Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom  već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama.  Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu  Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske”  prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije  Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu

Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra,  za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km  a prosječna širina 10 km, sručila  40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!

Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.

Kada je stupio na snagu prvi privremeni  prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska  humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.

Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske,  koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala  da,  ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.

Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.

Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!

Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je  čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.

Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom  posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.

Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.

Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.

Onoga momenta kad rat stane, doćiće na red polaganje računa Netanjahua i njegove vlade, državljanima koji služe tri godine u vojsci koja već 56 godina okupira Palestince na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi. Oni  su do 7. oktobra živjeli u uvjerenju da će to da traje u nedogled jer je Izrael superiorni vojni bastion u kome mogu bezbjedno da žive i ignorišu “raspoloženje” pokorenih.

Taj pristup je doveo do ekstremnog nasilja i na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu u kojima Hamas nije na vlasti, koje nastavlja da eskalira uprkos upozorenjima od strane UN da se mora obuzdati nasilje od strane izraelske vojske i kolonista nad palestinskim življem van Gaze i spriječiti otvaranje novih frontova.

Od početka rata tu je ubijeno više od 250, a ranjeno je na hiljade uglavnom omladine i djece u upadima vojske i kolonista u sela, gradove i u izbjegličke logore.

Ilustrativna je statistika:  broj zatvorenika koje  su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni već je premašen novim palestinskim zatvorenicima koji su pohapšeni u stalnim i masovnim racijama.

Vlastima u Gazi u interesu je produženje  primirja. To se može izvesti po trenutnoj formuli koju su sa  Izraelcima i sa Hamasom  utanačili posrednici iz Katara uz pomoć Egipćana, da se za svaki dodatni dan mira mora osloboditi 10 izraelskih taoca i tri puta toliko palestinskih zatvorenika. Postoje iskre nade da će produžavanje primirja otvoriti prostor da se eventualno dodje do stalnijeg rješenja.

Saveznicima Izraela,  uključujući SAD i EU, postaje sve teže da podržavaju način na koji se Izrael obračunava sa Gazom i da ignorišu reakcije javnosti u svojim zemljama.  Uprkos tome,  nepopustljivost i eskalacija trenutno ostaju jedini pristup prihvatljiv Izraelcima. I pomisao o prihvatanju Palestinaca, a o Hamasu i da ne govorimo, kao strane u političkom dijalogu, se doživljava kao urušavanje principa superiornosti i dominacije koji su temelji cionisticke ideologije.

Ako Natanjahu pristane da skrene sa obećanog puta totalne destrukcije Hamasa, tj Gaze, Izraelci će da se pitaju što je postigao do sada? Hamas je do prekida vatre dnevno ispaljivao  rakete, koliko god da im je dejstvo simbolično u poredjenju sa izraelskim i nije propustio priliku da istakne da činjenica da razmjenjuje taoce ilustruje da je Izreal uglavnom gadjao civile, a ne njih.

Izvjesno je:  što duže bude trajao napad na Gazu,  to će više Izrael gubiti mrvice reputacije koja su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Analina Berbok,  njemačka ministarka inostranih poslova, na primjer, uprkos dosadašnjoj bezrezervnoj podršci,  ovih dana poziva Izrael na uzdržanost. Državni sekretar SAD  Entoni Blinken, u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu,  dolazi u novu posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će ovoga puta koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu.

I Bil Burns, šef CIA-e je u Kataru, za pregovaračkim stolom. Izraelu će da saopšti da ubijanje civila nije prihvatljivo njegovoj organizaciji koja je prijatelj Izraela, ali od njega očekuje drugačije ponašanje.

Ostaje pitanje da li je Netanjahu spreman da u ostataku svoje prilično limitirane politčke karijere, posluša saveznike i da misli na dugoročne interese svoje zemlje?

Da li je moguća nova realnost u kojoj bi pregovaranje zamijenilo ratne solucije?  Kako bi ta nova realnost izgledala i ko bi sa izraelske političke scene pristao da bude slabić ili gore izdajnik koji pregovara sa Palestincima na ravnoj nozi?

Da li bi Hamas pristao da napusti Gazu, ako bi mu to bilo ponudjeno, i da li bi predao vlast političkoj opciji koju Izrael ne bi doživljavao kao opasnost po svoju egzistenciju?

Na žalost, pozitivne ideje o mogućim rješenjima su limitirane. Da li je suludi otimizam da mogu postati realistične opcije, prije nego što bude kasno?

Hitno  potrebna humanitarna pomoć

I u mirnija vremena je opsjednutoj Gazi bilo potrebno 500 šlepera dnevne pomoći da se zadovolje elementarne potrebe njenih 2.3 miliona stanovnika.

U prvih nekoliko nedjelja rata Izrael nije dozvoljavao ulazak pomoći, jer je navodno mogla da završi u rukama Hamasa.

Kasnije su katarstrofalna situacija na terenu i apeli UN-a i drugih medjunarodnih organizacija i vlada doveli do pristizanja minimalne pomoći koja je bila kap u moru bazičnih potreba ogromnog broja ljudi u devastiranoj Gazi.

Dio nagodbe o privremenom primirju je bilo i dostavljanje 800 šlepera dnevne humanitarne pomoći i na jug i na sjever Gaze. Uključeno je i gorivo koje je u toku 48 dana rata bilo totalno presušilo, što je odnijelo nebrojene živote bolesnih i ranjenih po bolnicama, uključujući i bebe koje su  mogle da prežive jedino u inkubatorima na struju.

U toku više od 16 godina opsade, Palestinci u Gazi su dobijali od Izraelaca hranu koja je bila izračunata u minimalnom broju od 2,279 kalorija po osobi. Jedan od izraelskih čelnika je to u prošlosti opisao kao “dovoljno da se preživi, a nedovoljno da se napreduje”.

Ovaj perverzni arnažman je izraz mjere tolerancije nehumanosti u svijetu u kome živimo. Valja  precizirati -Gaza plaća za sve što Izraelu padne na pamet da im proslijedi. Kada sam 2010. bila u Gazi pričali su mi da jedne godine nijesu znali što da rade od kajsija, koje su bile dobro rodile u Izraelu, pa je sve što nije prodato ili potrošeno, uvaljeno Gazanima za dobre pare.

Razmjena zarobljenika

Do kraja dana (srijeda 29. novembra) za šest dana primirja Hamas je Izraelu izručio 81 zarobljenika. Pretpostavka je da se radi o trećini ukupnog broja taoca koje Hamas i druge  grupacije iz Gaze drže. Velika većina su žene i djeca, a ostalo su radnici iz inostranstva na privremenom radu u Izraelu.

Od 186 Palestinaca puštenih iz izraelskih zatvora svi su žene i maloljetnici.

Proporcija koja je dogovorena uz posredovanje Katara, je tri Palestinca za jednog taoca iz Izraela. To će se definitivno mijenjati kada i ako dodje do razmjene zarobljenih izraelaskih vojnika.

Pukotine u EU, NATO ćuti

Predsjednica EU Ursula von der Lejen, će morati da radi na restauraciji svoje donedavno besprekorne reputacije. Neke članice EU je oštro osudjuju što je bez konsultacija posle napada iz Gaze, otisla u Tel Aviv sa porukama bezrezervne podrške.

Stav Dzozefa Borela,  spoljnpolitičkog šefa  EU,  se znatno razlikuje od pozicije Lejenove. On zamjera Izraelu na ogromnom broju civilnih žrtava, a kao soluciju vidi stavljanje Gaze u “sigurne ruke” Mahmuda Abasa, koji je na vlasti na okupiranoj Zapadnoj obali i koji uživa duboku nepopularnost medju Palestincima zbog previse kooperativnog odnosa sa izraelskom vlašću.

Savjet EU, koji sačinjavaju lideri 27 članica, naginje prema Borelovoj poziciji, a neke od zemalja govore o bojkotu proizvoda iz ilegalnih kolonija i čak o sankcijama prema Izraelu.

I dok se može reći da je uticaj EU na odluke Izraela periferan, tišina NATO-a je druga priča. Objašnjava se ozbiljnim pukotinama u konsenzusu, sa oštrim osudama vojne intervencije Izraela od visokih zvaničnika Belgije i Španije, uz optužbe za namjerno gadjanje civilnih objekata i za druge ratne zločine.

Radmla STOJANOVIĆ