Povežite se sa nama

OKO NAS

JADRANSKO-JONSKI AUTOPUT: Cesta do Berlina

Objavljeno prije

na

Adriati

„Ako Brisel i zemlje članice Evropske unije žele manje Rusije i Južnog toka ruskog gasovoda, ne smiju pri pristupnim pregovorima biti stroži nego kao 2007. godine u slučaju Rumunije i Bugarske”, pisao je sredinom aprila njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), dok je takođe uticajni Sueddeutsche Zeitung (SDZ) tvrdio da je „vrijeme da se ponovo aktivira gradilište zvano Balkan”, a da to nije moguće bez nove njemačke inicijative. „Iz ugla jugoistočne Evrope, Njemačka je jedina zapadna zemlja koja posjeduje sve potrebne instrumente: interes, novac i moć”, pisao je SDZ.

Nekoliko mjeseci kasnije njemačka kancelarka Angela Merkel pokrenula je upravo takvu inicijativu. I to u trenutku velikih problema u svijetu, posebno bitke oko Ukrajine, što je, kako smatra bivši visoki predstavnik EU u BiH Volfgang Petrić, fascinantno. Njemačka konkretno dokazuje da razumije da samo strategija koja podstiče proces pridruživanja zemalja Balkana može da osigura da EU ostane važan politički igrač u ovom regionu. Namjerom da finansira izgradnju jadransko-jonskog autoputa istovremeno potvrđuje da je osmislila mjere koje tim zemljama čine dostupnim ekonomske koristi od evropskih integracija.

Naročito je to značajno za Crnu Goru. Od ukupno 1.160 kilometara tog puta samo oko 300 km još nije izgrađeno, od čega je u našoj državi gotovo trećina. Naime, taj put, koji bi povezivao sedam država iz Trsta, preko Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ulazio bi u Crnu Goru kod Grahova (selo Nudo), pa preko Katunske nahije i Podgorice išao do Božaja i dalje prema Albaniji, Grčkoj i Turskoj. Ova trasa u Crnoj Gori bila bi duga 95,2 kilometra, a njezina izgradnja bi koštala oko milijardu eura. Nešto manje nego što košta samo dionica Smokovac-Mateševo (duga oko 44 km) na projektovanom autoputu od Bara do granice sa Srbijom. Izgradnja, koja nakon jedne decenije postaje više farsa nego sapunica. Jer, njegova sudbina praktično je određena 2004. godine kada su evropske institucije završile iscrtavanje saobraćajnih koridora na starom kontinentu, u kojem te ceste nije bilo. Samo godinu dana kasnije proćerdane su sve pare od prodaje Telekoma, kojima je, navodno, trebalo da počne gradnja.

Kasnije je sve bilo samo marketinško nastojanje da se „sjeveru udahne nova snaga i podstakne ravnomjeran regionalni razvoj”. U stvari, riječ je bila o tome da se posrnulim crnogorskim tajkunima i biznismenima, koji su pokupovali zemljište uz zamišljenu trasu autoputa i lobiju koji je nabavio mašine za gromoglasno najavljeni „posao stoljeća” pokuša „udahnuti” nekoliko desetina miliona eura. Kako je njihov pad bio jači, tako je rasla cijena gradnje autoputa. Sa 1,6 miliona (za koliko je put htjela da gradi američko-turska kompanija Behtel-Enka) stiglo se do gotovo četiri milijarde eura, koliko je tražio grčko-izraelski konzorcijum Aktor-Šikun-Binui.

Još se ne zna koliko traže Kinezi ako im se povjeri gradnja autoputa prema sjeveru osim da bi htjeli „u paketu” još i Luku Bar, Željeznicu, a obećavaju i ulaganje preko milijarde eura u ulcinjsku Veliku plažu. U vezi s tim projektom, nije lako uskladiti želje i realnost. „Ako to posmatrate iz čisto političke perspektive, jako je važno imati auto-put koji povezuje sjever sa jugom zemlje, zato što je sjever Crne Gore, koji predstavlja područje Sandžaka, siromašan i postoji veliki raskorak između prihoda na sjeveru, u centralnim djelovima i na jugu zemlje. Put će pomoći da se uspostave bolje veze između ovih djelova s ekonomskim centrom ovdje u Crnoj Gori. Međutim, povraćaj ulaganja biće minimalan ili čak negativan, tako da je to više politički nego ekonomski projekat”, kazao je donedavni njemački ambasador u Podgorici Pius Fišer.

Nakon svega i premijeru Milu Đukanoviću i njegovim saradnicima valjda je jasno da do realizacije ovako velikih projekata ne može doći bez saradnje s evropskim institucijama, u kojima Njemci imaju ključnu ulogu. Onima koji razumiju geostrateško laviranje crnogorskih čelnika biće takođe jasno zašto je on, u saradnji sa srpskim kolegom Aleksandrom Vučićem, pokušao da u Berlinu lobira za rekonstrukciju željeznice Beograd-Bar. Upravo s onim Vučićem koji je, istina, dok je bio opozicija, prije šest godina, zavapio na mogućnost da putevi Crne Gore prema Evropi više neće voditi preko Beograda: ,,Niko ni o čemu u Srbiji ne razmišlja. Ako se završi Jadransko-jonski autoput, mi ispadamo iz igre. Niko neće ići našim putem do Prijepolja za Crnu Goru. To će biti lokalni, a ne regionalni put.”

Vučić zna da je saobraćajna integracija jedan od najefikasnijih načina pridruživanja. Dokaz za to upravo je pruga Beograd-Bar, koja je prije 38 godina snažno povezala Crnu Goru sa Srbijom. ,,Zar ja vama Srbima nisam dao sve, uključujući i prugu Beograd-Bar”, rekao je jednom prilikom Tito srpskom političaru Draži Markoviću.

Moguće je da nešto slično jednoga dana Angela Merkel kaže nekom političaru iz Crne Gore, zemlje koja je već dugo slijepo crijevo ili, tačnije, potpuno mrtav ugao evropskog transportnog sistema. Jer, ne samo što je ovom inicijativom poručila da je našoj zemlji mjesto u EU, već je iskazanom željom i namjerom da finansira izgradnju Jadransko-jonskog puta njemačka kancelarka Crnu Goru dugoročno učinila središtem jedne velike transverzale koja povezuje Evropu i Aziju. Čiji će značaj najprije osjetiti crnogorska ekonomija, posebno turizam.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo