Povežite se sa nama

FOKUS

KONGRES DPS-a: S vjerom u Mila, za vlast i imovinu

Objavljeno prije

na

mio-djukanovic-dps-kongres

U subotu koja prva dođe biće održan VII kongres Demokratske partije socijalista. Lako bi se moglo desiti da najzanimljivija informacija sa tog skupa bude – koliko je trajao aplauz vođi. Iako su mediji potezali razne priče o unutarpartijskoj reorganizaciji, novim partijskim organima, novom programu, izdaleka se vidi da je sve to samo zamajavanje. Samo jedna snaga i jedna volja postoje u vladajućoj partiji i one pripadaju šefu partije Milu Đukanoviću. U ovoj zemlji nema veze ni šta piše u Ustavu, a ne u partijskom programu.

Na Kongresu će 450 delegata iz svih opština birati predsjednika partije, njegovog zamjenika, predsjednika Političkog savjeta, kao i novi sastav Glavnog odbora.

Glavni odbor DPS-a ranije je jednoglasno podržao ,,opredjeljenje najšireg partijskog članstva” da Kongresu predloži Mila Đukanovića za predsjednika partije i u narednom četvorogodišnjem mandatu, ,,izražavajući time poštovanje prema doprinosu i zaslugama koje njegovo nesporno liderstvo ima za ukupni demokratski razvoj DPS i države Crne Gore”.

Đukanović je odavno obezbijedio da mu u vrhu partije svi budu dovoljno daleko. U partijskoj strukturi nakon Kongresa više neće biti potpredsjednika, ali politička sudbina dosadašnjih – Svetozara Marovića, Filipa Vujanovića i Igora Lukšića – riješena je znatno ranije. Potpredsjednik partije bio je i Željko Šturanović koji je umro 2014.

Bilo kakav ozbiljniji partijski uticaj Svetozara Marovića smatra se nemogućim još od početka afere Zavala i hapšenja njegovog brata budvanskog funkcionera Dragana Marovića. U izbornim kampanjama i sličnim partijskim poslovima nakon toga Svetozar Marović je, naravno, učestvovao koliko se to od njega očekivalo, ali je njegova moć u partiji na nivou izvođača radova. Đukanović mu je sada namijenio mjesto predsjednika novoformiranog Političkog savjeta. Možda zato da bi ga držao na oku, a možda i kao poruku ostalima da partija ne odbacuje zaslužne drugove kao stare krpe. Najvjerovatnije oboje.

Slično važi za Filipa Vujanovića. Njegovo udaljavanje sa mjesta potpredsjednika DPS-a opravdano je najsmješnijim mogućim razlogom – on je predsjednik svih građana, pa mu partijska funkcija škodi. Nezaboravan je snimak na kojem Đukanović, nakon predsjedničkih izbora, gura Vujanovića na binu kako bi ovaj objavio pokradenu izbornu pobjedu. Lutka na mjestu predsjednika države, i da mu je dobro.

Igor Lukšić je nekako promijenio interesovanja. Zbog poezije, čega li, tek objavio je kako nije zainteresovan za mjesto potpredsjednika partije. Neke veze sa okretanjem poeziji, doduše, mogao je imati fakat da evo godinama, nekako ispada da, ako je nekad nešto ostavilo mrlju na našem putu demokratije i prosperiteta – desilo se baš u vrijeme dok je Lukić bio premijer. Kao.

Duško Marković kandidat je za zamjenika predsjednika. Sasvim u skladu sa temeljnim principom partije: Udba evropskog lika.

Naravno, Kongres koji društvu neće donijeti ništa novo, I te kako će poslužiti da šef postriže đe je predugačko i sprovede slične demokratske procedure. Sitne bitke za privilegiju bivstvovanja u Đukanovićevoj blizini, što sa sobom nosi lagodan život i uživanje u privilegijama vlasti, nesumnjivo se vode za svako od 139 mjesta u Glavnom odboru partije. Na listi o kojoj će se na Kongresu glasati su 172 kandidata iz 23 crnogorske opštine. Dnevne novine su objavile da su tokom unutarpartijskih izbora u DPS-u, od 23 opštinska odbora u 13 promijenjeni predsjednici, te da je u ova partijska tijela ušlo čak hiljadu novih ljudi. Takva navalica sugurno je zabilježena zbog neodoljivosti partijskog programa, nikako zbog činjenice da je ovdje sve aktuelnije pitanje – ima li života izvan DPS-a.

Glede dokumenata, Kongres će razmatrati Program prioriteta, Statut i Izvještaj o radu između dva kongresa. Na prethodnom, VI kongresu u maju 2011. partija je usvojila program pod nazivom Društvo uspjeha. Zapisali su kako su ,,do kraja privrženi” ideji da je njihova uloga i smisao u obezbjeđivanju dobra za sve građane Crne Gore; u stvaranju šansi da svi imaju posao… ,,U takvim uslovima svaki naš građanin s ponosom može da kaže: Crna Gora je moja država, u njoj ostajem ili joj se vraćam. Ovdje, i prije svega ovdje, imam šansu za dobar, kvalitetan i siguran život.” Dobro, ovih dana mnogo se više govori da izglednije šanse za dobar život počinju u Braunšvajgu, ali, ko će narodu ugoditi.

Prije četiri godine DPS je proglasio da su im prioriteti: stvaranje uslova za brži ravnomjeran razvoj Crne Gore, da Crnu Goru učine

prepoznatljivim, sigurnim mjestom za investitore i turiste, kao i podizanje kvaliteta usluga u državnoj i lokalnoj administraciji, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti. Ne zna se đe su jače zablistali. Na primjer: ljudi bježe sa sjevera, ako nemaju kud drugo, barem ka Podgorici i jugu zemlje; sigurni smo za ,,investitore” u koje mi investiramo; ,,obračuni klanova” su nam svakodnevica, prljavština ubija ili u smrtnu opasnost dovodi tek rođenu djecu, ukidamo socijalu nepokretnim ljudima.

,,Demokratija za koju se mi zalažemo kao partija jeste demokratija većine, koja uvažava interese i prava manjine; demokratija pravila, ali ne zatvaranja vrata za kreativnost, spontanost…”, zapisao je DPS na prethodnom Kongresu. Vrlo su se kreativnim pokazali DPS-ovi članovi spontano birajući mjesta na kojima će na dan izbora isplaćivati ,,jednokratne pomoći” u zamjenu za glas. Bilo je tu svega – od privatnih kuća, preko prodavnica mješovite robe do slikarskih ateljea. Pa neka neko kaže da fali demokratije.

U odjelu o ekonomskom razvoju izričito je zapisano: ,,Nećemo dozvoliti da teret vraćanja dugova ostavimo budućim generacijama”. Prema zvaničnim podacima Vlade javni dug Crne Gore na kraju prošle godine iznosio je 2,02 milijarde eura, odnosno 59,60 odsto BDP-a. Nakon novih zaduženja dug je stigao do oko 65 odsto BDP-a. Države sa dugom preko 60 odsto BDP-a smatraju se visoko zaduženima. Visina javnog duga, prema ocjenama stručnjaka, manji je problem od toga što ne postoje realni izvori iz kojih bi dugovi mogli da se otplaćuju.

Prema ovih dana objavljenim podacima Eurostata bruto domaći proizvod po stanovniku prema standardu kupovne moći u Crnoj Gori u 2014. godini je iznosio 39 osto prosjeka EU. Za dva procenta manje nego lani. Tako živimo.

Za rubriku ,,vjerovali ili ne” je da je DPS u program bio zapisao: ,,Ne trebaju nam politički poslušnici, već kompetentni ljudi koji

znaju posao”, kao i ,,Zlonamjerne i netačne informacije

marginalizovaćemo slobodom medija”. Zauzeli su čvrst stav da su ,,partija koja ne želi da prihvati podjele ‘na nas i njih’, ‘na naše i njihove’, jer svi mi smo Crna Gora”. I papir je, sigurno, u nekoj svojoj papirskoj dimenziji, zaplakao.

Normalno da, kad se bude razmatrao izvještaj o radu između dva kongresa niko neće ni zucnuti. Glavni odbor je već zaključio: ,,Izvještaj o radu partije između dva kongresa ubjedljivo potvrđuje političku dominaciju DPS-a, stalni trend rasta povjerenja građana, kao i sve bolje rezultate koje partija bilježi na lokalnim i državnim izborima, ali i u relizaciji programskih ciljeva”. Lažu oči.

Demokratska partija socijalista je najavila da će na naredne izbore sama. Da se jednom utvrdi: jedna partija, jedan vođa. Možda im zafali koji narod, ali to će još da vide.

Uporno krečenje

Demokratska partija socijalista dobila je ime u junu 1991. u drugom dijelu Kongresa koji je u oktobru 1990. počela pod imenom Savez komunista Crne Gore. U zvaničnoj partijskoj istoriji zabilježili su da su ime promijenili ,,nakon ankete koja je sprovedena među članstvom”, istina je da su u međuvremenu održani izbori na kojima im je pobjedu garantovalo samo komunističko ime.

Osvojili su 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Tom većinom, potpomognuti Narodnom i drugim sličnim strankama jurišali su na Dubrovnik, ,,ratovali za mir”. Oni to vide ovako ,,Raspala se SFRJ. Crna Gora je ipak uspjela da očuva unutrašnji mir”. U stvarnosti, deportovali su bošnjačke izbjeglice, proganjali manjine, prije svih Bošnjake, srcem i dušom podržavali politiku Slobodana Miloševića, nagrađivali književnika Radovana Karadžića.

Na referendumu 1992. godine, pod sigurnom rukom DPS-a, za opstanak zajedničke države izjasnilo se 95,65 odsto birača.

Drugi kongres održali su 1994. godine, kažu, ,,pod motom afirmacije demokratije i očuvanja građanskog mira”. ,,DPS je u ovom periodu uspjela da očuva mir, kao osnovnu pretpostavku razvoja i minimalnu socijalnu sigurnost građana”. To je ono kad su počeli da stiču bogatstva švercom nafte i duvana, a građanima dijelili bonove za šećer, ulje i sapun.

Na izborima 1996. su pobijedili Narodnu slogu tako što su, osim uobičajenih izbornih prevara ,smislili da Crnu Goru podijele na deset izbornih jedinica jer im je takva računica više odgovarala.

Onda su se posvađali. Dotadašnjem predsjedniku partije Momiru Bulatoviću, kako je sam svjedočio u knjizi Pravila ćutanja lagano je izmicana ,,kontrolna a i naredbodavna uloga” koju je ranije imao. Konačna prevaga u Đukanovićevu korist uslijedila je, tvrdi Bulatović, nakon niza ,,kupovina”, prosječno je ,,po glavi” obećavano oko sto hiljada DEM, isplaćivano deset puta manje. ,,Pored toga, neko je dobio stan, a drugi unapređenje u službi. Došlo je do naglog pada cijene izdaje. Ponuda je nadmašivala tražnju.”

U današnjem DPS-u taj proces vole da predstave kao otklon od Miloševićeve politike. Otklonili bi se od svake i priklonili svakoj koja im garantuje ostanak na vlasti, pokazuje se svakodnevno.

Da živimo bolje, Pobjeda je Crne Gore, parole su koje su obilježile naredne godine djelovanja DPS-a . Od 1998. svaki put je ime njihove izborne liste sadržalo povlaku iza koje je bilo ime Mila Đukanovića. Da se ljudi ne zbune.

Ređali su se kongresi i izbori, i stiglo do referenduma o nezavisnosti. Partija koja se zgražavala na pomen crnogorske nezavisnosti i njen prvi čovjek koji je one koji su se za nju zalagali zvao ,,šačicom crnogorskih nacionalista” ostvarili su, kako kažu, ,,pobjedu koju smo čekali punih 88 godina, a koja je značila stvaranje nezavisne države Crne Gore”. Dobili smo državu, za demokratiju ćemo viđet.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo