Djeca! Pitam se kada su ljudi – djeca!? Jesu li ljudi u bilo kom dobu života djeca? Postoje li djeca, ima li igdje i jedno jedino dijete, da li se neko sjeća, ili još bolje! – može li iko posvjedočiti da je nekada bio dijete!? Najprije, ako je čovjek isto što i njegova duša (šta god značila ta riječ!), kako bi duša mogla odrastati, stariti, kako bi mogla biti podložna zubu vremena? Naše tijelo se mijenja, i to mnogo više nego što smo spremni priznati. Čovjek koji ima 90 kilograma, nije svjestan kakvu besmislicu izgovara kada pokazuje neku bebu na fotografiji i kaže nam: ,,Ovo sam ja kada sam imao mjesec dana!” Ne samo što on sada ima 85 kilograma viška tijela, materije, kako god hoćete, od kojih tada nije nigdje u svijetu bilo ni grama, pa ni na toj bebi za koju tvrdi da je to bio upravo on, nego ni gram od tih pet kilograma koliko je ta beba tada težila, danas ne postoji nigdje više, pa ni u tijelu tog čovjeka! Znači, iako bi se egzaktno moglo utvrditi, a logički nepobitno dokazati, da ni gram, da ni jedan jedini molekul one bebe danas više ne egzistira nigdje, pa ni u tijelu ovog čovjeka, mi ipak smatramo da tu nema ništa neobično. Prihvatamo njegovu priču i možda čak pokazujemo fotografiju na kojoj smo mi, kada smo imali samo tri i po kilograma!? Kako objasniti našu ravnodušnost pred tom neoborivom činjenicom? Na osnovu čega ipak možemo mirno tvrditi da je isto ono što ni u jednom jedinom djeliću nije isto i da već odavno u nikome od nas nema ništa od onoga što smo nekada bili? Za materijalne objekte, takva tvrdnja bi bez sumnje bila apsurdna ili sumanuta. Ali za ljude, čak za sva živa bića, prihvatamo je bez pogovora, kao samorazumljivu istinu!
To je zato jer smo uvjereni da mi i sva druga živa bića imaju ono što nazivamo ,,dušom”. I da se duša ne mijenja, koliko god se mijenjalo naše materijalno tijelo.
Eto, o tome da je duša naš jedini identitet, da smo mi isto što i naša duša, šta god se inače događalo sa našim tijelom, govorio mi je čovjek koji me prepoznao poslije više od 50 godina. Mi smo bili veliki prijatelji, tamo, u tom gradiću na Vrbasu, još dok smo išli u osnovnu školu. Na putu do škole svakog jutra, divili smo se paru prelijepih konja koje su jahali neki uniformisani ljudi. Nismo znali da li su to bili vojnici ili milicioneri – sjećam se da su imali pištolje i jahačke čizme. Ti konji kraj Vrbasa, označili su nam čitavo jedno proljeće. Nismo ih se mogli nagledati, njih i njihove gizdave ljepote, gracioznosti, snage i radosti dok su korakom, laganim kasom ili galopom, davali najbolji mogući razlog Vrbasu da šumi bistar i zelen.
Dok jednog jutra, na naše oči, jedan od jahača nije divlje ošinuo, a zatim produžio do krvi da udara kamdžijom jednog od ta dva konja, ta naša dva dovoljna razloga da se radujemo svakom sljedećem jutru. Nedugo poslije tog događaja, moja porodica se odselila iz gradića na Vrbasu. Čovjek koji me prepoznao poslije više od 50 godina, ispričao mi je ostatak priče. Čim je dovoljno odrastao, u petnaestoj godini, hladnokrvno je ubio jahača koji je kamdžijao onog našeg konja kraj Vrbasa. ,,Morao sam, jer je to zaslužio. Ubio je konju dušu. Ostala je samo glava, rep, kopita, vrat, trbuh – ali onog konja više nije bilo. Ni jedna duša, pa ni konjska, nije isto što i njegovo tijelo!” Odležao je sedam od dvanaest godina – kao mlađi maloljetnik i zbog dobro vladanja pušten je prije isteka kazne.
Na pitanje kako je prepoznao u meni onog sedmogodišnjeg dječaka koliko smo imali kada smo bili začarani ljepotom konja kraj Vrbasa, samo je rekao: ,,Duša je uvijek ista. Prelivaj i toči ga u koliko hoćeš čaša, flaša i posuda – vino se neće promijeniti.”
Imao sam utisak da smatra svako dodatno objašnjenje suvišnim.
Kad je otišao, hiper-realističkom jasnošću, pred očima su mi se pojavili oni konji, kraj Vrbasa. Bili su potpuno isti kao nekada, samo što su bili neosedlani i što sada na njima nije bilo jahača. Uz rub ceste stajala su dva dječaka i gledali te konje, kao začarani.
Ferid MUHIĆ
INTERVJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice