Povežite se sa nama

FOKUS

KAKO SE MAROVIĆ SKUĆIO U BEOGRADU: 250 kvadrata za predsjednika

Objavljeno prije

na

marovic

Godinu i sedam mjeseci otkako je Svetozar Marović, kao šef budvanske kriminalne grupe, trebalo da počne svoju zatvorsku kaznu – niko sa sigurnošću ne zna gdje se bivši visoki funkcioner vladajuće partije zaista nalazi. Iako branioci Marovića povremeno saopšte da se Marović i dalje nalazi na liječenju u Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu, ima onih koji tvrde da se bivši predsjednik Srbije i Crne Gore može vidjeti u zgradi u kojoj je svojevremeno, dok je bio na toj visokoj funkciji, pribavio stan.

Svetozar Marović je bio predsjednik Srbije i Crne Gore u periodu otkako je ta zajednica konstituisana 2003. do 2006. godine, kada su se dvije države razdvojile. U tom periodu Marović je od državničke plate uspio da dođe do luksuznog stana u samom centru Beograda. Radi se o 250 kvadrata u Njegoševoj ulici. Stan se nalazi u kompleksu koji nosi ime TQ Plaza, baš kao jedan od objekata u Budvi i istoimena afera zbog koje je budvanska grupa između ostalog procesuirana.

Objekat je i u Beogradu kao i u Budvi izgradila kompanija Tradeunique u vlasništvu Mirka Latinovića. Investicija u Budvi bila je predmet istrage Specijalnog tužilaštva Milivoja Katnića i jedan od razloga zbog kojih je budvanska grupa optužena da je gradsku kasu oštetila za desetine miliona eura. Šteta napravljena tokom zgradnje TQ Plaze procijenjena je na oko 20 miliona eura. Latinović je, međutim, od optuženog postao jedan od četiri glavna svjedoka saradnika.

Izgradnja TQ Plaze u Budvi počela je 2007, nakon što se Marović sa beogradske visoke adrese vratio u Crnu Goru. Latinović je pred crnogorskim istražnim organima kazao da je jedan kompletan dio budvanske TQ Plaze morao da preda Svetozaru Maroviću, tada visokom funkcioneru Demokratske partije socijalista (DPS) . Takođe, tvrdio je da mu je Marovićev sin, Miloš, takođe jedan od optuženih u slučaju Budva, tražio novac kako bi navodno završio radove na lameli C u TQ Plazi. Navodno, mladi Marović je od Latinovića pokušao da iznudi 300 hiljada eura.

To nije jedini vrijedan posao koji je kompanija Tradeunique odradila u Crnoj Gori, nakon što joj je Marović, po dolasku iz Beograda otvorio vrata. Latinović je uspio da kupi vojni kompleks na Rtu Arza, na samom ulazu u Boku Kotorsku. A njegovo ime vezuje se i za aferu WTE, odnosno izgradnju postrojenja za prečišćavanje voda.

Kako god, ni Marovići, a ni Latinović zbog spornih poslova u Budvi nijesu u zatvoru. Neki od razočaranih članova budvanske grupe, koji nijesu imali tu sreću, pa su odrobijali umiješanost u budvanske poslove, kao insajderi, progovorili su u medijima. Đorđe Pinjatić, bivši poslanik i jedan od optuženih, kazao je prošle sedmice u emisiji Načisto na TV Vijesti da se osjeća kao žrtveni jarac. Godinu dana nakon što je izašao iz zatvora ne može da nađe nikakav posao, objasnio je.

Pinjatić je kazao da je uvjeren da Marović ne bi mogao da izbjegne zatvor da nije bilo amina iz crnogorske vlasti. Ta činjenica, kazao je, izaziva kod njega ,,još veću depresiju” poredeći svoje stanje sa zvaničnim razlogom zbog čega Marović nije u ZIKS-u.

Fotografija Svetozara Marovića kako sjedi u jednom beogradskom lokalu objavljena je u vrijeme kada je on pošao na liječenje u Beograd, umjesto na izvršenje zatvorske kazne u ZIKS.

Marović je 23. decembra 2016. godine trebalo da počne sa izdržavanjem te kazne, ali je Osnovni sud u Kotoru uvažio njegovu molbu za tromjesečno odlaganje zatvora. Predsjednik kotorskog suda Branko Vučković kazao je da je Maroviću tada bilo naloženo da se u ZIKS javi 3. aprila naredne godine ili će, u protivnom, prinudno biti priveden. To se nije dogodilo. Uprkos u međuvremenu raspisanoj Interpolovoj potjernici i mišljenju sudsko-medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Podgorici da je Marovićeve zdravstvene tegobe moguće adekvatno tretirati i u zatvoru u Crnoj Gori, šef budvanske kriminalne grupe i dalje je na slobodi. Uprkos obećanju crnogorskog ministra pravde Zorana Pažina da neće dozvoliti da se Marović izruguje pravdi.

Da li šef budvanske kriminalne grupe vrijeme provodi u bolnici ili u stanu u Beogradu, niko ne može sa sigurnošću da utvrdi. Osim njega u Beogradu je i njegov sin Miloš, koji je u međuvremenu i dobio tamošnje državljanstvo, uprkos procesu u Crnoj Gori. Nedavno je objavljeno i da je Svetozar Marović od Srbije tražio penziju i vozača, što je demantovao njegov advokat Zdravko Begović.

Marović ne samo da nije započeo sa izdržavanjem zatvorske kazne već nije platio ni novčanu kaznu. Ovih dana objavljeno je da je javna izvršiteljka Snežana Pavličić prihvatila je predlog Opštine Budva i donijela rješenje za naplatu 1.096.481 eura, koliko po presudi podgoričkog Višeg suda, duguje šef budvanske kriminalne grupe. Tokom samog procesa Marovići su u Crnoj Gori prodavali vrijednu imovinu.

Sve to učinilo je da ne sumnja samo Đorđe Pinjatić da je proces protiv Svetozara Marovića unaprijed dogovorena stvar. U javnosti su, da postoji ,,aranžman” Marovića i crnogorskog vrha, izražene sumnje ubrzo nakon sklapanja sporazuma tužilaštva sa njim i drugim članovima budvanske grupe. Većina Budvana dobila je niže od minimalnih zatvorskih kazni, dok neki članovi nijesu morali ni da plate štetu napravljenu budvanskoj kasi. Drugi, opet, poput Pinjatića odrobijali su svoje kazne bez mogućnosti odbrane jer je Marović priznao krivicu i sklopio sporazum za tužilaštvom. Potpisivanje takvog sporazuma sa šefom kriminalne grupe, prema tumačenju uglednih advokata i pravnika, neuobičajeno je. Sporazumi bi trebalo da se sklapaju kako bi se došlo do kvalitetne optužnice protiv najodgovornijih, što se nije desilo u ovom slučaju.

Pinjatić je takođe ukazao da ni svi odgovorni umiješani u budvanske poslove, nijesu procesuirani. On je podsjetio da je svaki plan usvojen u SO Budva morao da ima saglasnost nadležnog Ministastva za uređenje prostora. Krivičnu prijavu protiv Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra uređenja prostora, zbog nekih od budvanskih afera, podnijela je svojevremeno tužilaštvu Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS). Gvozdenovića tužilaštvo, međutim, nikada nije procesuiralo.

,,Nove informacije u vezi sa slučajem Zavala i budvanskom kriminalnom grupom, koje je iznio bivši poslanik DPS-a Đorđije Pinjatić predstavljaju novo podsjećanje da taj slučaj nije adekvatno procesuiran, te da ključni akteri ne samo da još uvijek nisu iza rešetaka već i dalje zauzimaju visoke državne funkcije”, saopštio je zamjenik izvršnog direktora MANS-a Dejan Milovac. On je podsjetio da je MANS 2007. Godine, kada je istraživao slučaj Zavala, ukazao na činjenicu da kompletan posao nije mogao biti sproveden bez saglasnosti samog vrha partije, uključujuči i tadašnjeg resornog ministra urbanizma Branimira Gvozdenovića.

To nije jedina reakcija na ispovijest Pinjatića. Socijaldemokratska partija (SDP) pozvala je nadležne državne organe, prije svega Specijalno državno tužilaštvo za organizovani kriminal, da pod hitno ispitaju navode bivšeg poslanika DPS. Pinjatić je između ostalog kazao i da je DPS-u za tri godine na razne načine dao pola miliona eura, a da je lično Svetozaru Maroviću dao 300.000 eura za izbornu kampanju.

Ostali dugovi Svetozara Marovića prema vrhu partije i obratno za sada će ostati tajna. Dok ne progovore neki novi insajderi.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo