Povežite se sa nama

INTERVJU

Kriminalci osvajaju moć

Objavljeno prije

na

Naš sagovornik je disident iz 70-tih i 80-tih, jedan od osnivača civilnog društva u regiji, ali i moderne socijaldemokratije u Hrvatskoj, upravnik je Odjeljenja za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, direktor doktorskih studija Zagrebačkog sveučilišta, od 2001 redovni član Internacionalne akademije za filozofiju. Voli da kaže i to da je „nikšićki zet”, a mi dodajemo i ,,Beograđanin”. Dr Lina Veljaka na početku pitamo hoće li se tranzicija naših malih država u željeni kapitalizam uskoro okončati: VELJAK: Šanse svakako postoje, ali neće biti jednostavno nadoknaditi deficit stvoren u ratnim 90-im godinama, kad se na ovom prostoru dogodila neviđena pljačka, preraspodjela nacionalnog bogatstva u prilog podobnih deklarativno patriotskih elita, nerijetko usko povezanih s kriminalnim miljeima. Ne vjerujete valjda da će bivši kriminalci a sadašnji poslovni ljudi s velikim političkim utjecajem, često i ključni ljudi u kreiranju državnih politika, od ovih zemalja učiniti Švedsku ili Dansku; ako se njih bude pitalo, realniji ishod tzv. tranzicije je Nikaragva ili Kazahstan. Osim toga, i značajni dijelovi EU prolaze kroz ozbiljnu krizu: evropski model socijalne države doveden je, zahvaljujući ponajprije neoliberalnom konceptu, na svim stranama ozbiljno u pitanje.

MONITOR: Grčka pokušava da izbjegne bankrot, EU, iako neravnomjerno, pokušava da joj u tome pomogne, spašavajući jednu od najvažnijih ideja zajednice – euro, a mi pričamo o ispunjavanju EU agende. Kakva je budućnost koncepta evropskog jedinstva kakvog smo ga do sada imali?

VELJAK: Kao i cijela EU, ali u mnogo drastičnijoj ili vidljivijoj mjeri, Grčka je, dakako, žrtva neoliberalnog koncepta. I tu se pokazuje lažnost alternativa -između neoliberalnog koncepta (prema kojemu su špekulacije ili prelijevanje iz šupljega u prazno u cilju privatne dobiti, jednakovrijedne kao i proizvodnja realnih dobara, pa će tržište odlučiti hoće li više vrijediti akcija bez pokrića ili neki proizvod koji zadovoljava određenu ljudsku potrebu) i etatističkog koncepta svemoćne države koja raspodjeljuje resurse u skladu s političkim preferencijama dominantnih (na kapilarnoj korupciji zasnovanih) slojeva koji kontroliraju državu te time i društvo. Evropska ideja neće doživjeti propast samo ukoliko se učini radikalan zaokret od neoliberalne ekonomije i politike u smjeru obnove socijalne države (ali ne autoritarno-totalitarne, već demokratske).

MONITOR: Da li ulazak u NATO može obezbijediti balkanskim državicama zaštitu od dalje „balkanizacije” i garanciju dugotrajnog mira?

VELJAK: Nisam siguran, odgovor na to pitanje vjerojatno je afirmativan, ali ključno je pitanje što će se događati na svjetskom planu: ako bi NATO bio izvršni organ Vol strita, onda ne treba previše očekivati od njegove proklamirane uloge čuvara svjetskog (pa stoga ni balkanskog) mira.

MONITOR: Zalažete se za sekularnu državu, kakve su naše zemlje bar deklarativno. Političarima je ovdje jedna od prvih stvari da komentarišu crkvena pitanja na način kojim pokazuju da bez toga ne bi mogli uspješno vladati. Hrvatska, na primjer, ima „kontroverzan” Konkordat, sa aspekta odvojenosti crkve i države?

VELJAK: Ustavna odredba o sekularnom karakteru ovdašnjih država iskazuje se formalnom čim imamo situacije da političari komentiraju unutarcrkvena pitanja (sve u skladu s cezaropapističkim tradicijama kasne antike i srednjeg vijeka, ali i carske Rusije sve do 1917.) nastojeći da uspostave primat države nad crkvom i da, s druge strane, crkveni velikodostojnici komentiraju aktualne političke teme nastojeći uspostaviti neki oblik teokratskog poretka. Na državi je da osigura nesmetano ispovijedanje religije i ravnopravnost većinskih i manjinskih vjerskih zajednica, ali i ravnopravnost onih građanki i građana koji ne pripadaju nijednoj organiziranoj religiji ili ne zastupaju bilo kakva vjerska uvjerenja; vjerski poglavari imaju pravo da izriču moralne i druge sudove kao što bi to pravo trebali imati svi građani, ali nemaju pravo da svoje sudove smatraju obavezujućima za one koji nisu pripadnici njihove vjerske zajednice. U tom kontekstu treba spomenuti da je konkordat Vatikana i Hrvatske (što ga možemo zahvaliti Franji Tuđmanu, koji je njegovim potpisivanjem htio osigurati podršku crkve za svoju politiku) ozbiljna prepreka dosljednom ostvarivanju ustavno zajamčena sekularnog karaktera hrvatske države, posebno zato što ima karakter međunarodnog ugovora koji se može mijenjati samo suglasnošću obiju strana.

MONITOR: Mnogi glasoviti i deklarisani kao nezavisni, intelektualci, neki antikomunisti, neki desničari, a neki i disidenti, postali su moćni ljudi u ovim našim tranzicijama i pokazali da im više nije tako stalo do starih „etiketa”. Da li je to i zato što im se sada nudi više nego ranije ili se radi o umoru od kakvog-takvog asketizma?

VELJAK: Mnogo interesantniji su mi oni koji su nekoć bili dogmatski komunisti i tvrdokorni marksisti, borbeni ateisti (kad je to bilo poželjno), da bi danas bili neoliberali, patrioti, antikomunisti, deklarirani bojovni vjernici i slično. Oni, dakle, koji su uvijek uz vlast i uvijek u prvim redovima progonitelja drugačijemislećih. To je moralno gledano najgori društveni sloj i upravo takvima možemo zahvaliti za glavninu nedaća kroz koje smo u ovim našim zemljama prolazili, kao i za one nedaće kroz koje još prolazimo, pa i za nevolje koje bi nas tek u budućnosti mogle snaći. Treba razlikovati između dvoga: pojedinci imaju pravo na umor, rezignaciju, pa – koliko god to bilo žalosno – čak i na odustajanje od ciljeva za koje su se zalagali, ali oni koji to pravo koriste da bi uvijek bili zajedno s onima koji dijele privilegije i da bi uvijek bili uz vlast ili uvijek u vlasti – zaslužuju prezir. A što s običnim ljudima koji takve ne prepoznaju i koji im stoga često daju ničim zasluženo povjerenje. Nisam zapravo siguran: zaslužuju li ti naivni i izmanipulirani ljudi koje varaju, obmanjuju, tlače i pljačkaju uvijek isti (ili slični) tek sažaljenje?

MONITOR: Josip Broz je ponovo tema jer je prošlo 30 godina od njegove smrti. Unuk mu je danas šef novoosnovane komunističke partije.Da li smo od Titove smrti toliko patili zato što ga nije bilo među nama ili zato što ga je u prethodnih 35 godina toliko bilo?

VELJAK: Spadam među one koji su u Titovo vrijeme bili protivnici njegovog režima, ali kako vrijeme prolazi, sve sam skloniji pozitivnom vrednovanju njegovog perioda. No, ne bi trebalo ići u idealiziranje tog vremena (kao što to čini njegov unuk i kao što to čini mnoštvo tzv. gubitnika tranzicije). To vrijeme je imalo i svojih dobrih i svojih loših strana, a najgora strana bio je autoritarni karakter njegove vladavine, što je otvorilo pretpostavku za nadomještanje fleksibilnog autoritarizma novim, mnogo zloćudnijim formama autoritarizma, koje se oslanjaju bilo na ideologiji krvi i tla, bilo na fundamentalistički shvaćenoj religiji, bilo na neoliberalnoj ideologiji apsolutne slobode tržišta, na legitimnost pljačke i bezakonja, a nerijetko i na sve to zajedno.

 

Koncept za propast

MONITOR: Neki teoretičari su, sa padom američke berze 2008, predviđali novu eru, neku vrstu postkapitalističkog svijeta, a drugi tvrdili da je liberalni kapitalizam nezamjenljiv.

VELJAK: Od svakog zla ima i gore. U to su se uvjerili ljudi u Rusiji kad je nakon propasti Sovjetskog Saveza nastupio prvo Jeljcin a potom Putin, ali i ljudi u Iranu kad je nakon svrgavanja šaha došao Homeini, pa nakon svega još i Ahmadinedžad. No, ne bih htio širiti pesimizam: mračni scenariji su mogući, ali ne i nužni. Ključno je pitanje hoće li se neoliberalna globalizacija obuzdati na demokratski ili na totalitarni način. Obuzdati se, jasno mora, mora se bitno modificirati, jer taj neoliberalni koncept vodi u propast (kao što je svemoć komunističke nomenklature dovela do pada Berlinskog zida), jedino je pitanje hoće li se to izvesti u skladu s tradicijama građanskih revolucija ili na bazi nekoga novog fašizma, staljinizma, fundamentalizma.

 

Potkopavanje budućnosti

MONITOR: I u Srbiji i u Hrvatskoj ima problema sa uvođenjem tzv. bolonjskog procesa. Podržavali ste vaše studente. U čemu su osnovni

problemi , mane i vrijednosti tih pokušaja, šta se dobija a šta gubi?

VELJAK: Neoliberalna implementacija tzv. Bolonjske deklaracije uvodi tržišne principe u visoko obrazovanje te time potkopava budućnost društva: kao što neoliberalna zdravstvena politika rezultira time da najbogatiji mogu sebi priuštiti najkvalitetnije medicinske usluge, a siromašniji su osuđeni na to da se liječe kod kojekakvih vračeva i drugih šarlatana, tako i tržišni princip u obrazovanju znači da su djeci bogatih dostupni najbolji univerziteti, dok se drugi – ako su sposobni i marljivi – moraju ograničiti na stjecanje drugorazrednih i trećerazrednih (pa i posve bezvrijednih) diploma, a većini više obrazovanje postaje posve nedostupno. No, s Bolonjom stvari stoje još gore nego sa zdravstvom. Model koji se primjenjuje svodi se na što površniji i što brži studij, koji daje uska specijalistička znanja i proizvodi visokokvalificiranu radnu snagu, te time dugoročno ugrožava razvojne perspektive čovječanstva u cjelini. Odricanje od kritičke svijesti i od širine obrazovanja dugoročno će ugroziti i samu ideju inovativnosti i betonirati opsjednutost većinskog dijela čovječanstva lažnim alternativama (ili si za Vol strit ili si za Osamu Bin Ladena; ili si dogmatski marksist ili si pravoslavni, katolički odnosno islamski fundamentalist; ili vjeruješ da je svijet zaista stvoren u šest dana ili zastupaš tupoglavi materijalizam, prema kojemu nema kvalitativne razlike između ljudi i drugih sisavaca, itd.).

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo