Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN IVANJI, KNJIŽEVNIK TITOV PREVODILAC (2): Tito nije vjerovao nikome, pa ni Jovanki

Objavljeno prije

na

ivan-ivanji-tito-jede

MONITOR: Kažete da vas nisu fascinirali poslovi tajnih službi niti ste imali straha od njih. Kako danas gledate na to, kada je više poznato o aktivnostima jugoslovenske Državne bezbednosti i drugih tajnih službi, čija se aktivnost proširila i na 90-te godine?
IVANJI: To pitanje kao odgovor zahteva celu knjigu. Preporučujem dva svoja romana, „Staljinovu sablju” i „Slova od kovanog gvožđa”, u njima dosta pišem o toj temi. Da ne bih sasvim izbegao odgovor, reći ću da svaka država ima svoje obaveštajne i kontraobaveštajne službe čija se tehnika bitno promenila zahvajujući savremenoj tehnologiji. Službe, kao što već i sama reč kazuje, treba da služi svom državnom rukovodstvu kako u demokratskim zemljama, tako i u diktaturama. Ne valja kad se ona osamostali i postaje država u državi, što u Jugoslaviji nije bio slučaj. Horst Grabert, nekada nemački ambasador u Jugoslaviji, a pre toga koordinator nemačkih tajnih službi u vladi Vilija Branta, rekao mi je: „Ako im postavite prava pitanja, dobićete i korisne odgovore, ako ih pustite da rade šta hoće, daće vam koješta.” Problem nije nabavljanje podataka, majstorstvo je potrebno za analizu. Ako mi je dozvoljeno i privatno mišljenje, mislim da je Udba u Titovo vreme sa stanovišta interesa države bila dobra, može da se uporedi samo još sa izraelskim Mosadom. Dodao bih jedno upozorenje: one prve dve, tri godine posle završetka Drugog svetskog rata bile su veoma surove ne samo u Jugoslaviji, nego isto tako, na primer, u Francuskoj i Norveškoj. O radu naših službi od devedesetih godina naovamo ne umem ništa da kažem, znam samo što sam saznavao preko medija.

MONITOR: Često kažete da o nečemu „nećete govoriti”, a pominjete da neka dokumenta za koja sa sigurnošću znate da postoje, niste mogli da pronađete u našim arhivama. Šta su Vaše pretpostavke u vezi sa njihovim nestankom?
IVANJI: Mene je zanimalo ponešto u vezi mađarske revolucije 1956. godine, a ta dokumenta ne mogu da kompromituju nikog, ko se pojavio nakon 1990. godine, jer te ličnosti u političkom smislu tada još nisu ni postojale. Mislim i nadam se da se radi o javašluku i da će, na primer, jednog dana da se pojavi kofer koji je Imre Nađ 3. novembra 1956. doneo u našu ambasadu u Budimpešti, a Dobrivoje Vidić, tada podsekretar u ministarstvu inostranih poslova, preneo u Beograd.

MONITOR: Vi imate i knjigu „Pisma iz Havane”, o posljednjem Titovom učešću na jednom samitu nesvrstanih. Neki hroničari govore o tome da su između Tita i Fidela Kastra u to vreme bili dosta zategnuti odnosi zbog različitog viđenja budućnosti politike nesvrstavanja. Šta znate o tome?
IVANJI: Kastro je zastupao ideju da su nesvrstane zemlje „prirodni saveznici” SSSR i istočnog bloka. To je odudaralo od osnovne ideje pokreta, čije ime kazuje da nije svrstan, ne preferira ni jedan blok, znači, da ne može da bude nečiji saveznik, nego svoje stavove određuje od slučaja do slučaja. Time se nesvrstanost razlikuje od neutralnosti. Neutralnost je značila da se uopšte ne određuje u prilog jedne ili druge svetske sile, nesvrstanost, međutim, znači da može, ponekad i treba, zauzimati stavove, koji mogu da budu slični ili identični sa politikom Sovjetskog saveza ili SAD. Kastro je kao domaćin bio predsedavajući skupa i trebalo je u toj funkciji da ostane do sledeće konferencije na vrhu, pa je to brinulo Tita. Ja mislim da je zbog toga odlučio da lično putuje u Havanu, iako su mu lekari s obzirom na njegovo zdravstveno stanje savetovali da to ne čini. Zahvaljujući pre svega njemu pobedila je ideja „izvornih principa nesvrstanosti”, kako smo to tada nazivali. Kastro je taktički pogrešio, jer je insistirao da na početku skupa govore pristalice njegovog stava. To mi se činilo kao da učesnik maratona na početku trke pojuri kao da se radi o trci na 400 ili 800 metara, stekne neku prednost, ali ga do dalekog cilja rivali prestignu, jer ne može više da drži tempo. Naravno da je Kastro prema Titu bio beskrajno učtiv, ali verujem da je smatrao da je on predodređen da trajno bude na čelu pokreta nesvrstanih i svega što je smatrao „naprednim” u svetu, jer je mislio da su Tito, Brežnjev i ostali rukovodioci na Istoku „oronuli starci.”

MONITOR: Autori ste romana sa istorijskom tematikom iz daleke prošlosti evropske civilizacije. Kažete, međutim, da ste u romanu „Dioklecijan” pisali pomalo „misleći i na Tita” i njegovo okruženje. Da li Vam je pri tom više koristila „vladarska atmosfera” koju ste poznavali?
IVANJI: Dobro ste rekli da mi je koristila „vladarska atmosfera”. Evo samo jedan primer. U romanu postoji lik Blazija, bliskog savetnika Dioklecijana. Kao model mi je poslužio Titov savetnik Blažo Mandić, čovek koji je od svih bliskih saradnika najduže bio uz njega. I Blažo i Tito su to znali, Tito je jednom čak pokrenuo razgovor o tom mom romanu.

MONITOR: Još 1988. je objavljen Vaš roman „Konstantin”, koji se skoro ponovo pojavio u izdanju Lagune. Šta Vas je još tada, pre ovog najnovijeg hrišćanskog „jubileja”, godišnjice Milanskog edikta, privuklo istraživanju i pisanju o ovom donekle kontroverznom svetovnom utemeljivaču hrišćanstva?
IVANJI: Roman o Dioklecijanu počeo sam da pišem krajem 60-ih godina. Konstantin je već u toj knjizi objavljenoj 1973. godine važna ličnost. U njoj opisujem njegovo rođenje, njega kao oficira Dioklecijanove garde, kada je na neki način učio vladarski zanat. Istorijski je potvrđeno da su Konstantinova majka Jelena (docnija Sveta Jelena) i Dioklecijan istovremeno živeli u Naisosu – današnjem Nišu – još pre nego što je ona postala životna saputnica Konstantinovog oca, Konstancija. Ja sam čak razmišljao da li da u romanu, koristeći pesničku slobodu, tvrdim da je Konstantin Dioklecijanov sin. Uvideo sam da bi to bilo preterivanje, ali kod mene Dioklecijan razmišlja: „On je mogao biti moj sin!” Moj izdavač, „Laguna”, štampao je prvo novo izdanje „Konstantina” s obzirom na godišnjicu čuvenog Milanskog edikta, ali će u sličnoj opremi objaviti i romane „Dioklecijan” i „Julijan”. Ja mislim da je to troknjižje moje životno delo, moj „opus summum”, kako su govorili stari Latini. Dioklecijan proganja Hrišćane, Konstantin hrišćanstvo koristi kao religiju koja povezuje imperiju, Julijan ih opet omalovažava i pokušava da sve vrati na staro. I tada su obični ljudi bili povodljivi, isti čovek, koji za vladavine Dioklecijana mrzi svoje susede hrišćane, pod Konstantinom obožava Hrista, a posle Konstantinove smrti se vraća rimskim i grčkim bogovima. Zar to ne podseća na naše savremenike koji su pod Titom bili komunisti, posle antikomunisti i nacionalisti, danas ne znaju šta će, a mladi pišu grafite „bravar je bio bolji”.

MONITOR: Citirate Titov komentar izrečen pred Vama o tome da „nije verovao nikome” koji se odnosio na njegov rad i veze sa Kominternom. Da li se to moglo primeniti i na njegovo ponašanje tokom vladanja Jugoslavijom u odnosima sa najbližim saradnicima pa i u odnosu prema supruzi Jovanki?
IVANJI: Na to pitanje mogu da odgovorim veoma kratko i jasno. Jeste, mislim da je baš tako.

Karlos u Beogradu

MONITOR: Dosta pažnje posvećujete temi terorizma koja je opsjedala Evropu od 60-ih do 80-ih godina. Kako tumačite dolazak članova njemačke grupe „Bader-Majnhof” ili Karlosa ovdje?
IVANJI: Ko koga naziva teroristom i zašto? Navešću dva primera. Menahem Begin bio je jedan od vođa organizacije Irgun koja se pre uspostavljanja države Izrael borila protiv prisustva Velike Britanije na tom prostoru. Begin je organizovao podmetanje bombe u hotelu „King David” u Jerusalimu, poginulo je 91 nevinih gostiju. Razume se da je za London bio terorista. On je 1977. godine postao premijer Izraela, 1978. dobio Nobelovu nagradu za mir. Sa stanovišta režima u Južnoafričkoj Republici Nelson Mandela bio je terorista. I on je postao predsednik države i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Karlos je druga priča. Nemački mediji su septembra 1976. godine javili da su Karlos i Nemac Hans Joahim-Klajn u Jugoslaviji. Obojica su učestvovali u napadu na konferencuju OPEK-a u Beču decembra 1977. kada su kao taoce uzeli dvanaest ministara, a troje ljudi je ubijeno. Ja sam u to vreme bio savetnik za štampu naše ambasade u Bonu. Nemački novinari su me pitali da li je Karlos u Beogradu. Ja sam rekao da ne znam, da ne mogu da znam, jer smo mi slobodna zemlja i da dotični gospodin sigurno nema pasoš na ime Karlos, a kao zanimanje ne navodi da je terorista. U slučaju da je imao na prvi pogled uredan pasoš mogao je da doputuje u Beograd. Rekao sam im, da ako je na Zapadu bilo poznato da se dvojica terorista nalaze u avionu, koji je iz Alžira preko Ženeve doleteo u Beograd, zašto ga onda nisu uhapsile švajcarske vlasti?

Danas mogu da priznam da sam znao da je Karlos bio u Beogradu, ali sam smatrao da je takav moj odgovor ubedljiviji, nego da sve demantujem, kao što su zvanično učinile naše vlasti. Naši nisu unapred znali da će doći, bili su zatečeni. Pustili su ga dva, tri dana da bi videli s kim će uspostaviti kontakt. Rezultat ne znam, detalji se sigurno nalaze u nekom od onih arhiva koje smo već pominjali u ovom razgovoru. Zatim im je naloženo da napuste zemlju. Odleteli su za Bagdad. U Bonu sam upoznao Karlosovog bliskog rođaka, koji je služio kao kulturni ataše ambasade Venecuele. Pravo ime Karlosa je Iljič Sančez Ramirez. Otac mu je bio advokat, levičar, najstarijeg sina krstio je Vladimir, drugog – našeg Karlosa – Iljič, treći se zvao Lenjin Sančes Ramirez. Iljič Sančez Ramirez studirao je neko vreme na univerzitetu „Patris Lumumba” u Moskvi, ali je izbačen zbog „nedoličnog ponašanja”.

Nisam odgovorio na vaše pitanje zašto su došli u Beograd, jer ne znam, u ovom slučaju to nije izgovor. Mladi ljudi nezadovoljni sa društvom u kome žive, nabrekli od snage i želje da menjaju svet, često odlutaju u krajnosti. Čak je i onaj pravi Lenjin bio protiv „individualnog terorizam”, ali nije bio protivnik državnog terora protiv „buržoazije”. Užasno je, ali bojim se da bunt nekih mladih ljudi, koji danas iz zapadnih zemalja odlaze u Siriju i Irak da bi se borili na strani takozvane Islamske države, ima slične korene. Oni hoće da ruše i ubijaju na bilo koji način, jer misle da time menjaju svet koji im se ne sviđa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo