Crnogorsko podzemlje ne samo da je nadživjelo krah jugoslovenske države, već je, u međuvremenu, od referenduma, proširilo i multiplikovalo uticaj. Sva krupnija djela organizovanog kriminala novijeg datuma u regionu – od ubistva Iva Pukanića, preko raskrinkavanja ganga Darka Šarića do masovnog hapšenja i potjernica zbog „kokainske afere” u Italiji – rezultirala su optužicama na kojima se nalaze državljani Crne Gore. Veze u branši su posebno frekventne sa Srbijom, gdje naši bivši ili sadašnji državljani, prema činjenicama iz srpskih optužnica, za svoje poslove angažuju prave male vojske sastavljene od tamošnjih kriminalaca, pravnih savjetnika i raznovrsnih konfidenata iz establišmenta.
Odmotavanje klupka sa Darkom Šarićem, lica u bjekstvu pod optužbom za zločinačko udruživanje, potresa ne samo podzemlje, već i nadzemlje – vrhove crnogorske politike i biznisa.
Čiji je Šarić državljanin, ko mu je ortak i jatak, predmet je zahuktalog prepucavanja između Podgorice i Beograda. Tvrdi se da je Šarić preko poslovih veza imao saradnika u kabinetu šefa srpske policije Ivice Dačića, odakle su posljednjih mjeseci u dva navrata dojavili da mu, na aerodromima u Parizu i/ili Beču, navodno pripremaju klopku hapšenja.
U polemiku se uključio i premijer Milo Đukanović, koji je silinu energiju u intervjuu za TVB92 potrošio objašnjavajući pravne finese statusa Šarića kao podnosioca molbe za crnogorsko državljanstva.
Sve je okej, jer je Šarić molbu za crnogorsko državljanstvo podnio prije nego što je protiv njega podignuta srpska optužnica i raspisana potjernica Interpola, nema ni bezuslovnu osudu veću od godinu dana, tvrdi premijer.
Ako tako stoje stvari, zbog čega je dato crnogorsko državljanstvo Taksinu Šinavatri, eks-premijeru Tajlanda koga su u domovinu zbog kriminala pravosnažno osudili na robiju?
Propisima su definisane ,,smetnje iz razloga bezbjednosti Crne Gore” za dobijanje državljanstva ukoliko ,,lice pripada ili je pripadalo organizacijama i organizovanim kriminalnim grupama koje pripremaju ili izvršavaju krivična djela i na bilo koji drugi način pružaju podršku ovim organizacijama i grupama”.
Nije li Darko Šarić najkasnije 2007. notiran u izvještajima crnogorske policije i tajne službe kao pripadnik organizovanog kriminala? Vijesti tvrde kako je sredinom 1990-ih Darko Šarić navodno opljačkao krojača u Pljevljima i nakon toga pobjegao u inostranstvo, dok je saučesnik krađe pred Višim sudom u Bijelom Polju osuđen i upućen na višegodišnje izdržavanje kazne. Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je kazala kako ,,ne zna” da li je Šarić svojevremeno bio osuđen. U Plavoj knjizi o crnogorskom podzemlju policija i ANB su notirali i Darka i Duška Šarića kao ,,bezbjednosno interesantne osobe, porijeklom sa ovog prostora koje su pobjegle u Zapadnu Evropu da bi izbjegli zatvor ili likvidaciju”. Što je crnogorska vlast uistinu znala o Darku Šariću?
,,Znali smo, plašim se, nešto više nego srpska policija”, rekao je premijer za TVB92, pozivajući se na saradnju sa CIA I DEA i dodao kako su ,,vrlo precizno (imali) uvid u kvalitet sumnji u vezi sa Šarićem i drugim licima”. Kazao je da je ,,kroz pojačani nadzor trebalo je da obezbijedimo da se sumnje potvrde ili odbace”. Ali ,,u jeku takve akcije je podignuta prašina od državnih organa Srbije, mimo partnerskih dogovora naših agencija sa međunarodnim agencijama” pa se ,,daju upozorenja nekome ko treba da se skloni”.
Koliko su takve tvrdnje zasnovane na činjenicama? Nakon zaplijene kokaina u Južnoj Americi sredinom oktobra prošle godine, Đukanović je već 27. oktobra pred parlamentom odbačio mogućnost da iza pokušaja krijumčarenja stoji ,,grupa iz Crne Gore”. Kazao je: ,,Ne vjerujem da je grupa iz Crne Gore organizovala najveći šverc kokaina u svijetu, jer da je to tačno, državni organi bi sigurno bili obaviješteni”!
Ovu epizodu kao da smo gledali 2003, kada je ubijen Zoran Đinđić. Prema navodima iz knjige Atentat na Zorana Đinđića, autora Miloša Vasića, Đukanović ni njegovi ,,državni organi” pojma nijesu imali ko su Dušan Duća Šiptar Spasojević ili Mile Kum Luković iako je MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera Dući, Kumu i družini izdao 1998. uredne dokumente – lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, oružne listove…. Vasić je u knjizi citirao Čedomira Jovanovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade Srbije, koji je svjedočio: „U petak, 14. marta je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave ljude; zabrinut je”! Na primjeru Darka Šarića, u svega par mjeseci, premijer već drugi put iskazuje razumijevanje za srpske državljane koje u Beogradu potražuju zbog zločinačkog udruživanja. ,,Ne može na bazi sumnji i bez argumenata suditi ljudima i uskraćivati im se elementarna građanska prava”, objasnio je Đukanović za TVB92. Šarić, međutim, nije ,,osumnjičen”, već optužen.
Identičan pravni lapsus Đukanović je imao i u Skupštini, kada je, uz TV prijenos, Đukanović 27. oktobra sebe opisao kao ,,prijatelja” Stanka Cana Žapca Subotića (i on prolazi kroz evidenciju Interpola, još u mladosti su ga registrovali kao kriminalca koji po vozovima švercuje odjeću).
,,To što je taj čovek (Subotić) osumnjičen, za mene ne znači da treba da prekinemo prijateljstvo”, naglasio je Đukanović i opet bio na klizavom terenu pravne problematike, jer Subotić nije ,,osumnjičen”, već je 5. decembra 2007. optužen za zločinačko udruživanje u predmetu pred beogradskim Specijalnim sudom u predmetu Stanko Subotić i ostali.
U međuvremenu je Prvoj banci ,,prijatelj” Subotić vratio hipoteku od 15 milona eura; zauzvrat je Vlada Crne Gore ,,prijatelju” odblokirala Vilu Montenegro, zapečaćenu po zahtjevu srpskog tužilaštva. Mediji su prenijeli tvrdnje o poslovnim vezama Šarića i Subotića.
Prije dvije godine kada je izašao iz pritvora u Rusiji, Subotić je lansirao dramatičnu tezu kako će istraga iz Srbije „da se pretvori u još jedan napad na Crnu Goru od strane onih koji su patološki opsjednuti njenom nezavisnošću”! Hvala Žapcu. Da li je srpska istraga protiv Šarića takođe atak na crnogorsku nezavisnost?
Mićunović prijavio Šarića
Iako je kazao da kao akcionar pojma nema da li je Prva banka Šarićima davala kredit, ispostavilo se da premijer Milo Đukanović odlično poznaje rodbinske relacije Branislava Brana Mićunovića, u medijima najčešće opisivanog kao ,,kontroverznog biznismena”, koji, istini za volju, poput Darka Šarića, na sebe nama registrovanu niti jednu jedinu firmu u Crnoj Gori.
Za Duška Mićunovića, prvooptuženog u akciji Šah mat za šverc kokaina koji je opisan kao ,,brat od strica” Brana Mićunovića, Đukanović je kazao: ,,Nijesam pronašao ni podatak da je on brat Brana Mićunovića. Znači, koliko znam postoji jedan raniji oficir, kojeg sam upoznao kao pripadnika Vojske Jugoslavije, brat Brana Mićunovića o kojem govorite i koji je danas funkcioner u Fudbalskom savezu Crne Gore, te mislim da je ovo pogrešna informacija”.
Rođeni brat Brana Mićunovića je Božidar Mićunović, raniji tenkista na službi u Danilovgradu, učesnik rata, podoficir koji je oficirski čin dobio ,,po zaslugama”, 1990-ih je bio dugogodišnji šef kabineta generala Božidara Babića, komandanta Druge armije u Podgorici. Prije nekoliko godina, penzionisan je kao poručnik iako u petoj deceniji života. Kao poručnik u penziji, Božidar Mićunović je, opet po izvjesnim anonimnim zaslugama ili preporukama, postao predsjednik komisija FSCG za takmičenje, stadione i infrastrukturu, jednom riječju ,,šef bezbjednosti” FSCG. Ali, za razliku od Prve banke, čiji je Mat kompani Duška Šarića klijent (žiro račun broj: 510-21550-89) sa odobrenim višemilionskim kreditom i premijera koji tvrdi da je Darko Šarić ,,osumnjičen” iako je zapravo optužen, Božidar Mićunović ne emituje signale bolećivosti u striktnoj primjeni propisa. On je Duška Šarića, kao sportskog funkcionera, stavio ,,u proceduru” nakon što se ovaj navodno uličarski ponašao na jednoj utakmici. Na sajtu FSCG moguće je pronaći podatak kako je Duško Šarić, vlasnik FK Rudara, 3. decembra prošle godine ,,suspendovan do donošenja odluke disciplinske komisije, po prijavi Komisije za takmičenje u kojoj je navedeno da je Šarić poslije završene utakmice 15. kola T-Com Prve crnogorske fudbalske lige vrijeđao glavnog sudiju”. Postupak u FSCG je nu toku.
Dokazi
Rekordnu efikasnost su iskazali crnogorsko Ministarstvo pravde i tužilaštvo nakon hapšenja Gorana Sokovića i Dejana Šekularca, optuženih za šverc kokaina. Ministar pravde Miraš Radović je odmah kazao kako crnogorski državljani ne mogu biti izručeni drugoj zemlji. Ranka Čarapić, vrhovna tužiteljka, tvrdi da iz Srbije nijesu dostavili „dokaze za istragu” a tako nešto „nije se dogodilo u mojoj praksi”. Ukoliko je tačna tvrdnja Mila Đukanovića („Znali smo, plašim se, nešto više nego srpska policija”), kako objasniti da crnogorski istražni organi – za 48 sati policijskog pritvora – nijesu imali dokaze za Sokovića i Šekularca?
Većina ministara rekonstruisane vlade izglasana je glasovima 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Ministri iz PES-a i partija manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjeravaju osnovni tok Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor
Nekoliko mjeseci ranije u odnosu na krajnji rok definisan Sporazumom koji su nakon izbora potpisali predstavnici parlamentarne većine, rekonstruisana je 44. crnogorska vlada. Za lidere Koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji su joj se javno nadali još od januara, možda se desila i sa malim zakašnjenjem. Kako god, rekonstrukcija je donijela čudesne kombinatorike, mnogo bijesa i kritika sa raznih strana.
U rekonstruisanoj Vladi, predstavnici ZBCG Milana Kneževića i Andrije Mandića, dobili su svojih dogovorenih pet mjesta – dva potpredsjednička i tri ministarska. Ranije je bilo dogovoreno da će ZBCG pripasti četiri ministarska mjesta (saobraćaj, prosvjeta, turizam i prostorno planiranje) i pozicija potpredsjednika. Ali u suštini to je to.
Budimir Aleksić je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, a Milun Zogović, potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalini razvoj. Ministri/ke iz redova ZBCG su: Slaven Radunović, (prostorno planiranje, urbanizam i državna imovina), Simonida Kordić (turizam) i Maja Vukićević (saobraćaj).
Istovremeno u Vladu je ušlo pet predstavnika Bošnjačke stranke (BS), koja dobila jedno više mjesto od ZBCG – jednog potpredsjednika i pet ministara. Lider BS Ervin Ibrahimović pokriva dvije pozicije – potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova. Admir Šahmanović je novi ministar rudarstva, nafte i gasa, Mirsad Azemović – ministar dijaspore, Damir Gutić – ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije i Ernad Suljević – ministar regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO.
PES Milojka Spajića je u rekonstruisanoj Vladi zadržao 11 mjesta – premijera i deset ministara. Toliko ih je imao i prije rekonstrukcije. U Vladi su ostala i dva ministra SNP (Vladimir Jokić kao ministar poljoprivrede i Dragoslav Šćekić kao ministar sporta i mladih) , tri ministra albanskih stranaka ( Fatmir Đeka iz DP kao ministar ljudskih i manjinskih prava, Maraš Dukaj iz Albanske alternative kao ministar javne uprave i Nik Đeljošaj, lider Aalbanske alternative koji kao i do sada pokriva dvije pozicije – potrpedsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja).
Milena PEROVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net
Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku
Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.
“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.
Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio nove retorike kojom Mandić daruje javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.
To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.
To, naravno, ima cijenu. Mandić je plaća, veselo, lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.
Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.
Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula, podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).
Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.
Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.
Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.
SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.
Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.
Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”
Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.
Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.
Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.
Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska država biti kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.
Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.
Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije, Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je pred TV kamerama izgovorio: “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “ I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.
Vođe PES-a i Demokrata znaju: svako društvo, pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi. Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.
Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi vatrenije nego danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27 izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.
Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i bori se protiv svake različitosti.
Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.
Vlasnici naših sudbina samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi kao prelazno rješenje, kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.
Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički , mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme
Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.
Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.
Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.
I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.
Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.
Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“
Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.
Tim prije što se druga polovina pred prošle izbore jedinstvenog PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.
Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti. Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.
Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.
Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.
Pošto je PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.
O demonstraciji nedodirljivost svjedoči i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.
Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”
Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.
Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.
„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.
Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.
Pitanja ima još. Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…
Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički, mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.
IN ENGLISH3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice