Povežite se sa nama

INTERVJU

Kriminalci osvajaju moć

Objavljeno prije

na

Naš sagovornik je disident iz 70-tih i 80-tih, jedan od osnivača civilnog društva u regiji, ali i moderne socijaldemokratije u Hrvatskoj, upravnik je Odjeljenja za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, direktor doktorskih studija Zagrebačkog sveučilišta, od 2001 redovni član Internacionalne akademije za filozofiju. Voli da kaže i to da je „nikšićki zet”, a mi dodajemo i ,,Beograđanin”. Dr Lina Veljaka na početku pitamo hoće li se tranzicija naših malih država u željeni kapitalizam uskoro okončati: VELJAK: Šanse svakako postoje, ali neće biti jednostavno nadoknaditi deficit stvoren u ratnim 90-im godinama, kad se na ovom prostoru dogodila neviđena pljačka, preraspodjela nacionalnog bogatstva u prilog podobnih deklarativno patriotskih elita, nerijetko usko povezanih s kriminalnim miljeima. Ne vjerujete valjda da će bivši kriminalci a sadašnji poslovni ljudi s velikim političkim utjecajem, često i ključni ljudi u kreiranju državnih politika, od ovih zemalja učiniti Švedsku ili Dansku; ako se njih bude pitalo, realniji ishod tzv. tranzicije je Nikaragva ili Kazahstan. Osim toga, i značajni dijelovi EU prolaze kroz ozbiljnu krizu: evropski model socijalne države doveden je, zahvaljujući ponajprije neoliberalnom konceptu, na svim stranama ozbiljno u pitanje.

MONITOR: Grčka pokušava da izbjegne bankrot, EU, iako neravnomjerno, pokušava da joj u tome pomogne, spašavajući jednu od najvažnijih ideja zajednice – euro, a mi pričamo o ispunjavanju EU agende. Kakva je budućnost koncepta evropskog jedinstva kakvog smo ga do sada imali?

VELJAK: Kao i cijela EU, ali u mnogo drastičnijoj ili vidljivijoj mjeri, Grčka je, dakako, žrtva neoliberalnog koncepta. I tu se pokazuje lažnost alternativa -između neoliberalnog koncepta (prema kojemu su špekulacije ili prelijevanje iz šupljega u prazno u cilju privatne dobiti, jednakovrijedne kao i proizvodnja realnih dobara, pa će tržište odlučiti hoće li više vrijediti akcija bez pokrića ili neki proizvod koji zadovoljava određenu ljudsku potrebu) i etatističkog koncepta svemoćne države koja raspodjeljuje resurse u skladu s političkim preferencijama dominantnih (na kapilarnoj korupciji zasnovanih) slojeva koji kontroliraju državu te time i društvo. Evropska ideja neće doživjeti propast samo ukoliko se učini radikalan zaokret od neoliberalne ekonomije i politike u smjeru obnove socijalne države (ali ne autoritarno-totalitarne, već demokratske).

MONITOR: Da li ulazak u NATO može obezbijediti balkanskim državicama zaštitu od dalje „balkanizacije” i garanciju dugotrajnog mira?

VELJAK: Nisam siguran, odgovor na to pitanje vjerojatno je afirmativan, ali ključno je pitanje što će se događati na svjetskom planu: ako bi NATO bio izvršni organ Vol strita, onda ne treba previše očekivati od njegove proklamirane uloge čuvara svjetskog (pa stoga ni balkanskog) mira.

MONITOR: Zalažete se za sekularnu državu, kakve su naše zemlje bar deklarativno. Političarima je ovdje jedna od prvih stvari da komentarišu crkvena pitanja na način kojim pokazuju da bez toga ne bi mogli uspješno vladati. Hrvatska, na primjer, ima „kontroverzan” Konkordat, sa aspekta odvojenosti crkve i države?

VELJAK: Ustavna odredba o sekularnom karakteru ovdašnjih država iskazuje se formalnom čim imamo situacije da političari komentiraju unutarcrkvena pitanja (sve u skladu s cezaropapističkim tradicijama kasne antike i srednjeg vijeka, ali i carske Rusije sve do 1917.) nastojeći da uspostave primat države nad crkvom i da, s druge strane, crkveni velikodostojnici komentiraju aktualne političke teme nastojeći uspostaviti neki oblik teokratskog poretka. Na državi je da osigura nesmetano ispovijedanje religije i ravnopravnost većinskih i manjinskih vjerskih zajednica, ali i ravnopravnost onih građanki i građana koji ne pripadaju nijednoj organiziranoj religiji ili ne zastupaju bilo kakva vjerska uvjerenja; vjerski poglavari imaju pravo da izriču moralne i druge sudove kao što bi to pravo trebali imati svi građani, ali nemaju pravo da svoje sudove smatraju obavezujućima za one koji nisu pripadnici njihove vjerske zajednice. U tom kontekstu treba spomenuti da je konkordat Vatikana i Hrvatske (što ga možemo zahvaliti Franji Tuđmanu, koji je njegovim potpisivanjem htio osigurati podršku crkve za svoju politiku) ozbiljna prepreka dosljednom ostvarivanju ustavno zajamčena sekularnog karaktera hrvatske države, posebno zato što ima karakter međunarodnog ugovora koji se može mijenjati samo suglasnošću obiju strana.

MONITOR: Mnogi glasoviti i deklarisani kao nezavisni, intelektualci, neki antikomunisti, neki desničari, a neki i disidenti, postali su moćni ljudi u ovim našim tranzicijama i pokazali da im više nije tako stalo do starih „etiketa”. Da li je to i zato što im se sada nudi više nego ranije ili se radi o umoru od kakvog-takvog asketizma?

VELJAK: Mnogo interesantniji su mi oni koji su nekoć bili dogmatski komunisti i tvrdokorni marksisti, borbeni ateisti (kad je to bilo poželjno), da bi danas bili neoliberali, patrioti, antikomunisti, deklarirani bojovni vjernici i slično. Oni, dakle, koji su uvijek uz vlast i uvijek u prvim redovima progonitelja drugačijemislećih. To je moralno gledano najgori društveni sloj i upravo takvima možemo zahvaliti za glavninu nedaća kroz koje smo u ovim našim zemljama prolazili, kao i za one nedaće kroz koje još prolazimo, pa i za nevolje koje bi nas tek u budućnosti mogle snaći. Treba razlikovati između dvoga: pojedinci imaju pravo na umor, rezignaciju, pa – koliko god to bilo žalosno – čak i na odustajanje od ciljeva za koje su se zalagali, ali oni koji to pravo koriste da bi uvijek bili zajedno s onima koji dijele privilegije i da bi uvijek bili uz vlast ili uvijek u vlasti – zaslužuju prezir. A što s običnim ljudima koji takve ne prepoznaju i koji im stoga često daju ničim zasluženo povjerenje. Nisam zapravo siguran: zaslužuju li ti naivni i izmanipulirani ljudi koje varaju, obmanjuju, tlače i pljačkaju uvijek isti (ili slični) tek sažaljenje?

MONITOR: Josip Broz je ponovo tema jer je prošlo 30 godina od njegove smrti. Unuk mu je danas šef novoosnovane komunističke partije.Da li smo od Titove smrti toliko patili zato što ga nije bilo među nama ili zato što ga je u prethodnih 35 godina toliko bilo?

VELJAK: Spadam među one koji su u Titovo vrijeme bili protivnici njegovog režima, ali kako vrijeme prolazi, sve sam skloniji pozitivnom vrednovanju njegovog perioda. No, ne bi trebalo ići u idealiziranje tog vremena (kao što to čini njegov unuk i kao što to čini mnoštvo tzv. gubitnika tranzicije). To vrijeme je imalo i svojih dobrih i svojih loših strana, a najgora strana bio je autoritarni karakter njegove vladavine, što je otvorilo pretpostavku za nadomještanje fleksibilnog autoritarizma novim, mnogo zloćudnijim formama autoritarizma, koje se oslanjaju bilo na ideologiji krvi i tla, bilo na fundamentalistički shvaćenoj religiji, bilo na neoliberalnoj ideologiji apsolutne slobode tržišta, na legitimnost pljačke i bezakonja, a nerijetko i na sve to zajedno.

 

Koncept za propast

MONITOR: Neki teoretičari su, sa padom američke berze 2008, predviđali novu eru, neku vrstu postkapitalističkog svijeta, a drugi tvrdili da je liberalni kapitalizam nezamjenljiv.

VELJAK: Od svakog zla ima i gore. U to su se uvjerili ljudi u Rusiji kad je nakon propasti Sovjetskog Saveza nastupio prvo Jeljcin a potom Putin, ali i ljudi u Iranu kad je nakon svrgavanja šaha došao Homeini, pa nakon svega još i Ahmadinedžad. No, ne bih htio širiti pesimizam: mračni scenariji su mogući, ali ne i nužni. Ključno je pitanje hoće li se neoliberalna globalizacija obuzdati na demokratski ili na totalitarni način. Obuzdati se, jasno mora, mora se bitno modificirati, jer taj neoliberalni koncept vodi u propast (kao što je svemoć komunističke nomenklature dovela do pada Berlinskog zida), jedino je pitanje hoće li se to izvesti u skladu s tradicijama građanskih revolucija ili na bazi nekoga novog fašizma, staljinizma, fundamentalizma.

 

Potkopavanje budućnosti

MONITOR: I u Srbiji i u Hrvatskoj ima problema sa uvođenjem tzv. bolonjskog procesa. Podržavali ste vaše studente. U čemu su osnovni

problemi , mane i vrijednosti tih pokušaja, šta se dobija a šta gubi?

VELJAK: Neoliberalna implementacija tzv. Bolonjske deklaracije uvodi tržišne principe u visoko obrazovanje te time potkopava budućnost društva: kao što neoliberalna zdravstvena politika rezultira time da najbogatiji mogu sebi priuštiti najkvalitetnije medicinske usluge, a siromašniji su osuđeni na to da se liječe kod kojekakvih vračeva i drugih šarlatana, tako i tržišni princip u obrazovanju znači da su djeci bogatih dostupni najbolji univerziteti, dok se drugi – ako su sposobni i marljivi – moraju ograničiti na stjecanje drugorazrednih i trećerazrednih (pa i posve bezvrijednih) diploma, a većini više obrazovanje postaje posve nedostupno. No, s Bolonjom stvari stoje još gore nego sa zdravstvom. Model koji se primjenjuje svodi se na što površniji i što brži studij, koji daje uska specijalistička znanja i proizvodi visokokvalificiranu radnu snagu, te time dugoročno ugrožava razvojne perspektive čovječanstva u cjelini. Odricanje od kritičke svijesti i od širine obrazovanja dugoročno će ugroziti i samu ideju inovativnosti i betonirati opsjednutost većinskog dijela čovječanstva lažnim alternativama (ili si za Vol strit ili si za Osamu Bin Ladena; ili si dogmatski marksist ili si pravoslavni, katolički odnosno islamski fundamentalist; ili vjeruješ da je svijet zaista stvoren u šest dana ili zastupaš tupoglavi materijalizam, prema kojemu nema kvalitativne razlike između ljudi i drugih sisavaca, itd.).

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo