MONITOR: Jesu li energetski resursi ti koji posljednjih godina determinišu svjetsku politiku, nauštrb ideologije, tradicije i do sada usvojenih normi ponašanja?
LAZIĆ: Porastao je značaj svih resursa, od retkih metala, poljoprivrednog zemljišta do pijaće vode. Energetski resursi su u prvom planu, jer ništa nije moguće ni početi bez energije; u tehnološkim procesima, energija je ono čime se startuje. Otuda primat energetskim resursima, nafti, gasu, uglju, skriljcima, uranijumu.., a ne bi bilo iznenađenje da započne i borba za povoljne eolske ili sunčevite lokacije.
Globalizacija je umanjila značaj radne snage, čak i one izrazito obrazovane; danas složene programe, planiranja, istraživanja veoma uspešno mogu raditi i stručnjaci iz Indije, Vijetnama, Brazila ili Turske, naravno za četvrtinu ili čak osminu nadoknade u odnosu na kolege iz SAD, EU, Kanade. Podsetimo se da su Okupaciju Volstrita predvodili upravo IT i inženjeri drugih atraktivnih disciplina, za koje se do pre četiri, pet godina verovalo da ne mogu biti nezadovoljni uslovima u kompanijama, pogotovo da ne mogu postati višak. Inovacije napreduju tolikom brzinom da je neophodno stalno usavršavanje. I pored doobrazovanja može se desiti da očas postanete nepotrebni na tržištu rada.
Kompjuterizacija i automatizacija omogućuju lako umnožavanje robe, pri čemu se pojedine osobine čak mogu učiniti jedinstvenim, što stvara utisak unikata, pa se profitabilnost proizvoda masovne potrošnje sveo na pitanje obima. Time je dodatno naglašen značaj veličine i kupovne moći tržišta, uz resurse druga opsesija menadžera današnjice. Borba se vodi za resurse i tržišta, gotovo uporedo.
MONITOR: A kako ti globalni procesi utiču na nacionalne i regionalne politike pojedinih zemalja i velikih političkih zajednica kao što je EU?
LAZIĆ: Ne bih rekao da se politika vodi „nauštrb” ideologije, tradicije ili „opšte usvojenih vrednosti”. Ideologija se oblikuje tako da opravdava borbu za resurse i tržišta, „opšte usvojene vrednosti” su često nametnuta volja moćnijih i uticajnijih. Čini mi se da se ideologija i aktuelna borba za (energetske) resurse međusobno podupiru i podržavaju. Primer je prava ,,rusofobija” i neverovatno jednostrano izveštavanje zapadne štampe o aktuelnim događanjima u Ukrajini. Porošenko je nedavno, potpisujući u Ugovoru o pristupanju EU, klauzulu da Ukrajina neće umanjivati količine gasa koji se u Evropu transortuju gasovodom preko njene teritorije, praktično priznao da je krađa decenijama bila praksa i jedna od tehnika kojom su se koristili tranzicioni ukrajinski oligarsi; mediji i tu jednostavnu i lako vidljivu činjenicu prećutkuju.
MONITOR: Da li je očekivano ponašanje Njemačke u ukrajinskoj krizi u vezi sa sankcijama Zapada prema Rusiji? Da li Angela Merkel, vidljivo balansirajući u diplomatskom sukobu SAD i Rusije, hoće da očuva privilegije u energetskoj razmjeni, prije svega?
LAZIĆ: Ukrajina je po površini velika kao tri Francuske i tampon je između prirodnih partnera Rusije i Zapadne Evrope, prvenstveno Nemačke. Ne bih zbivanja u Ukrajini smatrao krizom, već potezom kojim se dugogodišnje partnerstvo EU i Rusije, od kojih jedan ima višak, drugi manjak svih fosilnih energenata, želi ometati, umanjiti, ako je moguće u celosti prekinuti. Decenijama je pripremana; ideološki naglim aktiviranjem 1,2 miliona ukrajinskih emigranata u Kanadi, delovanjem unijatskih crkava i rehabilitacijom davnašnjih zagovornika samostalne Ukrajine, kasnijih saradnika fašističkih okupatora. Oružano, militantne jedinice naconalističke mladeži godinama su pripremane po logorima u državama bivšeg Varšavskog bloka, a pod nadzorom privatih vojski iz SAD (koje vode penzionisani oficiri najmoćnije države) i CIA. Kako, uostalom, protumačiti prisustvo šefa CIA u Kijevu upravo pred razmah sukoba ukrajinske armije i federalističkih
(prororuskih) pobunjenika. U svemu su, kao i prilikom Ružičaste revolucije 2004. godine, ulogu imali i pojedinci iz Otpora, za koji se kasnije, takođe, ispostavio da je nastao u CIA- kuhinji, pod nametnutom mantrom da podstiče ,,šarene revolucije”.
Energetsko partnerstvo Rusije i Nemačke ustaljeno je još u vreme sovjetskih vremena, odnosno ,,istočnom politikom” Vilija Branta. Šreder je shvatio da raspad Varšavskog bloka prekomponuje Evropu, da su baltičke države dominantno proamerički, a ne proevropski, orijentisane; članstvo u EU im je više ekonomsko, dok su politički pod uticajem SAD, vojno su obožavaoci NATO pakta. Otuda je isforsirao gasovod Severni tok, kojim zaobilazi i Ukrajinu i Poljsku, direktno se povezujući s Rusijom, isporučiocem energenta. Rešenje se pokazalo spasonosnim po nemačke građane, ali je i Merkelovoj dopustio da previše balansira. Mislim da se preigrala, uostalom još su se neodgovornije poneli čelnici EU Barozo i Rompej. Osnovna je greška što su približavanje Ukrajine EU forsirali na takav način da istovremeno Rusiju udaljuju i od Ukrajine i od EU. Potpuno neracionalan pristup, i sa stanovišta Starog kontinenta i iz interesa ,,Debelog medveda”.
Poenta čitave igre je ko će prodavati fosilne energente na evropskom, najlukrativnijem, tržištu. Sada Norveška prodaje oko 165 milijardi kubika, ali postupno crpi ležišta i predviđa se da će polako umanjivati isporuku. Rusija isporuči godišnje 155 milijardi i ima mogućnost da udvostruči količine, pod uslovom da se sačine obavezujući dugoročni aranžmani od samog otvaranja naftnog polja.
MONITOR: Premijer Srbije Aleksandar Vučić nedavno se vratio iz Rusije s nekoliko ugovora u vezi s Južnim tokom, ali je javnost dočekala na nož tajnost ugovora, dodatno se žesteći na navodne benefite koje je Gaspromnjeft, naftna kćerka Gasporma, imala prilikom kupovine NIS-a?
LAZIĆ: Dok Rusija ne reši pitanje Južnog toka s EU i Bugarskom, najvažnijom državom na trasi zamišljenog budućeg gasovoda, ne verujem da se sklapaju bilo kakvi obavezujući ugovori. Više su to predugovori, memorandumi o namerama. Takođe, poboljšanja kreditiranja našeg udela su i posledica povoljnijih uslova na svetskom finansijskom tržištu. Ruska strana je poštovala i naše vešto pozicioniranje u ukrajinskom pitanju. Nama je nova trasa gasovoda neophodna radi boljeg i jeftinijeg širenja gasne mreže u Srbiji, ali i u bližem okruženju. Evropa je ponudila konekciju Niš – Sofija, odakle bi se pravci snabdevanja mogli diversifikovati, pošto Bugarska planira, ili radi, na povezivanju sa Rumunijom, Turskom i Grčkom. Ipak, svi potencijalni pravci su skromnog obima dotoka, a eventualno povećanje najviše zavisi od opredeljenja Grčke da li će graditi gasni terminal, protiv koga je više puta demonstrirano. Realno, Južni tok je potreba južnoevropskih država i mislim da je protivljenje odlazeće Evropske komisije više izraz političkog animoziteta prema Rusiji i podaničkog odnosa prema SAD, verovatno najnespsobnije evropske vlade u dosadašnjoj istoriji Unije.
Bijeli medvjedi
MONITOR: Vi ste zagovornik korišćenja termina „radnička klasa”, šireg čak i od dosta široko prihvaćenog izraza „prekarijat”, koji podrazumijeva sve koji žive od svog rada u nekoj vrsti najamnog statusa. Dobar dio „levlje” ljevice drži se starih marksističkih kategorija. Da li je dobro i korisno za politički uticaj ljevice, oživljavati stari i prilično jednostavan klasni pristup?
LAZIĆ: Više kao pomodarstvo, daleko od bilo kakvog ozbiljnijeg i osmišljenijeg političkog angažmana, u Srbiji nastupa veći broj ljevičarskih intelektualnih kružoka i anarhističkih skupina, mahom finansiranih od sabraće iz bogatijih država. Neverovatno je koliko se kruto drže klasičnih marksističkih termina i projekcija. Danas kada su svetski bankari postali multimilioneri zahvaljujući bonusima, a da nisu vlasnici niti jedne akcije, shvatanje kapitalista kao vlasnika nad sredstvima proizvodnje, radnika kao plaćenog najamanika prilično je površno. Električar koji svaki dan ulaže ušteđevinu i zaradu, rizikujući da sve izgubi, a sve da bi zaposlio sebe i dvoje rođaka, danas je bliži radniku najamniku od spominjanog bankara, pa čak i od zaposlenog u javnom sektoru koga zakonodavstvo i vladajuće (svoje) stranke, najveći kapitalisti u balkanskim državicama, časte nezarađenom platom i brane od gubitka radnog mesta više nego što se štite ,,beli medvedi”.
Ideologija i interesi
MONITOR: U programu Barka Obame u oba mandata a naročito u prvom, insistiralo se na novim i bezbjednim izvorima energije koji će smanjiti spoljnu zavisnost SAD. Gdje se i kako preko leđa zaraćenih strana u Ukrajini, prelamaju i američki energetski interesi?
LAZIĆ: Odlukom da uđu u ekološki spornu eksploataciju gasa i nafte iz uljnih škriljaca, SAD kalkulišu da bi do 2024. godine mogli biti veliki izvoznici gasa. Transportovali bi ga specijalnim tankerima, kao što danas rade Katar, Jamajka, Somalija, koji podrazumeva prevođenje u tečnost hlađenjem gasa na minus 120 stepeni, prevoz u takvim uslovima, te povratak u gasno stanje u terminalu zemlje primaoca gasa. Mada ima procena da je u pitanju izuzetno skupa tehnologija, Ameri cene da bi mogli biti glavni snabdevači Evrope. Naravno, i ovde je bazična pretpostavka dugoročnost početnih ugovora da bi se uopšte terminali na atlantskoj obali SAD od uvoznih transformisali u izvozne. Otuda borba za evropsko gasno tržište, otuda i potreba da se Rusija udalji od EU i Evrope u celosti.
Zanimljivo je da su i u ovom slučaju ideologija i ,,dostignute opšte norme” usaglašeni s energetskim interesima. Obično bučni zeleni nisu ni progovorili protiv škriljačne tehnologije dobijanja gasa, kojom se ekstremno zagađuje voda, a i izgradnja gasnih tankera i terminala ekološki je problematična.
Nastasja RADOVIĆ