Povežite se sa nama

OKO NAS

ŽIVOT OSOBA SA INVALIDITETOM: Kako savladati prepreke

Objavljeno prije

na

Marija Šćepanović je rođena u Bijelom Polju. Po struci je pravnica. Na Univerzitetu Crne Gore završila je prošle godine i specijalističke studije. Prije dvije godine dobila je nagradu 19. decembar Glavnog grada, za prosjek 9,90. Od rođenja boluje od cerebralne paralize i korisnica je elektromotornih kolica.

,,Željela sam da odradim pripravnički u nekom od sudova, ali mi nije omogućeno ni da uđem u zgradu Osnovnog suda kako treba. Tačno je da tamo postoji rampa, ali ja bih neke ljude koji rade u Sudu postavila u moju poziciju da vidim da li bi uspjeli da izađu uz tu rampu”, kaže Marija u razgovoru za Monitor.

Skoro nijedna državna institucija još nije na adekvatan način dostupna osobama sa invaliditetom. Tako su pored nemanja volje da se osobe sa invaliditetom zaposle u državnim institucijama, jedan od najvećih problema fizičke barijere. Osnovni sud u Podgorici, recimo, ima rampu, ali nije urađena po standardima i lift ne radi. Ali, Sud nije jedini loš primjer.

Marija radi u Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore, u pravnoj kancelariji.

Za Monitor kaže da iako je očekivala adekvatan tretman od strane društva, nije joj ni Devetnaestodecembarska nagrada, pomogla u uklanjanju stereotipa i predrasuda.

Prisjeća se dodjele nagrade: ,,I tada su moja kolica i moj invaliditet, nažalost, bili u prvom planu. Prilikom primanja nagrade doživjela sam neprijatnu scenu. Organizatori ceremonije odbili su da me popnu na binu”. Dobili su i kritike od tadašnje američke ambasadorke Sju Kej Braun: „Morali ste pronaći način da Mariju popnete na binu, da primi nagradu kao ostali učesnici”.

Nagrade se dodjeljuju u Crnogorskom narodnom pozorištu, u kojem postoji rampa koja je prilagođena osobama sa invaliditetom. Međutim, ko želi ući na sporedni ulaz sa rampom, to mora ranije najaviti.

,,Ja sam, kako kažu – ona u kolicima. U očima našeg naroda to sam prije svega, bez obzira na postignuti uspjeh.I stvarno, uprkos mom školovanju i uspjehu mogu samo da radim u NVO”.

Marija je studentske dane provela u studentskom domu – tzv. Plavom dvoru. Sjeća se da je prve dvije godine fakulteta, u dom ulazila zahvaljujući pomoći njene najbolje drugarice Milojke Tmušić. Tokom 2012. dom je prilagođen za osobe sa invaliditetom, izgrađena je rampa, lift. Iste godine urađena je i rampa za pristup studenskoj menzi.

Marija ističe da bi bilo veoma dobro i korisno da, sem Podgorice, i u ostalim crnogorskim gradovima domovi zdravlja budu pristupačni. Kaže da je Klinički centar donekle pristupačan, ali i da u Poliklinici u okviru Kliničkog centra, recimo, kada lift stane, osobe sa invaliditetom imaju veliki problem da uđu.

,,Rampe se često postavljaju a da se ne vodi računa o nagibu, možemo ih uočiti kroz grad, postavljaju se neadekvatno i ne služe svojoj namjeni. Ipak, raduje činjenica da se rješava problem visokih ivičnjaka”.

Marija smatra da bez obzira na to koliko se govori i skreće pažnja na propuste, prlike se mijenjaju sporo.

,,Zakon o izgradnji objekata donijet je 2008. godine, prošao je petogodišnji rok da se objekti u javnoj upotrebi prilagode potrebama osoba sa invaliditetom, taj posao još nije završem. Nijedna institucija, do sada, u potpunosti nije prilagođena osobama sa invaliditetom. To govori o tome koliko smo napredovali”.

Marija ističe da su joj najveća podrška bili roditelji. Kaže

da nisu bili tipični. ,,Izuzetno sam im zahvalna. Nisu me sputavli bez obzira na moj invaliditet, iako su mnogi govorili kad već imam invaliditet da sjedim doma. Moji su roditelji često imali više vjere u mene, u moje sposobnosti, nego ja sama. Da su oni bili drugačiji, da je situacija bila drugačija, ne bih nagradom okončala studije, ne bih zasnovala radni odnos”, kaže Marija.

Uvjerena je da će prije ili kasnije ostvariti svoj cilj da radi u nekoj od državnih institucija. Najviše bih voljela u Osnovnom sudu, uz osmijeh kaže: ,,Kada se situacija promijeni na terenu”.

Milenko Vojičić, koordinator programa za pristupačnost u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), za Monitor kaže: ,,Osobe sa invaliditetom treba da imaju pristup, kao i drugi i to svuda – u prevoznim sredstvima, institucijama sistema, drugim objektima, informacijama, komunikacionim tehnologijama, uslugama… U svim ovim oblastima i dalje postoje ogromne prepreke. Vlada Crne Gore je prije osam godina potpisala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom kao i Opcioni protokol. U Konvenciji , kao jedno od osnovnih načela navedena je pristupačnost, kao i mjere koje će uključivati identifikaciju i uklanjanje prepreka”.

Nijedan objekat u javnoj upotrebi u Crnoj Gori nije u potpunosti prilagođen osobama sa invaliditetom, u skladu sa propisanim standardima, kaže Vojičić.

Zato je Miroslava Mima Ivanović, pravnica i koordinatorka u UMHCG, na Dan ljudskih prava prošle godine, zbog nemoći da kolicima preskoči mnogo stepenica u Skupštini Crne Gore napisala na svom profilu: „Ne pamtim kad sam posljednji put plakala, ali današnje suze ću dugo pamtiti. To su suze svih osoba s invaliditetom, suze koje rijetko klize niz obraze, suze koje peku iznutra neprestano, suze o kojima malo osoba s invaliditetom javno priča. Suze zbog stalnog gaženja ljudskog dostojanstva… Suze, jer se na Dan ljudskih prava na drugi sprat Skupštine, do koga ima preko 50 stepenica, nijesam mogla kolicima da dođem i to na raspravu Pristupačnost za lica sa invaliditetom. Govorili su da smo suviše skupi, da treba da budemo racionalni i strpljivi, da je mjesto sasvim odgovarajuće za datu temu, da nije važno kako negdje uđemo nego kako nas dočekaju”.

Miroslava Ivanović je zbog svega podnijela tužbu protiv Skupštine Crne Gore zbog nepristupačnog prilaza licima sa invaliditetom i diskriminacije.

Pet godina od usvajanja zakona, država je donijela prvi Akcioni plan za prilagođavanje trinaest prioritetnih objekata. To je trebalo da se uradi još prošle godine, ali plan još nije realizovan. Prilagođavanje se odnosi na površine u javnoj upotrebi: šetališta, pješačke prelaze, parkove, parkinge, kao i na objekte u javnoj upotrebi, stambene, poslovne objekte i tako dalje.

Zbog toga Marija i mnogi koji imaju invaliditet sličan njenom, ne mogu da nađu stanove u kojima samostalno mogu da žive, jer su im nepristupačni ulazi stambenih zgrada.

Uzalud zakoni koji propisuju pristupačnost svima. Oni često ostaju mrtvo slovo na papiru.

Teuta NURAJ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo