Povežite se sa nama

OKO NAS

JADRANSKO-JONSKI AUTOPUT: Cesta do Berlina

Objavljeno prije

na

„Ako Brisel i zemlje članice Evropske unije žele manje Rusije i Južnog toka ruskog gasovoda, ne smiju pri pristupnim pregovorima biti stroži nego kao 2007. godine u slučaju Rumunije i Bugarske”, pisao je sredinom aprila njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), dok je takođe uticajni Sueddeutsche Zeitung (SDZ) tvrdio da je „vrijeme da se ponovo aktivira gradilište zvano Balkan”, a da to nije moguće bez nove njemačke inicijative. „Iz ugla jugoistočne Evrope, Njemačka je jedina zapadna zemlja koja posjeduje sve potrebne instrumente: interes, novac i moć”, pisao je SDZ.

Nekoliko mjeseci kasnije njemačka kancelarka Angela Merkel pokrenula je upravo takvu inicijativu. I to u trenutku velikih problema u svijetu, posebno bitke oko Ukrajine, što je, kako smatra bivši visoki predstavnik EU u BiH Volfgang Petrić, fascinantno. Njemačka konkretno dokazuje da razumije da samo strategija koja podstiče proces pridruživanja zemalja Balkana može da osigura da EU ostane važan politički igrač u ovom regionu. Namjerom da finansira izgradnju jadransko-jonskog autoputa istovremeno potvrđuje da je osmislila mjere koje tim zemljama čine dostupnim ekonomske koristi od evropskih integracija.

Naročito je to značajno za Crnu Goru. Od ukupno 1.160 kilometara tog puta samo oko 300 km još nije izgrađeno, od čega je u našoj državi gotovo trećina. Naime, taj put, koji bi povezivao sedam država iz Trsta, preko Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ulazio bi u Crnu Goru kod Grahova (selo Nudo), pa preko Katunske nahije i Podgorice išao do Božaja i dalje prema Albaniji, Grčkoj i Turskoj. Ova trasa u Crnoj Gori bila bi duga 95,2 kilometra, a njezina izgradnja bi koštala oko milijardu eura. Nešto manje nego što košta samo dionica Smokovac-Mateševo (duga oko 44 km) na projektovanom autoputu od Bara do granice sa Srbijom. Izgradnja, koja nakon jedne decenije postaje više farsa nego sapunica. Jer, njegova sudbina praktično je određena 2004. godine kada su evropske institucije završile iscrtavanje saobraćajnih koridora na starom kontinentu, u kojem te ceste nije bilo. Samo godinu dana kasnije proćerdane su sve pare od prodaje Telekoma, kojima je, navodno, trebalo da počne gradnja.

Kasnije je sve bilo samo marketinško nastojanje da se „sjeveru udahne nova snaga i podstakne ravnomjeran regionalni razvoj”. U stvari, riječ je bila o tome da se posrnulim crnogorskim tajkunima i biznismenima, koji su pokupovali zemljište uz zamišljenu trasu autoputa i lobiju koji je nabavio mašine za gromoglasno najavljeni „posao stoljeća” pokuša „udahnuti” nekoliko desetina miliona eura. Kako je njihov pad bio jači, tako je rasla cijena gradnje autoputa. Sa 1,6 miliona (za koliko je put htjela da gradi američko-turska kompanija Behtel-Enka) stiglo se do gotovo četiri milijarde eura, koliko je tražio grčko-izraelski konzorcijum Aktor-Šikun-Binui.

Još se ne zna koliko traže Kinezi ako im se povjeri gradnja autoputa prema sjeveru osim da bi htjeli „u paketu” još i Luku Bar, Željeznicu, a obećavaju i ulaganje preko milijarde eura u ulcinjsku Veliku plažu. U vezi s tim projektom, nije lako uskladiti želje i realnost. „Ako to posmatrate iz čisto političke perspektive, jako je važno imati auto-put koji povezuje sjever sa jugom zemlje, zato što je sjever Crne Gore, koji predstavlja područje Sandžaka, siromašan i postoji veliki raskorak između prihoda na sjeveru, u centralnim djelovima i na jugu zemlje. Put će pomoći da se uspostave bolje veze između ovih djelova s ekonomskim centrom ovdje u Crnoj Gori. Međutim, povraćaj ulaganja biće minimalan ili čak negativan, tako da je to više politički nego ekonomski projekat”, kazao je donedavni njemački ambasador u Podgorici Pius Fišer.

Nakon svega i premijeru Milu Đukanoviću i njegovim saradnicima valjda je jasno da do realizacije ovako velikih projekata ne može doći bez saradnje s evropskim institucijama, u kojima Njemci imaju ključnu ulogu. Onima koji razumiju geostrateško laviranje crnogorskih čelnika biće takođe jasno zašto je on, u saradnji sa srpskim kolegom Aleksandrom Vučićem, pokušao da u Berlinu lobira za rekonstrukciju željeznice Beograd-Bar. Upravo s onim Vučićem koji je, istina, dok je bio opozicija, prije šest godina, zavapio na mogućnost da putevi Crne Gore prema Evropi više neće voditi preko Beograda: ,,Niko ni o čemu u Srbiji ne razmišlja. Ako se završi Jadransko-jonski autoput, mi ispadamo iz igre. Niko neće ići našim putem do Prijepolja za Crnu Goru. To će biti lokalni, a ne regionalni put.”

Vučić zna da je saobraćajna integracija jedan od najefikasnijih načina pridruživanja. Dokaz za to upravo je pruga Beograd-Bar, koja je prije 38 godina snažno povezala Crnu Goru sa Srbijom. ,,Zar ja vama Srbima nisam dao sve, uključujući i prugu Beograd-Bar”, rekao je jednom prilikom Tito srpskom političaru Draži Markoviću.

Moguće je da nešto slično jednoga dana Angela Merkel kaže nekom političaru iz Crne Gore, zemlje koja je već dugo slijepo crijevo ili, tačnije, potpuno mrtav ugao evropskog transportnog sistema. Jer, ne samo što je ovom inicijativom poručila da je našoj zemlji mjesto u EU, već je iskazanom željom i namjerom da finansira izgradnju Jadransko-jonskog puta njemačka kancelarka Crnu Goru dugoročno učinila središtem jedne velike transverzale koja povezuje Evropu i Aziju. Čiji će značaj najprije osjetiti crnogorska ekonomija, posebno turizam.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo