Povežite se sa nama

OKO NAS

ŽIVOT OSOBA SA INVALIDITETOM: Kako savladati prepreke

Objavljeno prije

na

scepanovic

Marija Šćepanović je rođena u Bijelom Polju. Po struci je pravnica. Na Univerzitetu Crne Gore završila je prošle godine i specijalističke studije. Prije dvije godine dobila je nagradu 19. decembar Glavnog grada, za prosjek 9,90. Od rođenja boluje od cerebralne paralize i korisnica je elektromotornih kolica.

,,Željela sam da odradim pripravnički u nekom od sudova, ali mi nije omogućeno ni da uđem u zgradu Osnovnog suda kako treba. Tačno je da tamo postoji rampa, ali ja bih neke ljude koji rade u Sudu postavila u moju poziciju da vidim da li bi uspjeli da izađu uz tu rampu”, kaže Marija u razgovoru za Monitor.

Skoro nijedna državna institucija još nije na adekvatan način dostupna osobama sa invaliditetom. Tako su pored nemanja volje da se osobe sa invaliditetom zaposle u državnim institucijama, jedan od najvećih problema fizičke barijere. Osnovni sud u Podgorici, recimo, ima rampu, ali nije urađena po standardima i lift ne radi. Ali, Sud nije jedini loš primjer.

Marija radi u Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore, u pravnoj kancelariji.

Za Monitor kaže da iako je očekivala adekvatan tretman od strane društva, nije joj ni Devetnaestodecembarska nagrada, pomogla u uklanjanju stereotipa i predrasuda.

Prisjeća se dodjele nagrade: ,,I tada su moja kolica i moj invaliditet, nažalost, bili u prvom planu. Prilikom primanja nagrade doživjela sam neprijatnu scenu. Organizatori ceremonije odbili su da me popnu na binu”. Dobili su i kritike od tadašnje američke ambasadorke Sju Kej Braun: „Morali ste pronaći način da Mariju popnete na binu, da primi nagradu kao ostali učesnici”.

Nagrade se dodjeljuju u Crnogorskom narodnom pozorištu, u kojem postoji rampa koja je prilagođena osobama sa invaliditetom. Međutim, ko želi ući na sporedni ulaz sa rampom, to mora ranije najaviti.

,,Ja sam, kako kažu – ona u kolicima. U očima našeg naroda to sam prije svega, bez obzira na postignuti uspjeh.I stvarno, uprkos mom školovanju i uspjehu mogu samo da radim u NVO”.

Marija je studentske dane provela u studentskom domu – tzv. Plavom dvoru. Sjeća se da je prve dvije godine fakulteta, u dom ulazila zahvaljujući pomoći njene najbolje drugarice Milojke Tmušić. Tokom 2012. dom je prilagođen za osobe sa invaliditetom, izgrađena je rampa, lift. Iste godine urađena je i rampa za pristup studenskoj menzi.

Marija ističe da bi bilo veoma dobro i korisno da, sem Podgorice, i u ostalim crnogorskim gradovima domovi zdravlja budu pristupačni. Kaže da je Klinički centar donekle pristupačan, ali i da u Poliklinici u okviru Kliničkog centra, recimo, kada lift stane, osobe sa invaliditetom imaju veliki problem da uđu.

,,Rampe se često postavljaju a da se ne vodi računa o nagibu, možemo ih uočiti kroz grad, postavljaju se neadekvatno i ne služe svojoj namjeni. Ipak, raduje činjenica da se rješava problem visokih ivičnjaka”.

Marija smatra da bez obzira na to koliko se govori i skreće pažnja na propuste, prlike se mijenjaju sporo.

,,Zakon o izgradnji objekata donijet je 2008. godine, prošao je petogodišnji rok da se objekti u javnoj upotrebi prilagode potrebama osoba sa invaliditetom, taj posao još nije završem. Nijedna institucija, do sada, u potpunosti nije prilagođena osobama sa invaliditetom. To govori o tome koliko smo napredovali”.

Marija ističe da su joj najveća podrška bili roditelji. Kaže

da nisu bili tipični. ,,Izuzetno sam im zahvalna. Nisu me sputavli bez obzira na moj invaliditet, iako su mnogi govorili kad već imam invaliditet da sjedim doma. Moji su roditelji često imali više vjere u mene, u moje sposobnosti, nego ja sama. Da su oni bili drugačiji, da je situacija bila drugačija, ne bih nagradom okončala studije, ne bih zasnovala radni odnos”, kaže Marija.

Uvjerena je da će prije ili kasnije ostvariti svoj cilj da radi u nekoj od državnih institucija. Najviše bih voljela u Osnovnom sudu, uz osmijeh kaže: ,,Kada se situacija promijeni na terenu”.

Milenko Vojičić, koordinator programa za pristupačnost u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), za Monitor kaže: ,,Osobe sa invaliditetom treba da imaju pristup, kao i drugi i to svuda – u prevoznim sredstvima, institucijama sistema, drugim objektima, informacijama, komunikacionim tehnologijama, uslugama… U svim ovim oblastima i dalje postoje ogromne prepreke. Vlada Crne Gore je prije osam godina potpisala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom kao i Opcioni protokol. U Konvenciji , kao jedno od osnovnih načela navedena je pristupačnost, kao i mjere koje će uključivati identifikaciju i uklanjanje prepreka”.

Nijedan objekat u javnoj upotrebi u Crnoj Gori nije u potpunosti prilagođen osobama sa invaliditetom, u skladu sa propisanim standardima, kaže Vojičić.

Zato je Miroslava Mima Ivanović, pravnica i koordinatorka u UMHCG, na Dan ljudskih prava prošle godine, zbog nemoći da kolicima preskoči mnogo stepenica u Skupštini Crne Gore napisala na svom profilu: „Ne pamtim kad sam posljednji put plakala, ali današnje suze ću dugo pamtiti. To su suze svih osoba s invaliditetom, suze koje rijetko klize niz obraze, suze koje peku iznutra neprestano, suze o kojima malo osoba s invaliditetom javno priča. Suze zbog stalnog gaženja ljudskog dostojanstva… Suze, jer se na Dan ljudskih prava na drugi sprat Skupštine, do koga ima preko 50 stepenica, nijesam mogla kolicima da dođem i to na raspravu Pristupačnost za lica sa invaliditetom. Govorili su da smo suviše skupi, da treba da budemo racionalni i strpljivi, da je mjesto sasvim odgovarajuće za datu temu, da nije važno kako negdje uđemo nego kako nas dočekaju”.

Miroslava Ivanović je zbog svega podnijela tužbu protiv Skupštine Crne Gore zbog nepristupačnog prilaza licima sa invaliditetom i diskriminacije.

Pet godina od usvajanja zakona, država je donijela prvi Akcioni plan za prilagođavanje trinaest prioritetnih objekata. To je trebalo da se uradi još prošle godine, ali plan još nije realizovan. Prilagođavanje se odnosi na površine u javnoj upotrebi: šetališta, pješačke prelaze, parkove, parkinge, kao i na objekte u javnoj upotrebi, stambene, poslovne objekte i tako dalje.

Zbog toga Marija i mnogi koji imaju invaliditet sličan njenom, ne mogu da nađu stanove u kojima samostalno mogu da žive, jer su im nepristupačni ulazi stambenih zgrada.

Uzalud zakoni koji propisuju pristupačnost svima. Oni često ostaju mrtvo slovo na papiru.

Teuta NURAJ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo