Povežite se sa nama

FOKUS

KO JE KOMANDOVAO A KO UČESTVOVAO U SUBOTNJEM POLICIJSKOM TERORU: Milove beretke

Objavljeno prije

na

slavko-stojanovic-ljeskovic

,,Ničim, ama baš ničim nijesam izazvao ove crnogorske SS divizije da me izvuku iz auta i na onako brutalan način, njih 35 pod punom ratnom opremom, pendrecima, drškama od pušaka i čizmama naočigled moja dva saputnika lome kosti ruke, noge i glavu”, napisao je Milorad Mijo Martinović na svom FB profilu nakon nekoliko dana provedenih u bolnici. Martinović, poznati član i aktivista LSCG, predsjednik Profesionalne crnogorske bokserske organzacije, žrtva je policijske torture pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) u subotnjoj noći protesta. Slike desetina specijalaca koji tuku Martinovića nakon što su ga izvukli iz automobile, a potom, dok se čuju Martinovićevi krici, demoliraju njegov automobil, možda najbolje oslikavaju noć terora nad građanima koji su ustali protiv Đukanovićeve vladavine.

Savjet za građansku kontrolu ocijenio je da se u tom slučaju radilo o policijskom ,,mučenju, nečovječnom i ponižavajućem tretmanu”. Savjet je i za ostale prijavljene slučajeve policijske torture, koju su pripadnici SAJ-a sprovodili satima nakon što su ugušene demontracije (vidi boks), ocijenio da se radilo o prekoračenju i zloupotrebama policijskih ovlašćenja.

,,Savremena tehnologija i društvene mreže olakšale su nam posao. Savjet je ovog puta reagovao najodlučnije u svom desetogodišnjem radu. Vodio se očiglednošću. Svaki drugačiji pristup značio bi njegovo obesmišljavanje i vrijeđanje javnosti u ime koje radi ovaj posao”, ocijenio je za Monitor Aleksandar Saša Zeković, predsjednik Savjeta.

Nadležni još ćute. Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković u odgovoru za Monitor saopštio je da je ,,ranije od rukovodilaca Višeg i Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici zatražio se da hitno preispitaju svi eventualni slučajevi i utvrde da li u pojedinim postupanjima policijskih službenika ima elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti”. O rezultatima će kaže blagovremeno obavijestiti javnost.

Ministar policije Raško Konjević i direktor Uprave policije Slavko Stojanović odbacili su na konferenciji za štampu organizovanoj u noći protesta bilo kakvu odgovornost, uz ocjene da je policija postupala u skladu sa ovlašćenjima i zakonom. Sve to dok su policijske jedinice terorisale građane na ulicama Podgorice.

,,Da je policija djelovala nezakonito jasno je odmah. Svaka akcija i intervencije policije mora biti završena privođenjem da bi bila zakonita. Tek se onda priča o prekoračenju ovlašćenja. Ovdje niko nije priveden, ljudi su sa povredama ostavljeni na ulici, a kamere i slike jasno pokazuju da nijesu pružali otpor i da su terorisani”, kaže za Monitor jedan od bivših pripadnika SAJ-a koji je insistirao na anonimnosti.

Javnost je ostala uskraćena i za imena policajaca koji su te večeri učestvovali u teroru. Na više zahtjeva iz civilnog sektora da se ta imena učine javnim i utvrdi odgovornost nema odgovora. Kao ni na zahtjeve da se razriješe oni koji komanduju SAJ-om ili da ostavku podnese direktor UP Stojanović koji nadzire tu jedinicu i koji je direktno odgovoran za ono što se dešavalo u subotu veče, uz ministra Konjevića. Stojanovića, koji se smješkao dok su u parlamentu prikazane slike mučenja Martinovića, uskoro očekuje penzija. Nema odgovora ni na zahtev MANS-a da se rasformira jedinica SAJ zbog bezbjednosti građana.

Komandant SAJ-a je Nikšićanin Radosav Rašo Lješković. Lješković je bivši tjelohranitej premijera Mila Đukanovića, a na čelu te jedinice je od prošle jeseni. Jedan od vlasnika kompanije Monte Krupac koja gazduje nekada državnim restoranom i plažom na nikšićkom jezeru Krupac .

Prema izvorima Monitora, Lješković duži službeni hamer koji je u večeri demonstracija jurio građane Ulicom slobode (vidi boks) , a koji je nekada pripadao narko-bosu Safet Kaliću. Prema pisanju pojedinih portala, Lješković se te večeri nalazio u hameru na mjestu suvozača, dok je vozilom upravljala osoba koja nije pripadnik SAJ-a. Te informacije niko nije ni potvrdio ni demantovao. Kao ni sumnje da je među policajcima koji su terorisali građane, osim pripadnika SAJ-a, bilo osoba koje nijesu pripadnici policije.

Građanska alijansa (GA) je tražila od Stojanovića da saopšti da li su u teroru učestvovali i pripadnici Specijalne jedinice Bar – N.J, R.R, J.P, I.R, za koje imaju podatke da su ranije osuđivani za slučajeve torture i mučenja.

Mnoga imena i u aktivnom, a i ranijim sastavima SAJ-a, pominjala su se u slučajevima mučenja, trgovine narkoticima i drugim nedjelima. Neki od njih pominjani su i kao pripadnici obezbjeđenja narko-bosa Darka Šarića.

GA je tražila od Stojanovića da saopšti da li je aktuelni zamjenik SAJ-a osoba ,,koja je optuživana za zlostavljanje, mučenje, koja je prijetila članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije, novinaru u Vili Gorica i prijetila ubistvom radnicima angažovanim kod njegove sestre”. Svi ti slučajevi su kao po pravilu, zastarjeli, napisali su iz GA na svom Tviter nalogu.

Radi se o Mirku Banoviću, bivšem šefu obezbjeđenja Veselina Veljovića, bivšeg šefa Uprave policije, za kog brojni izvori tvrde da i danas kontroliše SAJ i da ima vreliku uticaj na policiju, iako nije na njenom čelu.

Sumnje da je Banović tokom proljeća 2007, prijetio tadašnjem članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandru Zekoviću nijesu dokazane. Zekovića je u februaru tužilaštvo obavijestilo da je njegov slučaj zastario. Nikakve mjere nijesu preduzete da se Banović procesuira uprkos podnesenoj prijavi i dokazima!

Mirko Banović je, o čemu je Monitor pisao, pred Osnovnim sudom u Baru nepravosnažno osuđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja. Ostao u službi kao komandir u SAJ-u.

Nebojša Medojević, predsjednik PZP-a svojevremno je ustvrdio da je „bliski saradnik Veljovića, povezivan sa prijetnjama aktivisti za ljudska prava Zekoviću, ključna veza Veljovića i zagoričkog klana”. Pripadnici zagoričkog klana, za koje su režimski mediji tvrdili da su na protestima učestvovali u napadima na policiju saopštili su da nijesu bili na protestu i da ,,nikada nećemo uraditi nešto loše po državu u kojoj živimo niti napasti na nju i ustavni poredak”. Njihova bliskost sa ,,držvom”, mnogo puta je bila očigledna.

Nakon dolaska Lješkovića na čelo SAJ-a govorilo se da bi Banović, kao i Marko Kalezić, mogli napustiti jedinicu. Kalezić je sasvim sigurno još tu, kao jedan od šefova. Kalezić je svojevremeno proveo vrijeme u istražnom zatvoru zbog optužbi za trgovinu narkoticima. Preko noći optužbe su nestale, a on je vraćen u SAJ.

Kalezić je bio optužen da je sa kolegom Darkom Šekularcem, Nenadom Šćekićem i Miloradom Mitrovićem prekoračio ovlašćenja tokom operacije Orlov let u Malesiji. Oni su u ponovljenom postupku, zbog nedostatka dokaza, oslobođeni optužbi da su prekoračili ovlašćenja prilikom pretresa kuće Petra Siništaja, 9. septembra 2006.

Banović i Kalezić su bliski Veljoviću, a pominjani su kao organizatori peticije protiv Brajuška Brajuškovića, bivšeg pripadnika SAJ-a koji je tvrdio da je Veljović organizovao i kontrolisao crne trojke, parapolicijske formacije za prebijanje kritičara režima.

Da Veljović, nekada na čelu SAJ-a, i dalje ima veze sa tom jedinicom, pokazalo se i kada je pred izbore u njihovom kampu na Zlatici navodno držao NATO predavanja. U SAJ-u je veliki broj njegovih i sugrađana ministara pravde Duška Markovića. Iz DF-a su Veljovića i Markovića direktno optužili da su u subotu ,,direktno odgovorni za protivustavno uvođenje vanrednog stanja, izazivanje nasilja i terora nad građanima”.

„Činjenica da nijedan od huligana koji su gađali policiju i izazvali incidente nijesu uhapšeni, već su u organizaciji policije i došli i napustili lice mjesta, jasno govori da režim stoji iza organizovanih hordi huligana, nasilja i terora”, kaže za Monitor Nebojša Medojević. On traži da policija ,,slobodno uhapsi i identifikuje sve ove kao ‘naše’ huligane”. DF je objavio snimke na kojima se vidi grupa huligana, identično odjevena kao oni koji su započeli incidente na protestu, mirno šeta ispred prostorija DPS-a kraj policijskih džipova. DF tvrdi da su huligani izašli iz policijskih džipova.

Prema tvrdnjama Monitorovih izvora iz bezbjednosnih krugova, u hotelu Podgorica, u noći protesta bilo je navodno spremno više desetina osoba iz kriminalnog miljea, koji su imali svoju ulogu ali na kraju ipak nijesu učestvovali u terorisanju građana. A i zašto bi kad Đukanović ima SAJ.

Uzaludna su očekivanja da će odgovorni u policiji za subotnji teror biti kažnjeni. Oni čekaju nagradu, za dobro obavljeni posao. Za šefa svih šefova.

PRIJAVLJENI I DOKUMENTOVANI SLUČAJEVI POLICIJSKE TORTURE
Sila bez granica

 Većinu slučajeva policijske torture koja je uslijedila nakon razbijanja subotnjeg protesta, i trajala nekoliko sati širom Podgorice, zabilježili su NVO Građanska alijansa, mediji, novinarske i bezbjednosne kamere.

PREBIJANJA: NVO Građanska aliajnsa objavila je slučaj građanina R.P kog je oborio policijski džip SAJ-a dok je bježao ka Ulici slobode nakon što je bačen suzavac. Nakon toga je iz kombija koji je bio iza džipa, prema njegovom svjedočenju, izašlo dvadeset specijalaca: ,,Rasporedili su se, mene su tukla trojica- četvorica, dok je ostatak trčao za drugim građanima. Bez ikakvih pitanja i komentara, kad su mislili da je dosta, otišli su”. R. P je nekoliko puta gubio svijest do Urgentnog centra, gdje je stigao zahvaljujući građanima koji su mu pritekli u pomoć, piše GA.

Sedamdesettrogodišnja Vjera Vujović svjedočila je, objavila je GA, da su je gumeni meci u noći protesta pogodili u nogu. Ona tvrdi da je vidjela kako je kod zgrade Elektrodistribucije, u policijskom autu prebijen ,,svučeni muškarac”.

V.D. univerzitetski profesor u penziji zadobio je povrede od gumenih metaka. On tvrdi da je bio svjedok kako policija gađa starije osobe ,,a ne one koji su ispred Skupštine nasrnuli na njih”.

Savjetu za građansku kontrolu policije obratili su se i direktorica HRA Tea Gorjanc- Prelević i Gojko Raičević,urednik portala IN4S. Gorjanc-Prelević je prijavila slučaj muškarca koji je nepomično ležao na pločniku, kojeg je snimila ispred svoje zgrade nakon ponoći. Prema njenom viđenju, muškarac u tom trenutku nije pokazivao znake života. Ona je posvjedočila da su joj policajci naredili da uđe u stan, a da, kasnije, kada je policija otišla, muškarac nije bio tu. Savjet se obratio rukovodstvu Uprave policije i MUP-a, tražeći informacije o zdrastvenom stanju i identitetu tog građanina.

Savjet je takođe donio zaključak, da je došlo do neprimjerene upotrebe sile prema uredniku portala IN4S Gojku Raičeviću. Pripadnik SAJ-a snimljen je kako u centru Podgorice udara Raičevića.

,,Dok je u društvu još jednog novinara fotografisao kolonu policijskih vozila koja su se kretala centrom grada, Ulicom slobode, nakon razbijanja protesta pred Skupštinom, Raičevića je napao maskirani policajac s leđa, udarivši ga u predjelu ramena i napuštajući odmah potom lice mjesta. Nakon par minuta, drugi maskirani SAJ-evac, izletio je iz vozila registarskih oznaka PG MN 234, prišao Raičeviću i udario ga snažno nogom u koljeno, pa pesnicom u predjelu brade”, objavljeno je na portalu IN4S.

Dan je objavio svjedočenja o prebijanjima u lokalu Rio na Pobrežju. Prema tim svjedočenjima pripadnici SAJ-a su u subotu veče oko 23 časa brutalno pretukli go-ste tog lokala, kao i stanare koji su se zatekli ispred zgrade u tom trenutku. Od po-licijskih batina povrijeđeno je više osoba, a niko od njih, kako tvrde žrtve ove tor-ture, nije bio na protestu DF-a. Jedan od povrijeđenih Željko Lazarević ispričao je da su maskirani SAJ-ovci ušli u lokal, sve ih izbacili i počeli ih udarati: ,,Udarali su nas u glavu i tukli čim su stigli, a razlog ne znamo. Osim mene povrijeđeni su i vlasnici lokala Vukota Pavićević i Ilija Popović… Bili su maskirani, tako da nikome lice nijesmo mogli vidjeti”.

Marko Ivanović je ispričao da su momci starosti 17-18 godina sjedjeli, kao i svako veče, ispred zgrade i u kladionici: ,,Odjednom je 15 džipova blokiralo ulicu. Izletje-li su iz vozila kao u filmovima i počeli da tuku sve na koje su naišli. Ušli su u kladio-nicu, a ja sam nekako uspio da istrčim i uđem u ulaz. Tukli su djecu od 17 godina, kao da su nešto uradili. Moglo se čuti kako stanari viču da nas puste. Nijesu rea-govali”. On je kazao da je jedan broj pripadnika SAJ-a ušao u kafić i izbacio goste. ,,Čizmama su ih u glavu udarali… Čak su trčali i za ljudima koji su u parku sjedjeli”.

Kamere kod zgrade Vijesti zabilježile su kako specijalci tuku građane M.B. i B.V. u Ulici Miljana Vukova (tzv. Zlatarska ulica), i ostavljaju ih tu da leže. Savjet za građansku kontrolu ocijenio je da su policajci i u tom slučaju ,,prekomjerno upotrijebili silu prema građanima koji u trenutku službenog postupanja ne pružaju bilo kakav otpor”. Savjet je ocijenio da to ukazuje ,,na nedostojnost obavljanja policijskog posla i ozbiljnu povredu etičkih standarda i integriteta policije” i tražio da se utvrdi identitet policajaca i odgovornost starešine. Još ništa.

NAPAD HAMEROM: Više građana ispričalo je da ih je vozač hamera sa oznakom SAJ-a, tim vozilom jurio ulicom od hotela Crna Gora ka Starom aerodromu, pokušavajući da ih povrijedi.

O istom događaju svjedočio je i Vesko Pejak, predsjednik NVO Alternativa. On je ostavio poruku na zvaničnoj FB stranici SAJ-a: ,,Vozilo tipa HMC hummer, sa vidnom oznakom SAJ na lijevim vratima, se odmah posle bacanja suzavca zaletjelo na ljude koji su bježali ka Starom aerodrumu. Čitav incident se desio preko puta bivšeg hotela Crna Gora . Incident su pratili krici, bježanje kroz živu ogradu, pozivi u pomoć”. Pejak je pitao hoće li se slučaj istražiti i utvrditi odgovorni.

SUZAVAC: ,,Više građana svjedočilo je o bacanju suzavca i šok bombi direktno u građane koji nisu pravili nikakva prekršajna i krivična djela”, objavila je Građanska alijansa. Aktivisti GA su objavili i da su vidjeli kako su u Ulici Stanka Dragojevića policajci bacali suzavac i šok bombe na vidno označene novinare.

,,Isto su, sa krovova zgrada, radili građanima koji su trčali preko mosta Blaža Jovanovića”, navodi GA.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo