Vrućine koje su zabilježene prethodnih dana u glavnom gradu samo su povećale probleme sa kojima se svakodnevno bore stanovnici romske nacionalnosti na Koniku u Podgorici. Naime, pored velikog siromaštva pripadnici romske zajednice suočavaju se ovih dana sa nedostatkom vode usljed visokih temperatura što dodatno otežava njihove živote. Uz sve, neki od njih već mjesecima, pa i godinama žive bez struje. I da imaju klime ne bi pomoglo.
Sahit Gaši, stanovnik izbjegličkog naselja jedan je od njih. On se kaže, ipak, ne žali, jer mnogo porodica, priča, živi u gorim uslovima. „Struje nemamo, živimo kako moramo. Komšije nam daju produžni kabal pa tako uključimo ventilator da se rashladimo”, priča naš sagovornik.
Sahit je oženjen i ima dvoje djece. Devetogodišnjeg i šestogodišnjeg sina koji se bosonogi igraju pred kućom dok razgovaramo, pa objašnjava da bi volio da može da im priušti bar onaj dječiji gumeni bazen, da mogu da se rashlade. Obojica su dobri đaci „Ja ponekad radim pa nekako i uspijem da zaradim koru hleba za svoju porodicu, ali na žalost, više je onih koji ne rade pa teško preživljavaju”, priča Gaši.
Vrućinu stanovnici koničkog kampa teško podnose. Većinu vremena provode u hladu ispod improvizovanih nastrešnica, koje su sagrađene od starih dasaka i zakrpljenih cerada.
,,Ne možemo da boravimo unutra, mnogo je vruće. Ako je napolju 39 ili 40 stepeni unutra je 10 do 15 stepeni više” kaže Džengiz Salihi koji svake večeri ispred svog kontejnera prostire dušek i spava pod vedrim nebom. Zna da napolju nije sigurno zbog raznih insekata unutar kampa, na taj način se, kaže, bori sa tropskim vrućinama.
Dok prolazimo, jedan od stanovnika kampa sa praznom plastičnom flašom stoji ispred česme i čeka da voda dođe.
,,U kampu svega imamo četiri ili pet česmi. Voda često nestaje, a kad dođe nema je dovoljno. Nema dovoljno da se okupamo, a ponekad ni da pijemo”, žali se dvadesetjednogodišnji Muhamed Jašaraj, inače fizički radnik na Tuškoj pijaci.
„Teško mi je, ali moram da radim. Već 10 i više godina radim razne fizičke poslove, pa i na ovako visokim temperaturama”, priča Jašaraj dodajući da je zabrinut za najmlađe stanovnike kampa.
Djeca kroz naselja trčkaraju polugola i bosa. Bez obzira na okolnosti u kojima žive, osmjehe sa lica ne skidaju. Veliki ljetnji odmor umjesto na plaži provode na suvom i vrelom zemljištu kampa gdje eksera i ostataka razbijenih staklenih flaša ne fali.
Pored djece ugroženi su i dijabetičari i kardiovaskularni bolesnici, koji treba da se pridržavaju propisane terapije i da napolje izlaze jedino ukoliko je to neophodno.
„Svako doba čovječijeg života ima svoje posebne probleme i teškoće. Ljudi u starosti najčešće obolijevaju od srca i šećera. Mi mladi možemo nekako da podnesemo vrućine, dok stariji bolesni ljudi to podnose malo teže ili nikako”, ističe Elena Adžović(28) jedna od stanovnica tog kampa.
Elena zabrinuto objašnjava da su visoke temperature najviše opasne za malu djecu. Za to vrijeme u naručju drži svoju bebu koju je oblio znoj.
Nekako se i nose sa vrućinom i životom bez struje, ali kad se na sve to doda skučeni prostor u kome žive i smeće na sve strane, kažu da to postaje nepodnošljivo. „Uz sve neprijatan miris dopire iz gradske deponije”, žali se Elena.
Mnogi spas nalaze i kraj Cijevne.
Mujo Rašiti, kog smo zatekli kraj rijeke, gdje dolazi da se rashladi, takođe se žali na loše uslove. Kaže da je sa svojim prijateljima došao direktno sa pijace da se kupa jer u kampu nije bilo vode. Samo rijetki na Koniku imaju klime, o kojima većina stanovnika koničkog kampa može samo da mašta.
,,Nijesmo u mogućnosti da djeci obezbijedimo bolje uslove i zaštitimo ih od visokih temperatura. Imam neki stari ventilator sa kojim bezuspješno pokušavamo da se rashladimo. Jedva i za hranu bude”, priča za Monitor ovaj otac petoro djece.
,,Mi smo srećni ukoliko uspijemo da zaradimo koru hljeba, a kamoli da priuštimo sebi klimu”, dodaje osamnaestogodišnji Arben i pokazuje svoje ruke pune žuljeva koje je zaradio od utovara voća i povrća. „Znoj mi ne smeta dok radim, to je u stvari onaj pravi krvavi i zarađeni dinar, ali kad sjednem i razmišljam kako ga zapravo zarađujem, bude mi žao da ga potrošim”, žali se mladić.
Žale se da posla sve manje ima. Većina Roma žive od povremenih fizičkih poslova te skupljanja starog željeza i obilaska kontejnera za smeće. Kažu da na Tuškoj pijaci zarade više nema kao što je to nekad bilo. Sada zarađuju tri do pet eura, a nekad ni toliko.
Zadnjih godina uloženi su napori da se život stanovnika kampa donekle popravi. Djeca iz kampa su uključena u obrazovni sistem, a njihovi roditelji se nadaju da će, ukoliko nastave da se obrazuju, imati bolji život. Kažu da ih tješi ulazak u nove stanove te se nadaju da će se i njihovi uslovi za život poboljšati.
,,Imaćemo naše sobe, dnevne boravke i kupatila”, ističu naši sagovornici.
Život u kampu pamtiće, kažu, po noćima bez struje, vrućinama bez vode i hrane iz Narodne kuhinje.
Enis EMINOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice