Povežite se sa nama

PARALELE

Jedno pismo Radoja Radojevića

Objavljeno prije

na

Do 1968. godine u našoj javnosti zasebna ,,crnogorska kulturna istorija” bila je neviđbog. Tada je na jednom januarskom skupu o crnogorskoj nacionalnoj kulturi Radoje Radojević iznio, za to vrijeme, revolucionarno stanovište ,,da kada postoji nacija postoji i nacionalna kultura kao osnovni elemenat nacionalnog bića, kao neotuđivo kulturno nasljeđe i bogatstvo nacije”. Ovaj prvi veći intelektualni-nacionalni trzaj izazvao je veliku polemiku, koja će se nastaviti decenijama kasnije. Radojević je rušio koncept ,,marksističke” definicije da je crnogorska nacija dio srpskog etničkog bića (Dimo Vujović), a njegove stavove ojačao je Pavle Mijović tvrdnjom da se ,,nijedna nacija ne stvara na bazi posebnosti nekog drugog naroda, nego valjda na bazi posebnosti svog naroda. Ne može se govoriti o postojanju crnogorske nacije, ako se ne priznaje postojanje crnogorskoga naroda…”(Rastoder, Buduća prošlost).

Predistoriju ovakvih polazišta nalazimo u privatnoj prepisci Milorada Stojovića (Pisali su mi, CID, 2012), preciznije u pismu koje mu je uputio Radoje Radojević 14. marta 1966. godine. Ovo pismo zaista predstavlja veoma značajan dokument jer nam otkriva epohu kulturnoistorijskih raspri, borbi za identitet i težnje jedne nacionalno svjesne generacije crnogorskih intelektualaca da zaustave ,,krađu śećanja” s ovoga prostora. Pored nekih mimoilaženja u prijateljskom tonu sa Stojovićevim naslovom monografije Antologija pripovijedačke proze Crne Gore 1918-1965. (zbog činjenice da tako naslovljena ne definiše pripovijedačku prozu Crne Gore kao crnogorsku, što ostavlja prostora za njeno situiranje u neku drugu književnost) i njihovoj javnoj raspravi oko nje, Radojević se osvrće i na tretman crnogorske kulturne istorije u jugoslovenskom društvu. Kao protivnik utapanja crnogorske kulture u srpsku, zbog čega je od nekih kritičara dobio epitet ,,nacionaliste” on Stojoviću podvlači da je naslov Antologije vidio kao simbol određenog stanja, ,,golu ilustraciju, a nikako suštinu” jer ne odgovara njegovom konceptu razgraničenja kulture i umjetnosti na nacionalne pripadnosti i osobenosti. ,,To je rezultat moga dijalektičko-materijalističkog i marksističkog pogleda na svijet i društvene odnose (…) socijalističko društvo shvata naciju kao istorijski nastalu kategoriju (…) a poricanje nacionalne kulture nekoj naciji ne znači ništa drugo nego poricanje samoga nacionalnog bića njenoga, jer je duhovna nadgradnja bitan element za postojanje nacije i nacionalne svijesti”, piše Radojević i nastavlja: ,,Ne vjerujem da bi i ti, kraj sve hvale tendenciji ‘svake kulture da se integriše u opštečovječansku riznicu’, srpsku književnost uvrstio u slovenačku, češku u slovačku, gruzijsku u rusku (…). Nego ta je ‘integracija’ za sada predviđena samo za crnogorsku nacionalnu kulturu (…) sa srpskom nacionalnom kulturom.”

Radojević čvrsto drži do stava da kad se radi o kulturi Crne Gore uvijek treba apostrofirati crnogorska kultura i književnost, i smatra da on ne koči integraciju globalne baštine, već da naprotiv, to izražava njegov lični ideal da se taj proces ubrza, ali uz naznaku da će crnogorsku kulturu nazvati svjetskom onoga trena kad svi nosioci nacionalne svijesti u svijetu budu ,,položili na oltar te tako divne zamišljene integracije” svoju kulturnu baštinu i da će ,,kad budu iščezle sve klasne i duhovne suprotnosti (…) prestati biti patriota i slijepo vjerovati u kulturnu integraciju svijeta”.

Iako nemamo objavljenog odgovora na ovo pismo, na osnovu kasnijih Stojovićevih radova znamo da je uvažio ove sugestije, što samo po sebi pokazuje širinu njegovih pogleda i želju da kulturnu istoriju Crne Gore tretira kao crnogorsku. Ove redove lakše ćemo shvatiti ukoliko ih stavimo u kontekst vremena u kojemu su nastali. Nešto liberalnije šezdesete i sedamdesete u jednopartijskoj socijalističkoj stvarnosti Jugoslavije, odrazile su se na buđenje ,,nacionalizma” među njenima narodima (Cestna afera u Sloveniji, Maspokret u Hrvatskoj, demonstracije Albanaca na Kosovu između ostalog), što je imalo recitive i na intelektualne rasprave. Javni diskurs bio je preplavljen polemikama koje su s ove distance posmatrano imale ulogu nacionalnoga, kulturno-istorijskoga razgraničenja. U crnogorskome slučaju to je išlo mnogo sporije, jer je i među samim crnogorskim komunistima postojao razdor u pogledu njenoga nasljeđa, tako da su napori za nacionalnom emancipacijom išli znatno teže nego u ostalim djelovima Jugoslavije. Ipak, zahvaljujući ljudima poput Radojevića i Stojovića, te Voja P. Nikčevića, Pavla Mijovića i dr. crnogorska kulturna istorija danas ima mnogo više perspektive, negoli u njihovo doba.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Crnogorski internirci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je crnogorskoj javnosti prezentovana veoma zanimljiva knjiga istoričara Vukote Vukotića. Radi se o zborniku dokumenata Internacija stanovništva Crne Gore 1916 – 1918 u izdanju Državnoga arhiva Crne Gore koji predstavlja plod njegova višegodišnjeg studioznog i metodičnog istraživanja crnogorske ratne građe pohranjene u crnogorskoj riznici pamćenja. U njoj nalazimo pokušaj da se potomcima crnogorskih stradalnika, ali i čitavoj crnogorskoj javnosti prezentuju imena crnogorskih interniraca i okolnosti u kojima su proživljavali trenutke svoje povijesne drame. Spiskovi su sortirani prema izvještajima i heurističkoj bazi koja je ostala iza djelovanja Crnogorskoga Crvenoga krsta u Neiju, u Francuskoj, a koji je bio jedna od najznačajnijh naših institucija humanosti u toku Prvoga svjetskoga rata. Vukotić nastoji doći do konkretnih imena osoba koje su nasilno odvedene iz svoje domovine i rasute po tamnicama austrougarskoga okupatora. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo