva 30 godina živjela u saznanju da je zločinac na slobodi i ako ga je čak i sretala jer žive u istom mjestu? Mnogi od njih će prije umrijeti nego što će dočekati suđenje, kako žrtve tako i zločinci. Naravno da od toga ne treba odustati ali bi za sve nas bilo bolje da se to završilo prije 20 godina i da smo nastavili živjeti bez potrebe da svako malo diramo u žive rane.

Sve tri strane u BiH imaju isti stav po tom pitanju tako što priznaju samo svoje heroje i njihove zločince i rade sve na tome da zaštite te svoje „heroje“, a ako njihove zločine ne mogu odbraniti onda im pomognu da ne budu dostupni pravdi. Naravno da se po broju zločinaca i heroja ne mogu porediti, ali im je doktrina isto.

Teško da će se tu nešto uskoro promijeniti, a nenadoknadiva šteta je počinjena žrtvama ovolikim odugovlačenjem. To će biti samo jedan od brojnih problema koji nismo uspjeli riješiti mi, već vrijeme.

MONITOR: Nedavno je Sud u Strazburu naložio BiH da se pozabavi njegovom presudom u slučaju Slavena Kovačevića. Kovačević-koji je i savjetnik Željka Komšića, tvrdio je da je zakonskim odredbama suspendovano njegovo aktivno biračko pravo pri izboru članova/ca Predsjedništva. Njegov je i stav da VP Šmit podržava HDZ, a Šmit je podsjetio da je tražio od institucija da izmjenama Ustava sprovedu i ranije presude („Sejdić-Finci“, „Zornić“…) Samo mali deo političke scene u BiH je, izgleda, zainteresovan da se ove presude sprovedu. Zašto?

MARIĆ: Bosna i Hercegovina ima specifično ustavno uređenje. Ustavotvorci su bili svjesni da je nemoguće napraviti savršeno rješenje kojim bi svi bili zadovoljni, pa su napravili ono što su mogli. U BiH problem nije loš Ustav, već loši političari koji se trude da nađu svaku rupu i od nje naprave problem, umjesto da nađu način kako da te rupe zakrpe. Jasno je da nisu ispoštovana ljudska prava svih građana podjednako po pitanju izbora za člana Predsjedništva, ali je to tada bilo jedino moguće rješenje. Umjesto da zajednički traže rješenje tog i sličnih problema, neki političari su u tome vidjeli priliku da sebe promovišu.

Slaven Kovačević je tužio državu BiH jer mu ne dozvoljava da se kao pripadnih Ostalih kandiduje za Predsjedništvo BiH, zanemarujući da se kao Hrvat mogao kandidovati za tu funkciju, jer se dok je bio u Gradskom vijeću Sarajeva izjašnjavao kao Hrvat. To dovoljno govori o paradoksu i iskrenim namjerama.

MONITOR:  Kako vidite „saradnju“ političkih vođa zemalja regiona na prebacivanju unutrašnjih problema na regionalni nivo?

MARIĆ: Kada gledate narušene političke odnose u regiji ne možete da se ne pitate šta se desilo jer je prije dvadeset godina situacija bila mnogo bolja. Održavali su se bilateralni i trilateralni sastanci, razgovaralo se o saradnji, a onda smo se odjednom počeli ponovo gledati preko ništana. To je taj trend populizma u kombinaciji s nedostatkom rezultata. Čim vam nešto ne ide dobro ili ste napravili neki propust, siguran recept za skretanje pažnje javnosti sa tog problema je upiranje prstom u komšije, kao prijetnju na koju uvijek moramo budno motriti.

MONITOR: Šef CIA, Vilijem Berns, nedavno je bio u Sarajevu, Beogradu i Prištini. Malo toga smo saznali o sardžaju njegovih razgovora sa našim lokalnim moćnicima. Kako Vi razumijete ovu CIA turneju?

MARIĆ: Stvarni cilj i povod takvih posjeta nikada ne bude zvanično predstavljen, ali se može pretpostaviti da to nisu bili nimalo ugodni razgovori i da su bili više monolozi u kojima je američka strana iznosila „preporuke“ zajedno s posljedicama koje bi mogle uslijediti u slučaju njihovog nepoštivanja. U turbulentim geopolitičkim kretanjima, niko ne želi da se bavi globalno nebitnim sukobima, ako to već mogu izbjeći. Značaj ove regije za Ameriku je samo u toj mjeri u kojoj predstavljamo opasnost za širenje interesa Rusije i Kine. Mi bismo voljeli da smo im bitni ali smo za njih premali i uključuju se samo koliko moraju.

U BiH je cilj posjete bio jasan, Dodik. No, pošto je on na „crnoj listi“ američke administracije nije se mogao, a vjerovatno ni želio, sastati s njim, pa mu je poruku poslao preko Željke Cvijanović. Ostali sastanci su bili protokolarni. Da je postigao svoj cilj postalo je očito već u prvoj izjavi Dodika nakon te posjete u kojoj je negirao da je ikada govorio o samostalnosti RS-a.

 

Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh

MONITOR: Samo 29 žena su kandidatkinje za gradonačelnice i načelnice. Među njima su, međutim, i već vrlo prominentne političarke kao što su gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i vrlo uspješna protivkandidatkinja Miloradu Dodiku na izboru za predsjednika/cu RS, Jelena Trivić. Koliko su žene-kandidatkinje u BiH prilagodljive mejnstrim politici a koliko imaju priliku ili uopšte žele da kandiduju nešto novo što bi ih učinilo liderkama?

MARIĆ: Istraživanja iz biznis sektora su pokazala da su kompanije koje u upravama imaju žene, uspješnije i profitabilnije od onih u kojima su samo muškarci. Vjerujem da bi se veći postotak žena u politici  pozitivno odrazio na razvoj društva. Ali, mnogo je manji broj žena koje se ozbiljno žele baviti politikom. Mnoge žene, posebno one koje imaju porodicu, odluče se za neko drugo zanimanje. Osim toga, to sa sobom nosi i rizik da postanete žrtva javnog progona na društvenim mrežama i po forumima, u koji nerijetko uvuku i članove porodice, pa i djecu.

Problem sa sudjelovanjem žena u politici u BiH je što brojne funkcionerke ne djeluju samostalno, već ih povezuju sa nekim muškarcem koji im je tu funkciju osigurao. Ne mislim na fizičku vezu već isključivo na nadmoć. Takve političarke nestaju s političke scene kada njihov nadređeni tako odluči ili kada on izgubi moć.

Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh. Žene koje su se same izborile za svoje mjesto u politici su prodornije, uspješnije i znaju se bolje zauzeti za ono što žele i što misle da je dobro za društvo.

 

Politički inters u EU ima prednost nad propisima

MONITOR: Aleksandar Vučić je na nedavnom bezbjednosnom forumu u Pragu, rekao  da neće Crna Gora već Ukrajina biti sljedeća članica EU. Vučić je u UN upravo najavio da će odlikovati sve koji su glasali protiv Rezolucije o Srebrenici…Kada je reč o BiH, otpočinjanje pregovora sa EU kao da je zamrznuto. Šta je to prouzrokovalo?

MARIĆ: Kolikogod mi željeli vjerovati da se u EU sve dešava po propisima, činjenica je da politički interes ima prednost. Tako je i po pitanju prijema Ukrajine i Moldavije u EU, tako je bilo i po pitanju prijema Bugarske i Rumunije u EU. Najlakše je bildati mišiće na zemljama zapadnog Balkana. No, to nije opravdanje za neispunjavanje uslova koje je EU postavila. Posebno jer se ne radi o nekim apstraktnim zahtjevima već o reformama od kojih će država imati koristi.

Jasno je da se političari opiru tome, posebno jer im je slika hapšenja Ive Sanadera još pred očima i jer su prve reforme koje moraju uraditi one koje se tiču borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Niko ne reže rado granu na kojoj sjedi i gradi svoje carstvo. Zbog toga je BiH zadnja država koja ima pravo da bilo šta prigovori zbog prijema drugih u EU, jer smo mi prvi krenuli tim putem, a nakon 20 godina smo dospjeli na začelje. Ono što je u svemu tome dobro je da bh. političari nemaju alternativu EU članstvu i prisiljeni su da ponekad nešto puste iako znaju da bi mogli skupo platiti za to. Milijarde eura, koje EU daje uzornim učenicima, dodatna su motivacija da političari usvoje i poneki neugodan zakon.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo