Koji je tijek događanja ovoga što proživljavate?
Dakle, unazad dva mjeseca na zagrebačkim ulicama se postavljaju nekakvi šatori, lože se nekakve cjepanice, jede se janjetina, zaprečava se promet, proziva se, ucjenjuje, manipulira, inati… sve u svrhu traženja nekakvog „digniteta”. Ukratko: pravi se nered i unosi se nemir. To je – po mom mišljenju – prvi korak prema kaosu. To je situacija u kojoj ulica i uličari žele praviti reda kroz nered, pozivajući se na neke stvari koje ne trpe nikakvu kritiku. Mene je to povuklo za jezik i prsti su se zaigrali po tastaturi. O huliganskim pojavama usudio sam se komentirati na huliganski način. I zbog toga sam nastradao. Nikoga nije smetalo to što se oni izruguju svima nama, ali ih je zato zasmetalo moje izrugivanje njima. Jako ih je to zasmetalo – najprije te parastrukture, a potom i strukture. Postoje, naime, stvari odnosno problemi koje se u našoj državi ne smiju ni očešati, a kamo li problematizirati ili – recimo – ironizirati. Svi sve vidimo, svi sve znamo i svi se moramo utopijski praviti da toga nema. A toga ima – sve više i više i to vrlo agresivno nadire. Našao se jedan provincijski psihijatar koji se to usudio propustiti kroz svoj sarkastičan mlin – i ode mu glava!
Je li vas razvoj situacije iznenadio?
Dakako da jeste. I kao stručnjak i kao dugogodišnji i aktivni član FB zajednice dosta sam studirao filozofiju i psihologiju ove društvene mreže, kao i odnos i utjecaj virtualne na fizičku stvarnost. Taj utjecaj je neporeciv i višeslojan i ja sam ga jako respektirao. Međutim, ne dovoljno!
Kako ste se osjećali kada ste bili prisiljeni ispričati se?
To je bio jedan zaista čudan dan u kojem su se dogodile mnoge čudne stvari. Ispričao sam se zato jer sam htio, ponajprije, zaustaviti daljnju štetu svojem poslodavcu. Naša bolnica je vrlo ugledna, a osim toga u narednim tjednima slijede joj vrlo velike akcije. Nisam ni jedne sekunde htio da moj problem bude i problem naše bolnice. Zato sam ponudio ostavku na mjesto šefa i zato sam se ispričao. Kasnije mi je barem pedeset ljudi što reklo, a što napisalo da ni jedno ni drugo nisam smio napraviti. Neki su mi na tome čak i jako zamjerili. Meni nije žao, mislim da mi je to bila dužnost i moralna obaveza.
Jeste li ucijenjeni?
Ne, nisam ucijenjen. No, zato sam ponosni vlasnik nekoliko desetaka prijetećih poruka, od kojih je barem deset izravnih prijetnji smrću. Ima tu i silovanja i koječega drugoga. Imam i više stotina poruka solidarnosti i podrške, iz cijele zemlje i iz cijelog svijeta – od Kanade do Australije. Čujem da na fejsu postoje i dvije grupe podrške mojoj malenkosti, što me također veseli. Nisam ih posjećivao, s obzirom da više nemam svoj profil, pa ne znam što se događa.
Što mislite o cijeloj situaciji?
Zaista mi puno znači podrška mnogih dragih znanih i neznanih ljudi. U cijeloj toj priči to mi osobito imponira. Čak mi uopće ne smeta kad mi kažu – a vrlo često kažu! – nešto poput ‘i ja mislim isto kao ti, ali nisam toliko blesav!’. Što mislim o cijeloj situaciji? Mislim da je sve skupa ispalo užasno licemjerno. Drvlje i kamenje se obrušilo na pojedinca koji se usudio izaći iz otrcane matrice i koji se usudio nešto promucati o hrvatskom buretu baruta. I još mi je nešto fascinantno: čim kažeš nešto što im se ne sviđa ili na način koji im se ne sviđa, pozivaju se na tzv. govor mržnje. I najgrotesknije: jedan vrlo „domoljubni” portal, prigovarajući mi zbog tog navodnog „govora mržnje”, nastupa s hektolitrima mržnje – ne samo prema meni, nego i prema mojoj supruzi, mojim sinovima i mojoj majci.
Kako bi danas izgledao sporni status- da ga, nakon ovog iskustva, ponovno imate priliku napisati?
Pojma nemam, zaista nemam! U posljednja 72 sata vidio sam, doživio i osjetio svašta, čak sam se i razbolio! Moja doktorica mi kaže da imam erozivni gastritis i da je to od stresa. Nisam mazohist i ne bih si to želio ponovno iz čista mira priuštiti. Bockao bih i dalje, ali s mnogo manje odvažnosti. No, ne mogu jamčiti da me opet ne bi povuklo.
Kada ćete vratiti svoj fesj profil?
To ne znam, ali znam da mi poprilično nedostaje. U ovom času još se uvijek ne usuđujem, jer je situacija još uvijek nabrijana i duhovi se nisu smirili. No, ja na fejsu definitivno nisam rekao svoju zadnju riječ, to je sasvim sigurno.
Je li vaš slučaj eklatantan primjer da živimo u vremenima neslobode riječi i misli?
Ovdje i u ovim vremenima mnoge stvari izgledaju tako kao da su skucane bez ikakvog reda, kao da ih je Sava naplavila. Sve izgleda kao da se dokotrljalo zbrda-zdola. Da sam procijedio pokoji proustaški poklič ili zacvilio neku onako – domoljubnu, bojovničku… ništa mi se ne bi dogodilo. Bila bi to „sloboda govora”. Kad pljucnem na takvo nešto – onda je to bezmalo pa zločin. Ja sam u svojoj srži teški legalist i znam da se zakoni ne smiju kršiti, i toga se striktno držim. Tvrdim da ni jedan zakon nisam prekršio, osim onog nepisanog: ne talasaj! Zove li se moj krimen „verbalni delikt” ili ne – procijenite sami.
Bojite li se?
Kakvo je to pitanje? Pa naravno da se bojim! Nisam baš neka plašljiva ili strašljiva osoba, a i posao mi je takav kakav jest, pa moram biti natprosječno otporan na strah. No, količina agresije koja je uperena na mene i moju obitelj je nezamisliva. Što mislite, od čega mi je prokrvario želudac?
Hana Konsa
heraznanje.com
IN ENGLISH3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice