Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN MAROVIĆ, LIDER OTPORA: Od protesta do pokreta

Objavljeno prije

na

Teška vremena ponekad ostanu sažeta u nekom simbolu. Simbol čak može da postane i svjetski „brend”. To se desilo sa Narodnim pokretom Otpor koji je od studentskog protesta prerastao u opštenarodni i takav bio ključan za obaranje Slobodana Miloševića. Sa množenjem raznih pobuna i revolucija po svijetu, ljudi iz nekadašnjeg Otpora navode se kao važni savjetodavci ili čak „treneri” pobunjenika za nenasilne metode otpora. Šta je u tome najvažnije i šta ostaje kao neka vrsta „samovaspitanja” građana razgovarali smo za Monitor sa Ivanom Marovićem, jednim od predvodnika Otpora iz devedesetih. MONITOR: Kada ste 1998. u vrijeme najvećeg udara Miloševićevog režima na medije i građanske institucije u Srbiji i Jugoslaviji osnivali Narodni pokret Otpor koliko vam je bilo važno da vas građani razlikuju od neuspješne partijske opozicije?
MAROVIĆ: Još za vreme studentskog protesta 1996. nastojali smo da se razlikujemo od partijske opozicije. Otpor je nastavak studentskog protesta pa je i ta nepartijska tekovina protesta očuvana u Otporu. Inače se borba protiv Mioševića može podeliti na dve faze – prvu u kojoj su nosioci borbe stranke i drugu u kojoj vodeću ulogu preuzimaju nestranačke organizacije – studentske, nevladine organizacije, ali i nezavisni mediji… Upravo je protest 1996. ta prekretnica i rađanje nestranačke opozicije, među kojom vodeću ulogu igrao Otpor.

MONITOR: Smatra se da je NP Otpor najviše doprinio masovnosti otpora Miloševiću 2000. godine. Svuda je, pokazalo se to i kasnije u pobunama, ružičastim i jasmin revolucijama, najteže izvući ljude iz stabilnosti njihovog očajanja. Kako probuditi i ohrabriti građane?
MAROVIĆ: Građani su često apatični, uplašeni, nekad čak u očaju, a to je posledica upravo aktivnosti političke elite, kako one na vlasti tako i one u opoziciji. Mobilizacija građana, kako je vidimo mi organizatori Otpora, upravo se sastoji u neposrednom uključivanju građana u politiku, zaobilaženja političara kao posrednika. Zato pokret kao što je Otpor građani ne mogu podržavati kao neku stranku, već se moraju uključiti u aktivnosti pokreta koje na kraju kulminiraju u građanskoj neposlušnosti koja je fatalna za vladajući režim.

MONITOR: U Crnoj Gori je nedavno, kako su sami Crnogorci zaključili, održan prvi pravi građanski masovni protestni skup. Kako održati pažnju građana bez partijske logistike?
MAROVIĆ: Veoma je važno da dođe do transformacije iz protesta u pokret, jer jedino pokret može da održi pritisak na donosioce odluka dovoljno dugo ne bi li oni doneli prave odluke. Protest karakteriše energija i entuzijazam, ali nažalost ta energija se rasipa često pre nego što se ostvare rezultati. Pokret s druge strane može da izgradi određenu strukturu što omogućava njegovu dugovečnost, a za razliku od partija, pokret mobiliše aktiviste i van te strukture, što je neophodan uslov za njegovo omasovljenje.

MONITOR: Jesenas ste primijećeni na Menhetnu, među aktivistima pokreta Okupacija Volstrita. Brzo su stigle optužbe na vaš račun, sa različitih strana u samim SAD. Koliko je danas američko društvo ucijenjeno raznim kampanjama protiv „socijalista” i „revolucionara”?
MAROVIĆ: Upravo sam se vratio sa još jedne posete Menhetnu i pripadicima pokreta Okupacije Vol Strita. Oni se trenutno nalaze na prekretnici koju sam maločas pomenuo, u pitanju je transformacija iz protesta u pokret. Ako uspeju u tome, igraće značajniju ulogu u političkom životu SAD. U suprotnom neće moći da se omasove, što će ih gurnuti na margine. Do sada su uspeli da ukažu na problem, da iskažu svoje nezadovoljstvo, da utvrde nenasilni metod svoje borbe, a sada moraju da obznane dalji smer i konačno konkretizuju ciljeve. Moja uloga tamo je minimalna i čisto savetodavna, tako da se ne obazirem na te optužbe.

MONITOR: Izgleda da je posljednje a i najefikasnije oružje protiv diktatora njegovo ismijavanje. Kao kada su negdje u Srbiji policajci ukrali onu Otporovu ćurku koja je asocirala na Mirjanu Marković. Smijeh oslobađa straha?
MAROVIĆ: To je bilo u Kragujevcu, ako se dobro sećam, i nisu ukrali ćurku nego su je uhapsili. Smeh oslobađa straha građane, to je veoma važno, ali ima tu još nešto – smeh takođe razara lojalnost u ovom slučaju policije prema režimu, jer režim koji primorava policiju da hapsi ćurke, nije režim koji bi trebalo braniti svim sredstvima.

MONITOR: Interesantno je da je pokret Otpor prestao da zanima građane kada je jedan njegov dio postao stranka i izašao na izbore. Mislite li da je to neka zakonomjernost ili tek posljedica konkretne situacije u Srbiji 2003?
MAROVIĆ: Slična stvar se dogodila omladinskim pokretima u drugim zemljama, najnoviji slučaj je Egipat, gde su aktivisti koji su izneli revoluciju loše prošli na izborima. U slučaju Otpora, mi smo ponudili svoj program, narod je rekao „Ne hvala”, mi smo rekli „Molim lepo” i ugasili organizaciju. Voleo bih da je još neka stranka ili političar u Srbiji učinio nešto slično, ali mi to nije poznato. Mada ja slabo pratim politiku u Srbiji, tako da možda ima takvih, samo ja ne znam za njih.

MONITOR: Političke stranke u Srbiji na ovim izborima vode autističnu kampanju obećavajući najčešće ono u čemu su upravo bili najgori. Kako da se snađemo u ovakvoj vrsti tek formalne demokratije bez šanse za dobar izbor?
MAROVIĆ: Samo direktno uključivanje građana u politiku. Sve slobode koje smo izborili, izborili smo direktnim angažmanom, sve ustupke koje smo iskamčili, iskamčili smo direktnim pritiskom. Sad je kasno za ove izbore, ali već sedmog maja građani bi trebalo da počnu sa pripremama za sledeće izbore, da se nameće tema sledećih izbora, da se formulišu zahtevi, da se povećava participacija i konačno da se vrši pritisak. Samo tako će na sledećim izborima političari igrati onako kako građani budu svirali. U suprotnom, ako prepustimo politiku političarima, imaćemo na vlasti autističnu elitu koja ume jedino da razgovara sama sa sobom.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo