Povežite se sa nama

OKO NAS

KAMP NA KONIKU NA PODGORIČKIH ČETRDESET: Fali svega osim nade

Objavljeno prije

na

enis-sagovornik

Vrućine koje su zabilježene prethodnih dana u glavnom gradu samo su povećale probleme sa kojima se svakodnevno bore stanovnici romske nacionalnosti na Koniku u Podgorici. Naime, pored velikog siromaštva pripadnici romske zajednice suočavaju se ovih dana sa nedostatkom vode usljed visokih temperatura što dodatno otežava njihove živote. Uz sve, neki od njih već mjesecima, pa i godinama žive bez struje. I da imaju klime ne bi pomoglo.

Sahit Gaši, stanovnik izbjegličkog naselja jedan je od njih. On se kaže, ipak, ne žali, jer mnogo porodica, priča, živi u gorim uslovima. „Struje nemamo, živimo kako moramo. Komšije nam daju produžni kabal pa tako uključimo ventilator da se rashladimo”, priča naš sagovornik.

Sahit je oženjen i ima dvoje djece. Devetogodišnjeg i šestogodišnjeg sina koji se bosonogi igraju pred kućom dok razgovaramo, pa objašnjava da bi volio da može da im priušti bar onaj dječiji gumeni bazen, da mogu da se rashlade. Obojica su dobri đaci „Ja ponekad radim pa nekako i uspijem da zaradim koru hleba za svoju porodicu, ali na žalost, više je onih koji ne rade pa teško preživljavaju”, priča Gaši.

Vrućinu stanovnici koničkog kampa teško podnose. Većinu vremena provode u hladu ispod improvizovanih nastrešnica, koje su sagrađene od starih dasaka i zakrpljenih cerada.

,,Ne možemo da boravimo unutra, mnogo je vruće. Ako je napolju 39 ili 40 stepeni unutra je 10 do 15 stepeni više” kaže Džengiz Salihi koji svake večeri ispred svog kontejnera prostire dušek i spava pod vedrim nebom. Zna da napolju nije sigurno zbog raznih insekata unutar kampa, na taj način se, kaže, bori sa tropskim vrućinama.

Dok prolazimo, jedan od stanovnika kampa sa praznom plastičnom flašom stoji ispred česme i čeka da voda dođe.

,,U kampu svega imamo četiri ili pet česmi. Voda često nestaje, a kad dođe nema je dovoljno. Nema dovoljno da se okupamo, a ponekad ni da pijemo”, žali se dvadesetjednogodišnji Muhamed Jašaraj, inače fizički radnik na Tuškoj pijaci.

„Teško mi je, ali moram da radim. Već 10 i više godina radim razne fizičke poslove, pa i na ovako visokim temperaturama”, priča Jašaraj dodajući da je zabrinut za najmlađe stanovnike kampa.

Djeca kroz naselja trčkaraju polugola i bosa. Bez obzira na okolnosti u kojima žive, osmjehe sa lica ne skidaju. Veliki ljetnji odmor umjesto na plaži provode na suvom i vrelom zemljištu kampa gdje eksera i ostataka razbijenih staklenih flaša ne fali.

Pored djece ugroženi su i dijabetičari i kardiovaskularni bolesnici, koji treba da se pridržavaju propisane terapije i da napolje izlaze jedino ukoliko je to neophodno.

„Svako doba čovječijeg života ima svoje posebne probleme i teškoće. Ljudi u starosti najčešće obolijevaju od srca i šećera. Mi mladi možemo nekako da podnesemo vrućine, dok stariji bolesni ljudi to podnose malo teže ili nikako”, ističe Elena Adžović(28) jedna od stanovnica tog kampa.

Elena zabrinuto objašnjava da su visoke temperature najviše opasne za malu djecu. Za to vrijeme u naručju drži svoju bebu koju je oblio znoj.

Nekako se i nose sa vrućinom i životom bez struje, ali kad se na sve to doda skučeni prostor u kome žive i smeće na sve strane, kažu da to postaje nepodnošljivo. „Uz sve neprijatan miris dopire iz gradske deponije”, žali se Elena.

Mnogi spas nalaze i kraj Cijevne.

Mujo Rašiti, kog smo zatekli kraj rijeke, gdje dolazi da se rashladi, takođe se žali na loše uslove. Kaže da je sa svojim prijateljima došao direktno sa pijace da se kupa jer u kampu nije bilo vode. Samo rijetki na Koniku imaju klime, o kojima većina stanovnika koničkog kampa može samo da mašta.

,,Nijesmo u mogućnosti da djeci obezbijedimo bolje uslove i zaštitimo ih od visokih temperatura. Imam neki stari ventilator sa kojim bezuspješno pokušavamo da se rashladimo. Jedva i za hranu bude”, priča za Monitor ovaj otac petoro djece.

,,Mi smo srećni ukoliko uspijemo da zaradimo koru hljeba, a kamoli da priuštimo sebi klimu”, dodaje osamnaestogodišnji Arben i pokazuje svoje ruke pune žuljeva koje je zaradio od utovara voća i povrća. „Znoj mi ne smeta dok radim, to je u stvari onaj pravi krvavi i zarađeni dinar, ali kad sjednem i razmišljam kako ga zapravo zarađujem, bude mi žao da ga potrošim”, žali se mladić.

Žale se da posla sve manje ima. Većina Roma žive od povremenih fizičkih poslova te skupljanja starog željeza i obilaska kontejnera za smeće. Kažu da na Tuškoj pijaci zarade više nema kao što je to nekad bilo. Sada zarađuju tri do pet eura, a nekad ni toliko.

Zadnjih godina uloženi su napori da se život stanovnika kampa donekle popravi. Djeca iz kampa su uključena u obrazovni sistem, a njihovi roditelji se nadaju da će, ukoliko nastave da se obrazuju, imati bolji život. Kažu da ih tješi ulazak u nove stanove te se nadaju da će se i njihovi uslovi za život poboljšati.

,,Imaćemo naše sobe, dnevne boravke i kupatila”, ističu naši sagovornici.

Život u kampu pamtiće, kažu, po noćima bez struje, vrućinama bez vode i hrane iz Narodne kuhinje.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo