Povežite se sa nama

FOKUS

Konkurs za Milovog vojvodu

Objavljeno prije

na

Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić, tokom posjete Crnoj Gori, kazao je da „upravo imajući u vidu borbu protiv kriminala, Srbi u Crnoj Gori treba da uđu u vlast”. U intervjuu za RTV Crne Gore je bio konkretniji:

„Ako me pitate da li je moguće da Nova srpska demokratija (NSD) i DPS budu u koaliciji ja kažem – moguće je i to zavisi od njih. Zavisi od volje birača. Nijesu se predstavljale u kampanji kao stranke koje mogu da sarađuju i nijesu to testirale, ali bi možda to trebale da obave”.

Izjava je nalik probnom balonu. DPS i NSD, barjaktarke Evropske Crne Gore – Milo Đukanović i Demokratskog fronta, nijesu se po ovom pitanju posebno oglašavale. Tišina je intrigantnija jer Nikolić i njegova Srpska napredna stranka deklarišu saradnju sa obje partije.

Uticaj Nikolića na Andriju Mandića i NSD – nekadašnju Srpsku narodnu stranku (SNS), postojao je godinama i nije samo iz razloga što su obojica četničke vojvode. Nikolićev otvoreni poziv da se Mandić približi DPS-u ne bi se mogao zanemariti čak i da nije srpski predsjednik.

Na takav zaključak upućuje dostupna hronologija. Nakon crnogorskog referenduma, čelnici SNS-a su otputovali za Beograd gdje su „velikog brata” našli u Nikoliću, tada u svojstvu zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS). Glavni cilj je bio da se od SNP-a Predraga Bulatovića preuzme dominacija opozicijom.

Prema depešama američkih diplomata, koje je objavio Vikiliks, Bulatović je Amerikancima saopštio da se Mandić „sve više kreće u pravcu radikala Vojislava Šešelja”. Ambasador u Beogradu Majkl Polt piše Vašingtonu 1. juna 2006. da „Bulatović upozorava da bi, bez SNP-a kao alternative, podrška Mandiću mogla narasti do 100.000 glasova”.

Nikolić je jedan od utemeljivača Srpske liste, koalicije Mandićeve SNS, nekoliko NVO i manjih stranka – uključujući i ovdašnju SRS filijalu. Potpisnik je 7. avgusta 2006. u Podgorici Sporazuma o formiranju koalicije Srpska lista. Nikolić je tada kazao da je „Mandić prepoznao srpstvo na isti način kao SRS”. Na izborima 10. septembra 2006. je Srpska lista osvojila 49.730 glasova, a SRS dobila jedno poslaničko mjesto.

Međutim, američke diplomate uočavaju dvostruki pristup Mandića – jedan za javnost, a drugi u kontaktima s njima. Izvještavaju da je „Mandić srpski nacionalista, ali ne toliko ekstreman kao njegovi glavni koalicioni partneri, radikali Šešelja”. Isto će se kasnije utvrditi i za Nikolića.

Otprilike u vrijeme kada je dobio titulu „četničkog vojvode srpskih zemalja”, Mandić Amerikance šokira za svoje glasače bogohulnim priznanjem – da je on za ulazak Crne Gore NATO!

U depeši naslovljenoj Prozapadni srpski nacionalista u Crnoj Gori službenica Ambasade SAD u Podgorici Arlin Feril 30. aprila 2007. piše da je Mandić pokušao nagovoriti Glavni odbor NSD-a da okonča protivljenje NATO-u. Amerikanci su ga savjetovali da „on treba da ostane blizu svojih glasača, da ih vodi ka boljem razumijevanju NATO-a”.

Zapaljivo srbovanje je u oštrom kontrastu sa onim što je Mandić diskretno saopštio personalu iz Ambasade SAD. Mandić je „sugerisao da ne bi trebalo da previše vjerujemo njegovim javnim komentarima”, piše u depeši od 21. avgusta 2008.

U istoj dokumentaciji je trag da je Nikolić sa crnogorskim vlastima imao povjerljiv link i to na jednom od najosjetljivijih pitanja – crnogorskom priznanju nezavisnosti Kosova. Ambasador u Podgorici Roderik Mur izvještava 16. aprila 2008. da im je ministar vanjskih poslova Milan Roćen kazao:

„Kao što nam je premijer (Milo Đukanović – prim.a) takođe ranije rekao, zamjenik šefa SRS-a Toma Nikolić je Vladi Crne Gore poslao signale da Crna Gora nema nikakvog razloga za zabrinutost, čak i u slučaju da radikali osvoje vlast u Beogradu”.

Mandić možda nije bio obaviješten o Nikolićevim „signalima” Đukanoviću i Roćenu kada je 13. oktobra 2008. organizovao miting okončan nasiljem a potom stupio u štrajk glađu zbog priznanja Kosova. U tom intervalu Nikolić i Aleksandar Vučić su bili u gužvi sa radikalskom braćom (Srpsku naprednu stranku su registrovali 10. oktobra 2008).

Ironija se ogleda u činjenici da se Vučić – u konfabulaciji bez pominjanja Đukanovića, Roćena i uopšte DPS-a – sjetio čitave priče. „Nova i Mandić su bili uz Srbiju”, kazao je jesenas za Dan, „u najtežim trenucima poslije priznanja Kosova i to su stvari koje se pamte”.

Mandić je nakon „kosovskog” štrajka glađu, nalik Nikoliću i Vučiću u SRS-u, otpočeo sa transformacijom SNS-a. Američki diplomatski izvori 23. februara 2009. ocjenjuju da je Mandić „pragmatičniji i oportuniji nego što bi njegove javne izjave i reputacija mogli da nagovijeste”. Ne isključuju da na Mandića utiču Nikolić i Vučić: „Mnogi tvrde da Mandić dobija migove od podijeljene SRS iz Beograda”.

U istom dokumentu citiran je Ranko Kadić, čelnik Demokratske srpske stranke (DSS), koji je američkom diplomati, kao razlog odbijanja da se priključi NSD-u, naveo da je Mandić „odbio da kategorički isključi mogućnost saradnje sa Vladom Crne Gore”!

Nekadašnji Mandićev bliski saradnik, Dobrilo Dedeić, kasnije te godine je opisao predočene mu motive transformacije u NSD. Tvrdi da je Mandić pred malo svjedoka kazao: „Gledajmo sebe, svoje porodice, DPS će vladati još deceniju. Hoćemo li da neko drugi uleti sa DPS-om, a mi da srbujemo sa strane”.

Prema Dedeiću, Mandić je još rekao: „Ako se jedni Srbi uvale kod Mila, neće biti mjesta za nas”. Navodi i njegove riječi kako su u dogovorima „pomagali i naši prijatelji iz Srbije, da nas DPS ispoštuje, a da mi ne talasamo mnogo”.

No, kao jedan od navodnih problema uspješne transformacije i kampanje za parlamentarne izbore koji su se održali 29. marta 2009. se pojavio novac. Dedeić je objavio da mu je Slaven Radunović, potpredsjednik NSD-a, „više puta saopštio da je morao da uzme 200.000 eura od Veselina Barovića, jer Mandić i Goran Danilović za to nijesu imali petlje”.

Barović je iz kluba duvanskih multimilionera, kao i Stanko Subotić, za koga se vjeruje da je Nikolića i Vučića finansirao da naprave stranku koja će oboriti Borisa Tadića i Vladu njegove Demokratske stranke. Kao posrednici ili učesnici u spajanju Subotića, Nikolića i Vučića – osim Mila Đukanovića, koji se sa njima vidio najmanje jednom u hotelu Ritz u Parizu – pominje se francuski poslanik i bivši obavještajac Arno Danžan, dugogodišnji operativac na Balkanu i jedno vrijeme savjetnik direktora DGSE (glavna službe bezbjednosti Francuske).

Što se tiče polemike o istinitosti navoda o Barovićevoj transakciji sa Radunovićem, ona je nastavljena u sudu. Dedeića su tužili: Radunović za klevetu, Barović za klevetu i odštetu zbog duševnih bolova. Svjedočili su Mandić i Danilović.

Na pretresu Barović je tvrdio da Radunovića poznaje od malih nogu, te da nijesu imali komunikaciju jedino kada su živjeli u različitim djelovima grada, dok je Radunović tvrdio da Barovića nije nikada kontaktirao! Osnovni sud u Podgorici je Dedeića oslobodio za klevetu, a za preciziranu tužbu Barovića zbog iznošenja ličnih i porodičnih prilika presudio – nema dokaza.

Mandić i SNP

Andrija Mandić je izrekao veliki broj optužbi da se SNP Srđana Milića priprema za koaliciju sa DPS-om. Napetosti su tim ili sličnim povodima eskalirale Mandićevom optužbom da se „predsjednik SNP-a sramotno ponaša” (jul 2011), do umalo tuče između njega i potpredsjednika SNP-a Vasilija Laloševića (maj 2012).

Milić je bio favorit Borisa Tadića i Demokratske stranke dok su do proljetos bili na vlasti u Srbiji. SNP je diktirala uslove opozicionog djelovanja. U Boljoj Crnoj Gori su tražili i dobili saglasnost NSD-a i Pokreta za promjene da u svim gradovima gdje nastupaju kandidati za predsjednike skupština opština budu iz njenih redova.

Tenzije između NSD i SNP su se očitovale i demonstrativnim potezima prema njihovim različitim „partijskim prijateljima” iz Srbije. Kada su Nikolić i Vučić 23. novembra 2011. posjetili Podgoricu – gdje su ih na sva zvona dočekali u odvojenim posjetama Đukanović i Mandić – u SNP-u su ih primili na skromnijem nivou: sagovornik im je bio Neven Gošović.

Mandić je, pak, objavio „preveliku zauzetost” da bi se marta prošle godine odazvao pozivu Tadića na ritualno okupljanje čelnika „Srba iz regiona” u Beogradu.

No, SNP je izašla oslabljena iz konfrontacije sa Mandićem, koji je jesenas nakon izbora formirao najbrojniji opozicioni poslanički klub. Jedan od najznačajnijih udaraca SNP-u bilo je prelazak Predraga Bulatovića i njegove frakcije u Demokratski front. Povjerljive činjenice iz američkih diplomatskih dokumenata otkrivaju da je, ne tako davno, Bulatović nastojao da diskvalifikuje i Mandića i Tomislava Nikolića. One takođe svjedoče i o ukorijenjenosti rivalstva između Mandića i SNP-a.

Kao predsjednik SNP-a, Predrag Bulatović je početkom 2006. Mandića u razgovoru sa američkim diplomatom izgleda sa podsmjehom opisivao kao „kopiju Le Pena”.

Ambasador u Beogradu Majkl Polt 3. maja 2006. prenosi utiske da mu je Bulatović „prilično oštro govorio o lideru SRS-a Nikoliću” nakon što je tadašnji zamjenik predsjednika SRS-a javno komentarisao svoje nepozivanje da se neposredno pridruži kampanji Bloka za zajedničku državu.

„Početkom maja”, izvještava Polt, „konzulat je upozorio rukovodstvo prounionističkog bloka u SNP-u da će, ako uključe radikale u svoju kampanju, Vlada SAD to posmatrati sa zabrinutošću. SNP nam je poslije toga potvrdila da se ponašaju u skladu sa tom porukom”.

Koalicije

Dvije koalicije koje je okupio posljednjih godina Andrija Mandić su se raspale. Od 12 poslanika Srpske liste koji su osvojili mandate 2006. svega je šest pristupilo kasnije formiranoj NSD. Mandić je 24. februara 2010, u susret lokalnim izborima, sa Narodnom strankom Predraga Popovića i DSS-om Ranka Kadića potpisao sporazum kojim se „obavezuju da na izborima nastupaju kao jedan politički subjekt sve dok u Crnoj Gori ne bude smijenjena vlast”. Upravo su dvojica odbornika iz NS i DSS, kojima se pridružio i jedan odbornik NSD – svi sa izborne liste Bolje Crne Gore – odmah po verifikaciji mandata potrčali da glasaju za Miomira Mugošu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo