DUHANKESA
Konji, kraj Vrbasa
Djeca! Pitam se kada su ljudi – djeca!? Jesu li ljudi u bilo kom dobu života djeca? Postoje li djeca, ima li igdje i jedno jedino dijete, da li se neko sjeća, ili još bolje! – može li iko posvjedočiti da je nekada bio dijete!? Najprije, ako je čovjek isto što i njegova duša (šta god značila ta riječ!), kako bi duša mogla odrastati, stariti, kako bi mogla biti podložna zubu vremena? Naše tijelo se mijenja, i to mnogo više nego što smo spremni priznati. Čovjek koji ima 90 kilograma, nije svjestan kakvu besmislicu izgovara kada pokazuje neku bebu na fotografiji i kaže nam: ,,Ovo sam ja kada sam imao mjesec dana!” Ne samo što on sada ima 85 kilograma viška tijela, materije, kako god hoćete, od kojih tada nije nigdje u svijetu bilo ni grama, pa ni na toj bebi za koju tvrdi da je to bio upravo on, nego ni gram od tih pet kilograma koliko je ta beba tada težila, danas ne postoji nigdje više, pa ni u tijelu tog čovjeka! Znači, iako bi se egzaktno moglo utvrditi, a logički nepobitno dokazati, da ni gram, da ni jedan jedini molekul one bebe danas više ne egzistira nigdje, pa ni u tijelu ovog čovjeka, mi ipak smatramo da tu nema ništa neobično. Prihvatamo njegovu priču i možda čak pokazujemo fotografiju na kojoj smo mi, kada smo imali samo tri i po kilograma!? Kako objasniti našu ravnodušnost pred tom neoborivom činjenicom? Na osnovu čega ipak možemo mirno tvrditi da je isto ono što ni u jednom jedinom djeliću nije isto i da već odavno u nikome od nas nema ništa od onoga što smo nekada bili? Za materijalne objekte, takva tvrdnja bi bez sumnje bila apsurdna ili sumanuta. Ali za ljude, čak za sva živa bića, prihvatamo je bez pogovora, kao samorazumljivu istinu!
To je zato jer smo uvjereni da mi i sva druga živa bića imaju ono što nazivamo ,,dušom”. I da se duša ne mijenja, koliko god se mijenjalo naše materijalno tijelo.
Eto, o tome da je duša naš jedini identitet, da smo mi isto što i naša duša, šta god se inače događalo sa našim tijelom, govorio mi je čovjek koji me prepoznao poslije više od 50 godina. Mi smo bili veliki prijatelji, tamo, u tom gradiću na Vrbasu, još dok smo išli u osnovnu školu. Na putu do škole svakog jutra, divili smo se paru prelijepih konja koje su jahali neki uniformisani ljudi. Nismo znali da li su to bili vojnici ili milicioneri – sjećam se da su imali pištolje i jahačke čizme. Ti konji kraj Vrbasa, označili su nam čitavo jedno proljeće. Nismo ih se mogli nagledati, njih i njihove gizdave ljepote, gracioznosti, snage i radosti dok su korakom, laganim kasom ili galopom, davali najbolji mogući razlog Vrbasu da šumi bistar i zelen.
Dok jednog jutra, na naše oči, jedan od jahača nije divlje ošinuo, a zatim produžio do krvi da udara kamdžijom jednog od ta dva konja, ta naša dva dovoljna razloga da se radujemo svakom sljedećem jutru. Nedugo poslije tog događaja, moja porodica se odselila iz gradića na Vrbasu. Čovjek koji me prepoznao poslije više od 50 godina, ispričao mi je ostatak priče. Čim je dovoljno odrastao, u petnaestoj godini, hladnokrvno je ubio jahača koji je kamdžijao onog našeg konja kraj Vrbasa. ,,Morao sam, jer je to zaslužio. Ubio je konju dušu. Ostala je samo glava, rep, kopita, vrat, trbuh – ali onog konja više nije bilo. Ni jedna duša, pa ni konjska, nije isto što i njegovo tijelo!” Odležao je sedam od dvanaest godina – kao mlađi maloljetnik i zbog dobro vladanja pušten je prije isteka kazne.
Na pitanje kako je prepoznao u meni onog sedmogodišnjeg dječaka koliko smo imali kada smo bili začarani ljepotom konja kraj Vrbasa, samo je rekao: ,,Duša je uvijek ista. Prelivaj i toči ga u koliko hoćeš čaša, flaša i posuda – vino se neće promijeniti.”
Imao sam utisak da smatra svako dodatno objašnjenje suvišnim.
Kad je otišao, hiper-realističkom jasnošću, pred očima su mi se pojavili oni konji, kraj Vrbasa. Bili su potpuno isti kao nekada, samo što su bili neosedlani i što sada na njima nije bilo jahača. Uz rub ceste stajala su dva dječaka i gledali te konje, kao začarani.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Zaboravljena moć građanske neposlušnosti

Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su učinile sve da se narod pretvori u gomilu pasivnih poslušnika. Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao građane na moralnu obavezu neposlušnosti vlasti kad god ona nametne nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom “Prava i obaveze pojedinca prema vlastima.“ prije 225 godina
Potestas in populus, auctoritas in senatu!- Moć je u narodu, autoritet je u Senatu! – odnosno u Parlamentu, Skupštini, kako god da se zove institucija na koju je narod prenijeo svoju moć i dao joj autoritet da ga zastupa. Proteklo je oko 2.000 godina od kada je prvi put eksplicite formulisana ova maksima. U međuvremenu, izvršna vlast preuzela je konce kontrole narodne moći u svoje ruke, tako što je i Senat (zakonodavnu vlast) i sudsku vlast potčinila svojim interesima. Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su svugdje učinile sve da narod zaboravi na svoju moć i da se pretvori u gomilu pasivnih poslušnika. Dešavalo se da neko podsjeti narod na njegovu zaboravljenu moć. Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao sve građane na moralnu obavezu neposlušnosti vlasti kad god im ova nametne nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom Prava i obaveze pojedinca prema vlastima, održanom prije 225 godina (1848). Ovo predavanje, pod naslovom Otpor građanskoj državi, objavljeno je u jednoj antologiji naredne, 1849. godine. Četiri godine nakon autorove smrti, 1866 godine, ova rasparava je posthumno objavljena pod naslovom pod kojim je ostala poznata do danas : Građanska neposlušnost (Civil Disobedience), iako se može sresti i pod naslovom O obavezi na građansku neposlušnost (On the Duty of civili Disobedience), odnosno, Otpor građanskoj državi (Resistance to Civil Government).
Poentu ove, nekada kultne rasprave, predstavlja poziv svakom čovjeku, odnosno, svim građanima, da ne dozvole vlastima da suzbiju ili sasvim ugase njihovu moralnu savjest. Ako to vlast ipak pokuša, moralna obaveza i građanska dužnost svakog pojedinca i svih građana jeste da se odupru pokušajima vlasti da ih pretvore u aktere i saučesnike nepravde. Ova obaveza se odnosi na sve građane, bez obzira na njihov položaj u društvu, te se utoliko proteže i na armiju u kojoj, po definiciji, vlada bespogovorna subordinacija. Toro izričito naglašava da: “Vojnik koji odbije da služi u nepravednom ratu zaslužuje svaku pohvalu svih ljudi koji se bore protiv nepravde.“ Razumije se, ako bi se ovakav čin moralne doslijednosti sveo na pojedince, ništa se ne bi postiglo. Dok god povlađuje vlastima, odnosno, dok god nastupa kao manjina, narod je nemoćan a svi njegovi pokušaji otpora vlastima ostaju uzaludni. Međutim ako se građani ujedine, ništa se ne može suprotstaviti njihovoj moći.
Dok se već duže od mjesec dana pred očima svijeta dešava najbrutalniji femicid i infanticid u historiji (preko 3.700 žena i 4.350 djece – što znači, više 100 žena i 150 djece ubijenih svakog dana!), pljušte analize zašto se ništa ne može uraditi da se zaustavi masakr koji vrši armija Izraela nad Palestincima. A rješenje je pred očima. Neka sve države poslušaju glas savjesti svog naroda i prekinu sve diplomatske, ekonomske i kulturne odnose sa Izraelom, do potpunog prekida agresije. Biće to efikasno i uz to, mirno rješenje toliko mirno da neće biti potrebni čak ni javni protesti. Ali šta ako neke članice Savjeta bezbjednosti stave veto na takvu odluku? Neka stave! Ako sve države istupe iz članstva OUN i osnuju sopstvenu Svjetsku Organizaciju, onih pet članica savjeta bezbjednosti će se pitati šta će! Lijepo zvuči, ali kako natjerati države da poslušaju glas moralne savjesti.!? Građanskom neposlušnošću, kojoj se, kada narod ujedini svoju moć, ni jedna vlada neće moći suprotstaviti!
To se naravno, neće desiti. Zna se i zašto. Narod je zaboravio na svoju moć, odrekao se svoje obaveze na građansku neposlušnost, kad ga vlast pokuša učiniti saučesnikom nepravde. Vrijedi li onda podsjećati narod na njegovu moć i obavezu građanske neposlušnosti?
Vrijedi. Neka svako nosi svoju krivicu i neka niko ne spava mirno.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Gaza neće biti nova Masada

Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida predsjednici zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze
Priču o Masadi zapisao je rimski istoričar Josif Flavius. Flavius je bio Jevrej kog su Rimljani zarobili i poštedili mu život. Kasnije je prešao u Rim i postao jedan pd najpoznatijih istoričara svog vremena. Priča počinje 66. godine u vrijeme Prvog Judejsko-rimskog rata, kada je grupa jevrejskih ekstremista poznatih pod imenom Sikarije, napala rimski garnizon u Masadi i tu se trajno nastanila. Dok su te vijesti stigle do Rima, dok se Senat odlučio da pošalje vojsku na buntovnike, dok je vojska stigla do Masade, prošle su godine. Sedam godina kasnije, rimska vojska je konačno opsjela tvrđavu Masadu. Podignuta na zaravnjenom vrhu strmoglavo visoke litice, Masada je izgledala praktično neosvojiva. Tokom dva mjeseca opsade, rimska armija izvršila je složene inženjerijske pripreme koje su omogućile direktan napad na tvrđavu. Kada su, 16. aprila 73. godine, rimski vojnici ušli u tvrđavu Masadu, shvatili su da su ušli u “tvrđavu mrtvih“ kako piše Josif Flavius. Jevrejski buntovnici su uzajamno poubijali jedni druge (nakon što su muževi poubijali svoje žene a očevi svoju djecu), uz poruku da “…rađe biraju slavnu smrt umjesto ponižajućeg života“. Josif Flavius takođe podsjeća da su se “Jevreji Sikarije nadali da će im se pridružiti svi pripadnici njihovog naroda s ove strane Eufrata da bi podigli veliki zajednički ustanak. Kada se to nije desilo, ukupno 967 ovih zelota su ostali sami u Masadi i presudili sami sebi vjerujući da je volja Božja da oni moraju umrijeti.“
Ova vlada države Izraela očigledno voli da sebe zamišlja u ulozi nekadašnjeg moćnog Rima. Ali mnogo, mnogo moćnijeg Rima od onog nekadašnjeg Rima. Jer onaj Rim je opsjedao Masadu u kojoj je bilo 967 Jevreja. Recimo da je opsada trajala 7 godina, iako je sam juriš na tvrđavu trajao manje od tri mjeseca. Ovaj Izrael, koji zamišlja da je novi Rim, umislio je da je Gaza, zapravo nova Masada, kakva priliči njegovoj moći. U tom ludilu, Izraelska vlada postupa kao da vjeruje da im je sam Jahve sada dodijelio ulogu rimskih osvajača, dajući im danas Gazu kao kompenzaciju za davna stradanja u Masadi. I da im je poručio: “Vas su ubijali drugi. Pravedno je da sada vi ubijate druge! Masadu su opsjedali 7 godina. Pravedno je da vi opsjedate Gazu 75 godina! U Masadi su 967 Jevreja ubili jedan drugog, do onog posljednjeg koji se sam ubio. Pravedno je da vi u Gazi pobijete 2.3 miliona Palestinaca! I da im ne date priliku da sami izaberu hoće li živjeti ili mrijeti. Zato i onog posljednjeg među Palestincima, ubijte vi, o sinovi Izraela! A ako vas vaš narod upita: ‘Ali Palestinci nam nisu ništa učinili, zašto da ih progonimo i ubijamo?’ – recite: “Ni mi nismo ništa učinili Rimljanima, pa su nas ipak progonili i ubijali!“
Ali ludilu ove vlade Izraela doći će kraj. Gaza neće biti nova Masada! Ni Izrael neće biti novi Rim. Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida svi predsjednici zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze. Svi osim predsjednika Kolumbije, koji je to prvi učinio. Kao što bismo svi morali da se sramimo zbog 3.500 palestinske djece, pobijene od soldateske države s kojom naše države i dalje održavaju prijateljske odnose.
Tamna i neizbrisiva sjena te djece ubijene u Gazi, lebdjeće kao jato crnih ptica još mnogo godina iznad Izraela i na nebu ovoga svijeta. A svjetlost, čista, nepomućena svjetlost će sijati na nebu iznad slobodne Gaze, koja nikada neće biti nova Masada.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Uže svijeta i pravde

Površina Gaze zahvata 364 km2. Površina opštine Podgorica je četvorostruko veća.Iz kaveza Gaze u kom žive pune 74 godine, Palestinci nemaju gdje pobjeći. Bilo bi dovoljno uskratiti im vodu, hranu, struju, plin i lijekove, pa da pola od njih poumiru za nedelju dana Ali za jastrebove iz Kneseta, to je malo jer bi značilo lišiti se najavljenog zadovoljstva iskaljivanja zvjerske mržnje nad tim životinjama u ljudskomn obliku
Primače se Abraham i reče…Zar da ni Sudac ovoga svijeta ne sudi pravo?
Reče rabi Levi.“Ako moliš za svijet – nema pravde, ako moliš za pravdu – nema svijeta. Hvataš konopac za oba kraja, moliš za svijet i moliš za pravdu. Jedan od njih bit će ti dobar. Drugoga ćeš se morati odreći.“ Talmud, izbor tekstova, str.291. “Otokar Keršovani – Rijeka“, 1982.
“Neće više dobijati vodu. Neće više dobijati hranu. Neće više dobijati struju. Neće više dobijati plin. Neće više dobijati lijekove. Jer oni su životinje u ljudskom obliku i treba ih pobiti.“ Ove riječi su izgovorene u Knesetu, Parlamentu države Izraela. Iz tih riječi nije progovorila vjerska, nego zvjerska mržnja. Životinje u ljudskom obliku su 2.2 miliona Palestinaca stjeranih u Gazu, pretvorenu u najveći koncentracioni logor na svijetu, kada su odlukom OUN 1949 godine, protjerani sa svojih ognjišta. Činjenica da je u vrijeme kada je ta odluka donijeta, preko 90 posto teritorije na kojoj su živjeli bilo u legalnom vlasništvu Palestinaca, sasvim je ignorisana. Igrnoriše se i podatak da protjerani Palestinci i danas posjeduju pravno validne dokaze o vlasništvu nad preko 70 posto teritorije sa koje su protjerani, da bi se tu osnovala država Izrael. Površina Gaze zahvata 364 km2. Radi poređenja, površina opštine Podgorica je četvorostruko veća i zahvata oko 1500 km2. Iz kaveza Gaze u kom žive već pune 74 godine, Palestinci nemaju gdje pobjeći. Bilo bi dovoljno ispuniti naređenje i uskratiti im vodu, hranu, struju, plin i lijekove, pa da pola od njih poumiru za nedelju dana. Ali za jastrebove iz Kneseta, to je malo jer bi značilo lišiti se javno najavljenog zadovoljstva iskaljivanja zvjerske mržnje nad tim životinjama u ljudskomn obliku.
Iskaljivanju takve mržnje već su se uveliko prepustili. U utorak, 17.oktobra, pogodili su razornom raketom bolnicu “Al-Ahl“ i ubili više od 500 žena i djece. Zašto se toliko žena i djece zateklo u bolnici? Možete li zamisliti takvu podlost: Zato što ih je tamo uputila izraelska armija, da se sklone, prije nego što im bombarduju domove?? Zadovoljstvo izraelskih jastrebova uvećali su i podaci Palestinskog ministarstva zdravlja, da su već ubili 1.030 djece, a preko 12.000 teško ranili ili učinili trajnim invalidima! Gdje je sada “Međunarodna zajednica“ da najoštrije osudi Izrael? Da mu uvede sankcije? Da pošalje desetine milijardi dolara vrijedno oružje Palestincima za odbranu od genocida koji već vrši u Gazi? Gdje su oni koji su uzvikivali “Svi smo mi Čarli Ebdo!“, da zagrme “Svi smo mi Palestinci!“? Umjesto toga izraelska armija lansira morbidnu laž da su Palestinci sami raketirali bolnicu puno svojih žena i djece!? Predsjednik SAD, Baiden, tvrdi da to nisu uradili Izraelci, nego “druga strana“?? Takvu laž može smisliti, ili u nju povjerovarti, samo neko ko je spreman učiniti takav monstruozan zločin! Primjeri Markale i Tuzla to su već potvrdili.
Međutim, po ko zna koji put potvrdilo se i to da u zarobljeništvu, pa makar ono trajalo i 74 godine, ljudi ne postaju životinje nego uvijek ostaju – ljudi. Gnjevni, razjareni, očajni – da – ali ljudi! Čekali su, vjerovali su, nadali su se, pretrpili su mnoge nepravde i mnogo puta progutali bol zbog masakra svojih majki, svojih očeva, djedova i djece. Pregovarali su i dogovarali se, vjerovali su u dogovoreno i nakon što je desetinu puta bilo prekršeno. Pokazalo se da je druga strana sve tzv. “pregovore za mir“ uvijek tretirala kao pregovore za njihovu potpunu kapitulaciju, predaju, jednom rječju, odustajanje od ideje slobode. Upravo od te ideje nisu htjeli odustati, jer bi odustajanje od slobode, značilo odustajanje od svoje ljudske suštine. Izabrali su da ostanu ljudi. Prestali su se bojati smrti i osjetili su da su postali slobodni. Prestali su se bojati, jer tamo gdje prestaje strah, počinje sloboda.
Svjesno su iz ruku ispustili onaj kraj užeta na kom je svijet kao nepravda. Kraj koji i tako niko nije zauvijek zadržao u svojim rukama i koji svako, prije ili kasnije, ispusti iz ruku. I čvrsto se prihvatili onog kraja užeta na kom je pravda. Da bi živjeli kao ljudi, dostojanstveno i slobodno. Prema onome šta ljudi izaberu na ovom svijetu, Sudac ovoga svijeta će im odrediti mjesto na onom svijetu.
Ferid MUHIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda