Povežite se sa nama

FOKUS

KO JE KOMANDOVAO A KO UČESTVOVAO U SUBOTNJEM POLICIJSKOM TERORU: Milove beretke

Objavljeno prije

na

,,Ničim, ama baš ničim nijesam izazvao ove crnogorske SS divizije da me izvuku iz auta i na onako brutalan način, njih 35 pod punom ratnom opremom, pendrecima, drškama od pušaka i čizmama naočigled moja dva saputnika lome kosti ruke, noge i glavu”, napisao je Milorad Mijo Martinović na svom FB profilu nakon nekoliko dana provedenih u bolnici. Martinović, poznati član i aktivista LSCG, predsjednik Profesionalne crnogorske bokserske organzacije, žrtva je policijske torture pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) u subotnjoj noći protesta. Slike desetina specijalaca koji tuku Martinovića nakon što su ga izvukli iz automobile, a potom, dok se čuju Martinovićevi krici, demoliraju njegov automobil, možda najbolje oslikavaju noć terora nad građanima koji su ustali protiv Đukanovićeve vladavine.

Savjet za građansku kontrolu ocijenio je da se u tom slučaju radilo o policijskom ,,mučenju, nečovječnom i ponižavajućem tretmanu”. Savjet je i za ostale prijavljene slučajeve policijske torture, koju su pripadnici SAJ-a sprovodili satima nakon što su ugušene demontracije (vidi boks), ocijenio da se radilo o prekoračenju i zloupotrebama policijskih ovlašćenja.

,,Savremena tehnologija i društvene mreže olakšale su nam posao. Savjet je ovog puta reagovao najodlučnije u svom desetogodišnjem radu. Vodio se očiglednošću. Svaki drugačiji pristup značio bi njegovo obesmišljavanje i vrijeđanje javnosti u ime koje radi ovaj posao”, ocijenio je za Monitor Aleksandar Saša Zeković, predsjednik Savjeta.

Nadležni još ćute. Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković u odgovoru za Monitor saopštio je da je ,,ranije od rukovodilaca Višeg i Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici zatražio se da hitno preispitaju svi eventualni slučajevi i utvrde da li u pojedinim postupanjima policijskih službenika ima elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti”. O rezultatima će kaže blagovremeno obavijestiti javnost.

Ministar policije Raško Konjević i direktor Uprave policije Slavko Stojanović odbacili su na konferenciji za štampu organizovanoj u noći protesta bilo kakvu odgovornost, uz ocjene da je policija postupala u skladu sa ovlašćenjima i zakonom. Sve to dok su policijske jedinice terorisale građane na ulicama Podgorice.

,,Da je policija djelovala nezakonito jasno je odmah. Svaka akcija i intervencije policije mora biti završena privođenjem da bi bila zakonita. Tek se onda priča o prekoračenju ovlašćenja. Ovdje niko nije priveden, ljudi su sa povredama ostavljeni na ulici, a kamere i slike jasno pokazuju da nijesu pružali otpor i da su terorisani”, kaže za Monitor jedan od bivših pripadnika SAJ-a koji je insistirao na anonimnosti.

Javnost je ostala uskraćena i za imena policajaca koji su te večeri učestvovali u teroru. Na više zahtjeva iz civilnog sektora da se ta imena učine javnim i utvrdi odgovornost nema odgovora. Kao ni na zahtjeve da se razriješe oni koji komanduju SAJ-om ili da ostavku podnese direktor UP Stojanović koji nadzire tu jedinicu i koji je direktno odgovoran za ono što se dešavalo u subotu veče, uz ministra Konjevića. Stojanovića, koji se smješkao dok su u parlamentu prikazane slike mučenja Martinovića, uskoro očekuje penzija. Nema odgovora ni na zahtev MANS-a da se rasformira jedinica SAJ zbog bezbjednosti građana.

Komandant SAJ-a je Nikšićanin Radosav Rašo Lješković. Lješković je bivši tjelohranitej premijera Mila Đukanovića, a na čelu te jedinice je od prošle jeseni. Jedan od vlasnika kompanije Monte Krupac koja gazduje nekada državnim restoranom i plažom na nikšićkom jezeru Krupac .

Prema izvorima Monitora, Lješković duži službeni hamer koji je u večeri demonstracija jurio građane Ulicom slobode (vidi boks) , a koji je nekada pripadao narko-bosu Safet Kaliću. Prema pisanju pojedinih portala, Lješković se te večeri nalazio u hameru na mjestu suvozača, dok je vozilom upravljala osoba koja nije pripadnik SAJ-a. Te informacije niko nije ni potvrdio ni demantovao. Kao ni sumnje da je među policajcima koji su terorisali građane, osim pripadnika SAJ-a, bilo osoba koje nijesu pripadnici policije.

Građanska alijansa (GA) je tražila od Stojanovića da saopšti da li su u teroru učestvovali i pripadnici Specijalne jedinice Bar – N.J, R.R, J.P, I.R, za koje imaju podatke da su ranije osuđivani za slučajeve torture i mučenja.

Mnoga imena i u aktivnom, a i ranijim sastavima SAJ-a, pominjala su se u slučajevima mučenja, trgovine narkoticima i drugim nedjelima. Neki od njih pominjani su i kao pripadnici obezbjeđenja narko-bosa Darka Šarića.

GA je tražila od Stojanovića da saopšti da li je aktuelni zamjenik SAJ-a osoba ,,koja je optuživana za zlostavljanje, mučenje, koja je prijetila članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije, novinaru u Vili Gorica i prijetila ubistvom radnicima angažovanim kod njegove sestre”. Svi ti slučajevi su kao po pravilu, zastarjeli, napisali su iz GA na svom Tviter nalogu.

Radi se o Mirku Banoviću, bivšem šefu obezbjeđenja Veselina Veljovića, bivšeg šefa Uprave policije, za kog brojni izvori tvrde da i danas kontroliše SAJ i da ima vreliku uticaj na policiju, iako nije na njenom čelu.

Sumnje da je Banović tokom proljeća 2007, prijetio tadašnjem članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandru Zekoviću nijesu dokazane. Zekovića je u februaru tužilaštvo obavijestilo da je njegov slučaj zastario. Nikakve mjere nijesu preduzete da se Banović procesuira uprkos podnesenoj prijavi i dokazima!

Mirko Banović je, o čemu je Monitor pisao, pred Osnovnim sudom u Baru nepravosnažno osuđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja. Ostao u službi kao komandir u SAJ-u.

Nebojša Medojević, predsjednik PZP-a svojevremno je ustvrdio da je „bliski saradnik Veljovića, povezivan sa prijetnjama aktivisti za ljudska prava Zekoviću, ključna veza Veljovića i zagoričkog klana”. Pripadnici zagoričkog klana, za koje su režimski mediji tvrdili da su na protestima učestvovali u napadima na policiju saopštili su da nijesu bili na protestu i da ,,nikada nećemo uraditi nešto loše po državu u kojoj živimo niti napasti na nju i ustavni poredak”. Njihova bliskost sa ,,držvom”, mnogo puta je bila očigledna.

Nakon dolaska Lješkovića na čelo SAJ-a govorilo se da bi Banović, kao i Marko Kalezić, mogli napustiti jedinicu. Kalezić je sasvim sigurno još tu, kao jedan od šefova. Kalezić je svojevremeno proveo vrijeme u istražnom zatvoru zbog optužbi za trgovinu narkoticima. Preko noći optužbe su nestale, a on je vraćen u SAJ.

Kalezić je bio optužen da je sa kolegom Darkom Šekularcem, Nenadom Šćekićem i Miloradom Mitrovićem prekoračio ovlašćenja tokom operacije Orlov let u Malesiji. Oni su u ponovljenom postupku, zbog nedostatka dokaza, oslobođeni optužbi da su prekoračili ovlašćenja prilikom pretresa kuće Petra Siništaja, 9. septembra 2006.

Banović i Kalezić su bliski Veljoviću, a pominjani su kao organizatori peticije protiv Brajuška Brajuškovića, bivšeg pripadnika SAJ-a koji je tvrdio da je Veljović organizovao i kontrolisao crne trojke, parapolicijske formacije za prebijanje kritičara režima.

Da Veljović, nekada na čelu SAJ-a, i dalje ima veze sa tom jedinicom, pokazalo se i kada je pred izbore u njihovom kampu na Zlatici navodno držao NATO predavanja. U SAJ-u je veliki broj njegovih i sugrađana ministara pravde Duška Markovića. Iz DF-a su Veljovića i Markovića direktno optužili da su u subotu ,,direktno odgovorni za protivustavno uvođenje vanrednog stanja, izazivanje nasilja i terora nad građanima”.

„Činjenica da nijedan od huligana koji su gađali policiju i izazvali incidente nijesu uhapšeni, već su u organizaciji policije i došli i napustili lice mjesta, jasno govori da režim stoji iza organizovanih hordi huligana, nasilja i terora”, kaže za Monitor Nebojša Medojević. On traži da policija ,,slobodno uhapsi i identifikuje sve ove kao ‘naše’ huligane”. DF je objavio snimke na kojima se vidi grupa huligana, identično odjevena kao oni koji su započeli incidente na protestu, mirno šeta ispred prostorija DPS-a kraj policijskih džipova. DF tvrdi da su huligani izašli iz policijskih džipova.

Prema tvrdnjama Monitorovih izvora iz bezbjednosnih krugova, u hotelu Podgorica, u noći protesta bilo je navodno spremno više desetina osoba iz kriminalnog miljea, koji su imali svoju ulogu ali na kraju ipak nijesu učestvovali u terorisanju građana. A i zašto bi kad Đukanović ima SAJ.

Uzaludna su očekivanja da će odgovorni u policiji za subotnji teror biti kažnjeni. Oni čekaju nagradu, za dobro obavljeni posao. Za šefa svih šefova.

PRIJAVLJENI I DOKUMENTOVANI SLUČAJEVI POLICIJSKE TORTURE
Sila bez granica

 Većinu slučajeva policijske torture koja je uslijedila nakon razbijanja subotnjeg protesta, i trajala nekoliko sati širom Podgorice, zabilježili su NVO Građanska alijansa, mediji, novinarske i bezbjednosne kamere.

PREBIJANJA: NVO Građanska aliajnsa objavila je slučaj građanina R.P kog je oborio policijski džip SAJ-a dok je bježao ka Ulici slobode nakon što je bačen suzavac. Nakon toga je iz kombija koji je bio iza džipa, prema njegovom svjedočenju, izašlo dvadeset specijalaca: ,,Rasporedili su se, mene su tukla trojica- četvorica, dok je ostatak trčao za drugim građanima. Bez ikakvih pitanja i komentara, kad su mislili da je dosta, otišli su”. R. P je nekoliko puta gubio svijest do Urgentnog centra, gdje je stigao zahvaljujući građanima koji su mu pritekli u pomoć, piše GA.

Sedamdesettrogodišnja Vjera Vujović svjedočila je, objavila je GA, da su je gumeni meci u noći protesta pogodili u nogu. Ona tvrdi da je vidjela kako je kod zgrade Elektrodistribucije, u policijskom autu prebijen ,,svučeni muškarac”.

V.D. univerzitetski profesor u penziji zadobio je povrede od gumenih metaka. On tvrdi da je bio svjedok kako policija gađa starije osobe ,,a ne one koji su ispred Skupštine nasrnuli na njih”.

Savjetu za građansku kontrolu policije obratili su se i direktorica HRA Tea Gorjanc- Prelević i Gojko Raičević,urednik portala IN4S. Gorjanc-Prelević je prijavila slučaj muškarca koji je nepomično ležao na pločniku, kojeg je snimila ispred svoje zgrade nakon ponoći. Prema njenom viđenju, muškarac u tom trenutku nije pokazivao znake života. Ona je posvjedočila da su joj policajci naredili da uđe u stan, a da, kasnije, kada je policija otišla, muškarac nije bio tu. Savjet se obratio rukovodstvu Uprave policije i MUP-a, tražeći informacije o zdrastvenom stanju i identitetu tog građanina.

Savjet je takođe donio zaključak, da je došlo do neprimjerene upotrebe sile prema uredniku portala IN4S Gojku Raičeviću. Pripadnik SAJ-a snimljen je kako u centru Podgorice udara Raičevića.

,,Dok je u društvu još jednog novinara fotografisao kolonu policijskih vozila koja su se kretala centrom grada, Ulicom slobode, nakon razbijanja protesta pred Skupštinom, Raičevića je napao maskirani policajac s leđa, udarivši ga u predjelu ramena i napuštajući odmah potom lice mjesta. Nakon par minuta, drugi maskirani SAJ-evac, izletio je iz vozila registarskih oznaka PG MN 234, prišao Raičeviću i udario ga snažno nogom u koljeno, pa pesnicom u predjelu brade”, objavljeno je na portalu IN4S.

Dan je objavio svjedočenja o prebijanjima u lokalu Rio na Pobrežju. Prema tim svjedočenjima pripadnici SAJ-a su u subotu veče oko 23 časa brutalno pretukli go-ste tog lokala, kao i stanare koji su se zatekli ispred zgrade u tom trenutku. Od po-licijskih batina povrijeđeno je više osoba, a niko od njih, kako tvrde žrtve ove tor-ture, nije bio na protestu DF-a. Jedan od povrijeđenih Željko Lazarević ispričao je da su maskirani SAJ-ovci ušli u lokal, sve ih izbacili i počeli ih udarati: ,,Udarali su nas u glavu i tukli čim su stigli, a razlog ne znamo. Osim mene povrijeđeni su i vlasnici lokala Vukota Pavićević i Ilija Popović… Bili su maskirani, tako da nikome lice nijesmo mogli vidjeti”.

Marko Ivanović je ispričao da su momci starosti 17-18 godina sjedjeli, kao i svako veče, ispred zgrade i u kladionici: ,,Odjednom je 15 džipova blokiralo ulicu. Izletje-li su iz vozila kao u filmovima i počeli da tuku sve na koje su naišli. Ušli su u kladio-nicu, a ja sam nekako uspio da istrčim i uđem u ulaz. Tukli su djecu od 17 godina, kao da su nešto uradili. Moglo se čuti kako stanari viču da nas puste. Nijesu rea-govali”. On je kazao da je jedan broj pripadnika SAJ-a ušao u kafić i izbacio goste. ,,Čizmama su ih u glavu udarali… Čak su trčali i za ljudima koji su u parku sjedjeli”.

Kamere kod zgrade Vijesti zabilježile su kako specijalci tuku građane M.B. i B.V. u Ulici Miljana Vukova (tzv. Zlatarska ulica), i ostavljaju ih tu da leže. Savjet za građansku kontrolu ocijenio je da su policajci i u tom slučaju ,,prekomjerno upotrijebili silu prema građanima koji u trenutku službenog postupanja ne pružaju bilo kakav otpor”. Savjet je ocijenio da to ukazuje ,,na nedostojnost obavljanja policijskog posla i ozbiljnu povredu etičkih standarda i integriteta policije” i tražio da se utvrdi identitet policajaca i odgovornost starešine. Još ništa.

NAPAD HAMEROM: Više građana ispričalo je da ih je vozač hamera sa oznakom SAJ-a, tim vozilom jurio ulicom od hotela Crna Gora ka Starom aerodromu, pokušavajući da ih povrijedi.

O istom događaju svjedočio je i Vesko Pejak, predsjednik NVO Alternativa. On je ostavio poruku na zvaničnoj FB stranici SAJ-a: ,,Vozilo tipa HMC hummer, sa vidnom oznakom SAJ na lijevim vratima, se odmah posle bacanja suzavca zaletjelo na ljude koji su bježali ka Starom aerodrumu. Čitav incident se desio preko puta bivšeg hotela Crna Gora . Incident su pratili krici, bježanje kroz živu ogradu, pozivi u pomoć”. Pejak je pitao hoće li se slučaj istražiti i utvrditi odgovorni.

SUZAVAC: ,,Više građana svjedočilo je o bacanju suzavca i šok bombi direktno u građane koji nisu pravili nikakva prekršajna i krivična djela”, objavila je Građanska alijansa. Aktivisti GA su objavili i da su vidjeli kako su u Ulici Stanka Dragojevića policajci bacali suzavac i šok bombe na vidno označene novinare.

,,Isto su, sa krovova zgrada, radili građanima koji su trčali preko mosta Blaža Jovanovića”, navodi GA.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MJESEC DO POPISA: Priprema, pozor, prebrojavanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više od 80 pitanja neći će se u upitnicima skoro 4.000 popisivača kada krenu na svoj posao. Sve je izvjesnije da će to biti 1. novembra. Kao i da će ih mnogi dočekati kao nezvane goste. Uz malo truda i dobre volje koja nije pokazana, sve je moglo biti mnogo bolje. Umjesto vjerskog i nacionalnog prebrojavanja mogli smo imati pravi popis

 

Kako se približava termin održavanje Popisa stanovništva, domaćinstava  i stanova, sve JE više onih koji smatraju da ga treba – odložiti. Jedni predlažu na mjesec, drugi kažu do daljnjeg. Odnosno, dok se ne steknu uslovi, tenhički ali i politički, za njegovo nesmetano održavanje.

Iz Vlade insistiraju da se popis održi u terminu koji su oni zimus zacrtali svojom Uredbom. Dakle, od 1. do 15 novembra.

“Mislim da smo dovoljno uradili da ne postoji ni teoretska šansa da bilo kome na pamet padne da pokuša da omete ovaj proces”, rekao je ministar finansija Aleksandar Damjanović na sjednici Vlade sredinom septembra, priznajući da u Monstatu (državna statistika radi pod ingerencijom Ministarstva finasija) još nijesu završene sve pripremne radnje neophodne za nesmetano i tačno sprovođenje popisa.

Potom je i premijer Dritan Abazović, pritvrdio da do odlaganja popisa neće doći. “To se neće desiti. Ne pravimo od toga bauk. Od 1. do 15. novembra je popis i to je to.” Konačno i iz Monstata je saopšteno da trenutno nema zakonskih mogućnosti za odlaganje popisa.

Za neupućene, državni statističari su samo konstatovali da Crna Gora trenutno nema funkcionalnu zakonodavnu vlast (parlament) koja bi mogla da stavi van snage ili izmijeni prošle godine osvojeni Zakon o popisu. Istovremeno su potvrdili  sumnje da oni za popis još nijesu spremni. Na zvaničnom sajtu Monstata, u dijelu koji se odnosi na predstojeći popis i danas (četvrtak 28. septembar), stoji informacija:  “Završena je priprema upitnika, dok je u finalnoj fazi priprema metodoloških i organizacionih uputstava za realizaciju popisa”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA TRAGEDIJA NA CRNOGORSKIM PUTEVIMA: Drumovi straha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovonedjeljna nesreća na putu Cetinje – Budva ponovo je aktuelizovala pitanje odgovornosti za neprekinut niz tragičnih udesa na našim putevima. Samo policija ne može mnogo kada na jednoj strani imamo stara vozila, upitne drumove i odsustvo vještine, iskustva i saobraćajne kulture kod vozača, a na drugoj nedostatak kadra i opreme

 

Stručnjaci pokušavaju da utvrde zašto je autobus firme Papović, bez kontakta sa drugim vozilima, najmanje 15 metara udarao u odbojnu bankinu na krivini, prije nego je probio zaštitnu ogradu i sa 30 putnika sletio u provaliju. Nesreća se dogodila prije nekoliko dana na Obzovici, mjestu između Cetinja i Budve. Dvoje putnika izgubilo je život, jedan je i dalje životno ugrožen, a još dvadesetak putnika i vozač autobusa zadobili su teže i lakše povede. Vozač je uhapšen.

Razmjere tragedije najvjerovatnije bile bi i mnogo veće da gusto granje i šiblje nijesu amortizovali pad i zaustavili autobus da se, nakon slijetanja, surva još dublje u provaliju.

Istog dana u udesu na Žabljaku povrijeđen je motociklista, dok je prethodnog dana na teritoriji Crne Gore registrovano 16 saobraćajnih nezgoda. Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije kazali su da se tog dana u Podgorici dogodilo deset, u Baru pet i u Nikšiću jedna saobraćajna nezgoda. Izdato je 326 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 77 prekršajnih prijava. Policija je oduzela dva para registarskih tablica.

Crnogorski putevi i dalje liče na ratište. Samo prošle godine poginulo je gotovo 60 osoba i pored formalno pooštrenih kazni za prekršaje u saobraćaju.

U svijetu gotovo 1,3 miliona godišnje pogine u saobraćaju, procjena je Svjetske zdravstvene organizacije. Riječ je o deset puta većem broju od stradalih u ratovima – Globalni indeks mira (Global Peace Index) procijenio je da je u ratnim konfliktima prošle godine stradalo 238 hiljada ljudi. To nije utjeha, već upozorenje.

Najteža saobraćajka u ovom vijeku kod nas se dogodila prije deset godina (2013) u kanjonu Morače. Autobus sa 46 putnika sletio je sa mosta, kod Manastira Morača. Prevozio je rumunske turiste u Crnu Goru,  stradalo je 18 osoba, njih 29 je povrijeđeno. Rumunski autobus kretao se dvostruko brže od dozvoljene brzine na toj dionici magistrale. Desetak godina ranije, na granici sa Kosovom, u saobraćajnoj nesreči poginulo je deset osoba, uključujuci dvoje djece, dok je 31 osoba povrijeđena. Autobus sa 40 putnika je saobraćao na realciji Ulcinj – Kosovo, kada je sletio s puta i prevrnuo se niz liticu.

Saobraćajni inženjer Mirko Đurović ističe da je najčešći uzrok saobraćajnih nezgoda u Cnoj Gori nepoštovanje brzine i da vozači nijesu dovoljno iskusni. On upozorava i da je previše saobraćajnih nesreća  na ovom malom prostoru.

“Na putu od Podgorice do Budve dosta se brzo vozi. Put nije loš, ali vozači precjenjuju svoje mogućnosti i voze maksimalnom brzinom. Ako se desi neki kiks on u toj situaciji ne može da se snađe i onda šeta ne cesti, lijevo – desno i najčešće se tada desi saobraćajna nezgoda”, pojasnio je Đurović. On kaže da naši vozači „nijesu baš iskusni“ jer imaju vrlo malo pređenih kilometara u toku godine.

Put od Podgorice do Budve (preko Cetinja) nedavno je potpuno rekonstruisan, kako bi se donekle amortizovali nemar vozača i nekoliko opasnih krivina na toj saobraćajnici. Obzovica je  ostala crna tačka.

Samo pregledom tekstova iz medija može se vidjeti da se u posljednjih tri godine u tom selu dogodilo desetak saobraćajki. U tri je bilo smrtno stradalih.

Uprava policije ranije je saopštila da i pored želje, profesionalih napora i aktivnosti koje  „kontinuirano ulažu“ u bezbjednost saobraćaja i smanjenje saobraćajnih nesreća, jedan broj vozača i dalje ne poštuje saobraćajne propise, čineći najteže prekršaje. Među nijima je i značajan broj  mladih vozača (do 24 godine).

„Nepažnja, neprilagođena ili velika brzina, upravljanje vozilom pod dejstvom alkohola, su i dalje glavni uzroci saobraćajnih nezgoda sa najtežim posljedicama na našim putevima. Nažalost, od početka 2022. godine, u saobraćajnim nezgodama je stradalo 57 osoba, od kojih je 15 bilo mlađe od 24 godina života, dok je samo u posljednjih 48 časova, stradalo njih troje”, navodi se u saopštenju policije s kraja prošle godine.

Moramo, međutim biti svjesni da ni policija ne može mnogo kada na jednoj strani imamo stara vozila, upitne drumove i odsustvo vještine, iskustva i saobraćajne kulture kod vozača, a na drugoj nedostatak kadra i opreme.

Odlazeći ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić izjavio je početkom nedjelje da Crnoj Gori, prema novoj sistematizaciji radnih mjesta, nedostaje oko 1.600 policajaca. To je ilustrovao pričom da u Budvi, iznad koje se desio ovonedjeljni udes, u jednoj smjeni rade samo tri policajca.  Ko onda da kontroliše poštovanje saobraćajnih propisa i uslove na cesti?

Dugo najavljivana realizacija projekta stacionarnih radarskih sistema na 72 kritične dionice puteva u Crnoj Gori još nije na dnevnom redu. Iako je Akcionim planom za sprovođenje Strategije poboljšanja bezbjednosti u drumskom saobraćaju ovaj projekat bio planiran godinama unazad, to nije učinjeno jer nijesu bila obezbijeđena finansijska sredstva za njegovu realizaciju u iznosu od 2,5 miliona eura. Vlada je 2020. godine konačno opredijelila sredstva za realizaciju ovog projekta, ali još nije realizovan tender za njihovu nabavku. Ili je upitanju nešto drugo?

“Crna Gora je jedina zemlja u regionu koja nema sistem stacionarnih radara, koji mogu olakšati saobraćajnoj policiji kontrolu učesnika, posebno tokom ljetnih mjeseci kada je veliki priliv turista. Osim toga, radari bi smanjili i broj patrola na saobraćajnicama, čime bi se u kratkom periodu izvršile uštede u budžetu potrebne za ovu investiciju”, piše u Akcionom planu, ali nabavka radara još nije realizovana.

Istovremeno, svjedoci smo svojevrsnog neformalnog nadmetanja – ko će imati najviše promila alkohola u krvi kada ga policija zaustavi tokom vožnje i podvrgne alko-testu. Rekorderi su preskočili tri promila, i o njima se na društvenim mrežama piše kao o herojima.

Podaci govore da profesionalni vozači ne spadaju u red takvih. Njihov problem je, najčešće, neiskustvo i premor. Vozači kamiona i autobusa u Crnoj Gori od 2019. godine u skladu sa evropskim standardima moraju imati završenu srednju trogodišnju školu, vozačku dozvolu C,D ili E kategorije, ali i licencu profesionalnog vozača koju izdaje Privredna komora. Obuka za stručno usavršavanje vozača (CPC – obuka profesionalnih vozača) u nacionalnom i međunarodnom drumskom prevozu putnika ili tereta omogućava vozačima da steknu nova znanja i vještine, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom i direktivama Evropske unije.

“Obukom se, između ostalog, podiže sposobnost vozača na viši nivo u cilju povećanja bezbjednosti u saobraćaju. Posjedovanje licence profesionalnog vozača je uslov za pristup tržištu u javnom prevozu putnika i tereta, kako u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom tako i uskladu sa direktivama EU”, navode iz Privredne komore.

Kazne za poslovanje suprotno Zakonu o prevozu u drumskom saobraćaju propisane su članom 138, u minimalnom iznosu od 1500 eura za pravna lica, dok su u zemljama EU kazne znatno veće.

Nije svuda u regionu tako. Tako u Srbiji više nije neophodno najmanje dvogodišnje iskustvo sa položenom C1 kategorijom (kamioni od 3,5 do 7,5 tona) da bi se stekao uslov za polaganje kategorije koja omogućava vožnju autobusa.

„Razlog za olakšane uslove za dobijanje dozvola za kamione i autobuse je što postoji konstantan nedostatak kvalifikovanih kadrova“,  piše u obrazloženju novog Zakona o drumskom saobraćaju. „Prosečna starost vozača u Srbiji je blizu 55 godina jer se veliki broj mladih profesionalnih vozača opredeljuje za rad u drugim zemljama, gde takođe postoji potreba za ovim kadrom, a uslovi su znatno povoljniji“, objašnjavali su saobraćajni strućnjaci Novoj ekonomiji uz napomenu da je problem u prevozu putnika i robe dobio na značaju od početka 2019. godine kada je postalo izvjesno da će vozači moći lakše da odlaze u zemlje u EU.

Sve to se odražava i na stanje u Crnoj Gori koja se trudi, da makar zakonskom regulativom, drži korak sa EU.

Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju predviđa da licencu profesionalnog vozača mora imati vozač motornog vozila ili skupa vozila, koji je zaposlen kod prevoznika odnosno obavlja prevoz za sopstvene potrebe, koji obavlja prevoz putnika ili tereta kojem je upravljanje vozilom osnovno zanimanje. Licencu izdaje Ministarstvo kapitalnih investicija i vodi evidenciju o izdatim licencama.

Da bi dobio licencu vozač mora da ima  vozačku dozvolu za upravljanje vozilima jedne od kategorija C1, C1+E, C, C+E, D1, D1+E, D ili D+E ili vozačku dozvolu za upravljanje vozilima kategorije B za prevoz putnika iznajmljenim vozilom sa vozačem ili u šatl prevozu. Mora imati i  sertifikat o početnoj stručnoj osposobljenosti ili sertifikat o ubrzanoj početnoj stručnoj osposobljenosti. Licenca se izdaje se na pet godina.

Svako malo se, ipak, uvjerimo koliki je raskorak između regulative i stvarnosti na našim drumovima. Cijena tog nauka su, nerijetko, izgubljeni ljudski životi.

 

Saobraćaj je vodeći uzrok smrti mladih

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da između 20 i 50 miliona učesnika u saobraćajnim nezgodama pretrpi povrede koje nisu smrtonosne, a mnogi od njih imaju invaliditet kao rezultat povrede.

Povrede u saobraćaju nanose značajne ekonomske gubitke pojedincima, njihovim porodicama i narodima u cjelini.

„Ovi gubici nastaju zbog troškova liječenja, kao i gubitka produktivnosti za one koji su poginuli ili onesposobljeni zbog njihovih povreda, kao i za članove porodice koji moraju da odsustvuju sa posla ili škole da bi se brinuli za povrijeđene. Saobraćajne nesreće većinu zemalja koštaju tri odsto njihovog bruto društvenog proizvoda“, navodi se u istraživanju te organizacije.

Analiza pokazuje i da se više od 90 odsto smrtnih slučajeva u saobraćaju dešava  u zemljama sa niskim i srednjim prihodima. Čak i u zemljama sa visokim dohotkom, veća je vjerovatnoća da će ljudi iz nižeg socioekonomskog porijekla biti uključeni u saobraćajne nesreće. Povrede u saobraćaju su vodeći uzrok smrti djece i mladih od pet do 29 godina.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve u vezi našeg tunela, zasad  ostaje u sjenci saznanje da je neko – spreman, spretan i organizovan – tajno prokopanim tunelom stigao do jedne od državnih institucija koja bi, da je reda, spadala u dio najbolje čuvanih i najbezbjednijih u Crnoj Gori. I provalio u njen najčuvaniji dio. Sve to se dešava u neposrednoj blizini zgrada u kojima su sjedišta Vlade, Skupštine, Predsjednika države, Centralne banke…Niko iz njihovog obezbjeđenja i kompletnog sistema državne bezbjednosti nije primijetio ogromnu prijetnju

 

U ponedjeljak je stigla vijest o pljački u depou Višeg suda u Podgorici koja je prijavljena nakon što su službenici suda primijetili da je dio uskladištenog materijala raspakovan i ispreturan. U tom depou čuva  se gotovo sav dokazni materijal iz sudskih postupaka koji su u toku– od dokumenata do zaplijenjene robe, droge i oružja, pa je vijest pobudila veliku pažnju javnosti. Laičke i stručne.

Ćutali su samo oni kojima je posao bio da javnost  obavijeste šta se, kada i kako desilo. Te podatke nijesmo dobili, osim  informacije da se ulaz u depo sa dokaznim materijalom nalazi pod stalnim video nadzorom i ima fizičko obezbjeđenje (mada ima upućenih koji tvrde da su čuvari depoa na njegovom ulazu samo tokom radnog vremena Višeg suda). Naknadno smo saznali kako u depou sa dokazima nema ni jedna sigurnosna kamera. Pravosuđe nema novca za takve investicije.

Sjutradan je priča o mogućoj krađi u depou dobila neočekivan obrt. Izgleda kako su, nakon višesatnog uviđaja policije, službenice suda krenule da pospreme nastali rovaš pa su, tragajući za izvorom neuobičajene promaje u prostoriji, otkrile poveliku rupu u zidu. Iza nje – svježe prokopan tunel koji, ispod Njegoševe ulice, vodi do stana u zgradi preko puta.

Kako tunel nije otkriven tokom uviđaja provale u sudski depo za sada nije poznato. Ali je, eto, moguće. Tako je počela priča koja podsjeća na zaplete iz krimi filmova.

Prve procjene iz policije bile su da je na tunelu rađeno oko mjesec dana, a da se sa kopanjem i bušenjem počelo krajem jula ili u avgustu, tokom godišnjih odmora u javnoj upravi. Kao zgodan paravan poslužili su i radovi na rekonstrukciji zgrade Višeg i Vrhovnog suda u Podgorici. Počinioci su, kako sumnjaju u policiji, iznajmili stan u prizemnoj zgradi preko puta suda i odatle započeli radove čiji krajnji cilj tek treba utvrditi. O motivima se, za sada, samo nagađa. Krađa (uništenje) deponovanog dokaznog materijala, priprema nečijeg bjekstva ili ubistva, najčešće su pretpostavke.

Za sada, sve to ostaje u sjenci, saznanje da je neko – spreman, spretan i organizovan – tajno prokopanim tunelom stigao do jedne od državnih institucija koja bi, da je reda, spadala u dio najbolje čuvanih i najbezbjednijih u Crnoj Gori. I provalio u njen najčuvaniji dio. A, da stvar bude gora, sve to se dešava u neposrednoj blizini zgrada u kojima su sjedišta Vlade, Skupštine, Predsjednika države, Centralne banke… Ipak, niko iz njihovog obezbjeđenja i kompletnog sistema državne bezbjednosti nije primijetio ogromnu prijetnju. Dok nije dunula promaja.

Zato se sada igra igra  prebacivanja odgovornosti i minimalizacije štete.

Po otkriću upada u sudski depo i načina na koji su provalnici do njega stigli, predsjednik Višeg suda Boris Savić kazao je da je pregledom i popisom dokaza iz najvažnijih predmeta konstatovano kako “gotovo ništa ne nedostaje”.

Na pitanje kako su za kratko vrijeme uspjeli da popišu imovinu i da izmjere količine droge koje se čuvaju u depou, pojasnio da se tu nalazi ogroman broj fizičkih predmeta i da prvo traže da li nedostaju osjetljivi predmeti. Detaljan pretres bi, ističe, trajao mjesecima.

Regovao je potom vršilac dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić. “Za razliku od predsjednika Višeg suda, koji je saopštio da gotovo nijedan dokaz iz depoa ne nedostaje, mislim da niko nije uložio toliki trud i napor zbog rekreacije, iako bih volio da je on u pravu, a da ja griješim. Plašim se da će istina biti drugačija”, kazao je Terzić.

Poslednje informacije govore da je iz depoa nestalo više pištolja za koje se sumnja da su korišćeni za izvršenje krivičnih djela. Njihov broj za sada nije poznat javnosti a možda ni istražiteljima. “Još nije poznato o kojim se predmetima radi“, saopštio je Monitoru izvor blizak istrazi.

Nezvanično, odnešeno oružije dovodi se u vezu sa procesima u kojima se sudilo pripadnicima tzv. kavačkog klana. Izgleda da je dokazni materijal iz predmeta u kome se sudi njihovom navodnom šefu  Slobodanu Kašćelanu, privukao najveću pozornost provalnika.

Sudija Savić nije želio da komentariše navode o nestalom oružju. „Ne mogu da komentarišem aktuelne istrage“, kazao je Monitoru.

Iz Biroa za operativnu koordinaciju organa obavještajno-bezbjednosnog sektora (BOK) nakon sjednice održane u srijedu saopšteno je da se traga za šest osoba, koje se sumnjiče da su učestvovale u iskopavanju tunela. U međuvremenu je pronađeno kombi vozilo koje je, vjerovatno, korišteno tokom zemljanih radova u Njegoševoj ulici. Mogući nalogodavci operacije tunel još nijesu poznati.

Ovih se dana inenzivno nagađa. Između ostalog i o tome  da li su “rudari” u centru Podgorice pravili tunel za bjekstvo ili potencijalni atentat na nekog od viđenijih protivnika, tokom njihovog boravka u Višem sudu. Takozvana soba za pritvorena lica u kojoj  pritvorenici (zatvorenici) iz Spuža borave nakon dovođenja u Sud, dok čekaju na suđenje ili saslušanje, nalazi se u neposrednoj blizini poharanog depoa. Dijeli ih samo hodnik, a šefovi ovdašnjih kriminalnih klanova i njihovi izvršioci već su pokazali da ne prezaju od bilo kakvih izazova kako bi ostvarili svoj  naum.

To je, službeno, potvrđeno i saopštenjem sa ovonedjeljnog sastanka Biroa za operativnu komunikaciju službi bzebjednosti. “Zaključeno je da je riječ o aktivnostima sa visokim nivoom organizacije i profesionalizma, koja je podrazumijevala učešće većeg broja lica različite profilacije”  navodi se u saopštenju BOK-a.

Tunel je postao svojevrsna turistička atrakcija za zanimaciju najviših vladinih  funkcionera predvođenih premijerom Dritanom Abazovićem. Skupa sa ministrom pravde Markom Kovačem i  MUP-a i odbrane Filipom Adžićem Abazović je obišao tunel, sa obije strane, kako bi “stekao neposredan uvid”, dok su policijski forenzičari još vršili uviđaj, pokušavajući da prikupe dokaze o počiniocima i njihovim namjerama. Mišljenja su podijeljena na temu da li su zvaničnici izvršne vlasti, šetajući po mjestu zločina, ugrozili posao istražitelja.

Političari su iskoristili priliku da, slikajući se pored rupe u zidu Višeg suda, iznesu stav kako su kriminalci imali pomoć “iznutra”. Potom je njima, u zajedničkom saopštenju Višeg i Vrhovnog suda, spočitano  da su na edukativno-promotivnu ekskurziju stigli bez odobrenja i u vrijeme trajanja uviđaja. Pride su, prebacujući odgovornost na državne službe koje kontrolišu Abazović i Adžić (Uprava policije, ANB…), iz Vrhovnog i Višeg suda podsjetili da su upravo zaposleni u sudu otkrili prokopani tunel, nakon izvršenog uviđaja službi bezbjednosti.

“Olako iznošenje ozbiljnih optužbi bez ikakvih dokaza ne bi trebalo biti način postupanja visokih državnih funkcionera. Ovo naročito, ako se uzme u obzir da premijer svakako zna čija je nadležnost obezbjeđivanja objekata, a to je Sektor za obezbjeđenje ličnosti, objekata i diplomatskog korpusa. Premijer dakle propušta da istakne da li postoji odgovornost nekih drugih organa za sve ono što se dešavalo u periodu iskopavanja tunela i ko je trebalo da prepozna te aktivnosti”, navode u zajedničkom saopštenju Vrhovni sud i Viši sud.

Abazović je prećutao kritike na račun rada službi bezbjednosti. Odgovorio je kako je  imao odobrenje predsjednika Višeg suda, te da ne zna zašto se Vrhovni sud miješa u tu priču (Vrhovni sud je za pravosuđe ono što je Vlada za izvršnu vlast u državi). Ponovo  je reagovao Boris Savić: premijer i njegovi ministru od njega nijesu tražili dozvolu, samo su ga obavijestili da će doći “u posjetu” sudskom depou…

I laička javnost je dosad mogla  da stekne osnovnu predstavu o tome kako je moguće da neko, u centru Podgorice i, fizički, glavnom čvorištu izvršne, zakonodavne i sudske vlasti prokopa nekoliko desetina metara tunela, vršlja po dokaznom materijalu iz “najosjetljivijih” predmeta kojima se trenutno bavi crnogorsko pravosuđe i, možda, pripremi teren za neki još teži zločin. I svo to vrijeme ostane neprimijećen.

Tunel ispod Njegoševe ulice samo je otkrio nadmoć mafije u Crnoj Gori.  Kriminalci su, još jednom, pobijedili državu. Istraga treba da pokaže da li je utakmica bila namještena.

 

Uzaludna upozorenja

N: Na sjednici BOK-a je konstatovano i da obijanje depoa Višeg suda u Podgorici predstavlja “najznačajniji i najopasniji udar na institucije države i pravosudni sistem”. Takođe su razmatrana pitanja bezbjednosti i mjera zaštite objekata i prostorija organa za sprovođenje zakona, “sa posebnim fokusom” na događaj u Višem sudu.

Nije prvi put da se ova tema nađe na dnevnom redu nadležnih iz izvršne vlasti. Po pravilu, uvijek je to bilo s nekim povodom i, po pravilu, sve se završavalo na praznim obećanjima.

Marta ove godine,  Podgoričanin Mladen Bulatović na ulazu u zgradu Osnovnog suda u Podgorici, aktivirao je ručnu bombu. On je poginuo a više osoba je lakše i teže ranjeno. Dvije godine ranije, u zgradi Osnovnog tužilaštva na Cetinju, jedan stanovnik Prijestonice izvršio je samoubistvo ručnom bombom u kancelariji tužioca.

Nadležni su, u oba slučaja, postavljali pitanje bezbjednosti zaposlenih u sudovima i tužilaštvima. Problem očigledno nije riješen.  Da je to trebalo davno uraditi pokazuje i istorija kriminalnih dešavanja u crnogorskim kućama pravde.

U novembru 2002. godine u hodniku Suda za prekršaje u Podgorici Rajko Stajović je usmrtio Miomira Ćetkovića iz Podgorice i teško ranio Smiljanu Jovićević.

Tri godine kasnije u barskom Osnovnom sudu ubijena je sutkinja Milorija Pejović. Nju je usmrtio Baranin Batrić Đuković, a nakon toga je ranio advokata Đorđa Jankovića. Poslije ubistva Đuković je otrčao do kancelarije sudije Željka Šupljeglava i pokušao da i njega ubije. Pištolj nije opalio, pa ga je izudarao po glavi.

Iz sudova se i bježalo. Prije tri godine albanski državljanin Ardijan Muka pobjegao je iz Višeg suda nakon što mu je sudija za istragu odredio ekstradicioni pritvor. On je tada po izlasku iz zgrade suda, dok su ulcinjski policajci namjeravali da ga uvedu u službeno vozilo, iskoristio to što nije bio vezan i pobjegao… Ubrzo je uhapšen.

Pored ovog neuspješnog bjekstva bilo je i mnogih onih uspješnih, ali uglavnom iz zatvora. Iz zatvora u Spužu i Bijelom Polju u poslednje dvije decenije pobjeglo je dvadeset zatvorenika koji su izdržavali višegodišnje zatvorske kazne zbog izvršenja teških krivičnih djela.

Prvo “veliko” bjekstvo izveo je Podgoričanin Vladeta Vlatko Milačić 1995. godine kada je pobjegao iz Spuža, gdje je izdržavao zatvorsku kaznu zbog ubistva 21-godišnjeg mladića na putu Podgorica-Cetinje.

U medijima je objavljeno da je zidine spuškog zatvora napustio uz asistenciju nekog od službenika obezbjeđenja. Navodno, Milačić je izveden iz ćelije i prebačen do Skadarskog jezera, odakle je pobjegao u Albaniju. On je poslije više od decenije uhapšen u Makedoniji zbog iznude, gdje je i služio zatvorsku kaznu za to djelo. Prema zvaničnim informacijama, 2007. godine je ponovo oslobođen ili otet na putu od zatvora do klinike u Skoplju. Kako je tada izvijestila makedonska štampa, sanitetsko vozilo su presrele maskirane i naoružane osobe i sa sobom odvele Milačića.

Šest godina kasnije, 18. juna 2001. godine, iz spuškog zatvora je pobjegao i Nikšićanin Veselin Batica Vlahović, koji je, pod nadzorom čuvara, uspio da dođe u zabranjenu zonu unutar spuškog zatvora i preskoči zid visok 3,70 metara, a zahim i da pobjegne preko limenog krova. Tadašnji direktor ZIKS-a Željko Jočić rekao je Monitoru kako je ubijeđen da je Vlahović pri bjekstvu imao pomoć zatvorskih čuvara. Kasnije je uhapšen u Španiji, a trenutno se nalazi na izdržavanju višedecenijske robije u Sarajevu zbog ratnih zločina. Nekoliko dana nakon Vlahovića, iz Spuža je pobjegao i Dragoljub Laketić, koji je izdržavao 12-godišnju kaznu za ubistvo.

Četiri godine kasnije, iz spuškog zatvora je pobjegao Beranac Smajo Babić. I on je izdržavao dugogodišnju kaznu zbog svirepog ubistva. Njegov leš ubrzo je nađen u Krupačkom jezeru pokraj Nikšića. Sa Babićem su pobjegli i osuđenici Milan Ristić i Stevo Poček, ali su se oni ubrzo predali.

Zatvorenik Jovica Zindović, koji je osuđen na 15 godina robije zbog ubistva Luke Popovića, pobjegao je iz bjelopoljskog zatvora 7. oktobra 2015. godine. Zbog toga su suspendovani tadašnji načelnik bjelopoljskog zatvora i nekoliko službenika.

Nedugo poslije toga, 24. decembra, iz istog zatvora pobjegao je i Podgoričanin Ivan Vujović, koji je služio kaznu zbog ubistva Radomira Savovića. Navodno, Vujović je prije bjekstva razoružao policijske čuvare i pobjegao automobilom koji ga je čekao ispred zatvora.

Bježalo se i iz policijskih stanica. Tako je u decembru 2016.godine iz kotorske policije pobjegao uhapšeni pripadnik škaljarskog klana Jovan Jovanović. Do danas nije pronađen, a postoje sumnje da je ubijen u ratu sa suprotstavljenim kavačkim kriminalnim klanom.

Rešetke ne samo da nijesu spriječile bjekstva ozloglašenih kriminalaca već nisu bile ni prepreka za nove zločine. Tako je jedan od ključnih ljudi „škaljaraca“ Dalibor Đurić ubijen 22. septembra 2016. godine na filmski način – likvidiran je snajperskim hicem iza zidina spuškog zatvora, dok je trenirao u dvorištu poluotvorenog odjeljenja zatvora.

Planovi za likvidaciju zatvorenika i pritvorenika otkrivani su i narednih godina. Tako je spriječen pokušaj likvidacija vođe škaljaraca Jovana Vukotića (ubijen prošlog septembra u Turskoj) dok je bio u zatvoru u Spužu. Dio tog plana predviđao je upotrebu drona koji je sada, kako čujemo, bio posebno interesantan provalnicima u depo Višeg suda.

Ivan ČAĐENOVIĆ / Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo