Parlamentarno izjašnjavanje o budućnosti Kombinata aluminijuma odloženo je do daljnjeg. Tako KAP ostaje na „čekanju” makar do epiloga prošlonedjeljnih predsjedničkih izbora, pa će se prijedlozi Vlade, SNP-a, Pozitivne CG i Demokratskog fronta na dnevnom redu naći tek po povratku poslanika vlasti i opozicije u skupštinske klupe.
Koplja se lome na pitanju treba li Vladine partnere iz Kombinata istjerati (u pitanju je niz uvezanih of šor kompanija iza kojih stoji ruski tajkun Oleg Deripaska), zbog flagrantnog kršenja svih ugovorenih obaveza, ili ih platiti kako bi mirno otišli i sa sobom zauvijek odnijeli tajnu o modelima javnog i tajnog poslovanja sa crnogorskim državnim vrhom.
KAP je privatizovan 2005. godine, mimo postavljenih pravila tenderske procedure, privatnim dogovorom Deripaske i premijera Mila Đukanovića. Naknadno su se, radi formalizacije dogovorenog, u izradu pratećih dokumenata uključili i ministar Branimir Gvozdenović (2005. godine) odnosno potpredsjednik Vlade Vujica Lazović (2009. kada je do tada važeći privatizacioni Ugovor stavljen van snage i zamijenjen novim Ugovorom o poravnanju).
Čast i obaveza da danas brani Đukanovićeve interese u Kombinatu pripala je ministru ekonomije Vladimiru Kavariću. Pojednostavljeno, Kavarić je dobio ulogu veoma sličnu onoj koju je njegov kolega i prijatelj Igor Lukšić imao u priči sa Prvom bankom. Sve počinje u parlamentu, pričom o globalnoj krizi i potrebnom usklađivanju postojeće regulative, a završiće se pokušajem da se novcem poreskih obveznika (sadašnjih i budućih) popravi stanje na računima privilegovanih „strateških investitora” i njihovih manje ili više tajnih partnera iz Crne Gore i Rusije.
Kavarić je u ovu priču ušao naizgled slučajno, kao formalni predlagač zaključaka o KAP-u, koje je u februaru prošle godine usvojila Skupština Crne Gore. Prvi i osnovni zahtjev sadržan u tom dokumentu bio je raskid ugovora sa Deripaskinom Centralno evropskom aluminijumskom kompanijom (CEAC).
Većina onih koju su 29. februara 2012. glasali u Parlamentu bili su ubijeđeni da Ugovor o poravnanju garantuje relativno jednostavan raskid partnerstva sa Deripaskom. Stav je baziran na saznanju da CEAC ne izvršava obaveze prema KAP-ovim kreditorima, snabdjevačima ne plaća račune za struju, a državi duguje novac na ime poreza i doprinosa, kao i nekih 35 miliona eura koliko je Crna Gora, umjesto vlasnika KAP-a, platila za namirivanje nenamjenski iskorišćenog kredita od Dojče banke. Kavarić, kao ni drugi članovi Vlade, ni riječju nijesu doveli u pitanje to mišljenje.
Tek nekoliko mjeseci kasnije, kada je postalo evidentno da Vlada odugovlači sa realizacijom preuzetih obaveza, Kavarić započinje priču kako se Ugovor o poravnanju može raskinuti samo dogovorom sa navodnim rusima. ,,Nemamo mehanizam da njihove akcije prenesemo na državu”, ustvrdio je Kavarić. Potom je počeo pričati priču po kojoj bi moguća arbitraža sa CEAC-om mogla trajati i četiri godine!? Na drugoj strani, Vlada nije uradila ama baš ništa kako bi ispunila obaveze preuzete u Parlamentu.
Danas postajemo svjesni da se za tu „nemogućnost” potrudio neko veoma o moćan iz vlasti.
Crna Gora skoro godinu dana pregovara sa predstavnicima mađarske OTP banke o modalitetima vraćanja prvog dijela dospjelog duga ukupne vrijednosti od 45 miliona eura. To je jedan od tri kredita KAP-a za koje je garancije dala Vlada. Njemačkoj Dojče banci kredit je plaćen prije godinu dana, „mađarski” dio kredita takođe je, praktično, pao na pleća građana Crne Gore – ostalo je samo da se utvrdi dinamika plaćanja. Iz nekog razloga, ipak, Vladini zvaničnici ga ne pominju u priči o Kombinatu. Tim se dugom manipuliše u kontekstu priče po kojoj bi arbitražni postupak ili eventualni stečaj KAP-a momentalno aktivirali naplatu ovog potraživanja.
Još jedan od uslova za automatski raskid ugovora sa CEAC-om bilo je gomilanje KAP-ovih dugova ka EPCG. Vlada je pronašla rješenja i za taj problem. Od mar¬ta do ok¬to¬bra pro¬šle go¬di¬ne, za šest mjeseci od donošenja odluke Parlamenta o preuzimanju KAP-a, EPCG je za isporučenu struju fak¬tu¬ri¬sa¬la Kombinatu ukupno 30,19 mi¬li¬o¬na eura (bez PDV-a). Onda, 1. oktobra prošle godine, EPCG obavještava upravu KAP-a da ga više neće snabdijevati strujom. Ne zna se ko je i zašto donio ovu odluku, kao što do danas ne znamo ni stav Vlade o tom problemu.
U igru uskače državni Montenegrobonus. On KAP-u isporučuje struju u naredna tri mjeseca – do 1. januara ove godine, i na ime isporučene energije dostavlja fakturu od 8,71 milion eura. I taj račun ostaje neplaćen. Potom postajemo svjedoci tragikomedije: od početka godine KAP potpuno neovlašćeno troši rezerve državne EPCG. Struju dobija zahvaljujući naredbi, takođe, državnog Prenosa CG, koji je Elektroprivredi naložio da na vlastitu štetu u sistem „pumpa” neophodne megavate. Tako svakoga dana dva preduzeća u vlasništvu države Crne Gore bace nekih 100 hiljada eura. U čiji džep?
„Mi ne znamo ko nas snabdijeva, ni kome treba da platimo račune”, kao u čudu je izvršni direktor KAP-a Jurij Moisejev. Na konferenciji za novinare održanoj početkom nedjelje Moisejev dodaje kako se „osjeća nelagodno jer KAP nelegalno troši struju”. Čudo kako to baš nimalo ne smeta onima koji su plaćeni da brinu o interesima Crne Gore.
Moisejev ostaje dosljedan svojim prethodnicima u KAP-u. O neplaćenoj struji on kaže ,,sve i da znamo (kome treba da je plate – prim. Monitora) ne bi imali odakle da platimo”. Istovremeno, u Izvještaju o poslovanju KAP-a piše da je kompanija ,,formirala 8,7 miliona eura rezerve za plaćanje računa za struju”. Kome vjerovati?
Isti izvještaj pokazuje da je KAP prošlu godinu završio sa gubitkom od 54 miliona eura.
Ostaje tajna: na šta je potrošeno više od 100 miliona eura, koliko iznose prošlogodišnji prihodi kompanije umanjeni za 24,6 miliona navodno datih za zarade zapošljenih (ovaj iznos treba uzeti sa velikom rezervom jer KAP za poreze i doprinose državi duguje 25 miliona eura)? Vidjeli smo da za struju i vraćanje dugova (riječ je, navodno, o iznosu većem od 350 miliona) nije. Ili su u pravu oni koji tvrde da su minule dvije-tri godine vlasnicima KAP-a – ko god da su oni – donijele ogroman profit, pošto su plaćali samo manji dio sopstvenih troškova. Ostatak tog duga, nadaju se Kavarić i njegovi pretpostavljeni, preuzeće na sebe država i poreski obveznici.
Negdje u isto vrijeme kada je Ranko Krivokapić odlučio da do daljnjeg odloži parlamentarnu raspravu o sudbini Kombinata, u pomoć Đukanoviću i njegovoj Vladi priskočili su opunomoćenici Olega Deripaske.
,,Skupština bira između dva puta. Jedan je predlog Vlade, koji vodi ka razvoju i procvatu KAP-a, dok sve ostale varijante vode ka gašenju fabrike”, saopštio je Moisejev predstavljajući pismo koje je Parlamentu uputio predsjednik Odbora direktora KAP-a Aleksej Arnautov. Ovo pismo je interesantno i zbog jedva prikrivenih prijetnji. Očekivano, Deripaskin izaslanik prijeti Vladimirom Putinom. ,,Rusija i Crna Gora imaju posebnu povezanost”, podsjeća Arnautov. ,,Ukoliko dobro izaberete, ukoliko dobro glasate za podršku planu restrukturiranja KAP-a, glasaćete za bolju i sigurniju budućnost Crne Gore i za trajne, uzajamno značajne odnose između Crne Gore i Rusije”.
Šta biva ukoliko poslanici ne podrže prijedlog iza kojeg su tako zdušno stali Kavarić i Đukanović? Onda bi se, možda, moglo desiti da onih 300 miliona ruskih investicija o kojima, kad god dođe u Podgoricu, ponosno govori Sergej Šojgu, umjesto nas, vraćaju oni koji su taj novac i uzeli.
Zoran RADULOVIĆ