Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Tužiteljka Lidija Mitrović podigla je optužnicu protiv Kovačevićeve kriminalne grupe. Izvor Monitora iz Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava kaže da se od raspisivanja međunarodne potjernice za  Draganom Kovačevićem, niko nije obraćao tom organu povodom bivšeg direktora Uprave za imovinu. Zvanično se zna da je on prešao granicu sa Srbijom, operativni podaci istražnih organa pokazuju da je vjerovatno ostao u toj zemlji

Prošlo je više od sedam mjeseci otkad je bivši direktor Uprave za imovinu Dragan Kovačević pobjegao iz Crne Gore. Nakon što je odlukom sudije za istragu izašao iz istražnog zatvora (kažu nezvanični izvori), u automobilu se presvukao i sa ličnom kartom prešao granicu. Kad je vijeće Višeg suda preinačilo odluku i Kovačeviću odredilo pritvor, on je već bio nedostupan organima gonjena. Za sobom je ostavio tužilački postupak i međunarodnu potjenicu.

Tužilački postupak je završen i protiv Kovačevića je nedavno podignuta optužnica. Uz njega se na optužnici našlo još osam osoba i jedno pravno lice. Njima se, kako je saopšteno iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na teret stavljaju krivična djela – stvaranje kriminalne organizacije (na čijem čelu je Kovačević), zloupotreba službenog položaja, zloupotreba službenog položaja putem podstrekavanja, protivpravno zauzimanje zemljišta, krivično djelo – iznuda putem podstrekavanja, krivično djelo – iznuda u saizvršilaštvu, zloupotreba položaja u privrednom poslovanju u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave, utaja poreza i doprinosa i krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju u sticaju sa krivičnim djelom faslifikovanje isprave…

„Okrivljenima se stavlja na teret da su u okviru kriminalne organizacije koja je formirana u cilju realizacije kriminalnog plana za kriminalnu organizaciju, pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu od preko 660.000 eura”, navodi se u saopštenju tužilaštva.

Kovačeviću će se, sve su prilike, suditi u odsustvu. Nezvanični izvor Monitora iz Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava kaže da se od raspisivanja međunarodne potjernice za Kovačevićem, niko nije obraćao tom organu povodom bivšeg direktora Uprave za imovinu. Zvanično se zna da je prilikom bjekstva prešao granicu sa Srbijom, a operativni podaci istražnih organa pokazuju da je vjerovatno ostao u toj zemlji.

Kada je riječ o Srbiji, Crna Gora već ima iskustvo odbjeglog Svetozara Marovića i njegovog sina Miloša, koji su priznali da su bili dio kriminalne organizacije koja je značajno oštetila budvanski budžet. Oni su u Srbiju poslati na liječenje, nakon čega im se „gubi trag“. Više puta su objavljivane njihove fotografije sa javnih mjesta u Beogradu. Svetozar Marović se prije posljednjih parlamentarnih izbora uključio uživo u razgovor sa odbjeglim biznismenom Duškom Kneževićem. Svaka zvanična zamolnica crnogorskih organa zvaničnom Beogradu za izručenje Marovića vratila se bez odgovora. Milošu Maroviću istekla je zatvorska kazna, koju je trebao da odleži, i on je, po zakonu, slobodan čovjek. Za Srbiju ga sada vežu poslovi proizvodnje malina o kojima je pisala regionalna istraživačka novinarska mreža BIRN. Oni su objavili da je mlađi Marović u Srbiji vlasnik zemljišta vrijednog oko milion eura.

Sumnje da se i Kovačević krije u Srbiji, u aprilu je iznio i potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. „Ne znam da li ga Srbija skriva, ali se baš nešto ne trude da ga pronađu“, kazao je  Abazović.

Iz MUP-a Srbije tada nijesu ni potvrdili niti demantovali da li je Kovačević kod njih. U reagovanju na Abazovićevu izjavu, saopštili su da Crna Gora treba da im pošalje zamolnicu kako bi imali osnova da na svojoj teritoriji traže Kovačevića. Prema informacijama Monitora, Crna Gora to nije učinila do danas.

Crna Gora nije jedina zemlja regiona čiji se odbjegli kriminalci  skrivaju u Srbiji. Iako postoje potjernice za tim ljudima, srbijanski bezbjednosni organi ih ne diraju.  Duška Kornjaču, ratnog komandanta opštine Čajniče za kojim je u Bosni i Hercegovini raspisana potjernica zbog ratnih zločina, sarajevski novinar Avdo Avdić pronašao je u Novom Sadu, gdje danas živi kao ljekar. On od 2007. godine živi u Srbiji i ima državljanstvo te zemlje. Srbija nije dužna da izručuje svoje državljane.

Koordinatorka Regionalne komisije za ratne zločine (REKOM) Nataša Kandić kaže da je preko stotinu ratnih zločinaca iz Bosne i Hercegovine (BiH), Hrvatske i Kosova našlo bezbjedno utočište u Srbiji. Neki od njih su biznismeni, a neki se i kao eksperti pojavljuju u tamošnjim medijima i komentarišu aktuelne događaje.

Prema pisanju portala Istraga, osuđenici/optuženici za ratne zločine u BiH koji slobodno žive u Srbiji, a za nekima je raspisana i crvena Interpolova potjernica, su bivši general Vojske Republike Srpske (VRS) Milomir Savčić (optužen za genocid u Srebrenici), bivši šef državne bezbjednosti Republike Srpske Ljuban Ećim (optužen za ratne zločine), bivši pripadnik VRS Mirko Todorović Banana (osuđen za ratni zločin u Bratuncu), bivši ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Tomislav Kovač (optužen za genocid u Srebrenici), Duško Kornjača, pripadnik Desetog diverzantskog odreda VRS Zoran Obranović Maljić (optužen za zločine u Srebrenici), bivši pripadnik VRS Momir Savić (osuđen za ratne zločine u Višegradu), bivši načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove i član štaba Drinskog korpusa VRS Svetozar Kosorić (optužen za genocid u Srebrenici), bivši obavještajni oficir Glavnog štaba VRS Radoslav Janković i Novak Đukić, čiji je slučaj naročito zanimljiv. Prošlo je skoro sedam godina otkako je Srbija stala u Đukićevu zaštitu iako je pravosnažno osuđen od strane Suda BiH da je kao komandant Taktičke grupe „Ozren“ Vojske Republike Srpske, 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da granatira Tuzlu, usljed čega je na tuzlanskoj Kapiji stradalo više od 70 osoba. Osuđen je na 20 godina zatvora ali je pobjegao u Srbiju.

„Prošlo je mnogo vremena, mnogi su se integrisali u lokalne zajednice tako da se oni manje-više u Srbiji osećaju vrlo sigurno. O njihovim zločinima se čuje tek kad se pomenu u nekoj presudi Haškog tribunala”, kaže Nataša Kandić.

Istraga će tek utvrditi da li se  Kovačević krije u Srbiji. Samo je pitanje da li će zvanični Beograd da ignoriše optužnicu kao što je to do sada činio. Ako već ne haju za presude ratnim zločincima, zašto bi za jednog (navodno) korumpiranog šefa Uprave za imovinu.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

Po broju oboljelih od korona virusa Crna Gora je prva u Evropi, a sedmi smo u svijetu po broju umrlih. Vlada donosi mjere koje sama ne poštuje, pa se i građani s tim solidarišu. Epidemiolozi upozoravaju da efekte gledamo i da će biti sve crnji

U vrtiću „Duško Basekić“ u Bijelom Polju potvrđen je prvi slučaj korona virusa, kod djeteta starije jaslične grupe, zbog čega je cijela vaspitna grupa zatvorena prošlog petka. U 43 predškolske ustanove, u kojima je upisano 21.300 djece, oboljelo je petoro a 10 djece je u samoizolaciji, dok je broj oboljelih nastavnika 22, podaci su sa sajta Kovid i obrazovanje.

Najviše oboljelih je u osnovnom obrazovanju – 143 učenika i 39 nastavnika, dok je u srednjem obrazovanju inficirano 72 učenika i 11 profesora.

Direktor Instituta za javno zdravlje Igor Galić saopštio je da je u crnogorskim školama zaraženo 50 nastavnika i 204 učenika što, kako je ocijenio, nije alarmantno. „Taj podatak nije alarmantan uzimajuću u obzir činjenicu da u Crnoj Gori osnovnu i srednju školu pohađa blizu 96.000 učenika i oko devet i po hiljada prosvjetnih radnika, što znači da je 0,2 procenta učenika inficirano, od toga 0,4 dodatno u izolaciji”, kazao je Galić za TVCG.

Prije početka školske godine iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta saopšteno je da su obezbijedili toplomjere, sredstva za dezinfekciju ruku, prostora i površina, kao i ostale higijenske potrepštine i izdali smjernice za održavanje nastave. Predavači tvrde da problem u vezi sa nabavkom zaštitne opreme i dalje nije riješen i da su primorani da sami kupuju maske i dezinfekciona sredstva kako bi mogli da održe nastavu.

Predsjednik podgoričkog odbora Sindikata prosvjete Slobodan Savović izjavio je da je izvjesno da učenike i prosvjetare ponovo čeka onlajn nastava. U Ministarstvu čekaju dalje preporuke Instituta i Ministarstva zdravlja.

Evropski statistički centri registrovali su Crnu Goru prošle sedmice kao državu sa najvećim brojem novozaraženih koronavirusom na 100.000 stanovnika od 52 zemlje u Evropi. Prema njihovim podacima, registrovano je 600,9 oboljelih na 100.000 stanovnika. Na drugom mjestu po broju novozaraženih je Gruzija, na trećem Kosovo, četvrtom Ujedinjeno Kraljevstvo, a na petom Srbija, sa 317 novopozitivnih na 100.000 osoba.

Epidemiološkinja Milena Popović Samardžić ocijenila je da je situacija veoma zabrinjavajuća, i to ne samo zbog toga što smo sedmi u svijetu po broju umrlih od kovida i u samom vrhu kad je riječ o novoinficiranim slučajevama, već zato što ovakve zabrinjavajuće činjenice ne dopiru do nas. Ona je za RTCG izjavila da bi mjere koje se donose u cilju sprečavanja širenja infekcije prvo trebalo da poštuju oni koji ih propisuju, ocjenjujući da su slike posljednjih društveno-političkih dešavanja u zemlji dokaz nemara svih. Da mjere postoje, kazala je, trebalo bi podsjetiti i Vladu Crne Gore.

Javnosti će nove mjere biti saopštene u petak, 10. septembra, a direktor Instituta za javno zdravlje Igor Galić je kazao da će na osnovu podataka o poštovanju epidemioloških mjera i procentu vakcinacije donijeti odluku o uvođenju novog seta mjera. On je kazao da će Institut predložiti mjere koje će biti slične nekim ranijim, ali, za razliku od prije, građanima je sada dostupna vakcina, kao jedan od glavnih elemenata digitalne kovid potvrde.

Bivši član Kriznog medicinskog štaba u vrijeme nekadašnjeg NKT-a Nemanja Radojević smatra da zaključavanje više nije opcija, te da je najbolji model kovid propusnica. On je ocijenio da trenutna epidemijska situacija nije povoljna, zbog velikog broja novooboljelih na dnevnom nivou, dodajući da je još ljeto, kad su respiratorne infekcije blaže: „Tek nastupa jesen, pa će se vidjeti kako će sve to ići“, kazao je Radojević.

U suret jeseni i drugi propisuju nove mjere. Tako je austrijski kancelar Sebastijan Kurc najavio težište mjera za jesen, kojima se predviđa da više neće biti opšteg zaključavanja, već samo „zaštitnih mjera“ za nevakcinisane, da je cilj povećanje spremnosti na vakcinaciju, i više kontrola, uz otvorene škole. Cilj je po svaku cijenu spriječiti novo zaključavanje i prelazak na nastavu od kuće.

Kod nas, mjere su uglavnom mrtvo slovo na papiru. Popović-Samardžić objašnjava da ćemo tek u narednih 15 do mjesec dana vidjeti stvarne epidemiološke efekte burnih političkih dešavanja i masovnih okupljanja.

„Ne znam kako da računamo na poštovanje mjera od strane građana, ako imamo nemar predstavnika Vlade prema mjerama koje oni donose“, istakla je Popović-Samardžić.

Spora vakcinacija

I dok je Evropska unija ispunila zacrtani cilj i do 1. septembra vakcinisala 70 odsto odraslih osoba, u Crnoj Gori je taj procenat 47,6 odsto.

Prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, do sredine avgusta obje doze vakcine primilo je oko 50 odsto prosvjetnih radnika. Najmanje je vakcinisano mladih, tek 20 odsto.

Iz Ministarstva zdravlja ističu da su do sada obezbijedili 762.340 hiljada doza vakcina, a da će do kraja septembra stići i novi kontingenti Fajzer vakcine, ukupno oko 100.000, i do kraja godine još 50.000 doza.

„Samo sa visokim procentom vakcinisanih možemo da stvorimo kolektivni imunitet i spriječimo dalje širenje virusa“, uporno saopštavaju iz Ministarstva zdravlja.

Trećina građana neće da se vakciniše

Da vakcinacija protiv koronavirusa treba da bude prioritet kako za Vladu Crne Gore tako i za sve građane, smatra gotovo tri četvrtine građana Crne Gore. To su rezultati posljednjeg istraživanja koje je agencija Ipsos sprovela krajem jula u Crnoj Gori, na nacionalno reprezentativnom uzorku, saopšteno je ove nedjelje iz UNICEF-a u Crnoj Gori.

Istraživanja Ipsosa na ovu temu, sprovedena tokom ove godine, pokazuju da je broj građana koji neće da se vakcinišu od januara do jula tekuće godine pao sa 44 na 35 odsto.

Iz UNICEF-a su rekli da prema ovom istraživanju „pola građana Crne Gore koji se još nisu vakcinisali protiv koronavirusa planiraju to da urade, dok trećina kaže da neće da se vakciniše“.

„Ostali su još neodlučni. Među neodlučnima su češće ljudi koji kažu da nisu dovoljno informisani na ovu temu, dok su među onima koji neće da se vakcinišu češće ljudi koji nemaju povjerenja u zdravstvene institucije i koji nisu zabrinuti da će se zaraziti koronavirusom, kao i oni koji sumnjaju u sve vakcine i smatraju da bi ih generalno trebalo izbjegavati“, piše u saopštenju UNICEF-a.

U saopštenju UNICEF-a su poručili da su zabrinutost da je vakcina protiv COVID-19 prebrzo prošla klinička ispitivanja i strah od mogućih nuspojava dva glavna razloga koja građani navode da bi objasnili zašto ne žele da se vakcinišu, pa samim tim i ključne teme za javni dijalog sa stručnjacima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari