Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: RIBOLOVCI OPET RATUJU: Dok optužbe pljušte, Svinjačom pluta mrtva riba

Objavljeno prije

na

Još se ne zna koliko je tačno ribe uginulo zbog niskog vodostaja rijeke Svinjače, jedne od pritoka Tare. Dok dva najveća ribolovna kluba u Kolašinu koriste medijski prostor za međusobne optužbe, ribu još niko nije izlovljavao, odnosno premještao u Taru, kako je to bio običaj ranije. Mirinim bukom, virom ispod restorana Vodenica, u centru grada ovih dana plutale su uginule ribe zajedno s već uobičajenim kesama smeća i ostalim otpadom. Sporski flaj fišing klub (SFFK) Maniro, koji je do sada gazdovao kolašinskim vodama, ranije je spasavao ribu. Ove godine odustali su od tog posla, a iz Sportsko ribolovnog kluba (SRK) Tara i Morača kažu da su „čekali kolege”, pa ni oni ništa njesu učinili.

Šteta tek treba da se utvrdi, ali je već sada jasno da je počeo i drugi rat ribolovaca u Kolašinu, sličan onom od prije nekoliko godina kada su svi nadležni s lokalnog i državnog nivoa učestvovali u smirivanju ribolovačkih strasti. Nakon toga SFFK Maniro je, prema odluci Ministarstva poljoprivrede, gazdovao vodama. Tako je bilo sve do prije nekoliko mjeseci, kada je Ministarstvo odlučilo da gazdovanje Tarom, dijelom Morače i njihovih pritoka povjeri SRK Tara i Morača. Taj klub još nije potpisao ugovor, dakle, nije zvanično zamijenio Maniro, pa je nastao vakuum, koji na štetu ribljeg fonda pogoduje jedino krivolovcima.

„Zaista je sramota da je u samom centru grada dopušteno ovakvo stanje. Mi smo namjeravali da ribu prebacimo, pošto smo vidjeli da to naše kolege iz kluba Maniro ne čine. Međutim, bilo je prekasno, jer smo zatekli samo mrtve ribe kako plutaju po vodi”, kaže Momir Živković, predsjednik SRK Tara i Morača.

Nije to jedino što zamjera kolegama iz Manira. On tvrdi da na dijelu rijeke Morače na kolašinskoj teritoriji uopšte nema ribočuvara. Takođe, i na Kapetanovom jezeru. Nepokriveno ribočuvarskom službom, kaže, sigurno je petnaestak klometara Morače.

„Neki mještani tvrde da krivolovci haraju a, navodno, koriste i dinamit. Prije nekoliko dana grupa ribolovaca na Kapetanovom jezeru nije zatekla nikog od koga bi mogli kupiti dozvole, pa je lovila i bez njih”- kaže Živković.

Razlog što riba iz Svinjače nije izlovljena uprkos niskom vodostaju, prema riječima predsjednika kluba Maniro Mileta Lazarevića, zakonska je procedura čije okončanje čekaju. Iz tog kluba su se prije skoro mjesec obratili Ministarstvu poljoprivrede, koje u saradnji s Biološkim institutom, treba da izda dozvolu za prebacivanje ribe. Takođe, objašnjava on, oprezniju su, nakon što su za slične aktivnosti, po prijavi ribolovaca iz Tare i Morače već imali inspekcjski nadzor.

„Još čekamo odgovor. Zbog niskog vodostaja tražili smo izlovljavanje za Svinjaču i Pčinju. Družina iz kluba Tara i Morača treba da se sjeti da su nam prošle godine za slične aktivnosti spasavanja ribe napisali krivične prijave, pa smo sada morali striktno da se pridržavamo zakona. Moguće da je postojala prečica u proceduri koja bi spasila ribu od uginuća, ali su iz tog kluba nekorektno pokušavali da sve što radimo proglase nelagalnim, pa su nas natjerali na oprez”- objašnjava Lazerević.

Prema njegovim riječima, Svinjača je „jako zagađena rijeka u koju se izlijevaju septičke jame između 50 i 100 domaćinstava”. Članovi Manira su, kako kaže, prošle godine imali ozbiljne zdravstvene probleme nakon što su ribu izlovljavali iz vira pored restorana Vodenica. Ukoliko iz SRK Tara i Morača žele da izlovljavaju ribu, kaže on, sva oprema Manira im je na raspolaganju.

Živković, međutim, objašnjava da razlozi koje Lazarević navodi nijesu oni zbog kojih je riba uginula. Kaže da nije prijavljivao kolege iz drugog kluba, te da je zahtjev Ministarstvu prekasno podnijet. On optužuje Maniro da ,,vodi brigu samo o onome što je isplativo”.

,,Neka se on prisjeti ko je pravio snimke i ko ih je optuživao. Kako sam pročitao u dnevnoj štampi, optuživali su ih mladi DPS. Da je naš klub to činio, tu prijavu bih ja trebalo da potpišem, ali nje nije bilo. Naš klub nije vlasništvo nijedne političke partije, niti će biti dok sam ja na njegovom čelu. Kad već kažu da poštuju zakone i proceduru, neka objasne kakve su aktivnosti imali u junu na rijeci Pčinji u mjestu Pobrnjica ispod hotela”, optužuje Živković. Ne želi, kaže, da detaljnije priča o tim ,,aktivnostima”, to je posao za nadležne.

U prijavi, koju su prije nekoliko mjeseci podnijeli iz kluba na čijem je čelu Živković, međutim, bili su precizniji. Naveli su da su članovi Manira iz rjeke Pčinje ,,izlovljvali ribu strujom i prebacivali je u Taru, za potrebe jednog takmičenja”. Inspktorka Dragana Kandić Perović, koja je potom obavila nadzor, zaključila je, kako se vidi iz zapisnika, da su te tvrdnje neosnovane.

,,To su bile samo neke od laži koje su iznosili na naš račun. Ne želim dalje polemisati sa članovima SRK Tara i Morača, ali imam potrebu da napomenem da taj klub nije član Saveza sportsko ribolovnih organizacija. Nijesu uplaćivali članarinu, nijesu se bavili sportskim aktivnostima i nijesu preduzeli ništa na očuvanju i zaštiti ribljeg fonda i životne sredine. Zbog toga su i isključeni iz Saveza. Sramota je što godinama opstruiraju rad klubova koji sve to rade”, poručuje Lazarević.

On podsjeća da je Maniro tokom tri godine zapošljavo šest radnika i dao ogroman doprinos razvoju ribolovnog turizma, te da je izdejstvovao da Kolašin 2022. godine bude domaćin Svjetskog prvenstva u flaj fišingu. Podršku takvom stavu predsjednika SFFK Maniro dali su i najbolji kolašinski sportski ribolovci, vicešampion svijeta iz 2015. godine Nikola Trebješanin i aktuelni prvak Kupa zemalja jadransko-podunavske regije Ivica Rajković. Oni su nezadovoljni odlukom Ministarstva poljoprivrede da upravljanje kolašinskim vodama povjeri drugom klubu.

,,Maniro, koji je do sada gazdovao vodama, počeo je da radi važan posao za Kolašin, koji velikim dijelom svoje turističke ponude treba da se oslanja na sportski ribolov. Oni su prošle godine organizovali Kup zemalja jadransko- podunavske regije. Odlična organizacija tog takmičenja, siguran sam, doprinijela je da se Kolašinu povjeri organizacija Svjetskog prvenstva, kao i činjenici da će Plav sljedeće godine organizovati Evropsko prvenstvo. Ne mislim da je klubu, koji će ubuduće gazdovati kolašinskim vodama sportski ribolov prioritet”, kaže Trebješanin.

Prema riječima Rajkovića, promjena kluba koji će imati koncesije na Taru i Moraču s pritokama, već sada je stvorila konfuziju među ribolovcima u Kolašinu i otvorila prostor za krivolovce. Ribočuvarske službe, kaže on, već sada se suočavaju sa velikim problemima.

Najbolji kolašinski sportski ribolovci smatraju i da nadležni, koji odlučuju kome da provjere vode, ne shvataju na najbolji način značaj sportskog ribolova. Flaj fišing je, kažu Trebješanin i Rajković, razvojna šansa Kolašina, a organizacija Svjetskog prvenstva značila bi mnogo, i promotivno i finansijski.

,,Sve te ekipe ribolovaca dolazile bi sigurno u Kolašin prije prvenstva po petnaestak do mjesec dana a reprezentacije broje više od 10 članova. O značaju tih boravaka suvišno je govoriti. Bojim se da to nijesu svi shvatili na pravi način. Sada, u ovoj situaciji, ne znam ni kako će biti organizovano prvenstvo” – kaže Trebješanin.

Maniro je gazdovao s oko 280 kilometara rječnih tokova, a formirano je 16 kilometara revira za sportski ribolov. Bilo je u planu da se još pet kilometara Morače takođe poglasi revirom za ,,flaj fišing”.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora i dalje čeka na stvaranje regulatornih i tehničkih uslova za implementaciju 5G mreže na nivou države. No, minule sedmice, Crnogorski Telekom je, bez najave, pustio u probni rad bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama, čime je testirana 5G mreža. To je izazvalao burne reakcije, ali i strah, dijela građana u te dvije opštine

 

Građani sjevera Crne Gore još imaju puno nedoumica, ali i straha vezano za 5G tehnologiju, pokazalo se minule sedmice. Negodovanje, uznemirenost i optužbe na račun Crnogorskog Telekoma,  pratili su puštanje u eksperimentalni rad dvije bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama. Ako je  suditi i prema onome što je poručeno iz ekoloških organizacija na sjeveru,  država, odnosno,  mobilni oprateri,  prije  implementacije 5G tehnologije moraće da ulože mnogo truda na edukaciji i informisanju građana. Reakcije sa sjevera pokazale su i da to do sada nije činjeno na odgovorajući način.

Kako za Monitor kaže Zdravko Janušević, izvršni direktor NVO Bjelopoljski demokratski centar,  najproblematičnije je  što  su iz „cijelog procesa izopšteni građani“. On skreće pažnju i na, kako tvrdi, činjenicu da je prilikom postavljanja i puštanja u probni rad baznih stanica zaobiđena i lokalna uprava.

„To sam provjerio i u nadležnom sekretarijatu, uopšte nijesu bili obaviješteni o svemu ovome. Sve ostale bazne stanice pratila je odgovorajuća dokumentacija sa lokalnog nivoa. Ovog puta ne. Nije bilo prilike za javnu raspravu, nema Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu. Ne znamo koje su posljedice po zdravlje građana. Telekom je pokazao određenu drskost i nezainteresovanost za stav građana… “, kaže sagovornik Monitora.

On podsjeća da je grupa NVO sa sjevera,  prije nekoliko dana,  na konferenciji za štampu, postavila brojna pitanja tom mobilnom operateru.  Interesovalo ih je „da  li su sprovedena mjerenja zračenja i koliki je uticaj elekromagnetnog zračenja na građane“.  Pitali su i zbog čega Elaborat,  koji je uradio Elektrotehnički fakultet, nije javno prezentovan. Zamjerili su i što se postavljanje 5G mreže desilo u samom centru Bijelog Polja.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PRIČA O LOKALNIM HODAČIMA: Pretresanje skrivenih džepova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mladi bračni par Ivan i Ivana Mandić se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda

 

Kada u zatišju pojedinci marljivo ucrtavaju Crnu Goru na turističku mapu svijeta, otvara se čudesna kutija. Tada zaboravljena i zanemarena mjesta dobijaju priliku da šarmiraju, i odjednom teza „nemamo bog zna šta da ponudimo turistima” – ne odslikava realnost. To je i misija Lokalnih hodača.

Mladi bračni par, Ivan i Ivana Mandić, se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je zaustavila gotovo čitav svijet, i učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda.

„Lokalni hodači su lokalni bračni par Ivana i Ivan, kao i svi njihovi slučajni ili namjerni saputnici, čiji je cilj da upoznaju svaki kutak Crne Gore. Već duže vrijeme nastojimo da obiđemo što je moguće više njih, pa su vlogovi logičan nastavak te priče”, kaže za Monitor Ivana Mandić.

Svaki je priča za sebe. Od Slivskog ponora, preko podgoričkog starog groblja, tragovima rimskog akvadukta (Mostine), do tvrđave Kosmač, Mandići, oboje strastveni ljubitelji prirode, doživljavaju Crnu Goru iz drugačije perspektive. Prvobitna ideja, tek da otkriju lijepe lokacije za izlet ili piknik, doživljava metamorfozu – prerasta u želju za upoznavanjem sopstvene zemlje i njenih kulturno-istorijskih područja. Tako je fokus tura na koje idu Mandići uglavnom odlazak do nekog utvrđenja – Crvene stijene, Đuteze, Lontodokla (Gradine Martinićke), Obluna, kao i do lokacija koje imaju značajno mjesto u istoriji Podgorice i Crne Gore uopšte, a nalaze se u jezgru grada, poput Jusovače, koja je, zbog nemara nadležnih, u stanju raspadanja ili Sahat kule, čiju su unutrašnjost, uz posebnu dozvolu JU Muzeja i galerija Podgorice, uspjeli da snime i približe i onima koji nisu imali prilike da je posjete.

Ivan, videograf i fotograf po struci, zadužen je za snimanje i montiranje video klipova, dok Ivana, inače politikološkinja, istražuje i pronalazi zanimljive činjenice o mjestima koja obilaze.

Na pitanje zbog čega se najčešće odlučujemo na upoznavanje sopstvene zemlje tek kad “istrošimo” druge opcije, Ivan odgovara da razlog leži u tome što su nam ljepote sopstvene zemlje nadohvat ruke, pa za njih „imamo kad”. „Možda je najveća ironija u tome što o njima ne znamo dovoljno. U potpunom ludilu koje je pandemija izazvala, dobro je to što smo, barem na kratko vrijeme „bacilli oko” na krajolike oko sebe. Samo još da naučimo da o njima vodimo računa”, napominje.

Najviše reakcija i komentara izazvali su vlogovi o Kaluđerovom oku, koje se nalazi na teritoriji glavnog grada, kao i Godinju, kod Bara. „Teško je reći koji obilazak nam je najdraži, s obzirom na to da sve više širimo svoj radijus na dalje lokalitete od Podgorice, koji su priča za sebe. Volimo kad snimamo neki koji je spojnica zanimljive istorijske priče i prirodne ljepote, kao što je to recimo Manastir Prečista Krajinska i šuma kestenja”, navode Mandići.

Kosmač, pećinu Magara, Velju Goru, Bobiju ili Vezačku pećinu – obaveza je svakog građanina Crne Gore da ih barem jednom posjeti. „Mjesta na kojima je dobar pogled na jezero, more, grad, uvijek ostave snažan utisak na nas. Najviše nam je godilo Godinje, gdje smo dan proveli u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji, uz tople pozdrave i druženje sa lokalcima”, kaže Ivana Mandić.

Vlogovi, a naročito turistički, na Jutjubu su izuzetno praćeni, i u svijetu ljudi od kreiranja takvog video sadržaja mogu solidno i da zarade. Značaj koji ta vrsta promocije ima – prepoznat je i vrednovan. Mandići za sada još uvijek ne znaju da li će monetizovati, odnosno unovčiti, svoj Jutjub kanal. Teško je da išta prognoziraju. Uz pomoć drona, kamere Go pro action i FUJI digitalnog fotoaparata, osvojili su publiku, radom i ispred i iza kamere. Pratioci na društvenim mrežama prepoznali su njihov kontent (sadržaj) po kvalitetu. Proces snimanja i montaže zahtijeva planiranje, strpljenje i trud, ali ljubav prema hobiju ne poznaje poteškoće.

Kako Podgorica, sem Duklje i Meduna, o kojima bi trebalo bolje informisati prolaznike na licu mjesta, u najbližoj okolini ima šta da ponudi, Lokalni hodači smatraju da bi određene kulturno-istorijske lokacije van glavnog grada trebalo učiniti vidljivijim i atraktivnijim, kako za sugrađane, tako i za turiste. Važno je i da se on mapira kao turistički zanimljiv, jer je kroz istoriju uvijek bio plodno tlo razvoja starih civilizacija. Nadležne turističke organizacije bi trebalo da učine više u vezi sa tim, smatraju Mandići. „Za početak, potrebno je obnoviiti smjernice ka određenim lokalitetima i info table. Svakako, ažurnija komunikacija putem društvenih platformi u toku godine nije naodmet”.

Njihove emisije sa kratkih putovanja imaju za cilj, kako su objasnili, prvenstveno da pokažu ljudima „šta propuštaju”, ali i da postanu svjesni da se priroda mora poštovati i njegovati. Boravak u njoj za Lokalne hodače je bijeg od užurbanosti i usplahirenosti grada. „Kolektivno, svijest o očuvanju životne sredine se još uvijek nije razvila”, smatraju Mandići. Kuda god bi otišli, naišli bi na smeće, uglavnom na plastične boce i kese, a odskora i na hirurške maske. Sem toga, pojedina utvrđenja od kulturno-istorijskog značaja „ukrašavaju” i grafiti.

Želja za eskapizmom od stvarnosti eskalirala je tokom korona pandemije. Pa je prerasla u potrebu. Jer lokalnog hodača i čine radoznalost i težnja da upozna prostor u kom živi.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANE: SLUČAJ AGROPOLIMLJE: Sjećanje na pljačku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivredni kombinat koji je nekada zapošljavao 800 radnika je rasturen,  mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom postala su lak plijen tajkuna, dok su radnici i mali akcionari ostali bez ičega

 

Nekadašnji radnici i akcionari rasparčanog i kroz proces tranzicije opljačkanog preduzeća Agropolimlje zatražili su od nadležnih pravosudnih organa da preispitaju dešavanja u toku privatizacionih procesa u nekadašnjem poljoprivrednom gigantu. Oni tvrde da su određena lica prilikom privatizacije preduzeća kontinuirano, u dužem vremnskom periodu, preduzimala brojne nedozvoljene radnje u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi na štetu radnika, akcionara i države.

Predstavnik akcionara Refik Zujović ističe da već godinama od najvećih instanci u Crnoj Gori uzaludno traže da se utvrdi zbog čega nadležne institucije nijesu preduzele mjere kako bi se stalo na put potpune likvidacije Agropolimlja, i na vrijeme spriječile neodgovorno ponašanje stečajnih upravnika, stečajnih sudija, tužilaca, inspekcijskih službi i Područne jedinice Uprave za nekretnine Berane.

„Na naše zahtjeve niko se ozbiljno nije osvrtao. Zato smo zbog brojnih propusta, kao akcionari, grubo oštećeni prilikom diobnog bilansa preduzeća, pošto nam je  uskraćeno pravo na dio svojine koja je pripadala nekadašnjem preduzeću Agropolimlje. Mi i dalje tvrdimo da postoje osnovane sumnje da se radi o organizovanom kriminalu i da akteri tih radnji godinama ostaju nekažnjeni. Zato ponovo tražimo da se razmotri odgovornost za nepostupanje pravosudnih organa u očiglednom slučaju korupcije prilikom prodaje preduzeća”, kaže Zujović. „Pljačka je velika jer je preduzeće bilo veliko, a njegova imovina je na čudne načine prešla u ruke privatnika”.

Beranski agroindustrijski kompleks Agropolimlje nastao je kao dio nekadašnje kompanije Agrokombinat 13. jul. Tada, već daleke 1963. godine, upošljavao je preko 800 radnika. Agropolimlje je u svom sastavu imalo pekaru, mljekaru, klanicu, voćnjak od 47 hektara, brojne trgovinske i uslužne objekte, kao i preko sto hektara šume i zemljište na kom se obavljala poljoprivredna proizvodnja.

Odlukom Skupštine akcionara od 24. juna 1998. godine, to društvo je podijeljeno na 10 novih pravnih subjekata – akcionarskih društava. Sva imovina Agropolimlja, koja je podijeljena između akcionarskih društava, procijenjena je i na osnovu toga  je utvrđen akcionarski kapital zaposlenih i fondova. Bivši radnici, kao i manjinski akcionari, tvrde da brojni dokazi ukazuju da se nakon toga pristupilo nezakonitim radnjama, odnosno da su privilegovani pojedinci vrijednu nepokretnu imovinu, vlasništvo akcionara, bivših radnika DD Agropolimlja, na svoju ruku prodavali raznim kupcima. Navode da su novac od prodatih nepokretnosti zadržavali isključivo za sebe i da je neophodno angažovati finansijske stručnjake spremne da javno saopšte o kakvim i kolikim transakcijama je riječ.

„Mi mislimo da je potrebno da vještaci utvrde koja je površina nepokretnosti bila upisana na AD Poljoprivreda i šumarstvo, koje je nastalo kao jedan od subjekata Agropolimlja, i na osnovu kojeg pravnog osnova, zatim koliko je od tih nepokretnosti otuđeno, kada, kojim licima i kako i na koji način su vršene preknjižbe na nove kupce”, ističu manjinski akcionari, među kojima je i Zujović.

Oni dodaju da je neophodno da se preko vještaka finansijske struke utvrdi za koje novčane iznose su sve te nepokretnosti prodate, da li su vršene zakonite prodaje tih nepokretnosti, da li su od strane vještaka poljoprivredne ili šumarske struke vršene procjene prodatih nepokretnosti, te da li je novac od svih tih transakcija ulazio i u završne bilasne AD Poljoprivreda i šumarstvo.

„Neophodno je ispitati puteve toga novca i za šta je utrošen, jer AD Poljoprivreda i šumarstvo svih ovih godina postoji samo na papiru”, kažu akcionari. Tvrde i da je Uprava za nekretnine bez valjanih dokaza upisivala imovinu bivšeg Agropolimlja na ime navih vlasnika – pravnih i fizičkih lica – a da su oni ostali kratkih rukava.

„Većinski akcionari raspolagali su imovinom bivšeg Agropolimlja kao da je ona njihova lična svojina i to tako što su je razmjenjivali i dijelili nezakonitim diobnim ugovorima u vrijeme kada su funkcionisali kao posebna akcionarska društva. Te transakcije su se obavljale bez znanja skupštine akcionara i odbora direktora, dok radnike niko ništa nije pitao. U svim tim radnjama učestvovala je i Uprava za nekretnine, koja je dozvolila da se na osnovu nevalidne i fiktivne dokumentacije otuđi imovina tih akcionarskih društava i unese u posjed pojedinaca i firmi čiji su vlasnici sami većinski akcionari”, svjedoče bivši radnici.

Oni se, kažu, nadaju da će neki novi specijalni tužilac, nakon što se izvrše najavljene promjene u tužilaštvu i sudstvu, ozbilj­no shva­ti­ti nji­ho­ve za­htje­ve i da će u ci­je­lom slu­ča­ju po­bi­je­di­ti pravo i prav­da. „Od 2006. do 2010. go­di­ne naš pred­met se na­la­zio kod Osnov­nog su­da u Be­ra­na­ma. Na­kon to­ga prav­du smo uza­lud­no tražili kod Vi­šeg su­da u Bi­je­lom Po­lju. Slič­no su se od­ni­je­li i Pri­vred­ni i Ape­la­ci­o­ni sud, ta­ko da smo mi na kra­ju iz­gu­bi­li po­vje­re­nje u prav­ni po­re­dak Cr­ne Go­re”, kažu manjinski akcionari, navodeći da je slučaj Agropolimlje „klasičan primjer“ pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara.

„Građani koji su uložili vaučere i bivši radnici su osiromašeni, a neko je preko noći stekao bogatstvo“, kažu.

Bivši radnici i akcionari Agropolimlja, odnosno desetak novonastalih kompanija, objašnjavaju da su se, ulažući porodične vaučere stečene tokom postupka vaučerske privatizacije ,,rukovodili razmišljanjem da bi poljoprivreda mogla biti perspektivna grana na sjeveru. Dogodila se, međutim, neshvatljiva stvar – veliki poljoprivredni kombinat je rasturen, a mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom  postala su lak plijen tajkuna od Berana do Podgorice.

Na mjestu tih preduzeća danas se nalaze trgovinski centri, poslovni prostori pretvoreni u kafane, šume su posječene, voćnjaci su prošli kroz tri ruke, na mjestu klanice gola ledina čeka nekog investirora, a na njivama nikli pogoni za separaciju i asfaltne baze.

Imena manjinskih vlasnika, bivših radnika i akcionara, još uvijek se provlače kroz registar CDA, od čega oni nemaju nikakve koristi, osim podsjećanja na nekadašnje uspješne poljoprivredne firme i pljačku koja je uslijedila nakon toga.

                                                                                          Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo