Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUBOMIR ĐURKOVIĆ, PISAC: Toliko je loše da mora biti gore

Objavljeno prije

na

MONITOR: Bili se urednik emisija iz kulture na TV Titograd, dramaturg u CNP, upravnik Zetskog doma, predavali ste na FDU, imate značajan pjesnički opus, mnogi vas smatraju najznačajnijm savremenim crnogorskim dramskim piscem… Ove godine ste otišli u penziju. Može li se živjeti od mirovine?
ĐURKOVIĆ: Bugarski dramatičar Hristo Bojčev rekao je jednom svom prijatelju koji se žalio na ono tranzicijsko vrijeme devedesetih godina: „Preživjeli smo komunizam, preživjećemo i demokratiju”. Posljednjih osam godina nijesam mogao niđe da se zaposlim u Crnoj Gori, a po svemu sudeći pod ovim režimom ni u narednih osam ne bih uspio da nađem posao, pa sam prije mjesec i po odlučio da odem u prijevremenu penziju. A penzija je, zahvaljujući Vladi Crne Gore, dovoljna da mogu platiti struju, vodu i telefon. Ima nemali broj penzionera koji svojim mjesečnim primanjima ne mogu podmiriti ni te račune. Na kraju mjeseca ostanu još i dužni državi. Ali bitno je da je država sita i da su DPS glasači na broju.

MONITOR: Od juna, od kada je Branislav Mićunović ministarsku fotelju zamijenio ambasadorskom, Ministarstvom kulture rukovodi potpredsjednik Vlade i bivši šef tajne službe Duško Marković. I samo to dosta govori o odnosu države prema kulturi. Kako Vi ocjenjujete stanje u kulturi?
ĐURKOVIĆ: Kulturna strategija i kulturna politika, nešto što svaka normalna zemlja mora da ima, u Crnoj Gori ne postoje. Institucije kulture koje su u nadležnosti resornog ministarstva su zarobljene, one su, već cijelu deceniju porodični zabran Branislava Źage Mićunovića i njegove supruge Radmile Vojvodić. Ko je na čelu Ministarstva sasvim je svejedno. Mogao bi komotno umjesto Duška Markovića biti Veselin Veljović. Na kraju krajeva, priličan broj crnogorskih umjetnika i takozvanih kulturnih poslenika radi za službe kojima oni rukovode. I nije to nikakva novina, tako je to u Crnoj Gori od kad postoje umjetnici i ,,poštena inteligencija” i policijske službe, pa mi je sasvim logično da Duško Marković makar formalno pokriva i taj resor.

MONITOR: U okviru performansa STARVING PLAYWRIGHT, početkom 2014, postavili ste niz pitanja tadašnjem ministru kulture Branislavu Mićunoviću, upravniku CNP-a Janku Ljumoviću… Odgovora nije bilo.
ĐURKOVIĆ: Njihovo ćutanje je rječit odgovor. I šta bi mogli odgovoriti? Ko bi vjerovao Ljumoviću kad bi rekao: Ja nijesam poltron i poslušnik bračnog para Mićunović – Vojvodić? Ili kad bi rekao da ima reference da bude poslovni i umjetnički direktor CNP? Uostalom, odgovore na pitanja koja sam im postavio znam, izuzev jednog – da li direktor nacionalnog teatra voli patišpanj. A to će mi, po svemu sudeći, ostati vječita tajna. U normalnoj državi čovjek s takvim znanjem i sposobnostima, bez obzira voli li ili ne patišpanj, ne bi mogao da bude ni konobar u nekom boljem ribljem restoranu na Primorju, jer je za taj posao, uz uslužnost, potrebno i znanje nekog stranog jezika. Ljumović, ruku na srce, jeste uslužan, ali ne zna ni jedan strani jezik. Međutim, kulturni poslenik Ljumović je ne samo poslovni i umjetnički direktor CNP, on je i vanredni profesor UCG. U prošlom broju Monitora pisali ste da Ljumović na FDU predaje najmanje četrnaest predmeta. U njegovoj zvaničnoj biografiji stoji da predaje još na FLU i FPN. Pa on se nema kad za nos uhvatit od toliko obaveza, prosto da ga čovjeku bude žao.

On je jedini vanredni profesor na UCG koji predaje teorijske predmete bez doktorata. Nije, dakle, umjetnik, ne predaje stručne, umjetničke predmete, pa bi mu za to zvanje bio neophodan doktorat. Izgleda da je neki poseban zakon na Univerzitetu donešen kojim bi se Ljumoviću oprostio doktorat. Kaligula je uveo konja u rimski Senat, pa što ne bi Ljumovića unaprijedili u zvanje vanrednog profesora . To uvijek nasmijano i suptilno biće, pročitao sam proljetos u vašem neđeljniku, svojeručno je prekrižilo petogodišnju djevojčicu, kćerku glumca Slaviše Čurovića, sa spiska đece zaposlenih u CNP-u koja su za prošlu Novu godinu trebala da dobiju poklon paketiće. Zamišljam s kakvom slašću taj empatični i uvijek ozareni direktor nacionalnog teatra i profesor na UCG kažnjava oca, funkcionera opozicionog Demokratskog fronta, uskraćujući đetetu novogodišnji poklon paketić. Je li ova djevojčica kažnjena zbog toga što je njen otac jedini glumac aktivan u nekoj od opozicionih partija, ili zbog toga što već deceniju oštro kritikuje bivšeg ministra kulture koji je na direktorsko mjesto u CNP instalirao Ljumovića i pomogao mu da bez doktorata bude promaknut u zvanje vanrednog profesora, ili je neki drugi roditeljski grijeh u pitanju, ne znam, ali kad sam čuo za to pomislio sam da tako nešto nijesu radili ni udbaši đeci ibeovaca prije više od pola vijeka. Zašto ovoliko pričam o Janku Ljumoviću? Pa zato što je Ljumović, uz ministarku Sanju Vlahović, paradigma crnogorske kulture i obrazovanja. Ovolika priča o njemu je odgovor na pitanje koje ste mi postavili o stanju u crnogorskoj kulturi.

MONITOR: Ostao je upamćen Vaš intervju sa Borislavom Pekićem. Danas su glavne televizijske zvijezde političari, pjevači, starlete….
ĐURKOVIĆ: Intervju s Borislavom Pekićem je upamćen zbog Pekića i zbog toga što ga je neko postavio na you tube. Taj intervju je snimljen dan-dva prije nego je ovaj veliki pisac došao na Cetinje da primi Njegoševu nagradu. Pekić je nerado davao intervjue. Znam da su tada povodom dodjele Njegoševe nagrade mnogi htjeli da naprave razgovor s njim, ali je on odbijao. S Pekićem me je upoznao Milorad Stojović početkom osamdesetih. Tih godina Pekić je često dolazio u Podgoricu, njegov rodni grad, i družio se sa Stojovićem, Sretenom Asanovićem i još nekim crnogorskim piscima. Znam da je veoma uvažavao i volio Stojovića. Milorad je tada bio direktor CNP, a ja dramaturg. Zahvaljujući njemu imao sam priliku da više puta budem u Pekićevom društvu. Glavni urednik TV Titograd je bio uputio zvaničnu molbu Pekiću da da intervju, ali je on to ljubazno i uz izvinjenje odbio, a ja se nijesam usuđivao da ga lično zamolim. Na kraju, Ratka Jovanović, novinarka i naša zajednička prijateljica mi je dogovorila taj intervju. Nju nije mogao da odbije. Jutarnjim avionom sam otišao za Beograd usput smišljajući pitanja. S aerodrome sam direktno otišao kod Pekića đe je već čekala tv ekipa. Imao sam tremu i to je Boro Pekić primijetio, pa me je prije nego smo počeli snimanje ohrabrio sa dvije-tri čaše dobrog viskija. Kad sam skoro gledao taj intervju, nakon četvrt vijeka, ne primjećujem tremu, ali sam vidio da sam napravio početničke novinarske greške. Naime, glavna pitanja sam istresao u jednom bloku.

Pitali ste me što mislim o današnjim medijima. Ne razmišljam mnogo o njima. Potrebni su, valjda. Ima ih toliko da postoji mogućnost izbora.

MONITOR: Tokom prošlogodišnjeg FIATA kao pozitivne primjere spoja tradicije i savremenih tokova u crnogorskoj umjetnosti istakli ste pjesnika Vitomira Nikolića, reditelja Živka Nikolića i umjetnika Iliju Šoškića. Ima li sličnih primjera kod današnjih stvaralaca?
ĐURKOVIĆ: Ja sam njih trojicu tada uzeo kao primjer kako crnogorsko društvo i državne institucije, prije svega Ministarstvo kulture, ne brinu o svojim najboljim umjetnicima.Vito i Živko su već odavno mrtvi, za života im Crna Gora nije bila sklona, a Ilija Šoškić, koji je na sreću živ i veoma vitalan iako je zagazio u devetu deceniju života, dolazi iz Italije u kojoj živi u svoju zemlju kao neželjeni stranac. Priznatiji je u Evropi nego kod nas. Ilija se, kao što to nijesu radili ni Vito ni Živko, ne udvara političarima, on se s njima ne druži, on ih ne poznaje. On je davno izabrao da mu političari ne trebaju za ono što on stvara. Jedan značajan umjetnički pokret u Italiji vezan je za ime njegovo ime. Mislim da je potrebniji Ilija Šoškić Crnoj Gori nego Crna Gora njemu. Danas kod nas svako mazalo koje ima političara zaštitnika može da postane akademik ili profesor. I da dobije stan ili radni prostor o državnom trošku. Ali zato moraju biti na usluzi političarima. Moraju da zabavljaju političare i još da im aplaudiraju. To smo viđeli prije nekoliko godina na proslavi stogodišnjice prvog državnog pozorišta na Cetinju, kad su na kraju programa umjetnici sa scene aplaudirali državnom i partijskom vrhu koji je sjedio u parteru. Naravno, taj program je režirala državna rediteljka. Ali niko od umjetnika nije rekao: neću da aplaudiram političarima. Kvalitet više nije važan. Veze su važne. I priča o Iliji Šoškiću je priča o stanju u crnogorskoj kulturi.

MONITOR: U jednom intervjuu poslije premijere Otpada, 2002. godine, kazali ste da ,,mladi jedinu šansu vide u tome da odu odavde”. Da li ste što promijenilo od tog vremena?
ĐURKOVIĆ: Promijenilo se, kako nije. Od 2006. kad je Crna Gora ponovo stekla formalnu nezavisnost, jer o suštinskoj nezavisnosti nema govora, stanje se promijenilo na gore. Čini mi se da nema nikakve nade da ovo društvo ikad postane normalno. Toliko je loše da mora biti gore.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo