Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUBOMIR ĐURKOVIĆ, PISAC: Toliko je loše da mora biti gore

Objavljeno prije

na

MONITOR: Bili se urednik emisija iz kulture na TV Titograd, dramaturg u CNP, upravnik Zetskog doma, predavali ste na FDU, imate značajan pjesnički opus, mnogi vas smatraju najznačajnijm savremenim crnogorskim dramskim piscem… Ove godine ste otišli u penziju. Može li se živjeti od mirovine?
ĐURKOVIĆ: Bugarski dramatičar Hristo Bojčev rekao je jednom svom prijatelju koji se žalio na ono tranzicijsko vrijeme devedesetih godina: „Preživjeli smo komunizam, preživjećemo i demokratiju”. Posljednjih osam godina nijesam mogao niđe da se zaposlim u Crnoj Gori, a po svemu sudeći pod ovim režimom ni u narednih osam ne bih uspio da nađem posao, pa sam prije mjesec i po odlučio da odem u prijevremenu penziju. A penzija je, zahvaljujući Vladi Crne Gore, dovoljna da mogu platiti struju, vodu i telefon. Ima nemali broj penzionera koji svojim mjesečnim primanjima ne mogu podmiriti ni te račune. Na kraju mjeseca ostanu još i dužni državi. Ali bitno je da je država sita i da su DPS glasači na broju.

MONITOR: Od juna, od kada je Branislav Mićunović ministarsku fotelju zamijenio ambasadorskom, Ministarstvom kulture rukovodi potpredsjednik Vlade i bivši šef tajne službe Duško Marković. I samo to dosta govori o odnosu države prema kulturi. Kako Vi ocjenjujete stanje u kulturi?
ĐURKOVIĆ: Kulturna strategija i kulturna politika, nešto što svaka normalna zemlja mora da ima, u Crnoj Gori ne postoje. Institucije kulture koje su u nadležnosti resornog ministarstva su zarobljene, one su, već cijelu deceniju porodični zabran Branislava Źage Mićunovića i njegove supruge Radmile Vojvodić. Ko je na čelu Ministarstva sasvim je svejedno. Mogao bi komotno umjesto Duška Markovića biti Veselin Veljović. Na kraju krajeva, priličan broj crnogorskih umjetnika i takozvanih kulturnih poslenika radi za službe kojima oni rukovode. I nije to nikakva novina, tako je to u Crnoj Gori od kad postoje umjetnici i ,,poštena inteligencija” i policijske službe, pa mi je sasvim logično da Duško Marković makar formalno pokriva i taj resor.

MONITOR: U okviru performansa STARVING PLAYWRIGHT, početkom 2014, postavili ste niz pitanja tadašnjem ministru kulture Branislavu Mićunoviću, upravniku CNP-a Janku Ljumoviću… Odgovora nije bilo.
ĐURKOVIĆ: Njihovo ćutanje je rječit odgovor. I šta bi mogli odgovoriti? Ko bi vjerovao Ljumoviću kad bi rekao: Ja nijesam poltron i poslušnik bračnog para Mićunović – Vojvodić? Ili kad bi rekao da ima reference da bude poslovni i umjetnički direktor CNP? Uostalom, odgovore na pitanja koja sam im postavio znam, izuzev jednog – da li direktor nacionalnog teatra voli patišpanj. A to će mi, po svemu sudeći, ostati vječita tajna. U normalnoj državi čovjek s takvim znanjem i sposobnostima, bez obzira voli li ili ne patišpanj, ne bi mogao da bude ni konobar u nekom boljem ribljem restoranu na Primorju, jer je za taj posao, uz uslužnost, potrebno i znanje nekog stranog jezika. Ljumović, ruku na srce, jeste uslužan, ali ne zna ni jedan strani jezik. Međutim, kulturni poslenik Ljumović je ne samo poslovni i umjetnički direktor CNP, on je i vanredni profesor UCG. U prošlom broju Monitora pisali ste da Ljumović na FDU predaje najmanje četrnaest predmeta. U njegovoj zvaničnoj biografiji stoji da predaje još na FLU i FPN. Pa on se nema kad za nos uhvatit od toliko obaveza, prosto da ga čovjeku bude žao.

On je jedini vanredni profesor na UCG koji predaje teorijske predmete bez doktorata. Nije, dakle, umjetnik, ne predaje stručne, umjetničke predmete, pa bi mu za to zvanje bio neophodan doktorat. Izgleda da je neki poseban zakon na Univerzitetu donešen kojim bi se Ljumoviću oprostio doktorat. Kaligula je uveo konja u rimski Senat, pa što ne bi Ljumovića unaprijedili u zvanje vanrednog profesora . To uvijek nasmijano i suptilno biće, pročitao sam proljetos u vašem neđeljniku, svojeručno je prekrižilo petogodišnju djevojčicu, kćerku glumca Slaviše Čurovića, sa spiska đece zaposlenih u CNP-u koja su za prošlu Novu godinu trebala da dobiju poklon paketiće. Zamišljam s kakvom slašću taj empatični i uvijek ozareni direktor nacionalnog teatra i profesor na UCG kažnjava oca, funkcionera opozicionog Demokratskog fronta, uskraćujući đetetu novogodišnji poklon paketić. Je li ova djevojčica kažnjena zbog toga što je njen otac jedini glumac aktivan u nekoj od opozicionih partija, ili zbog toga što već deceniju oštro kritikuje bivšeg ministra kulture koji je na direktorsko mjesto u CNP instalirao Ljumovića i pomogao mu da bez doktorata bude promaknut u zvanje vanrednog profesora, ili je neki drugi roditeljski grijeh u pitanju, ne znam, ali kad sam čuo za to pomislio sam da tako nešto nijesu radili ni udbaši đeci ibeovaca prije više od pola vijeka. Zašto ovoliko pričam o Janku Ljumoviću? Pa zato što je Ljumović, uz ministarku Sanju Vlahović, paradigma crnogorske kulture i obrazovanja. Ovolika priča o njemu je odgovor na pitanje koje ste mi postavili o stanju u crnogorskoj kulturi.

MONITOR: Ostao je upamćen Vaš intervju sa Borislavom Pekićem. Danas su glavne televizijske zvijezde političari, pjevači, starlete….
ĐURKOVIĆ: Intervju s Borislavom Pekićem je upamćen zbog Pekića i zbog toga što ga je neko postavio na you tube. Taj intervju je snimljen dan-dva prije nego je ovaj veliki pisac došao na Cetinje da primi Njegoševu nagradu. Pekić je nerado davao intervjue. Znam da su tada povodom dodjele Njegoševe nagrade mnogi htjeli da naprave razgovor s njim, ali je on odbijao. S Pekićem me je upoznao Milorad Stojović početkom osamdesetih. Tih godina Pekić je često dolazio u Podgoricu, njegov rodni grad, i družio se sa Stojovićem, Sretenom Asanovićem i još nekim crnogorskim piscima. Znam da je veoma uvažavao i volio Stojovića. Milorad je tada bio direktor CNP, a ja dramaturg. Zahvaljujući njemu imao sam priliku da više puta budem u Pekićevom društvu. Glavni urednik TV Titograd je bio uputio zvaničnu molbu Pekiću da da intervju, ali je on to ljubazno i uz izvinjenje odbio, a ja se nijesam usuđivao da ga lično zamolim. Na kraju, Ratka Jovanović, novinarka i naša zajednička prijateljica mi je dogovorila taj intervju. Nju nije mogao da odbije. Jutarnjim avionom sam otišao za Beograd usput smišljajući pitanja. S aerodrome sam direktno otišao kod Pekića đe je već čekala tv ekipa. Imao sam tremu i to je Boro Pekić primijetio, pa me je prije nego smo počeli snimanje ohrabrio sa dvije-tri čaše dobrog viskija. Kad sam skoro gledao taj intervju, nakon četvrt vijeka, ne primjećujem tremu, ali sam vidio da sam napravio početničke novinarske greške. Naime, glavna pitanja sam istresao u jednom bloku.

Pitali ste me što mislim o današnjim medijima. Ne razmišljam mnogo o njima. Potrebni su, valjda. Ima ih toliko da postoji mogućnost izbora.

MONITOR: Tokom prošlogodišnjeg FIATA kao pozitivne primjere spoja tradicije i savremenih tokova u crnogorskoj umjetnosti istakli ste pjesnika Vitomira Nikolića, reditelja Živka Nikolića i umjetnika Iliju Šoškića. Ima li sličnih primjera kod današnjih stvaralaca?
ĐURKOVIĆ: Ja sam njih trojicu tada uzeo kao primjer kako crnogorsko društvo i državne institucije, prije svega Ministarstvo kulture, ne brinu o svojim najboljim umjetnicima.Vito i Živko su već odavno mrtvi, za života im Crna Gora nije bila sklona, a Ilija Šoškić, koji je na sreću živ i veoma vitalan iako je zagazio u devetu deceniju života, dolazi iz Italije u kojoj živi u svoju zemlju kao neželjeni stranac. Priznatiji je u Evropi nego kod nas. Ilija se, kao što to nijesu radili ni Vito ni Živko, ne udvara političarima, on se s njima ne druži, on ih ne poznaje. On je davno izabrao da mu političari ne trebaju za ono što on stvara. Jedan značajan umjetnički pokret u Italiji vezan je za ime njegovo ime. Mislim da je potrebniji Ilija Šoškić Crnoj Gori nego Crna Gora njemu. Danas kod nas svako mazalo koje ima političara zaštitnika može da postane akademik ili profesor. I da dobije stan ili radni prostor o državnom trošku. Ali zato moraju biti na usluzi političarima. Moraju da zabavljaju političare i još da im aplaudiraju. To smo viđeli prije nekoliko godina na proslavi stogodišnjice prvog državnog pozorišta na Cetinju, kad su na kraju programa umjetnici sa scene aplaudirali državnom i partijskom vrhu koji je sjedio u parteru. Naravno, taj program je režirala državna rediteljka. Ali niko od umjetnika nije rekao: neću da aplaudiram političarima. Kvalitet više nije važan. Veze su važne. I priča o Iliji Šoškiću je priča o stanju u crnogorskoj kulturi.

MONITOR: U jednom intervjuu poslije premijere Otpada, 2002. godine, kazali ste da ,,mladi jedinu šansu vide u tome da odu odavde”. Da li ste što promijenilo od tog vremena?
ĐURKOVIĆ: Promijenilo se, kako nije. Od 2006. kad je Crna Gora ponovo stekla formalnu nezavisnost, jer o suštinskoj nezavisnosti nema govora, stanje se promijenilo na gore. Čini mi se da nema nikakve nade da ovo društvo ikad postane normalno. Toliko je loše da mora biti gore.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo