Povežite se sa nama

OKO NAS

ŽIVOT ROMKINJA: Promjene su počele

Objavljeno prije

na

Fatima Bejzaku, ima 36 godina. Živi u Podgorici, u izbjegličkom naselju Vrela ribnička, kod roditelja, sa najmlađim sinom koji ima pet godina. Troje starije djece, morala je da napusti.

,,Bila sam u braku 18 godina. Otišla sam od supruga kad sam otkrila da me vara. On je ostao u Italiji, gdje sam neko vrijeme i ja sa njim živjela. Radili smo tamo, trgovali posteljinom. Troje naše djece je sada kod njegove majke, a kod mene je samo najmlađi sin. Ja se, eto, nijesam udala na silu, brak nije bio ugovoren, već iz ljubavi. Pobjegla sam sa njim, protiv volje mojih roditelja. Prije braka izlazili smo dvije godine. Nakon što sam otišla iz roditeljske kuće, majku nisam viđela šest godina. I šta se desilo na kraju, vratila sam se roditeljima.”

Kaže da joj nije lako. Morala je da ostavi ćerku i dva starija sina, pošto ne radi, pa nema ni za hranu. Sin koji je sa njom, ima ozbiljnih zdravstvenih problema, alergija na gluten i veoma je teško obezbijediti sve što je potrebno za njega. Inače, Fatima nema državljanstvo Crne Gore. Rođena je na Kosovu. ,,To što nemam papire dodatno mi pravi probleme, jer ne mogu da ostvarim mnoga prava. Nijesam išla u školu, nijesam imala stalni posao, ali sam ipak smogla hrabrosti da napustim supruga, kad me iznevjerio.”

Fatima je netipična Romkinja. Udala se svojom voljom i razvela takođe – svojom voljom. Uobičajeno je u njenoj zajednici da se brakovi ugovaraju, a kasnije da se trpi, ma šta da se dešava. Broj razvedenih brakova veoma je mali. „Naši su običaji teški. Bogu hvala da su me roditelji primili nazad sa sinom, što se ne dešava često”, kaže Fatima i ističe da bi voljela da njena djeca završe školu. Starija već idu u školu i nada se da će njihova budućnost biti bolja.

„Evo da sam ja imala školu sve bi drukčije bilo. Ovako nemam ništa, ali sam ipak uspjela da se izborim za neku svoju slobodu”. Ona se protivi tradiciji ugovorenih brakova. Kaže da se nada da će njena ćerka sama izabrati put, da će se udati za koga želi i da neće biti potrebe da bježi od roditelja, kao što je ona uradila. „Ne možemo mi birati za našu djecu, najbolje oni znaju ko im odgovara.”

Problem ugovorenih brakova kod Roma postao je vidljiviji posljednjih godina, jer se o ovom običaju javno govori. Više aktivista bavilo se tim pitanjem, posebno zbog toga što se dešava da se ugovaraju brakovi i među djecom, a to se kosi sa zakonima Crne Gore. O ovom se problemu sada govori i unutar same romske zajednice. Fatimina odlučnost da priča javno o svom primjeru i pravu na izbor, ne samo kada je u pitanju udaja, već kada je u pitanju i razvod, svjedoči o promjenama.

Hikmeta Beriša rođena je u Podgorici, u četrnaestočlanoj porodici. Opismenila se sa 19 godina, kada je upisala prvi razred zahvaljujući projektu Druga šansa, Fondacije za stipendiranje Roma i Egipćana. Preko projekta je završila prva četiri razreda. ,,Nakon toga sam otišla da radim na primorje. Tamo sam upoznala divnog profesora iz Rožaja, koji mi je pomogao da završim vanredno cijelu osnovnu školu”. Ona ističe da joj je obrazovanje donijelo slobodu. Zaposlila se, radi kao frizerka. Ima i svoj salon, ali radi još dodatno kod drugog poslodavca. Važna je, ističe emancipacija žena. „Jedino se tako možemo otrgnuti od onog lošeg u tradiciji, od toga da sa nama raspolažu kako hoće, da nas udaju na silu i protiv naše volje, a kasnije u braku da moramo biti pokorne.” Hikmeta posebno navodi da se žene moraju suprostaviti nasilju u porodici, da ne treba da trpe i da one same, uz podršku društva, treba da se izbore za bolji položaj i u porodici i u zajednici.

Psihološkinja Radmila Stupar–Đurišić ističe za Monitor da se nekada vjerovalo da ugovoreni brakovi pružaju sigurnost – porodice su se poznavale, bili su upoznati sa kim im se djeca povezuju, znali su da li je u toj novoj porodici bilo alkoholizma, bolesti ili neke druge vrste problema i to generacijama. Ugovoreni brakovi u prošlosti nijesu bili karakteristični samo za romsku populaciju, već i za većinsko stanovnišvo u Crnoj Gori. Sada je to rijedak slučaj u savremenom svijetu, ali su se stari običaji još zadržali kod Roma. „Problem je što romsku tradicijiu karakterišu ugovoreni brakova i između djece. To je užasno, zato što dijeca nijesu spremna ni psihički, ni emocionalno za brak. Neophodno je da društvena zajednica donese cijeli niz mjera kako bi se to mijenjalo”, kaže Stupar-Đurišić. Ugovoreni brakovi će iščeznuti i iz romske tradicije, kada bude veći broj obrazovanih i kada se postigne veći stepen integracije u društvo.

Andrija Đukanović, sociolog ističe za Monitor da svaka zajednica ima određeni sistem vrijednosti – normi i običaja, koje se prenose sa koljena na koljeno. „Kao i svi drugi narodi i Romi imaju svoje specifičnosti, koje se ogledaju u sistemu vrijednosti i načinu života. Čim pomislimo na Rome padaju nam na pamet slike siromaštva i bijede, socijalne isključenosti. To nažalost i jeste nešto što još uvijek karakteriše ovu zajednicu. Međutim, to nije jedino što čini romsku kulturu. Ova slika je uslovljena dobrim dijelom i stereotipima koji nas sprečavaju da bolje sagledamo kulturne vrijednosti Roma”, kaže Đukanović.

„Romsku kulturu ne treba vezivati za praksu ugovorenih ili kako ih neko naziva prisilnih brakova. I drugi narodi su do skoro imali isto u svojoj kulturi. Jasno, ova pojava predstavlja onaj dio tradicije koji bi trebalo mijenjati. Samom činjenicom da predstavnici romske zajednice, posebno žene i djevojke, ustaju protiv takvog načina života govori da su promjene već počele”, kaže Đukanović.

Otpor ugovorenim brakovima značajan je zbog ukupne emancipacije romske zajednice. Statistika je neumoljiva – prisilni brakovi kod maloljetnika sprečavaju mnoge mlade iz ove zajednice da se obrazuju i da vode život po svom izboru.

Romkinje koje su sa nama razgovarale već su načinile korak ka slobodi. Ima ih još. Mnoge, međutim, i dalje nijesu spremne da mijenjaju stvarnost, u kojoj su zarobljene zbog straha da se usprotive onom lošem u tradiciji.

Teuta NURAJ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo