Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽIVAN LAZIĆ, NOVINAR I EKONOMSKI ANALITIČAR: Borba za resurse i tržišta

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jesu li energetski resursi ti koji posljednjih godina determinišu svjetsku politiku, nauštrb ideologije, tradicije i do sada usvojenih normi ponašanja?
LAZIĆ: Porastao je značaj svih resursa, od retkih metala, poljoprivrednog zemljišta do pijaće vode. Energetski resursi su u prvom planu, jer ništa nije moguće ni početi bez energije; u tehnološkim procesima, energija je ono čime se startuje. Otuda primat energetskim resursima, nafti, gasu, uglju, skriljcima, uranijumu.., a ne bi bilo iznenađenje da započne i borba za povoljne eolske ili sunčevite lokacije.

Globalizacija je umanjila značaj radne snage, čak i one izrazito obrazovane; danas složene programe, planiranja, istraživanja veoma uspešno mogu raditi i stručnjaci iz Indije, Vijetnama, Brazila ili Turske, naravno za četvrtinu ili čak osminu nadoknade u odnosu na kolege iz SAD, EU, Kanade. Podsetimo se da su Okupaciju Volstrita predvodili upravo IT i inženjeri drugih atraktivnih disciplina, za koje se do pre četiri, pet godina verovalo da ne mogu biti nezadovoljni uslovima u kompanijama, pogotovo da ne mogu postati višak. Inovacije napreduju tolikom brzinom da je neophodno stalno usavršavanje. I pored doobrazovanja može se desiti da očas postanete nepotrebni na tržištu rada.

Kompjuterizacija i automatizacija omogućuju lako umnožavanje robe, pri čemu se pojedine osobine čak mogu učiniti jedinstvenim, što stvara utisak unikata, pa se profitabilnost proizvoda masovne potrošnje sveo na pitanje obima. Time je dodatno naglašen značaj veličine i kupovne moći tržišta, uz resurse druga opsesija menadžera današnjice. Borba se vodi za resurse i tržišta, gotovo uporedo.

MONITOR: A kako ti globalni procesi utiču na nacionalne i regionalne politike pojedinih zemalja i velikih političkih zajednica kao što je EU?
LAZIĆ: Ne bih rekao da se politika vodi „nauštrb” ideologije, tradicije ili „opšte usvojenih vrednosti”. Ideologija se oblikuje tako da opravdava borbu za resurse i tržišta, „opšte usvojene vrednosti” su često nametnuta volja moćnijih i uticajnijih. Čini mi se da se ideologija i aktuelna borba za (energetske) resurse međusobno podupiru i podržavaju. Primer je prava ,,rusofobija” i neverovatno jednostrano izveštavanje zapadne štampe o aktuelnim događanjima u Ukrajini. Porošenko je nedavno, potpisujući u Ugovoru o pristupanju EU, klauzulu da Ukrajina neće umanjivati količine gasa koji se u Evropu transortuju gasovodom preko njene teritorije, praktično priznao da je krađa decenijama bila praksa i jedna od tehnika kojom su se koristili tranzicioni ukrajinski oligarsi; mediji i tu jednostavnu i lako vidljivu činjenicu prećutkuju.

MONITOR: Da li je očekivano ponašanje Njemačke u ukrajinskoj krizi u vezi sa sankcijama Zapada prema Rusiji? Da li Angela Merkel, vidljivo balansirajući u diplomatskom sukobu SAD i Rusije, hoće da očuva privilegije u energetskoj razmjeni, prije svega?
LAZIĆ: Ukrajina je po površini velika kao tri Francuske i tampon je između prirodnih partnera Rusije i Zapadne Evrope, prvenstveno Nemačke. Ne bih zbivanja u Ukrajini smatrao krizom, već potezom kojim se dugogodišnje partnerstvo EU i Rusije, od kojih jedan ima višak, drugi manjak svih fosilnih energenata, želi ometati, umanjiti, ako je moguće u celosti prekinuti. Decenijama je pripremana; ideološki naglim aktiviranjem 1,2 miliona ukrajinskih emigranata u Kanadi, delovanjem unijatskih crkava i rehabilitacijom davnašnjih zagovornika samostalne Ukrajine, kasnijih saradnika fašističkih okupatora. Oružano, militantne jedinice naconalističke mladeži godinama su pripremane po logorima u državama bivšeg Varšavskog bloka, a pod nadzorom privatih vojski iz SAD (koje vode penzionisani oficiri najmoćnije države) i CIA. Kako, uostalom, protumačiti prisustvo šefa CIA u Kijevu upravo pred razmah sukoba ukrajinske armije i federalističkih

(prororuskih) pobunjenika. U svemu su, kao i prilikom Ružičaste revolucije 2004. godine, ulogu imali i pojedinci iz Otpora, za koji se kasnije, takođe, ispostavio da je nastao u CIA- kuhinji, pod nametnutom mantrom da podstiče ,,šarene revolucije”.

Energetsko partnerstvo Rusije i Nemačke ustaljeno je još u vreme sovjetskih vremena, odnosno ,,istočnom politikom” Vilija Branta. Šreder je shvatio da raspad Varšavskog bloka prekomponuje Evropu, da su baltičke države dominantno proamerički, a ne proevropski, orijentisane; članstvo u EU im je više ekonomsko, dok su politički pod uticajem SAD, vojno su obožavaoci NATO pakta. Otuda je isforsirao gasovod Severni tok, kojim zaobilazi i Ukrajinu i Poljsku, direktno se povezujući s Rusijom, isporučiocem energenta. Rešenje se pokazalo spasonosnim po nemačke građane, ali je i Merkelovoj dopustio da previše balansira. Mislim da se preigrala, uostalom još su se neodgovornije poneli čelnici EU Barozo i Rompej. Osnovna je greška što su približavanje Ukrajine EU forsirali na takav način da istovremeno Rusiju udaljuju i od Ukrajine i od EU. Potpuno neracionalan pristup, i sa stanovišta Starog kontinenta i iz interesa ,,Debelog medveda”.

Poenta čitave igre je ko će prodavati fosilne energente na evropskom, najlukrativnijem, tržištu. Sada Norveška prodaje oko 165 milijardi kubika, ali postupno crpi ležišta i predviđa se da će polako umanjivati isporuku. Rusija isporuči godišnje 155 milijardi i ima mogućnost da udvostruči količine, pod uslovom da se sačine obavezujući dugoročni aranžmani od samog otvaranja naftnog polja.

MONITOR: Premijer Srbije Aleksandar Vučić nedavno se vratio iz Rusije s nekoliko ugovora u vezi s Južnim tokom, ali je javnost dočekala na nož tajnost ugovora, dodatno se žesteći na navodne benefite koje je Gaspromnjeft, naftna kćerka Gasporma, imala prilikom kupovine NIS-a?
LAZIĆ: Dok Rusija ne reši pitanje Južnog toka s EU i Bugarskom, najvažnijom državom na trasi zamišljenog budućeg gasovoda, ne verujem da se sklapaju bilo kakvi obavezujući ugovori. Više su to predugovori, memorandumi o namerama. Takođe, poboljšanja kreditiranja našeg udela su i posledica povoljnijih uslova na svetskom finansijskom tržištu. Ruska strana je poštovala i naše vešto pozicioniranje u ukrajinskom pitanju. Nama je nova trasa gasovoda neophodna radi boljeg i jeftinijeg širenja gasne mreže u Srbiji, ali i u bližem okruženju. Evropa je ponudila konekciju Niš – Sofija, odakle bi se pravci snabdevanja mogli diversifikovati, pošto Bugarska planira, ili radi, na povezivanju sa Rumunijom, Turskom i Grčkom. Ipak, svi potencijalni pravci su skromnog obima dotoka, a eventualno povećanje najviše zavisi od opredeljenja Grčke da li će graditi gasni terminal, protiv koga je više puta demonstrirano. Realno, Južni tok je potreba južnoevropskih država i mislim da je protivljenje odlazeće Evropske komisije više izraz političkog animoziteta prema Rusiji i podaničkog odnosa prema SAD, verovatno najnespsobnije evropske vlade u dosadašnjoj istoriji Unije.

Bijeli medvjedi

MONITOR: Vi ste zagovornik korišćenja termina „radnička klasa”, šireg čak i od dosta široko prihvaćenog izraza „prekarijat”, koji podrazumijeva sve koji žive od svog rada u nekoj vrsti najamnog statusa. Dobar dio „levlje” ljevice drži se starih marksističkih kategorija. Da li je dobro i korisno za politički uticaj ljevice, oživljavati stari i prilično jednostavan klasni pristup?
LAZIĆ: Više kao pomodarstvo, daleko od bilo kakvog ozbiljnijeg i osmišljenijeg političkog angažmana, u Srbiji nastupa veći broj ljevičarskih intelektualnih kružoka i anarhističkih skupina, mahom finansiranih od sabraće iz bogatijih država. Neverovatno je koliko se kruto drže klasičnih marksističkih termina i projekcija. Danas kada su svetski bankari postali multimilioneri zahvaljujući bonusima, a da nisu vlasnici niti jedne akcije, shvatanje kapitalista kao vlasnika nad sredstvima proizvodnje, radnika kao plaćenog najamanika prilično je površno. Električar koji svaki dan ulaže ušteđevinu i zaradu, rizikujući da sve izgubi, a sve da bi zaposlio sebe i dvoje rođaka, danas je bliži radniku najamniku od spominjanog bankara, pa čak i od zaposlenog u javnom sektoru koga zakonodavstvo i vladajuće (svoje) stranke, najveći kapitalisti u balkanskim državicama, časte nezarađenom platom i brane od gubitka radnog mesta više nego što se štite ,,beli medvedi”.

Ideologija i interesi

MONITOR: U programu Barka Obame u oba mandata a naročito u prvom, insistiralo se na novim i bezbjednim izvorima energije koji će smanjiti spoljnu zavisnost SAD. Gdje se i kako preko leđa zaraćenih strana u Ukrajini, prelamaju i američki energetski interesi?
LAZIĆ: Odlukom da uđu u ekološki spornu eksploataciju gasa i nafte iz uljnih škriljaca, SAD kalkulišu da bi do 2024. godine mogli biti veliki izvoznici gasa. Transportovali bi ga specijalnim tankerima, kao što danas rade Katar, Jamajka, Somalija, koji podrazumeva prevođenje u tečnost hlađenjem gasa na minus 120 stepeni, prevoz u takvim uslovima, te povratak u gasno stanje u terminalu zemlje primaoca gasa. Mada ima procena da je u pitanju izuzetno skupa tehnologija, Ameri cene da bi mogli biti glavni snabdevači Evrope. Naravno, i ovde je bazična pretpostavka dugoročnost početnih ugovora da bi se uopšte terminali na atlantskoj obali SAD od uvoznih transformisali u izvozne. Otuda borba za evropsko gasno tržište, otuda i potreba da se Rusija udalji od EU i Evrope u celosti.

Zanimljivo je da su i u ovom slučaju ideologija i ,,dostignute opšte norme” usaglašeni s energetskim interesima. Obično bučni zeleni nisu ni progovorili protiv škriljačne tehnologije dobijanja gasa, kojom se ekstremno zagađuje voda, a i izgradnja gasnih tankera i terminala ekološki je problematična.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo