U Briselu, sjedištu EU, već je završen projekt uspostavljanja totalne digitalne kontrole svih građana.  Ako se izglasa, bolje reći – kada se izglasa, biće tehnički moguće da se momentalno zamrzne tekući račun u bilo kojoj banci, da se isključi, struja, da se poništi pasoš bez prethodne najave i obavještenja svakog pripadnika bespomoćne gomile (zamalo mi se omaklo da pogriješim i napišem građanina)

Kada je Dejvid Rizman objavio knjigu sa naslovom Usamljena gomila (The Loinely Crowd, 1950), nije ni slutio da je ovim naslovom anticipirao početak transformacije tada još kompaktne kategorije “građani“ u potpuno difuznu kategoriju “gomile“. Od svečanog ulaska  na historijsku pozornicu na najveća vrata,  uz fanfare Francuske buržoaske (doslovno.“građanske“!) revolucije 1789. godine, kategorija “građani“ postala je nužni uslov – conditio sine qua non –  svakog društva,  paradigma i garant svake demokratske države, dok je stepen građanske slobode i građanskih prava funkcionisao kao univerzalna mjera slobode i prava u svim državama svijeta.

Zahvaljujući sopstvenoj sociološkoj nimaginaciji, Dejvid Rizman je prije 75 godina uočio realni gubitak aktivne uloge najvećeg dijela građana SAD (srednjeg, daleko najbrojnijeg sloja) u donošenju odluka o sopstvenoj sudbini (decision making) i upravljanju društvom. Stanje koje je kod građana (citizens) SAD nastupilo kao posljedica gubitka realne političke moći, dijagnosticirao je kao osamljenost (loneliness), a novi status izvorno homogenih  “građana“, kao degradaciju  u amorfnu “gomilu“ (crowd), bez zajedničke društvene uloge i zajedničkih ciljeva. Danas, 75 godina poslije ove lucidne Rizmanove opservacije, kategorija “građana“ svuda u svijetu erodirala je u fragmentiranu  “usamljenu i bespomoćnu gomilu“,  lokalno i globalno odvojenu od svih poluga političke moći.

Osim u vrijeme izbora. I upravo zato su u društvima sa najrazvijenijom demokratijom građani“ najmanje – građani! – a najviše “bespomoćna gomila“. Jer uludo troše jedini trenutak svoje stvarne moći: zaslijepljeni, uporno glasaju za produženje svoje bespomoćnosti. Tiranija još i daje neku šansu. Tiranina možeš silom zbaciti s vlasti. Demokratskim sredstvima možeš mijenjati samo nosioce postojeće birokratske vlasti, ali ne i sam taj sistem vlasti.

U Briselu, sjedištu EU, već je završen projekt uspostavljanja totalne digitalne kontrole svih građana.  Ako se izglasa, bolje reči – kada se izglasa, biće tehnički moguće da se momentalno zamrzne tekući račun u bilo kojoj banci, da se isključi, struja, da se poništi pasoš bez prethodne najave i obaviještenja svakog pripadnika bespomoćne gomile (zamalo mi se omaklo da pogriješim i napišem svakog građanina). Doslovno sve što kupite, svako putovanje za koje platite kartu ili boravak, svaka riječ koju napišete na laptopu, svaka sms i e mail poruka na “pametnom”, telefonu biće registrovana.

Na Svjetskom samitu za društveni razvoj ovog novembra u Dohi, OUN planira  zaključiti finalne odredbe poglavlja Agende 2030 — koja će dodatno povećati kontrolu nad bespomoćnom gomilom. U toku ove sedmice, ministri pravde država članica EU-a glasaće o prihvatanju prijedloga „Kontrole razgovora“ (Chat Control), najekstremnijem nadzornom planu koji je EU ikada pokušala progurati. Ako prijedlog bude izglasan, svaka poruka koju pošaljete preko elektronskih medija,  biće momentalno skenirana, tako što će praktično svako biti pod permanentnom istragom.

To nisu futurističke projekcije distopije – to je svijet u kom živimo. Osam milijardi predstavnika bespomoćne gomile nisu moglu zaustaviti genocid Izraela nad Palestincima. Zaustavio ga je pojedinac, predstavnik anonimnih nosilaca realne političke moći koje niko ne može smijeniti ni glasanjem, pripadnika država koje su 1948., dale Izraelu  mandat nad teritorijom Palestinaca, licencu za 77 godina progonstva, dodatnu otimačinu njihovih teritorija i ogromnu financijsku pomoć i političku podršku da ubijaju Palestince, dok im oni ne kažu – dosta je.

Za sada.

U međuvremenu, osam milijardi ljudi živjeće i dalje bez zajedničkog cilja, od utakmice do utakmice, od Olimpijade do Olimpijade, od skandala do skandala, pratiće smjene najbogatijih tajkuna svijeta na Forbesovoj listi, čekaće ljeto da plivaju, zimu da se skijaju, poslodavce da im daju koju paru više…

A šta bi drugo i mogla raditi bespomoćna gomila!?

Ferid MUHIĆ

Neka se niko ne poziva na 7. oktobar 2023. godine kao alibi za ovaj genocid koji uz podršku najmoćnijih država svijeta, pune dvije godine vrši armija Netanjahuovog cionističkog Izraela nad obespravljenim palestinskim narodom

Kada je Hanjrih fon Klajst 1810. objavio roman Mihael Kolhas, slobodoumna Evropa bila je oduševljena. Baziran na istinitom slučaju Hansa Kolhasa iz 1532. godine, roman je od tada objavljen u bezbroj izdanja u svim evropskim zemljama i  širom svijeta, 2013.  proglašen je za filmski blokbaster godine. Od tada do danas, lik Mihaela Kolhasa bio je i ostao inkarnacija borca za pravdu i slobodu! Rat koji je Mihael Kolhas vodio zbog dva konja koji su mu bili nepravedno konfiskovani, trajao je 8 godina. Više od 7.000 ljudi je poginulo, među njima i Mihael Kolhas,   tresli su se društveni temelji Vestfalije. Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena, konji su vraćeni!

Kada su Lakota Sijuksi ratnici 25-26. juna 1876. godine  uništili 7. konjički puk, vlada SAD je formirala novi 7. konjički puk koji je  29. decembra 1890.  napao Lakota Sijukse u rezervatu kod mjesta Wounded Knee. U masakru je ubijeno oko 300 nenaoružanih  ljudi i žena, od toga  41 dijete. Svi vojnici su nagrađeni, 19 su odlikovani ordenom časti. Zahtjev potomaka pobijenih da se medalje oduzmu a vojnici proglase za učesnike u masakru, presjekao je 25. septembra 2025. Pete Hegseth, novi ministar Rata SAD, riječima: “Naredio sam da ordeni dodijeljeni vojnicima u borbi kod mjesta Wounded Knee, trajno ostanu u vlasništvu njihovih potomaka. Ova odluka je konačna. Njihovo mjesto u historiji je obezbijeđeno.“

Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena, konačnu pobjedu odnijeo je 7. konjički puk.

Kada je armija SAD  6. i 9. augasta 1945. bacila A bombe na Hirošimu i Nagasaki, ubijeno je oko 255.000 ljudi od toga oko 53.000 djece, vlada SAD  je saopštila da je to bila pravedna kazna za napad Japana na Perl Harbor, vojnu bazu SAD. 7. decembra 1941. godine.. Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena. Japan je kažnjen jer je napao SAD bez najave, SAD su proglasile ekskluzivno pravo da bez najave napadnu koga hoće (preemptive attack).

Kada je 2. aprila 1982, Argentina zauzela Folklandska ostrva udaljena 13.000 km od UK i svega 500 km od Argentine, sa oko 3.000 stanovnika UK je smjesta pokrenula svoju mornaricu i avijaciju da vrati zaposjednuta ostrva. U ratu koji je trajao do 14. juna i završio pobjedom UK, Argentina je imala 649 poginulih. 1.657 ranjenih i  11.333 zarobljena vojnika, UK 255 poginulih, 775 ranjenih i 107 zarobljenih vojnika. Vrijedilo je! Britanskom lavu niko ne može nekažnjeno stati na rep.

Kada je cijeli palestinski narod 1947. godine nepravednom odlukom  UK i SAD protjeran sa svojih vjekovnih ognjišta za koja i danas posjeduju više od 81 posto  vlasništva; kada je zatvoren u najveći koncentracioni logor Gazu; kada mu uz pomoć izraelske vojske, Jevreji doseljenici otimaju i zemlju pod garancijama UN: kada decenijama u izraleskim zatvorima gnjiju desetine hiljada Palestinaca civila, čak i žena i djece; kada bez ikakvog uspjeha tokom svih 76 dugih godina na sve legalne načine bez uspjeha traži pravdu i slobodu; kada za to vrijeme biva izložen bombradovanjima i masovnim masakrima (16-18 septembra 1982. godine u logoru Sabra i Šatila izraelska armija je ubila  3.500 civila, od toga oko 710 žena i djece!); kada se u Palestincima pobuni ljudsko dostojanstvo i 7. oktobra 2023. godine  odlučno uzmu u svoje ruke borbu za  slobodu, iziđu iz logora u kom su zatočeni decenijama i napadnu neprijatelja što se baškari na njihovoj otetoj zenlji – e tada  za sve one koji su veličali svoje pravo da se svim silama i na sve načine bore za svoju pravdu i slobodu, oni postanu teroristi, zločinci, “životinje koje treba pobiti sve do posljednje“(??).

Neka se niko ne poziva na 7. oktobar 2023. godine kao alibi za  genocid koji uz podršku najmoćnijih država svijeta, pune dvije godine vrši armija Netanjahuovog hitlerovsko-cionističkog Izraela nad obespravljenim i konfiniranim palestinskim narodom. Za nepravde pretrpljene od njih, Palestinci imaju pravo da im sruše ovaj svijet na glavu. Zato 7. oktobar 2023. ne abolira nikoga od odgovornosti za zločine nad Gazom.

Ferid MUHIĆ

Bilo je nešto u tom putovanju što nikada prije nije osjetio. Izuzetno i neuporedivo. Učinilo mu se da to i jeste i nije ona ista planina kojom se jutros uputio. Kao da se cijela planina nekako otkinula od svijeta a njih dvojica, bijeli konj i on, kao da negdje trebaju stići, svako do svog cilja, a on ne zna taj svoj cilj, ako ga konj i zna

Već puna tri sahata prati ga ovaj bijeli konj. Kuda li je on krenuo!? – pitao se usamljeni putnik. Za sebe je tačno znao: krenuo je na odavno planiranu turu dugu oko 50 km. Krenuo je sa izlaskom sunca, jer ga je čekao dug put. Približno 12 časova hoda, daleko od planinarskih staza. Htjeo je izbjeći susrete sa grupama izletnika koji su inače rijetko zalazili u ovaj dio planine jer  na cijelom potezu nije bio podignut ni jedan planinarski dom. Rijetka bačila sa stadima ovaca, raštrkana na ovom cijelom potezu, bila su smještena znatno niže. Znao je da u ovoj sezoni obilja sočne trave, ovce još ne izlaze do  najviših pašnjaka  kroz  koje je on naumio da putuje.

Konja je ugledao, kad je već izbio na prvi greben masiva Čaušice daleko ispred sebe. Najprije mu se obradovao. Bijeli konj na samom vrhu grebena, iznad 2.500 metara, to se teško može i zamisliti!   U donjem dijelu tog prizora,  bijeli konj na zelenim leđima planine-ogromnog kita, koji kao da je izronio iz plaveti okeana a iznad, samo beskraj vedrog nebeskog plavetnila! Salvador Dali bi se odmah potpisao da mu se ta sllika ukazala u nekom od njegovih oniričkih delirijuma. Stvarni konj je koračao laganim hodom u istom pravcu u kom se i on kretao. Sporim korakom,  kao da je umoran ali se ni za trenutak nije zaustavljao, čak ni koliko da čupne struk svježe mehke trave koja se povijala oko njegovih kopita.

Tada se prvi put zapitao kuda li je krenuo ovah konj? Da bi to nekako odgonetnuo, ubrzao je korak i poslije nekog vremena stigao ga u širokoj visoravni na  mjestu Čemerike. Kada su se poravnali, konj je samo kratko okrenuo glavu da osmotri ovog neočekivanog saputnika i odmah zatim produžio istim tempom, ne obrtaćajući više pažnju na čovjeka.

Dok ga je korak po korak prestizao, čovjek pažljivije razgleda konja.  Lijeva strana plećke, visoko na spoju s vratom, bila mu je kao oguljena, sluzava, prošarana mjestimično sa sukrvicom. Odluči da ubrza korak kako ne bi svojom blizinom uznemirio konja. Tako već tri sahata idu svako svojim putem ali u istom pravcu, zajedno, a ipak, svako za sebe.

Bilo je nešto u tom putovanju što nikada prije nije osjetio.   Izuzetno i neuporedivo. Učinilo mu se da to i jeste i nije ona ista planina kojom se jutros uputio. Kao da se cijela planina nekako izdvojila, otkinula od svijeta a njih dvojica, bijeli konj i on, kao da negdje trebaju stići, svako do svog cilja, a on ne zna taj svoj cilj, ako ga konj i zna.

Ubrzo se pokazalo da konj zaista zna svoj cilj. Kod mjesta Defovi, u daljini je primijetio konja,  dorata koji je istim sporim ali neumornim korakom očigledno išao njima u susret. Kada ga je ugledao,  bijeli konj je snažno, gotovo radosno, kao sa olakšanjem zahrzao.  Odmah je stiglo slično hrzanje dorata kao odgovor. Prišli su jedan drugom. Čovjek zastade na jednu malu uzvisinu nedaleko od dva konja, da vidi šta  će se desiti.  Prišli su bez snebivanja jedan drugom i još jednom se oglasili istim onim hrzanjem, kao za pozdrav. I dorat je na sapima, do  samih  leđa, imao istu onakvu ranu, inficiranu i kao zguljenu

Čovjek shvati:  Dva osamljena, krastava konja tražili su se i našli su se da bi jedan drugom lizali rane koje nisu mogli sami dohvatiti! Vrijedilo je. Sada su sebi pravili društvo, olakšali muku i našli lijek.

Pogled mu ode preko ruba široke visoravni, do oboda iza kog se prostirao svijet ljudi, gradova, cesti,  automobila…svijet u kom živi  i u koji će se uskoro vratiti. Učini mu se da je taj svijet, da je cijela planeta Zemlja,  jedan ogromni osamljeni krastavi konj, prekriven neizliječivim ranama, koji uzalud luta vasionom ne bi li bi pronašao drugog sebi sličnog konja da izvidaju sebi rane. Neće ga naći! – Sijevnu mu misao. Uludo jezdi ovaj krastavi konj beskrajnom pustom vasionom.  Čovječanstvo će kako zna i umije, morati samo sebi lizati krvave kraste. One koje mogne dohvatiti jezikom, možda će i zacijeliti.  One jeziku nedohvatne, zagnojiće i širiće se, dok mu ne dođu glave.

Ferid MUHIĆ