U samo tri seoske ambulante na području kolašinske opštine ordinira ljekar opšte medicine Doma zdravlja i to jednom nedjeljno po nekoliko sati. Ni u jednoj seoskoj ambulanti, za razliku od prije 10-15 godina, nema medicinskog tehničara. To znači da čak i kad i pregled obave blizu svoje kuće, mještani su prinuđeni da do grada idu za terapiju, bilo da je riječ o tabletama, injekcijama ili infuziji. To je za mnoge i ogroman napor i prilično veliki trošak, jer su mnoga sela kolašinske opštine od grada udaljena i više od 25 kilometara. Takvo stanje još dugo neće biti promijenjeno, a malo se čini i da se zaustavi propadanje ambulanti u ruralnom dijelu opštine.
Iako je Dragovića Polje jedno od rijetkih sela gdje svakog četvrtka može obaviti pregled u mjesnoj ambulanti, mještanin Saša Dragović tvrdi da je to daleko od onog što bi bio zadovaljavajući nivo zdravstvene zaštite.
„Ovaj kraj ima 550 stanovnika i zaslužuje više kada je riječ o zdravstvenoj zaštiti. Možda je dolazak ljekara jednom nedjeljno dovoljno, ali fali još mnogo toga da bismo bili zadovoljni. Za terapiju se mora do grada, a treba imati na umu i stare ljude s minimalnim primanjima”, kaže on.
Dragović objašnjava da je seoska ambulanta „u očajnom stanju”. Od četiri, nekad pristojne prostorije, sada je u funkciji samo jedna. Medicinski tehničar odavno nije stalno angažovan u tom selu. Dragović kaže da bi, uz adaptaciju ambulante, bilo moguće napraviti i uslovan stan, ukoliko bi nadležni odlučili da opredijele novac za rad saniteta u tom selu.
„Ambulanta je sada ruina. Prije dvije godine smo ovdje organizovali akciju dobrovoljnog davanja krvi, pa smo to obavljali u hodniku jer nije bilo moguće nigdje drugo. To dovoljno govori. Stalno zaposleni medicinski tehničar bi mnogo značio, jer ljudi ne bi morali za injekcije do grada. Mislim da selo to zaslužuje. To bi olakšalo i mještanima sela koja su od Dragovića Polja udaljena po sedam-osam kilomatara, kojima je zaista problem da stignu do Kolašina”, tvrdi on.
Dragović nastoji , kako kaže, da privuče pažnju potencijalnih donatora, koji bi bili voljni da finansiraju adaptaciju objekta u kojem se nalazi ambulanta.
Nešto zadovoljniji zdravstvenom zaštitom su mještani Bara Kraljskih, drugog sela u kojem ordiniraju ljekari kolašinskog Doma zdravlja. To selo je znatno bliže i povezano mnogo boljim putem s gradom nego ona u Gornjoj Morači, pa Duško Đinović smatra da je činjenica što ljekar i sanitet srijedom po nekoliko sati rade u mjesnoj ambulanti zadovoljavajuća.
U Manastiru Morača, iako hvale doktorku koja im dolazi svakog četvrtaka, kažu, mogla bi se mnogo kvalitenije organizovati zdravstvena služba.
„Osnovna mana je pravilo da se prima samo 15 pacijenata, a onih koji žele pregled obično bude mnogo više. Doktorka je dobra i brižljiva, ostalo osoblje je takođe profesionalno, ali ovo je veliko selo sa staračkim domaćinstvima, pa bi trebalo češće da nam dolaze. U ambulanti u Manastriru Morača je nekada stalno bio zaposlen i sanitet, ali toga odavno nema”, kažu Donjomoračani.
Taj kraj, podsjećaju, nekad je bio opština s razvijenim službama, pa je i kad je riječ o zdravstvenoj zaštiti prednjačio. Zbog toga ih, kažu mještani Manstira Morača, i pored truda nadležnih u kolašinskom Domu zdravlja sadašnje stanje ne može zadovoljiti.
To su utisci onih koji imaju sreće što su njihova sela obuhvaćena organizacijom zdrastvene zaštite na seoskom području. U drugima je stanje još mnogo gore, a mještanima znatno veći napor stići do najbližeg ljekara. Na primjer, u selu Vranještica, do kojeg su putevi veći dio zime neprohodni, malobrojni mještani, koji nemaju gdje da odu, muku muče da stignu do grada, pa tako i do ljekara. Vožnja taksi terenskim vozilima do tog dijela opštine košta i po 30 do 40 eura u jednom pravcu, pa kažu, da ih zdravstvena zaštita „papreno” košta.
„Da sam u Podgorici, za ove pare koje dajem taksistima da bih stigla do Doma zdravlja, mogla bih da se liječim u privatnim klinikama. Srećom solidnog sam zdravstvenog stanja, ali mene i uzimanje ljekova skupo košta. Kod ljekara idem tek ako imam i drugog posla u gradu, recimo da nabavim namirnice. Nekad iskoristim i to što ljekar dolazi u Bare Kraljske, mada rijetko se poklopi da mi je pregled potreban baš srijedom”, kaže jedna srednjovječna Vranještičanka.
No, u razgovoru s nadležnim u kolašinskom Domu zdravlja stiče se utisak da je u okviru raspoloživih novčanih i drugih mogućnosti učinjeno najviše što je moguće.
,,Pružanje kvalitetnih zdravstvenih usluga na prostoru od oko 900 kvadratnih kilometara, podijeljenih na 19 mjesnih zajednica, predstavlja izuzetno kompleksan i zahtjevan posao. Ulažući velike napore, smatram da Dom zdravlja na zadovoljavajući način pruža zdravstvenu zaštitu kako stanovništvu gradskog područja tako i u mjesnim centrima. Pružanje zdravstvenih usluga stanovništvu udaljenih seoskih područja organizovano je kroz punktove u Barama Kraljskim, Dragovića Polju i Manastiru Morači”, kaže direktorica te ustanove Dragica Popović.
Prema njenim riječima, u seoskim ambulantama gdje ne ordiniraju ljekari, stiže patronaža. Ona kaže da se ljekari i tehničari maksimalno trude da izađu u susret mještanima ruralnog dijela opštine i čine sve što mogu. Nerijetko su tokom nevremena zimi dovodili u opasnost i sebe i vozače, trudeći se da odgovore na poziv iz nekog zavejanog sela.
Adaptacija ambulanti i angažovanje osoblja u njima prevazilazi i nadležnost i mogućnosti te ustanove.
Direktorica Popović kaže da je profesionalno i u skladu s propisima organizovan i proces sistematskih pregleda djece po seoskim školama, kao i vakcinacije. Za sve to, kaže ona, izdvajaju se znatna sredstva i ulaže trud osoblja, s obzirom na udaljenost sela i loše puteve. Za više od toga nema uslova.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ