Povežite se sa nama

FOKUS

Kriza im ne može ništa

Objavljeno prije

na

 

MILO ĐUKANOVIĆ, predsjednik DPS-a, postao je po šesti put premijer Crne Gore. Reporteri Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara iz Vašingtona i Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva objavili su da njegovo bogatstvo, bez članova uže i šire porodice, iznosi 14,7 miliona dolara. Prema izvještaju Centralne depozitarne agencije Crne Gore, samo Prva banka je vlasnik četiri odsto udjela u kompaniji CG Broker, 1,27 odsto udjela u Crna Gora put, 49 posto Monte Adria Broker Dealer, 2,6 odsto Ino Metalac, devet odsto Montenegro berze, dva odsto Fonda zajedničkog ulaganja Trend. Naša priča pokazuje da se Prva banka niz puta okoristila od odluka njegove vlade, izjavio je Monitoru Mirsad Brkić, novinar istraživač bosanskog CIN-a. Demantujući da ima tolike milione, premijer se 5. juna u Pobjedi obrušio na „grupe stalnih, uzaludnih lovaca na njegovo ‘enormno bogatstvo'”. Prema njegovom tumačenju, oni se za ,,male pare” rukovode ,,sitno-šićardžijskim interesima” i ,,javnosti plasiraju osvjedočene laži”. ,,Neka pronađu to ‘moje blago’ i predoče ga javnosti”, poručio je Đukanović.

Đukanović je biranim riječima govorio o političkim protivnicima. U intervjuu Politici, na primjer: ,,Karavani prolaze, a bezvrijedna blebetala trućaju”. Premijer je još govorio o ,,bijednim najamnicima, bez izuzetka crnogorskog porijekla, koji, predstavljajući se kao bivši insajderi ili sadašnji autsajderi lažu i kleveću…”. Sve zbog ,,reketaške logike” i ,,liječenja kompleksa”. Poteze političkih protivnika nazvao je ,,epohalnim glupostima”.

SVETOZAR MAROVIĆ, potpredsjednik DPS-a i biznismen, i ovu godinu preturio je preko glave u znaku slogana koji mu je smislila opozicija: ,,Lider DPS-a Milo Đukanović ima privatnu državu Crnu Goru, a potpredsjednik Marović sopstveni grad – Budvu iliti Svetozarevo na moru”. Bez njegove dozvole u Budvi se ništa značajnije ne može izgraditi ni odlučiti.

Kada je šestostruki mandatar/premijer Đukanović oglasio da u novoj vladi neće biti velikih promjena, za mjesto u vladi Marović je konkurisao – preko novina.

,,Mi nijesmo konkurenti jedan drugome, mi smo tim u kojem svako ima svoje mjesto”, rastumačio je tih dana Marović odnose sa Đukanovićem. Upućeni su tvrdili da bi odricanje od Marovića za Đukanovića značilo gubitak Budve, a da je Marovića na povratak u Vladu natjerala najava da Srbija priprema rasvjetljavanje afere ,,satelit”. Njemu je dobro poznato: moć je u Crnoj Gori najsigurnija zaštita od zakona. Postao je potpredsjednik Vlade.

Javnost je potom saznala da je bogatiji nego što se moglo i sanjati.
Prijavio je da, na primjer, ima 816.928 kvadrata zemlje na Mrčevom polju, kod Budve. Cijena toga zemljišta 2008. iznosila je oko 160 milona eura.
Posljednjih dana ove godine oglasio se oko Kosova i otvaranjem crnogorske ambasade u Prištini. Blicu je izjavio da je lično ,,za to da Crna Gora bude spremna da preispita svoju odluku o priznanju Kosova ako Međunarodni sud donese odluku da je proglašenje nezavisnosti bilo nelegalno”. Oprezan oko Kosova je i predsjednik Vujanović, dok se premijeru Đukanoviću i ministru Roćenu žuri sa razmjenom amabasadora. Te razlike su, kažu u DPS-u, samo odraz demokratične atmosfere u partiji. Zlobnici, međutim, tvrde da se radi o klanovima i mogućem rascjepu, kao prije više od decenije… Naravno, ne toliko zbog svete srpske zemlje, koliko zbog interesa najvažnijih DPS aktera.

SRĐA DARMANOVIĆ, dekan Fakulteta političkih nauka, primijenio je autoritarne metode na Fakultetu političkih nauka. On je ljude koji drugačije misle sistematski marginalizovao oduzimajući im predmete. Tako je profesor Milan Popović napustio FPN pošto mu je faktički ukinut doktorski studij, a dr Filip Kovačević je ostao u ovoj godini bez tri izborna predmeta na osnovnim studijama, a ranije su mu ukinuti i predmeti na magistarskim i doktorskim studijama.

Darmanovićevi metodi čišćenja nepodobnih na FPN-u upoređuju se sa onim iz Miloševićevog doba kada su nakon zloglasnog zakona o visokom obrazovanju slobodomisleći ljudi prosto protjerivani iz nastave.
Darmanović je u ovoj godini bio aktivan i u mjerenjima javnog mnjenja. Njegov nepogrješivi CEDEM proglasio je pobjednike prije martovskih parlamentarnih izbora.
Dekan FPN-a tek je u ovoj godini izabran u zvanje vanrednog profesora, a ući će u istoriju Univerziteta Crne Gore kao prvi čovjek koji je bez profesorskog zvanja izabran za dekana, što je bilo nezamislivo u vremenima prije Darmanovića.
Darmanović je osoben i po tome što je iz Sorosovog fonda, na čijem je čelu, vukao najveće donacije za svoj CEDEM. I to za visokoprofitne aktivnosti ispitivanja javnog mnjenja. Istovremeno, njegov Centar za demokratiju i ljudska prava nije se oglasio ove godine povodom brojnih kršenja ljudskih prava i medijskih sloboda.
Koncem godine Darmanović, inače čovjek sa mnogim ulogama, otisnuo se i u medijsku sferu. CEDEM je jedan od vlasnika portala Analitika.

MILAN ROĆEN, ministar inostranih poslova Crne Gore, nije se proteklih mjeseci mogao požaliti na manjak publiciteta. Bio je tema medija, i političara, i analitičara… Čak se njime bavila i konsultantska firma Oksford analitika (Oksan): ,,Šef diplomatije Milan Roćen, bivši ambasador u Moskvi, pomogao je dolazak ruskih investicija u ključne sektore privrede”. Analitičari Oksana poručili su zapravo ono o čemu se dugo govori i piše, posebno u Monitoru: sumnjivi kapital ruskih tajkuna skupo će koštati Crnu Goru.

Sa domaćeg terena često su mu stizali prigovori da crnogorske diplomatske misije u svijetu postaju nagrade za zaslužne kadrove.

Stigao je da napiše i uvodnik za brošuru Deset zabluda o NATO-u, koja je podijeljena uz dnevne novine. U njoj se na svoj način obračunao sa činjenicama: „Iskreno se nadam da će ova kratka brošura doprinijeti da se relativizuju neke zablude o NATO-u i neopravdani strahovi od članstva Crne Gore u Alijansi”.

Politički oponenti doveli su ove godine Roćena u vezu sa firmom Bemax, koja je u doba najveće krizi predano radila na popravljanju crnogorskih puteva. Navodno, Roćen je prije izgradnje autoputa Bar-Boljare sa partnerima nabavio ogromnu mehanizaciju uglavnom preko lizinga, uz pomoć koje bi trebalo kao podizvođač da zaradi ogromne novce u planiranom poslu stoljeća. Roćen je negirao tvrdnje da se pored inostranih poslova bacio i na izgradnju puteva. Negirao je i da je u sukobu sa Duškom Markovićem oko kontrole tajnih službi. Roćen, navodno stoji iz crnogorskog KOS-a, u okviru Ministarstva odbrane.

TAKSIN ŠINAVATRA, svrgnuti premijer Tajlanda pravosnažno osuđen krivičnom presudom, posjeduje crnogorski pasoš br. 138kd3695.

To je otkriveno prilikom njegove posjete Liberiji 20. aprila. Crnogorski zvaničnici nijesu negirali da Šinavatra ima naš pasoš, ali su kazali da se javno neće objaviti podaci o tome kako ga je Šinavatra dobio.

,,Jedini zakonit način na koji je Šinavatra mogao dobiti crnogorsko državljanstvo, uprkos tome što je osuđen zbog korupcije, jeste kao osoba od posebnog značaja za interes Crne Gore”, saopšteno je iz MANS-a.

Međutim, ni do dan danas nije otkriveno kako je Šinavatra zadužio Crnu Goru i ko je dao preporuku da mu se dodijeli crnogorsko državljanstvo. Nije riješena ni dilema gdje je Šinavatri izdat pasoš.

Šinavatra je globalna medijska zvijezda. Pravosnažno je osuđen na dvije godine zatvora zbog korupcije. U Vrhovnom sudu Tajlanda se vode još tri postupka protiv njega. Šinavatra se nalazi na potjernici Interpola.

Solidarnost naših državnika sa Šinavatrom je i ranije pokazana. U septembru 2006. godine, premijer Milo Đukanović je Šinavatri dozvolio da govori prije njega na 66. generalnom zasjedanju Skupštine UN.

Američki The Nation objavio je 12. maja da je Šinavatra zainteresovan za kupovinu ostrva Sveti Nikola kod Budve. Kupac ostrva je 2007. bio Stanko Subotić-Cane. Ranije je saopšteno da Subotić nije u stanju da otplati kredit Đukanovićevoj banci pa je Sveti Nikola, kao hipoteka, navodno postao vlasništvo Prve banke Crne Gore.

MILAN POPOVIĆ, profesor Univerziteta Crne Gore, ostao je dosljedan žestoki kritičar Đukanovićevog režima. Javno je osuđivao sve što je trebalo osuditi i branio one koji su bili na udaru moćnika.
Profesor Popović je ove godine bio pozvan od strane Vrhovne državne tužiteljice na saslušanje povodom teksta u kome je izjavio da postoje osnovane sumnje da je vrh države istovremeno i vrh organizovanog kriminala. Nakon isljeđivanja Čarapićeva je odbacila ove sumnje navodno stoga što Popović nije prezentirao dokaze. Ali, ja nijesam insajder, rekao je Popović, ukazujući da bi se dokazi mogli naći na drugim stranama, recimo u optužnici italijanskog tužitelja Šelzija.
Popovićev prvi roman Oklop bio je pravi bestseler, jedna od najprodavanijih knjiga u istoriji Crne Gore. Vijesti su nakon prve edicije, koja je razgrabljena, odštampale i drugo izdanje. Roman je kombinacija fikcije i stvarnosti.
Prije nekoliko dana Popović je optužio premijera Đukanovića da ima privatne interese u gotovo svakoj društvenoj oblasti, pa i visokom obrazovanju. Ujedno je ocijenio da su akademske slobode u Crnoj Gori gore nego u vrijeme jednopartijskog sistema i da postojeći navodni višepartijski, funkcioniše po principu i pravilima ,,koza nostre”.
Po njegovom mišljenju, kritičari društvenog ambijenta podvrgnuti su ,,seriji kartelizovanih intervjua u kartelizovanim medijima, u kojima su predstavljeni kao osobe sa ličnim problemima”. I zaključio: ,,Ne vodi se računa o tome jesi li akter loše privatizacije, stanja u obrazovanju, uništenja društva, već jesi li član vladajuće partije, jer si u tom slučaju zaštićen kao bijeli medvjed”.

SLOBODAN PEJOVIĆ, bivši inspektor iz Herceg Novog, istrajni svjedok o tome kako je crnogorska vlast u proljeće 1992. bosanske izbjeglice izručivala Radovanu Karadžiću, i ove je godine zbog toga bio izložen brojnim napadima. Zbog svjedočenja o zločinu i mirne savjesti – nije imao mirnog života.
U deportovanju bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore sredinom maja 1992. godine učestvovala je, pored crnogorske policije i paravojnih formacija, i bivša Jugoslovenska narodna armija. To je Pejović otkrio nakon dužih istraživanja i detalje ispričao prvi put javno u razgovoru za Monitor.
Pejović je prije nekoliko mjeseci po osmi put upozoren da digne ruke od daljih istraživanja ovog zločina. Nepoznati počinilac demolirao mu je automobil u Herceg Novom.
Posljednji napad je, kako je kazao, uvod „u nešto mnogo ozbiljnije”, jer mu se dugo prijeti likvidacijom, tako da bi „jednoga jutra mogla osvanuti vijest da je ubijen u klasičnoj sačekuši”.
Pejović je optužio Upravu policije i predsjednicu Vrhovnog suda Crne Gore Vesnu Medenicu da su svojim izjavama dodatno ohrabrili napadače na njega.
Nedavno je grupa građana uradila majicu sa natpisom Slobodan Pejović – Čovjek za ponos, dajući i na taj način podršku čovjeku koji je postao simbol prkosa.

FILIP KOVAČEVIĆ, profesor političke psihologije, podnio je prijavu Sudu časti protiv dekana Darmanovića zbog političke diskriminacije nakon što mu je Darmanović ukinuo pet predmeta na FPN-u. Kovačevića je peticijom podržalo preko 250 studenata, koji su ustali u njegovo odbranu. Dobio je podršku i od više profesora sa Univerziteta, među kojima su Branka Bošnjak, Maja Kostić-Mandić, Milan Popović, Branko Radulović i drugi.
Nastavničko vijeće FPN- a, u nepotpisanom saopštenju, Kovačevića je optužilo da je ,,neprimjereno univerzitetskom nastavniku” pokušao da obmane javnost , da se radilo o uobičajenoj proceduri u kojoj su mnogi profesori ,,prijatelji FPN-a” ostali bez izbornih predmeta.
Iako je odlukom Senata Univerziteta Crne Gore izabran za docenta na Fakultetu političkih nauka i Fakultetu za turizam, Kovačević, doktor političkih nauka, stalno je zaposlen na Fakultetu za turizam u Kotoru.
Kovačević je doktorsku disertaciju odbranio na američkom Univerzitetu Mizuri, gdje je radio kao asistent. Diplomirao je na političkim naukama na kalifornijskom državnom univerzitetu sa najboljom ocjenom. Predavao na Ruskom državnom univerzitetu u Sankt-Peterburgu, a gostovao na velikom broju svjetskih univerziteta. Njegova knjiga nalazi se u mnogim svjetskim bibliotekama. Redukcija troškova slabo je opravdanje za fakultet kome nedostaje kadar i koji gotovo sve predavače dovodi sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu.
Kovačević je potpisao više apela i peticija u kojima se kritikuje aktuelna vlast i ustaje protiv kršenja elementarnih prava i sloboda.

IBRAHIM ČIKIĆ, tužen je zbog navodne klevete od grupe građana, nakon što mu je izašla knjiga Gdje sunce ne grije, koja govori o strahotama kroz koje je prošao kao jedan od članova SDA koji su devedesetih preživjeli neviđenu policijsku torturu.

U knjizi je opisao politički proces vođen protiv njega i njegovih drugova optuženih za terorizam, kao i njihovo stradanje na robiji. Država je, zahvaljujući montiranoj optužnici, poslušnoj policiji i priručnom sudstvu otela grupu Bošnjaka i držala ih u zatočeništvu, u cilju zastrašivanja njihovih sunarodnika.

Država je prvo tvrdila da su Ibrahim Čikić i ostali uhapšeni namjeravali da stvore nezavisnu državu Sandžak. Kasnije je ta ista država praktično priznala da su ljudi koje je uhapsila, zatvorila i zlostavljala bili nevini.

Po nalazu ljekara specijaliste od 15. juna 1994, kod Ibrahima Čikića je ,,vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno. Radi se o praktično slijepoj osobi”.

Nijedan od aktera te akcije nazvane Lim nije izveden pred sud. Umjesto toga, ponovo se sudi Čikiću zato što se prisjećao i pisao o torturi. A u ovoj zemlji to je vrlo kažnjivo.

VANJA ĆALOVIĆ, direktorka NVO MANS, opet se najviše bavila problemom korupcije u Crnoj Gori.
,,Izvještaji svih međunarodnih institucija potenciraju da je korupcija u Crnoj Gori prisutna u svim segmentima i na svim nivoima vlasti, dok je sam vrh u sprezi sa organizovanim kriminalom, pa ne iznenađuje nedostatak volje za procesuiranje konkretnih slučajeva, posebno onih na najvišim nivoima. Nerijetko su upravo rukovodioci antikorupcijskih institucija na vrhu piramide korupcije i od njih se ne može očekivati da se bore sami protiv sebe, pa oni ulažu mnogo veće napore da sakriju, nego da rješavaju probleme”, kazala je Ćalović ljetos u intervjuu Monitoru.

Kod nas je korupcija pravilo, a ne izuzetak, a korumpirane ministre u najgorem slučaju šaljemo u ambasadore, dodala je.

MANS je i ove godine podnio nekoliko krivičnih prijava, a jednu i protiv Svetozara Marovića zbog slučaja Zavala, interesujući se za njegove milione eura i stotine hiljada kvadrata zemlje.

Marović se potom za kratko vrijeme dva puta bavio aktivnostima MANS-a i njegove direktorice Ćalović. ,,To što oni rade liči na Velikog inkvizitora: možete dokazati da ste nevini samo ako ne izgorite na njihovoj lomači”, izjavio je Marović.

,,Umjesto da objasni na koji način je od čovjeka koji praktično nije imao ništa, čija je cijela porodica bila nezaposlena, koji je živio od plate od 300, 400 eura, od trenutka kada je pošao u biznis, postao i veleposjednik i jedan od, zvanično, najbogatijih ljudi među našim političarima, on se bavi finansijama nevladine organizacije”, reagovala je Ćalović.

NEBOJŠA BATRIĆEVIĆ, podgorički advokat i član Demokratskog centra , udario je biznismena Veselina Barovića, nakon što su njega i njegovog klijenta Časlava Nenezića, u podgoričkom restoranu Maša ničim izazvani napali Barovićevi tjelohranitelji.

,,Dva dana nakon incidenta, prisjetio sam se svakog pokreta, udarca, riječi, psovke, uvrede, tako da sam sve i precizno i jasno ispričao tužiocu”, rekao je Batrićević kasnije novinarima.

Za razliku od njega, Veselin Barović pati od amnezije. Barović tvrdi ne samo da nema nikakve veze sa napadom na Batrićevića i Nenezića, nego da nije ni primijetio kako ih u Maši mlate njegovi tjelohranitelji. Bio je, kaže, okrenut leđima pa nije vidio ono što je Nenezić opisao ovako: ,,Padali su stolovi i stolice, lomio se drugi inventar, bilo je i ljudi sa djecom, koji su vrištali i bježali; to je trajalo nekoliko minuta”.

U međuvremenu i Nenezić je izgubio pamćenje. Objasnio je da mu je Barović prijatelj 30 godina već i da o njemu samo može sve ,,pozitivno da kaže”. Takođe, tvrdi da nije vidio pištolj kod jednog od Barovićevih tjelohranitelja.

Nije jedini. Neki od očevidaca nijesu htjeli da sarađuju sa inspektorima pravdajući se da zbog straha i skrivanja ništa nijesu vidjeli.

Barović se uzda u opšte sljepilo, računa da je u zemlji u kojoj vlada strah, nemoguće dokazati očigledno. Batrićević je – žrtva, kojoj se lako može dokazati krivica. Valjda režim nije toliko ogolio svoju nasilničku prirodu.

Optužio premijera

RATKO KNEŽEVIĆ, nekadašnji šef Trgovinske misije u Vašingtonu, uzdrmao je crnogorsku javnost serijom intervjua, od kojih je prvi objavljen ljetos u dnevniku Vijesti. Optužio je premijera Đukanovića da, na ovaj ili onaj način, stoji iza više ubistava u Crnoj Gori. Knežević poznaje Đukanovića od 1988. godine, s njim je kum, jedno vrijeme je bio i njegov službenik.

Knežević je objelodanio, pored ostalog, motive ubistava nekadašnjih crnogorskih policijskih funkcionera Gorana Žugića (maj 2000.) i Darka Raspopovića (januar 2001.). A progovorio je i o mogućim motivima za ubistvo hrvatskog izdavača i novinara Iva Pukanića. Knežević je ove godine dao iskaz pravosuđu Hrvatske oko slučaja Pukanić, ali i srpskim pravosudnim organima, koji već neko vrijeme vode proces protiv Stanka Subotića Caneta. Subotić je, prema Kneževićevim tvrdnjama, jedan od glavnih aktera šverca cigareta i partner crnogorskog premijera Đukanovića.

Uprava policije Crne Gore poručila je da će preispitati neke od navoda u polemici Ratka Kneževića i Stanka Subotića. „Shodno objektivnim mogućnostima”, ogradio se direktor Veselin Veljović. I vrhovna državna tužiteljica Ranka Čarapić obećala je da će saslušati Kneževića.

Najbolji fudbaler

STEVAN JOVETIĆ, fudbaler Fiorentine, proglašen je od strane Fudbalskog saveza Crne Gore za najboljeg crnogorskog fudbalera u inostranstvu.
Crnogorski reprezentativac u izboru čitalaca World Soccer-a osvojio je treće mjesto u izboru za najboljeg mladog igrača godine. Jovetić je osvojio 9,8 odsto glasova čitalaca tog časopisa, a prvo mjesto pripalo je Argentincu Serhiju Agueru iz Atletiko Madrida (45,1 odsto glasova).

Jovetić je ove sezone za Fiorentinu odigrao 11 utakmica i postigao šest golova. Do sada je za reprezentaciju Crne Gore imao 13 nastupa i postigao šest golova.
,,Naravno da mi prijaju poređenja sa Bađom. On je jedan od najboljih svjetskih fudbalera u posljednje dvije decenije i nadam se da ću jednoga dana biti kao on”, kazao je 20. godišnji crnogorski reprezentativac po završetku duela sa Liverpulom, koji je Fiorentina dobila sa 2:0 zahvaljujući njegovim golovima.

Jovetić je počeo da igra fudbal u podgoričkoj Mladosti, a u Fiorentinu je prešao u maju prošle godine. Rođen je u Podgorici.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije'”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo