Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN IVANJI, KNJIŽEVNIK, TITOV PREVODILAC: Brant je cijenio Tita, ali mu je smetao njegov luksuz

Objavljeno prije

na

Ivanji_Ivan_03

MONITOR: Šta je razlika između prvog izdanja knjige „Titov prevodilac” iz 2005. godine i novog u izdanju „Lagune” o kome sada razgovaramo? Vi niste prije svega bili prevodilac, nego književnik. Šta ste još objavili u posljednje vrijeme i na čemu radite?
IVANJI: Novo izdanje duže je za pedesetak stranica. Dodao sam mali esej o simultanom i konsekutivnom prevođenju, o prevođenju „jezika moćnika”. Nabrajam i neke poznate, velike greške prevodilaca. Prva za koju znam, je onaj prevod Svetog pisma, koji je u nauci poznat kao vulgata. Današnji mladi prevodioci mnogo su bolje školovani, nego što sam ja bio, ali praksa se često razlikuje od nauke i neka iskustva mogu da budu korisna za prevodioce, a zanimljiva za ostale čitaoce.

Ja sebe od prve objavljene pesme 1. januara 1948. godine pre svega vidim kao pisca, iako sam bio građevinski tehničar, nastavnik srednje škole, novinar, dramaturg i umetnički direktor u dva beogradska pozorišta, diplomata i sekretar Saveza književnika Jugoslavije. Ova 2014. godina mi je bila naročita srećna. Na srpskom jeziku mi je upravo izašao novi roman Milijarder koji govori o mojoj generaciji i nekim njenim snovima, o smislu i besmislu bogatstva, pasulju, na kome se moj junak obogatio i ostrvu na južnom moru koje je zahvaljujući tome kupio. Tu je i novo izdanje Titovog prevodioca o kome razgovaramo. Na nemačkom jeziku mi je izrašao novi roman Moj lepi život u paklu, pa u posebnoj knjizi sa naslovom Moj Ljubelj prošireni govor, koji sam održao kod memorijalnog centra jednog koncentracionog logora u Austriji i novo izdanje mog romana Konstantin koga sam preveo, bolje rečeno, nanovo napisao na tom jeziku. Pet naslova iste godine. Prvi put ću javno priznati da u rukopisu završavam tri kratka romana sa naslovima Institut, Vila na Dedinju i Okean koji su donekle slični, jer nastavljaju priču o našem vremenu, o mojoj i sledeće dve generacije, pa bi mogli da se pojave kao jedna knjiga. Po vremenu u kome se odigravaju oslanjaju se na roman Milijarder.

MONITOR: Čitajući Vašu knjigu sjećanja „Titov prevodilac”, stekla sam utisak da ste u njemačkoj političkoj zajednici i to u državnom vrhu, tokom nekoliko decenija, bili poznata ličnost na čije su se mišljenje oslanjali njemački lideri pri susretima sa Titom i drugim SFRJ zvaničnicima. Da li je naša nomenklatura umjela da iskoristi tu Vašu nezvaničnu poziciju? Da li je to smetalo Titu?
IVANJI: Bojim se da sam se nespretno izrazio ako se na osnovu moje knjige stekao utisak da su se neki od značajnih političara sa nemačkog jezičkog područja, kao što vi tumačite, oslanjali na moje mišljenje o bilo čemu. Napisao sam da sam sa nekolicinom njih, pre svega sa Vilijem Brantom, Brunom Krajskim i Hansom Ditrihom Genšerom, imao i privatne razgovore, jer su me poznavali, a možda i cenili kao pisca, ali to nikako ne bih nazvao „nezvaničnom pozicijom”. Kao što su to činili sa mnom, takvi političari su razgovarali i sa mnogo drugih ljudi.

Da li sam bio koristan „nomenklaturi”? Ne volim tu reč, ali znam na šta ciljate. Pa valjda jesam na neki način. Četiri godine sam bio savetnik u jugoslovenskoj ambasadi u Bonu, posle toga još tri godine u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove, ali posle „boravka” u koncentracionom logoru i služenja u JNA, gostovanje u diplomatiji za mene predstavlja „treće najgore” vreme u životu.

Moram da odbacim svaku pomisao da je Tito mogao da pomisli da moje držanje može njemu da smeta. Taman posla! Titova pozicija u tadašnjem svetu bila je jedinstvena i opšte priznata, rekao bih, neprikosnovena, a ja, kao što sam jednom već napisao, zrno prašine na jednom pionu šahovske partije svetske politike. Što se Tita tiče, nadam se da je bez obzira na minornu poziciju u kojoj sam se nalazio kao prevodilac, baš suprotno od vaše pretpostavke, znao da mogu samo da podržim njegove stavove i ideje.

MONITOR: Kažete da je Tito imao simpatija za Vilija Branta, a da je Brant uvažavao njegovu poziciju. Ipak, u svojim tekstovima, oštro je ocjenjivao Titov vladarski i životni stil, nazivajući ga diktatorom. Da li je takvo „kontroverzno” viđenje Tita i jugoslovenske politike vezano za hladnoratovsku poziciju SFRJ?
IVANJI: Ne vidim kontroverznost u tome što je Brant zaista visoko cenio Titovu ulogu u borbi protiv fašizma i način na koji je hrabro prekinuo odnose sa Staljinovom politikom 1948. godine, ali takođe i njegov udeo u stvaranju i delatnosti Pokreta nesvrstanosti. Privatno izuzetno skromnom čoveku kao što je bio Brant, smetao je luksuz sa kojim se Tito okruživao. Nije mi blizak termin „hladnoratovska pozicija” kao karakteristika jugoslovenske politike nesvrstanosti, naprotiv, ona je svuda na svetu, pa tako i u zemljama nemačkog govornog područja, izazivala veliko interesovanje i poštovanje i bila je korisna u prevazilaženju konflikata između velikih sila, na primer, u odnosu na poslednje kolonijalne ratove kao u Alžiru, ratove u Koreji i Vijetnamu ili na pripremanju osnivačke konferencije KEBS-a 1975. godine u Helsinkiju, koju sam bliže mogao da pratim, jer sam prisustvovao kao Titov prevodilac.

MONITOR: Bili ste žrtva nacističkog projekta progona Jevreja, preživjeli logore, kasnije ste kao Titov prevodilac i diplomata, kontaktirali sa njemačkim i austrijskim političarima od kojih su neki služili u vojnim ili policijskim organima nacističke države. Kako ste se nosili sa temom holokausta u Vašem i životu Vaše porodice?
IVANJI: Od političara, kojima sam prevodio, Vili Brant je bio norveški partizan, Bruno Krajski je prvo uhapšen, ali posle je uspeo da se prebaci u Skandinaviju, Ulbriht je bio u Moskvi, Honeker na robiji, Genšer je bio mobilasan kao podnarednik, Šmit, doduše, poručnik artiljerije. Neke kontakte sa visokim nacistima imao sam mimo prevodilačkih dužnosti, a uspostavio sam ih iz radoznalosti. Moj komšija u Bonu, u vili do moje, bio je u činu pukovnika, Hitlerov vazduhoplovni ađutant. U Austriji sam bajagi pravio intervju sa jednim esesovskim pukovnikom, koji je bio na visokom položaju u Beogradu, a kasnije šef esesovske tajne službe SD u Budimpešti. Ti susreti bili su korisni za moju literaturu. Holokaust je tema nekoliko mojih romana. Često sam pozivan da držim predavanja ili da razgovaram sa pretežno mladim ljudima o toj temi u Nemačkoj i Austriji, ali do sada samo jedanput kod nas u jednoj beogradskoj gimnaziji. U mojoj porodici to nikad nije bila posebna tema.

MONITOR: Družili ste se, prilično intenzivno, i sa Ginterom Grasom. Imate li razumijevanja i kako objašnjavate njegovu potrebu da dugo skriva svoju „nacističku prošlost”, mada takav angažman, u njegovom slučaju, nije imao veze sa ličnim nacističkim uvjerenjiima već sa inercijom jednog vremena i sistema?
IVANJI: U vreme kada je Gras svrstan u sastav esesovskih jedinica to je bio rod vojske u koji se mobilisalo kao, na primer, u artiljeriju ili službu veze. Nikad nije krio da je kao dečak bio zanesen nacističkim idejama. Posebno detaljno je o tome pisao u knjizi „Iz dnevnika jednog puža” koja je štampana 1972. godine, u kojoj svojim sinovima priča o tom periodu svog života. Ja sam mu zamerio jer je osuđivao kancelara Kola koji je 1985. godine američkog predsednika Regana odveo na vojničko groblje u Bitburgu gde su sahranjeni i poginuli esesovci, mladi kao što je bio on. Gras i ja se dopisujemo, pogotovu u poslednje vreme pred izlazak iz štampe novog izdanja njegovog kapitalnog romana „Pseće godine” u izdanju „Lagune”, a u mom prevodu. Gras je na moju molbu tim povodom napisao kratak pozdrav novim čitaocima, a ja poduži pogovor.

MONITOR: Bio mi je veoma zanimljiv dio u vašoj knjizi u kojoj pominjete poznantstvo sa Ivom Andićem i slučaj sa njegovim prijemom u SKJ, Andrićevu očiglednu nevoljnost i rečenica u kojoj on kaže da će videti sa „drugom Čolakovićem” da li to baš mora da uradi. Čolaković je kao član Mlade Bosne bio Andrićevo uporište za njegov posljeratni položaj u komunističkoj državi?
IVANJI: Ne bih rekao da je Andriću bilo potrebno bilo kakvo uporište u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, njega je isticalo njegovo književno delo i njegovo nesumnjivo napredno jugoslovenstvo. Čolaković nije bio na tako visokoj funkciji da bi nekom mogao da bude značajna pomoć. Nesumnjiva je njihova međusobna bliskost, rekao bih čak i prijateljstvo. Dozvolite da objasnim svoj odnos prema terminologiji koja je kod nas u modi, a koju i vi koristite u pitanju. Za mene je sve što se obično naziva „komunizmom” ili „komunistički” zapravo „staljinizam”, „staljinistički”, a to Jugoslavija pod Titovom vladavinom nikako nije bila. Bila je nešto treće država na bazi samoupravljanja i nesvrstanosti. Svako ima pravo da misli da je to gore ili bolje, ali nikako da kaže da smo bili „komunistička država” kao SSSR i njegovi sateliti.

Titova opreznost u Luksu

MONITOR: Zanimljivo je Vaše svjedočenje o susretu Herberta Venera, visokog rukovodioca Njemačke SPD i Tita. Znali su se iz kominternovskih vremena, Moskve i hotela Luks. Tito je, sudeći i prema nekim drugim „moskovskim vezama”, bio posebno slab. Znate li Vi o tome i nešto više „što nam nećete reći”?
IVANJI: Moram da vas razočaram, osim toga što sam napisao u knjizi Titov prevodilac, ne znam ništa neobično. O hotelu Luks, u kome su tridesetih godina stanovali funkcioneri i gosti Komunističke internacionale i KP SSSR napisano je stotinak knjiga, raspolažemo sa bezbroj svedočenja. Iz hotela Luks odlazilo se na najviše funkcije komunističkih partija širom sveta ili na gubilište. Tito je po mom saznanju dva puta – jedanput na Brionima, drugi put u Bonu – razgovarao sa Venerom bez prevodioca, davao mi je znak da ih napustim. Pretpostavljam da su evocirali ono vreme, koje ih je svakako na neki način zbližilo. Meni je Vener jedanput govorio da mu je Tito bio podrška kad se on plašio da će Staljin narediti da ga ubiju. Ponešto od svega toga se verovatno krije u još uvek nedostupnim moskovskim arhivama, jer su ih sigurno prisluškivali. Gosti Luksa su znali da ih prisluškuju. Neki su ponekad zaboravljali da svaka primedba na račun Staljina ili odluka svemoćne partije može da bude smrtonosna. Tito je svakako bio veoma oprezan, to sam čuo i iz njegovih usta.

(Nastavlja se)
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo