Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUBOMIR ĐURKOVIĆ, PISAC: Toliko je loše da mora biti gore

Objavljeno prije

8 godina

na

Ljubomir-DJURKOVIC-2

MONITOR: Bili se urednik emisija iz kulture na TV Titograd, dramaturg u CNP, upravnik Zetskog doma, predavali ste na FDU, imate značajan pjesnički opus, mnogi vas smatraju najznačajnijm savremenim crnogorskim dramskim piscem… Ove godine ste otišli u penziju. Može li se živjeti od mirovine?
ĐURKOVIĆ: Bugarski dramatičar Hristo Bojčev rekao je jednom svom prijatelju koji se žalio na ono tranzicijsko vrijeme devedesetih godina: „Preživjeli smo komunizam, preživjećemo i demokratiju”. Posljednjih osam godina nijesam mogao niđe da se zaposlim u Crnoj Gori, a po svemu sudeći pod ovim režimom ni u narednih osam ne bih uspio da nađem posao, pa sam prije mjesec i po odlučio da odem u prijevremenu penziju. A penzija je, zahvaljujući Vladi Crne Gore, dovoljna da mogu platiti struju, vodu i telefon. Ima nemali broj penzionera koji svojim mjesečnim primanjima ne mogu podmiriti ni te račune. Na kraju mjeseca ostanu još i dužni državi. Ali bitno je da je država sita i da su DPS glasači na broju.

MONITOR: Od juna, od kada je Branislav Mićunović ministarsku fotelju zamijenio ambasadorskom, Ministarstvom kulture rukovodi potpredsjednik Vlade i bivši šef tajne službe Duško Marković. I samo to dosta govori o odnosu države prema kulturi. Kako Vi ocjenjujete stanje u kulturi?
ĐURKOVIĆ: Kulturna strategija i kulturna politika, nešto što svaka normalna zemlja mora da ima, u Crnoj Gori ne postoje. Institucije kulture koje su u nadležnosti resornog ministarstva su zarobljene, one su, već cijelu deceniju porodični zabran Branislava Źage Mićunovića i njegove supruge Radmile Vojvodić. Ko je na čelu Ministarstva sasvim je svejedno. Mogao bi komotno umjesto Duška Markovića biti Veselin Veljović. Na kraju krajeva, priličan broj crnogorskih umjetnika i takozvanih kulturnih poslenika radi za službe kojima oni rukovode. I nije to nikakva novina, tako je to u Crnoj Gori od kad postoje umjetnici i ,,poštena inteligencija” i policijske službe, pa mi je sasvim logično da Duško Marković makar formalno pokriva i taj resor.

MONITOR: U okviru performansa STARVING PLAYWRIGHT, početkom 2014, postavili ste niz pitanja tadašnjem ministru kulture Branislavu Mićunoviću, upravniku CNP-a Janku Ljumoviću… Odgovora nije bilo.
ĐURKOVIĆ: Njihovo ćutanje je rječit odgovor. I šta bi mogli odgovoriti? Ko bi vjerovao Ljumoviću kad bi rekao: Ja nijesam poltron i poslušnik bračnog para Mićunović – Vojvodić? Ili kad bi rekao da ima reference da bude poslovni i umjetnički direktor CNP? Uostalom, odgovore na pitanja koja sam im postavio znam, izuzev jednog – da li direktor nacionalnog teatra voli patišpanj. A to će mi, po svemu sudeći, ostati vječita tajna. U normalnoj državi čovjek s takvim znanjem i sposobnostima, bez obzira voli li ili ne patišpanj, ne bi mogao da bude ni konobar u nekom boljem ribljem restoranu na Primorju, jer je za taj posao, uz uslužnost, potrebno i znanje nekog stranog jezika. Ljumović, ruku na srce, jeste uslužan, ali ne zna ni jedan strani jezik. Međutim, kulturni poslenik Ljumović je ne samo poslovni i umjetnički direktor CNP, on je i vanredni profesor UCG. U prošlom broju Monitora pisali ste da Ljumović na FDU predaje najmanje četrnaest predmeta. U njegovoj zvaničnoj biografiji stoji da predaje još na FLU i FPN. Pa on se nema kad za nos uhvatit od toliko obaveza, prosto da ga čovjeku bude žao.

On je jedini vanredni profesor na UCG koji predaje teorijske predmete bez doktorata. Nije, dakle, umjetnik, ne predaje stručne, umjetničke predmete, pa bi mu za to zvanje bio neophodan doktorat. Izgleda da je neki poseban zakon na Univerzitetu donešen kojim bi se Ljumoviću oprostio doktorat. Kaligula je uveo konja u rimski Senat, pa što ne bi Ljumovića unaprijedili u zvanje vanrednog profesora . To uvijek nasmijano i suptilno biće, pročitao sam proljetos u vašem neđeljniku, svojeručno je prekrižilo petogodišnju djevojčicu, kćerku glumca Slaviše Čurovića, sa spiska đece zaposlenih u CNP-u koja su za prošlu Novu godinu trebala da dobiju poklon paketiće. Zamišljam s kakvom slašću taj empatični i uvijek ozareni direktor nacionalnog teatra i profesor na UCG kažnjava oca, funkcionera opozicionog Demokratskog fronta, uskraćujući đetetu novogodišnji poklon paketić. Je li ova djevojčica kažnjena zbog toga što je njen otac jedini glumac aktivan u nekoj od opozicionih partija, ili zbog toga što već deceniju oštro kritikuje bivšeg ministra kulture koji je na direktorsko mjesto u CNP instalirao Ljumovića i pomogao mu da bez doktorata bude promaknut u zvanje vanrednog profesora, ili je neki drugi roditeljski grijeh u pitanju, ne znam, ali kad sam čuo za to pomislio sam da tako nešto nijesu radili ni udbaši đeci ibeovaca prije više od pola vijeka. Zašto ovoliko pričam o Janku Ljumoviću? Pa zato što je Ljumović, uz ministarku Sanju Vlahović, paradigma crnogorske kulture i obrazovanja. Ovolika priča o njemu je odgovor na pitanje koje ste mi postavili o stanju u crnogorskoj kulturi.

MONITOR: Ostao je upamćen Vaš intervju sa Borislavom Pekićem. Danas su glavne televizijske zvijezde političari, pjevači, starlete….
ĐURKOVIĆ: Intervju s Borislavom Pekićem je upamćen zbog Pekića i zbog toga što ga je neko postavio na you tube. Taj intervju je snimljen dan-dva prije nego je ovaj veliki pisac došao na Cetinje da primi Njegoševu nagradu. Pekić je nerado davao intervjue. Znam da su tada povodom dodjele Njegoševe nagrade mnogi htjeli da naprave razgovor s njim, ali je on odbijao. S Pekićem me je upoznao Milorad Stojović početkom osamdesetih. Tih godina Pekić je često dolazio u Podgoricu, njegov rodni grad, i družio se sa Stojovićem, Sretenom Asanovićem i još nekim crnogorskim piscima. Znam da je veoma uvažavao i volio Stojovića. Milorad je tada bio direktor CNP, a ja dramaturg. Zahvaljujući njemu imao sam priliku da više puta budem u Pekićevom društvu. Glavni urednik TV Titograd je bio uputio zvaničnu molbu Pekiću da da intervju, ali je on to ljubazno i uz izvinjenje odbio, a ja se nijesam usuđivao da ga lično zamolim. Na kraju, Ratka Jovanović, novinarka i naša zajednička prijateljica mi je dogovorila taj intervju. Nju nije mogao da odbije. Jutarnjim avionom sam otišao za Beograd usput smišljajući pitanja. S aerodrome sam direktno otišao kod Pekića đe je već čekala tv ekipa. Imao sam tremu i to je Boro Pekić primijetio, pa me je prije nego smo počeli snimanje ohrabrio sa dvije-tri čaše dobrog viskija. Kad sam skoro gledao taj intervju, nakon četvrt vijeka, ne primjećujem tremu, ali sam vidio da sam napravio početničke novinarske greške. Naime, glavna pitanja sam istresao u jednom bloku.

Pitali ste me što mislim o današnjim medijima. Ne razmišljam mnogo o njima. Potrebni su, valjda. Ima ih toliko da postoji mogućnost izbora.

MONITOR: Tokom prošlogodišnjeg FIATA kao pozitivne primjere spoja tradicije i savremenih tokova u crnogorskoj umjetnosti istakli ste pjesnika Vitomira Nikolića, reditelja Živka Nikolića i umjetnika Iliju Šoškića. Ima li sličnih primjera kod današnjih stvaralaca?
ĐURKOVIĆ: Ja sam njih trojicu tada uzeo kao primjer kako crnogorsko društvo i državne institucije, prije svega Ministarstvo kulture, ne brinu o svojim najboljim umjetnicima.Vito i Živko su već odavno mrtvi, za života im Crna Gora nije bila sklona, a Ilija Šoškić, koji je na sreću živ i veoma vitalan iako je zagazio u devetu deceniju života, dolazi iz Italije u kojoj živi u svoju zemlju kao neželjeni stranac. Priznatiji je u Evropi nego kod nas. Ilija se, kao što to nijesu radili ni Vito ni Živko, ne udvara političarima, on se s njima ne druži, on ih ne poznaje. On je davno izabrao da mu političari ne trebaju za ono što on stvara. Jedan značajan umjetnički pokret u Italiji vezan je za ime njegovo ime. Mislim da je potrebniji Ilija Šoškić Crnoj Gori nego Crna Gora njemu. Danas kod nas svako mazalo koje ima političara zaštitnika može da postane akademik ili profesor. I da dobije stan ili radni prostor o državnom trošku. Ali zato moraju biti na usluzi političarima. Moraju da zabavljaju političare i još da im aplaudiraju. To smo viđeli prije nekoliko godina na proslavi stogodišnjice prvog državnog pozorišta na Cetinju, kad su na kraju programa umjetnici sa scene aplaudirali državnom i partijskom vrhu koji je sjedio u parteru. Naravno, taj program je režirala državna rediteljka. Ali niko od umjetnika nije rekao: neću da aplaudiram političarima. Kvalitet više nije važan. Veze su važne. I priča o Iliji Šoškiću je priča o stanju u crnogorskoj kulturi.

MONITOR: U jednom intervjuu poslije premijere Otpada, 2002. godine, kazali ste da ,,mladi jedinu šansu vide u tome da odu odavde”. Da li ste što promijenilo od tog vremena?
ĐURKOVIĆ: Promijenilo se, kako nije. Od 2006. kad je Crna Gora ponovo stekla formalnu nezavisnost, jer o suštinskoj nezavisnosti nema govora, stanje se promijenilo na gore. Čini mi se da nema nikakve nade da ovo društvo ikad postane normalno. Toliko je loše da mora biti gore.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo