Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN IVANJI, KNJIŽEVNIK, TITOV PREVODILAC: Brant je cijenio Tita, ali mu je smetao njegov luksuz

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta je razlika između prvog izdanja knjige „Titov prevodilac” iz 2005. godine i novog u izdanju „Lagune” o kome sada razgovaramo? Vi niste prije svega bili prevodilac, nego književnik. Šta ste još objavili u posljednje vrijeme i na čemu radite?
IVANJI: Novo izdanje duže je za pedesetak stranica. Dodao sam mali esej o simultanom i konsekutivnom prevođenju, o prevođenju „jezika moćnika”. Nabrajam i neke poznate, velike greške prevodilaca. Prva za koju znam, je onaj prevod Svetog pisma, koji je u nauci poznat kao vulgata. Današnji mladi prevodioci mnogo su bolje školovani, nego što sam ja bio, ali praksa se često razlikuje od nauke i neka iskustva mogu da budu korisna za prevodioce, a zanimljiva za ostale čitaoce.

Ja sebe od prve objavljene pesme 1. januara 1948. godine pre svega vidim kao pisca, iako sam bio građevinski tehničar, nastavnik srednje škole, novinar, dramaturg i umetnički direktor u dva beogradska pozorišta, diplomata i sekretar Saveza književnika Jugoslavije. Ova 2014. godina mi je bila naročita srećna. Na srpskom jeziku mi je upravo izašao novi roman Milijarder koji govori o mojoj generaciji i nekim njenim snovima, o smislu i besmislu bogatstva, pasulju, na kome se moj junak obogatio i ostrvu na južnom moru koje je zahvaljujući tome kupio. Tu je i novo izdanje Titovog prevodioca o kome razgovaramo. Na nemačkom jeziku mi je izrašao novi roman Moj lepi život u paklu, pa u posebnoj knjizi sa naslovom Moj Ljubelj prošireni govor, koji sam održao kod memorijalnog centra jednog koncentracionog logora u Austriji i novo izdanje mog romana Konstantin koga sam preveo, bolje rečeno, nanovo napisao na tom jeziku. Pet naslova iste godine. Prvi put ću javno priznati da u rukopisu završavam tri kratka romana sa naslovima Institut, Vila na Dedinju i Okean koji su donekle slični, jer nastavljaju priču o našem vremenu, o mojoj i sledeće dve generacije, pa bi mogli da se pojave kao jedna knjiga. Po vremenu u kome se odigravaju oslanjaju se na roman Milijarder.

MONITOR: Čitajući Vašu knjigu sjećanja „Titov prevodilac”, stekla sam utisak da ste u njemačkoj političkoj zajednici i to u državnom vrhu, tokom nekoliko decenija, bili poznata ličnost na čije su se mišljenje oslanjali njemački lideri pri susretima sa Titom i drugim SFRJ zvaničnicima. Da li je naša nomenklatura umjela da iskoristi tu Vašu nezvaničnu poziciju? Da li je to smetalo Titu?
IVANJI: Bojim se da sam se nespretno izrazio ako se na osnovu moje knjige stekao utisak da su se neki od značajnih političara sa nemačkog jezičkog područja, kao što vi tumačite, oslanjali na moje mišljenje o bilo čemu. Napisao sam da sam sa nekolicinom njih, pre svega sa Vilijem Brantom, Brunom Krajskim i Hansom Ditrihom Genšerom, imao i privatne razgovore, jer su me poznavali, a možda i cenili kao pisca, ali to nikako ne bih nazvao „nezvaničnom pozicijom”. Kao što su to činili sa mnom, takvi političari su razgovarali i sa mnogo drugih ljudi.

Da li sam bio koristan „nomenklaturi”? Ne volim tu reč, ali znam na šta ciljate. Pa valjda jesam na neki način. Četiri godine sam bio savetnik u jugoslovenskoj ambasadi u Bonu, posle toga još tri godine u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove, ali posle „boravka” u koncentracionom logoru i služenja u JNA, gostovanje u diplomatiji za mene predstavlja „treće najgore” vreme u životu.

Moram da odbacim svaku pomisao da je Tito mogao da pomisli da moje držanje može njemu da smeta. Taman posla! Titova pozicija u tadašnjem svetu bila je jedinstvena i opšte priznata, rekao bih, neprikosnovena, a ja, kao što sam jednom već napisao, zrno prašine na jednom pionu šahovske partije svetske politike. Što se Tita tiče, nadam se da je bez obzira na minornu poziciju u kojoj sam se nalazio kao prevodilac, baš suprotno od vaše pretpostavke, znao da mogu samo da podržim njegove stavove i ideje.

MONITOR: Kažete da je Tito imao simpatija za Vilija Branta, a da je Brant uvažavao njegovu poziciju. Ipak, u svojim tekstovima, oštro je ocjenjivao Titov vladarski i životni stil, nazivajući ga diktatorom. Da li je takvo „kontroverzno” viđenje Tita i jugoslovenske politike vezano za hladnoratovsku poziciju SFRJ?
IVANJI: Ne vidim kontroverznost u tome što je Brant zaista visoko cenio Titovu ulogu u borbi protiv fašizma i način na koji je hrabro prekinuo odnose sa Staljinovom politikom 1948. godine, ali takođe i njegov udeo u stvaranju i delatnosti Pokreta nesvrstanosti. Privatno izuzetno skromnom čoveku kao što je bio Brant, smetao je luksuz sa kojim se Tito okruživao. Nije mi blizak termin „hladnoratovska pozicija” kao karakteristika jugoslovenske politike nesvrstanosti, naprotiv, ona je svuda na svetu, pa tako i u zemljama nemačkog govornog područja, izazivala veliko interesovanje i poštovanje i bila je korisna u prevazilaženju konflikata između velikih sila, na primer, u odnosu na poslednje kolonijalne ratove kao u Alžiru, ratove u Koreji i Vijetnamu ili na pripremanju osnivačke konferencije KEBS-a 1975. godine u Helsinkiju, koju sam bliže mogao da pratim, jer sam prisustvovao kao Titov prevodilac.

MONITOR: Bili ste žrtva nacističkog projekta progona Jevreja, preživjeli logore, kasnije ste kao Titov prevodilac i diplomata, kontaktirali sa njemačkim i austrijskim političarima od kojih su neki služili u vojnim ili policijskim organima nacističke države. Kako ste se nosili sa temom holokausta u Vašem i životu Vaše porodice?
IVANJI: Od političara, kojima sam prevodio, Vili Brant je bio norveški partizan, Bruno Krajski je prvo uhapšen, ali posle je uspeo da se prebaci u Skandinaviju, Ulbriht je bio u Moskvi, Honeker na robiji, Genšer je bio mobilasan kao podnarednik, Šmit, doduše, poručnik artiljerije. Neke kontakte sa visokim nacistima imao sam mimo prevodilačkih dužnosti, a uspostavio sam ih iz radoznalosti. Moj komšija u Bonu, u vili do moje, bio je u činu pukovnika, Hitlerov vazduhoplovni ađutant. U Austriji sam bajagi pravio intervju sa jednim esesovskim pukovnikom, koji je bio na visokom položaju u Beogradu, a kasnije šef esesovske tajne službe SD u Budimpešti. Ti susreti bili su korisni za moju literaturu. Holokaust je tema nekoliko mojih romana. Često sam pozivan da držim predavanja ili da razgovaram sa pretežno mladim ljudima o toj temi u Nemačkoj i Austriji, ali do sada samo jedanput kod nas u jednoj beogradskoj gimnaziji. U mojoj porodici to nikad nije bila posebna tema.

MONITOR: Družili ste se, prilično intenzivno, i sa Ginterom Grasom. Imate li razumijevanja i kako objašnjavate njegovu potrebu da dugo skriva svoju „nacističku prošlost”, mada takav angažman, u njegovom slučaju, nije imao veze sa ličnim nacističkim uvjerenjiima već sa inercijom jednog vremena i sistema?
IVANJI: U vreme kada je Gras svrstan u sastav esesovskih jedinica to je bio rod vojske u koji se mobilisalo kao, na primer, u artiljeriju ili službu veze. Nikad nije krio da je kao dečak bio zanesen nacističkim idejama. Posebno detaljno je o tome pisao u knjizi „Iz dnevnika jednog puža” koja je štampana 1972. godine, u kojoj svojim sinovima priča o tom periodu svog života. Ja sam mu zamerio jer je osuđivao kancelara Kola koji je 1985. godine američkog predsednika Regana odveo na vojničko groblje u Bitburgu gde su sahranjeni i poginuli esesovci, mladi kao što je bio on. Gras i ja se dopisujemo, pogotovu u poslednje vreme pred izlazak iz štampe novog izdanja njegovog kapitalnog romana „Pseće godine” u izdanju „Lagune”, a u mom prevodu. Gras je na moju molbu tim povodom napisao kratak pozdrav novim čitaocima, a ja poduži pogovor.

MONITOR: Bio mi je veoma zanimljiv dio u vašoj knjizi u kojoj pominjete poznantstvo sa Ivom Andićem i slučaj sa njegovim prijemom u SKJ, Andrićevu očiglednu nevoljnost i rečenica u kojoj on kaže da će videti sa „drugom Čolakovićem” da li to baš mora da uradi. Čolaković je kao član Mlade Bosne bio Andrićevo uporište za njegov posljeratni položaj u komunističkoj državi?
IVANJI: Ne bih rekao da je Andriću bilo potrebno bilo kakvo uporište u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, njega je isticalo njegovo književno delo i njegovo nesumnjivo napredno jugoslovenstvo. Čolaković nije bio na tako visokoj funkciji da bi nekom mogao da bude značajna pomoć. Nesumnjiva je njihova međusobna bliskost, rekao bih čak i prijateljstvo. Dozvolite da objasnim svoj odnos prema terminologiji koja je kod nas u modi, a koju i vi koristite u pitanju. Za mene je sve što se obično naziva „komunizmom” ili „komunistički” zapravo „staljinizam”, „staljinistički”, a to Jugoslavija pod Titovom vladavinom nikako nije bila. Bila je nešto treće država na bazi samoupravljanja i nesvrstanosti. Svako ima pravo da misli da je to gore ili bolje, ali nikako da kaže da smo bili „komunistička država” kao SSSR i njegovi sateliti.

Titova opreznost u Luksu

MONITOR: Zanimljivo je Vaše svjedočenje o susretu Herberta Venera, visokog rukovodioca Njemačke SPD i Tita. Znali su se iz kominternovskih vremena, Moskve i hotela Luks. Tito je, sudeći i prema nekim drugim „moskovskim vezama”, bio posebno slab. Znate li Vi o tome i nešto više „što nam nećete reći”?
IVANJI: Moram da vas razočaram, osim toga što sam napisao u knjizi Titov prevodilac, ne znam ništa neobično. O hotelu Luks, u kome su tridesetih godina stanovali funkcioneri i gosti Komunističke internacionale i KP SSSR napisano je stotinak knjiga, raspolažemo sa bezbroj svedočenja. Iz hotela Luks odlazilo se na najviše funkcije komunističkih partija širom sveta ili na gubilište. Tito je po mom saznanju dva puta – jedanput na Brionima, drugi put u Bonu – razgovarao sa Venerom bez prevodioca, davao mi je znak da ih napustim. Pretpostavljam da su evocirali ono vreme, koje ih je svakako na neki način zbližilo. Meni je Vener jedanput govorio da mu je Tito bio podrška kad se on plašio da će Staljin narediti da ga ubiju. Ponešto od svega toga se verovatno krije u još uvek nedostupnim moskovskim arhivama, jer su ih sigurno prisluškivali. Gosti Luksa su znali da ih prisluškuju. Neki su ponekad zaboravljali da svaka primedba na račun Staljina ili odluka svemoćne partije može da bude smrtonosna. Tito je svakako bio veoma oprezan, to sam čuo i iz njegovih usta.

(Nastavlja se)
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo