Povežite se sa nama

MONITORING

Karijerizam u krvi

Objavljeno prije

na

Da drug Tito čudom vaskrsne i pojavi se u Crnoj Gori bio bi veoma zadovoljan kadrovskim stanjem: istaknuti omladinski rukovodioci iz njegovog doba na najvišim su državnim funkcijama. Odolijevaju junoše više od tri decenije nakon maršalove smrti. Nije zalud govorio – ko ima ovakvu omladinu, ne treba da brine za budućnost.

Ne puštaju, ni 25 godina od takozvane antibirokratske revolucije, kojom su s ulice smijenili komunističko rukovodstvo Crne Gore, a vlast preuzeli oni, takođe komunisti. Raspoređeni u svim sferama vlasti – omladinci žive komunistički san, usred kapitalističke neoliberalne jave: jedan centar moći – oličen u vladajućoj koaliciji i njenom vođi.

Mladi kadrovi, dovođeni iz opštinskih struktura ili sa fakulteta, bili su – ili članovi Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine, kao najšireg tijela, ili članovi Predsjedništva. Oni najambiciozniji i najodaniji, potom su, po ključu, išli za Beograd – u rukovodstvo Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Mladi, a već plaćeni.

Jedan od takvih bio je i Nikšićanin Branko Čavor. Sadašnji poslovni direktor i poslanik DPS-a, dogurao je, početkom osamdesetih, sa 27 godina, do pozicije predsjednika Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Crne Gore (RKSSOCG). Prvom omladincu Crne Gore, omladinski angažman bio je dragocjeno iskustvo za kasnije napredovanje: šef Metalurškog laboratorijuma Željezare, pomoćnik generalnog direktora HK Željezara Nikšić, generalni direktor RTV Nikšić, predsjednik Opštinskog odbora DPS-a Nikšić, član Upravnog odbora nikšićkog Montexa, član Odbora direktora preduzeća Montecargo, poslovni direktor DPS-a…

Jedan od Čavorovih nasljednika na poziciji predsjednika crnogorske omladine bio je Svetozar Marović, potpredsjednik DPS-a. Mladi Marović, Budvanin, morao je tokom jednogodišnjeg mandata na toj funkciji svakodnevno da putuje na relaciji Budva – Podgorica. Počeo je sa renoom četiri. Nije zaboravljeno: stariji u komunističkoj partiji prigovarali su Maroviću zbog nejasnog izražavanja i ,,strane terminologije”. I zbog neposlušnosti. Što se načina izražavanja tiče nije se promijenio. Samo je naučio da sluša.

Zbog ljevičarskog buntovništva sklonjen je sa pozicije predsjednika mladih, nakon otvorenog poziva, poslije sastanka Predsjedništva omladine Crne Gore održanog na otvorenom, na Skalinama, pored Morače. Poslije AB revolucije postao je član Predsjedništva SK Crne Gore, generalni sekretar… Ideolog DPS –a.

To što je komunizam zamišljen u duhu jednakosti, nije smetalo da Marović, nešto kasnije, bude malko jednakiji od ostalih. On i njegovi posjeduju – Budvu i milione. Pisali smo o tome: samo u jednom trenutku (2009. godine) postao je bogatiji za 160 miliona eura kada je volšebno prijavio 816.928 metara kvadratnih zemlje u Budvi koje ranije nije pominjao. To je samo detalj njegove nove ideologije.

Marovićev partijski kolega, vječiti poslanik DPS-a, Miodrag Miško Vuković nosilac je Titove štafete 1981. godine. Do kosti posvećen komunizmu, omladinac Vuković bio je sekretar Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Mladi funkcioner, koji je vozio vremešnu bijelu zastavu 101, od tada do danas zbrinuo je ne samo sebe, već i čitavu svoju porodicu, užu i širu ( detaljno u tekstu Utkan u temelje, 29. april 2013. godine).

I član Glavnog odbora DPS-a Mevludin Nuhodžić junački se trudio da ne izostane u ljutoj bici da ne skrenemo sa pravoga puta. Naprotiv. Pridružio se drugovima u traženju političke karijere pa je, u Beogradu, kao član vođstva omladine vodio komisiju za ONO i DSZ. U prevodu: opštenarodna odbrana i društvena samozaštita. Bila je to odlična odskočna daska za sve što ga je kasnije u DPS- u strefilo.

Nuhodžićev omladinski drug Milo Đukanović nije bio ni punoljetan (17 godina) kada se učlanio u Savez komunista, 1979. Nakon završenog Ekonomskog fakulteta postaje, kako je red – plaćeni omladinski funkcioner.

Počeo je na vrijeme, pa nastavio, redom: od 1986. do 1988. godine pokriva poziciju člana Predsjedništva Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Crne Gore, potom člana Predsedništva SSO Jugoslavije, zatim postaje kandidat za predsjednika omladine Jugoslavije. Omladinac od karijere. Njegova lojalnost zapažena je u vrhovima Saveza komunista, pa postaje najmlađi član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, u posljednjem sastavu.

Kad su u ostalim jugoslovenskim republikama krenule ozbiljne priče o stvaranju veišepartijskog sistema, zagrmio je: ,,Crna Gora je opstala kao ostrvo slobode kada su drugi bili porobljeni, pa zašto sada ne bi mogla opstati kao ostrvo komunizma”. I stao u Miloševićev stroj.

Malo je odstupio od obećanja: Crna Gora nije postala ostrvo komunizma, već njegovo – privatno. Đukanović danas na ruci nosi platinasti sat vrijedan 106.076 eura dok ga je internet sajt Top 20 list svrstao na 20. mjesto najbogatijih svjetskih lidera. The Independent svojevremeno bilježi da Đukanović ,,vrijedi” 10 miliona funti, ali i da se obogatio na ,,misteriozan način”, jer sa platom oko 1300 eura spada među najlošije plaćene evropske premijere. Duh socijalizma je neuhvatljiv.

I brat Aco Đukanović oprobao se u omladinskim vodama. Bio je član Predsjedništva Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Crne Gore. Kao i brat mu Milo, između ostaloga. Omladinski aktivista Aco bavio se i organizovanjem studentskih žurki na fakultetu. Tu je otkrio čari biznisa: osnivač je jednog od prvih privatnih crnogorskih preduzeća Maraton, koje se bavilo priređivanjem i promocijom koncerata.

Da li je do komunizma ili ne, ali Aco je postao multimilioner. Pisali smo u više navrata, detaljno: vlasnik desetina hiljada kvadratnih metara zemljišta, poslovnih i stambenih prostora, akcionar preduzeća (Rudnik uglja 10 odsto, Republički zavod za urbanizam i projektovanje 75 odsto), osnivač firmi… I banke. Prve, osnovane 1901. godine. Pomenuti međunarodni konzorcijum za istraživačko novinarstvo njegovo bogatstvo procijenio je na 167 miliona dolara.

Predsjednik komunističke omladine, krajem osamdesetih, bio je i akademik, bivši dekan Pravnog fakulteta UCG Dragan Vukčević. Prijatelji još iz omladinskih komunističkih dana, sedmostruki premijer Milo Đukanović i Vukčević, sada su i poslovni partneri u firmi Univerzitats, koja je osnivač privatnog univerziteta UDG.

Još jedan univerzitetski profesor Ljubiša Stanković bio je na čelu Saveza omladine. Onda je krenuo u političke vode odraslih. Istakao se kao jedan od prvaka AB revolucije, da bi, kasnije, postao prvi čovjek Saveza reformskih snaga za Crnu Goru. Učestvovao je u osnivanju Socijaldemokratske partije. Sada je, po nepisanom ključu vladajuće koalicije, kao čovjek SDP-a, ambasador u Irskoj.

Inače funkcioneri Socijaldemokratske partije su mahom ponikli u omladinskim strukturama, koje su bile pod okriljem Saveza komunista. Ranko Krivokapić pokrivao je mjesto člana Predsjedništva Saveza Socijalističke omladine Crne Gore. Ministar saobraćaja i pomorstva Ivan Brajović, polovinom osamdesetih, bio je sekretar omladine Crne Gore, te član Predsjedništva Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Poslije AB prevrata dolazi nagrada – funkcija ,,za starije”: biva postavljen za potpredsjednika Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore.

Napušta AB društvo pa postaje jedan od osnivača Socijalističke partije Crne Gore, Saveza Reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru i, konačno, Socijaldemokratske partije Crne Gore.

Brajovićev partijski saborac, jedan od potpredsjednika SDP-a Vujica Lazović, takođe se kalio među komunističkom omladinom. On je, za razliku od kolega, bio posvećen pretežno lokalnom nivou: predsjednik Socijalističke omladine Titograda. To mu je valjalo za kasnije. Bio je poslanik u Skupštini Crne Gore, poslanik u Vijeću građana Skupštine Jugoslavije, ministar u Vladi…

Sagovornik Monitora, i sam nekadašnji omladinski funkcioner, koji je insistirao na anonimnosti, kaže da mlade, lijepe i pametne većinom nije zanio duh socijalističkog upravljanja, već zov karijerizma i oportunizma.

,,Gotovo svi predsjednici omladine dobijali su stanove sa kadrovske liste, čak i poneki članovi Predsjedništva. U okviru stambene komisije za državne funkcionere nalazio se i po jedan član omladine. Pozicije su značile i dobre apanaže, putovanja… Omladinski funkcioneri u to doba imali su i službeno vozilo sa posebnim tablicama. Najčešće je to bio tada luksuzni, crni pežo 604”.

Crni pežo zamijenio je crni audi: Titovi crnogorski omladinci, Đukanović i drugovi, dvije i po decenije nakon pada Berlinskog zida, neprekidno vladaju. Karijerizam u krvi.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo