Povežite se sa nama

OKO NAS

KATUN RUPE REČINSKE: ŽIVOT JEDNOG STOČARA: Drugovanje s Bjelasicom

Objavljeno prije

na

,,Od snijega do snijega sam u Rupama. Tako živim, jer želim, i zbog sebe, ali i zbog nastojanja da održim tradiciju svoje porodice koja odavno ima ,,pravo” na ovaj dio planine”, započinje priču o svom polunomadskom životu stočar Bjelopoljac Dragomir Naco Šćepanović. Ljetnji dani u planini, kaže, znaju biti dugi, ali nema dosade. Briga o stadu od 100 ovaca, sedam krava, dva konja i svinjama ,,potroši” sate ali, tvrdi, ništa od toga niti je prenaporno niti stresno.

Šćepanović je bivši radnik Aluminijskog kombinata, penzioner je, ima porodično imanje u Bijelom Poljui i kuću u Podgorici. Od 2004. godine vjeran je Bjelasici, a njegova porodica taj katun koristi skoro pola vijeka.

,,Nije mi, zaista, nužda da svake godine izdižem na Bjelasicu i živim mjesecima u kolibi. Nije nužda, ali jeste zadovoljstvo. Odmaram dušu, omogućavam sebi mir, koji samo može da stvori planina, ovo zelenilo i ljepota sve dokle se pogled pruža. Ne znam za dosadu, ne znam za nezadovoljstva, ne znam za stres, a uz to se i zaradi. Ja bih rekao da nema bolje”, kaže sagovornik Monitora.

Poznaje Dragomir i svakodnevicu odlazaka na posao, napornog rada u fabričkim pogonima a sada kad mu ponekad bude teško, samo se sjeti da je ,,sam sebi šef”, da sam određuje koliko će i kada raditi i samo sebi odgovorati za evntualne propuste. To je, smatra, blagodet koju bi svako trebalo sebi u životu da priušti.

Zatekli smo ga u predahu, nakon jutarnjih poslova, koji se podrazumijevaju u stočarskom domaćinstvu. U kolibi sa svim neophodnim za život, ali i bez mnogo komfora, taj stočar provodi dane za koje kažu da su luksuz po mjerilima 21. vijeka.

Pamti, kaže, i godine kada je u tom rečinskom katunu ispod brda Ključ bilo mnogo manje tišine, a više i stočara i stoke.

,,Sredinom sedamdesetih ovdje je bilo još najmanje 10 domaćinstava. I stoke je bilo mnogo više. Bih da izbjegnem patetiku, ali se, ipak, bez nostalgije i tuge ne može pričati o tim godinama. Poređenje tadašnjeg i sadašnjeg stanja dovoljno govori o brizi o selu i poljoprivredi, ali i koliko je destekovan stočni fond”, kaže.

Tek nešto malo bolje je na okolnim bjelasičkim katunima do kojih je po nekoliko sati hoda. Na Škalama su ovog ljeta dva domaćinstva, na Vranjaku četiri. Mnogo je razloga, kaže Šćepanović, za takvo stanje.

,,Moj utisak je da država vrlo malo vodi računa o ovoj vrsti nomadskog stočarstva. Forsira se štalsko držanje stoke. To je, poprilično, nelogično. Treba imati na umu da je izdig na planinu, iako ponekad komplikovan za stočare, ipak znatno jeftiniji. Po pola godine na planinama stoka pase svježu travu i nije joj potrebno ni sijeno ni skupi koncentrati. Da ne govorim o tome koliko je meso tih životinja kvalitetnije i koliko se može skuplje prodati. Ipak, raznim podsticajnim mjerama, država forsira gradnju štala i formiranje farmi”, smatra on.

Šćepanović misli da bi podsticajnim mjerama s državnog nivoao trebalo hrabriti svakog stočara koji želi da dio godine provodi na katunima sa stokom. To bi, uvjeren je, dalo rezulate, pojeftinilo uzgoj stoke i bilo motiv mnogima da razmisle i vrate se poljoprivredi ili prošire poljoprivrednu proizvodnju.

Na kolibi Šćepanovića su solarni paneli, koje je dobio od resornog Ministarstva prije nekoliko godina. To je, kaže, velika prednost i znatno olakšava život u planini. Međutim, ima zamjerku što je ta pogodnost namijenjena samo onima s više stoke. I tu bi kriterijumi, smatra, trebalo da budu drugačiji.

,,Postoji limit, kada je riječ o broju grla, ispod kojeg stočari ne mogu dobiti solarne panele, to jest, struju u kolibama. Takođe, prema propisima, neophodno je da određeni broj godina izdižu na planinu. To, mislim, nije pravilno. Trebalo bi svakome ko želi da počne da se bavi stiočarstvom na ovaj način, bez obzira na broj stoke, omogućiti tu pogodnost. To bi bio još jedan podsticaj. Teško je u planini bez struje”, kaže.

Više računa, po njegovom mišljenju, treba voditi i o prilaznim putevima katunima. Do Rupa rečinskih on sam je održavao put. S druge strane, objašnjava, ,,cijela Bjelasica prošarana je putevima koje prave džipovi tokom turističkih tura”.

,,Ne ide zajedno miris benzina, buka motora i stočarastvo. Turisti na Bjelasicu mogu da stignu pješke ili na konjima, što bi bilo još atraktivnije i zanimljivije. Planina je izranjavana probijenim putevima za potrebe onih koji organizuju ture po planini terenskim vozilima. To plaši stoku. Takođe, i proceduru za obnovu koliba trebalo bi pojednostaviti. Sada je za to potrebno mnogo truda, a, u stvari, dovoljno je dozvoliti sječu dvije smrče i ljudi bi mogli da obnove kolibu gdje su nekad njihovi preci decenijama boravili”, kaže Šćepanović.

Ovaj stočar odavno je odustao od prodaje mlječnih proizvoda. Demotivisalo ga je to što ne postoji organizovan otkup, pa se odlučio da zarađuje samo od prodaje mese. Pomuze samo onoliko mlijeka koliko je njemu potrebno, a meso mu nije teško prodati.

Ipak, kaže da je cijena vrlo često mnogo niža od one za teled ili jagnjad tovljena koncetratima.

,,Uglavnom prodajem poznanicima i ljudima koji čuju na koji način uzgajam jagnjad i telad. Velika je razlika između tog mesa i onog iz štalskog uzgoja. Za sada nije teško prodati sve što proizvedem. Od mlječnih proizvoda sam odustao, jer je nemam vremena da tražim kupce. To bi mi oduzelo mnogo vremena i to je posao za više ljudi”, tvrdi Šćepanović

I pored svih teškoća, on će, kaže, dok god ga zdravlje služi izdizati u Rupe rečniske. Cilj mu je da katun preživi, a njegovo iskustvo posluži kao motiv, prije svega, nezaposlenim mladim ljudima da iskoriste sve ono što nudi planina. Za nomadski život potrebne su i određene vještine, hrabrost i spremnosti da se izbori s izazovima ćudljive planinske prirode. Naporno je, često, boriti se sa ćudima Bjelasice, koja se od snijega zna zabijeljeti i usred ljeta.

,,No, i pored svega, boravak na planini je, uvjeravam vas, privilegija. O stoci treba mnogo brinuti, ali poslije toga ostaju sati koje možete posvetiti sebi i svojim hobijima. Ja pomalo koristim i prednosti moderne tehnologije, pa Bjelasicu fotografijom približavam korisnicima društvenih mreža. Bilježim interesantne detalje iz života stočara, atraktivne pejzaže, neke djelove Bjelasice koje turisti zaobilaze. To je moj način promocije planine i doprinos turističkom valorizovanju ovog dijela kolašinske opštine za koji sam vezan cijelog života”, kaže Šćepanović.

U šali poziva sve umorne od užurbanosti savremene svakodnevice da mu se pridruže u ,,programu za relaksaciju”, koji podrazumijeva višesatni pogled s vrhova Bjelasice na Komove i Sinjavinu. To će svakog, tvrdi, odmoriti i vratiti prirodi.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NOVI POŽARI I STARE PRIČE: Nemoć pred stihijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju  za gašenje požara. Nekada ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji ih gube  jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura

 

Turisti koji posjete Herceg Novi, iznad Njivica,  imaće priliku da vide predio nemoći pred vatrenom stihijom. Požar je iza sebe ostavio crni ožiljak koji će još dugo ,,krasiti” Novi.

Da požari nijesu nehat već da se radi o namjeri javno je izjavio Ratko Radošević iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novi. Požar u Njivicama je pod kontrolom, a Radošević kaže da su vatrogasci branili 15 kuća i da su im životi bili ugroženi.

Ljudska solidarnost u ovakvim situacijama nije upitna. U gašenju požara učestvovali su vatrogasci iz cijele Boke, na terenu je bilo više od 50 vatrogasaca i preko 10 cisterni, u logistiku su se uključili i privatnici.

Ono što nedostaje je oprema, i pomoć iz vazduha. Iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novog zahtjev za pomoć Direktoratu za vanredne situacije uputili su neposredno nakon što je požar izbio u 9:30 ujutru. Iz Direktorata su im odgovorili da su dva aviona prizemljena, jedan je neispravan, a da drugi ne može da poleti zbog vjetra. Pomoć je stigla tek popodne oko 15 sati.

Pomoć je tražena i iz Hrvatske, ali i kod njih je bio aktivan požar u zaleđu Dubrovnika tako da nijesu mogli da pomognu kanaderima. Tokom gašenja poginuo je vatrogasac, a u utorak je zbog toga u Dubrovniku proglašen dan žalosti.

Novljanin Antonije Pušić (Rambo Amadeus) se na Fejsbuku zapitao koliko koštaju ,,nedostižni kanaderi” i ,,odvaja li se na protivpožarnu zaštitu neki dinar od ogromnih profita koje poslovna elita pravi od turizma”.

Naravno da ne. Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju, pojedinih sezona ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji gube licence jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura, a jedan novi ‘air traktor’ košta tri miliona eura.

,,Biće sve većih požara  dok se funkcioneri voze u limuzinama čak od nekoliko stotina hiljada eura, a sve veći broj vatrogasnih vozila su stara preko 30 godina, u fazi raspada, ugrožavaju živote vatrogasaca od kojih ovih dana najviše zavisi hoćemo li moći slobodno udahnuti vazduh i prespavati jer opet su nam gradovi i sela u plamenu”, napisao je na svom FB profilu biolog Vuk Iković. On je opomenuo da stalno slušamo kako nema para za kanadere i postavio pitanje kako ima novca za  preko 4.000 službenih vozila? ,,Slovenija ima preko 100 puta manje površina koje stradaju u požarima, ali zato njihova Vlada ima samo oko 20 službenih vozila, manje nego pojedina naša ministartva”.

Nemar i nemanje strategije nas više košta. Iz Organizacije KOD izračunali su da je samo tokom prošle godine u Crnoj Gori izgorjelo oko 143 km2 šuma što su uporedili sa površinom od blizu 24.000 fudbalskih terena. Prema evropskom modelu ,,ukupne štete” procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. U prevodu, samo jedne godine izgori nam 28 kanadera, koji bi štetu značajno smanjili.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEGATIVAN PRIRODNI PRIRAŠTAJ U SJEVERNOM REGIONU: Zabrinjavajuća statistika 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema podacima Monstata, svi gradovi na sjeveru države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih

 

Prema svim pokazateljima, postoji jasan trend negativnih demografskih kretanja na sjeveru države, odnosno izražene migracije i negativni prirodni priraštaj u gradovima tog siromašnog crnogorskog regiona.

Prema podacima Monstata, svi gradovi na toj teritoriji države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih.

Na drastičan pad nataliteta na sjeveru Crne Gore ukazuje i sve manji broj đaka u školskim klupama. Tako je prošle godine u tri beranske gradske škole, sa svim područnim odjeljenjima, upisano oko 2.500 đaka, od čega 257 prvaka, što je duplo manje nego u ranijem periodu.

Nastavu u pet seoskih škola u ovoj opštini pohađalo je 296 učenika, dok je taj broj prije nekoliko decenija bio deset puta veći, dok je u svih pet seoskih škola prošle godine bilo samo 28 prvaka.

Stanje nije bolje ni u ostalim opštinama. O tome govore i nesporna činjenica da je Osnovnu školu Bajo Jojić u Andrijevici ove godine pohađalo 338 đaka, od čega svega 38 prvaka. Nekoliko decenija ranije, u ovoj školi je bilo preko hiljadu učenika.

U ovoj opštini, u pojedinim mjestima kao što su Кuti, Cecuni i Jošanica, područna odjeljenja su odavno zatvorena. Tamošnje škole u prosjeku su brojale po 40 učenika.

Alarmantno stanje kada je broj učenika u pitanju nije zaobišlo ni područje Bihora, o čemu svjedoči i podatak da je ove godine na cijeloj teritoriji opštine Petnjica, na kojoj ima pet osnovnih škola, upisano  53 đaka prvaka, što je četiri puta manje u odnosu na period od prije samo pet godina.

Broj učenika u odnosu na period od prije dvije decenije prepolovljen je i na području opština Plav i Gusinje. Osnovna škola u Murini je prošle godine zajedno sa područnim odjeljenjima u Velici i Gornjoj Ržanici brojala svega 12 prvaka, dok je taj broj prije pet decenija bio blizu stotinu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

U PETNJICI ORGANIZOVANA PROJEKCIJA FILMA O OSMANU RASTODERU: Pokušaj rehabilitacije proglašenog ratnog zločinca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Projekcija kontroveznog dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava” organizovana je prošle sedmice u Petnjici. Događaj je propraćen negodovanjem dijela javnosti, za sada je izostala reakcija političkih partija i državnih institucija

 

Projekciju dokumentarca, autora Avda Huseinovića, u Petnjici je organizovao Bošnjački kulturni centar Sandžak. Plakate sa likom proglašenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, danima su sa raznih mjesta u varoši pozivale stanovnike na promociju.

Na dan održavanja projekcije oglasili su se boračke organizacije Berana i Petnjice, predstavnici beranske Mjesne zajednice Polica i Opštinski odbor SNP Berane, osuđujući namjeru da se film prikaže, ukazujući da se time čini krivično djelo veličanja ratnih zločina. Naknadno je to učinio i DPS koji je pozvao nadležne organe da utvrde da li je projekcijom filma došlo do kršenja zakona.

Predsjednik beranske Organizacije boraca NOR Berane (OBNOR) Petar Labudović, kazao je da je neprihvatljivo veličanje nekoga ko je proglašen ratnim zločincem i ko je, kako je rekao, „činio zulum po petnjičkom i beranskom kraju”.

„Mi osuđujemo organizovanje projekcije filma o ratnom zločincu i podgrijavanje tenzija i novih podjela oko stvari oko kojih je istorija kazala svoju riječ”, rekao je Labudović. On navodi da su snage kvislinškog pokreta Muslimanske milicije, kojima je u Bihoru komandovao Osman Rastoder, 1944. godine, u zaseoku Krake, kod Vrbice, likvidirale 55 partizana, među kojima i dvadeset pripadnika italijanske partizanske divizije Garibaldi. Oni su, poslije rata, prenešeni i sahranjeni u zajedničkoj grobnici u Beranama.

I predsjednik Udruženja boraca i antifašista opštine Petnjica Faik Adrović, negoduje zbog projekcije spornog filma. Ovaj devedesešestogodišnjak je među rijetkim živim učesnicima Drugog svjetskog rata. Adrović kaže da je lično poznavao Osmana Rastodera, i slaže se da se radi o ratnom zločincu. „On je bio imam u Petnjici prije rata i odmah po formiranju odreda muslimanske milicije postavljen je za komandanta te fomacije koja je sarađivala sa fašističkim okupatorima. Naravno da osuđujem prikazivanje tog filma, kao što isto tako osuđujem i ideju da se u Petnjici podigne spomenik proglašenom ratnom zločincu”, rekao je Adrović.

Predsjednik Savjeta MZ Polica Novak Zekić je apelovao na institucije Crne Gore da preduzmu adekvatne korake kako bi se prekinulo sa praksom promocije, odnosno slavljenja ratnih zločinaca, upozoravajući da se na taj način vrijeđaju žrtve.

Slične stavove iznijeli su i iz Opštinskog odbora Socijalističke narodne partije u Beranama, pozivajući državne organe na raekciju. Ostale partije, pa ni one sa nacionalnim predznakom, Stranka pravde i pomirenja, kao i Bošnjačka stranka, nisu se do danas oglašavale.

Osman Rastoder je rođen krajem devetnaestog vijeka u, za tadašnje prilike, imućnoj porodici. Školovao se na medresama u Novom Pazaru i Đakovici, a kasnije i u Istanbulu. Njegova porodica se poslije povlačenja Turaka sa ovih prostora, odselila za Istanbul, ali se Osman vratio u Novi Pazar, gdje se po drugi put oženio. Sa obje žene i sedmoro djece vratio se u Petnjicu gdje je imenovan za imama u selima Petnjica i Savin Bor, nakon toga i u mjesnoj džamiji u Petnjici.

U junu 1941. godine Osman Rastoder je imenovan za komandanta odreda Muslimanske milicije Sandžaka za Gornji Bihor. Tokom Trinaestojulskog ustanka, njegov odred je napao ustanike oko Berana. Njegove snage su zapalile nekoliko pravoslavnih sela na području Police. Podržana od albanskih neregularnih snaga, kao i njemačkih okupatora, Muslimanska milicija je pobila crnogorske i italijanske partizane u blizini sela Vrbica. Saradnja Osmana Rastodera sa okupatorskim snagamna je nesporna.

Nakon što je pred kraj rata proglašen za ratnog zločinca, Osman Rastoder je ubijen 1946. godine. Istoričar Šerbo Rastoder je jednom prilikom za lokalni radio u Petnjici izjavio da, usljed činjenice da je Osman štitio muslimanski živalj tog kraja od četnika, „pokušava da ga razumije”, kao i da Muslimanska milicija nije pokret niti vojska, već skupina ljudi koji su branili svoj prag. „Gornji Bihor je sačuvan zahvaljujući tome što je postojala neka naoružana organizovana sila koja je branila te ljude. To je bila muslimanska milicija na čelu sa Osmanom” – kazao je tada Rastoder. Šerbo Rastoder nikada nije sporio da je Osman Rastoder proglašen za ratnog zločinca, i da svako treba da odgovara za svoja djela, a da oni koji smatraju da njegovo proglašenje za ratnog zločinca nije utemeljeno na činjenicama, mogu to da pokušaju da ospore samo pred nadležnim sudovima.

Bošnjačka kulturna zajednica Luksemburg, koja njeguje i nastavlja da slijedi djelo nedavno preminulog muftije Muamera Zukorlića, finansirala je snimanje ovog dokumentarnog filma i taj zadatak povjerila bosanskom dokumentaristi Avdu Huseinoviću.

Snimanje je trajalo dvije godine, da bi film premijerno bio prikazan 26. januara u Luksemburgu, na dan pogibije Osmana Rastodera. Toj promociji je prisustvovao i predsjednik Bošnjaškog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Almir Muratović, i njemu je uručena novoustanovljena nagrada koja nosi ime Osmana Rastodera. Sa tog skupa je poručeno da se traži njegova rehabilitacija.

Tada je najavljeno da će uslijediti promocije tog filma, prvo u Petnjici, a potom i u Rožajama i Novom Pazaru. Muratović je, tako, ovih dana organizovao projekciju u Petnjici, kojoj je prisutvovao i autor filma.

Predsjednik Bošnjačkog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Monitoru je kazao da „razumije i jedne i druge”.

„Nemamo namjeru da podgrijavamo tenzije, već upravo da pokrenemo da se ispitaju istorijske činjenice. Treba pogledati taj dokumentarni film i vidjeti da u njemu nema slova mržnje. Želja je samo da se dođe do istine iz Drugog svjetskog rata”, rekao Muratović.

On tvrdi da Stranka pravde i pomirenja (SPP) na čelu čijeg je Opštinskog odbora u Petnjici, nema nikakve veze sa promocijom dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava”.

Još 2015. godine tadašnji predsjednik lokalne skupštine u Petnjici, i u tom trenutku predsjednik Opštinskog odbora Bošnjačke stranke Adnan Muhović, postavio je, navodno samoinicijativno, u jednom sokaku tablu sa imenom Osmana Rastodera i izjavio da se radi o značajnoj ličnosti za Bošnjake. Sve je prošlo u tišini.

Na upit Monitora, iz Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju saopšteno je da je, nakon informacija u medijima, formiran predmet i od policije zatraženo prikupljanje podataka u vezi sa prošlonedjeljnom projekcijom, kako bi utvrdili da li je u Petnjici počinjeno neko krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo