Kriza srednjih godina je više od serije. Ona stvarno postoji. Prije neki dan, šalje mi M. poruku sa jednom fenomenalnom idejom. Da oformimo kulturno umjetničko društvo, predlog za naziv je još bolji – Idioti, da malkice sviramo, zezamo se i te stvari

Mislim da mi je trebalo svega tri i po sekunde da razmislim i kažem : What’s the plan, računaj na mene.

Doduše, postoji realna opasnost da na tuže originalni KUD IDIJOTI, pankeri iz Pule osnovani 1981. i koji još uvijek baštine sjajno muzičko nasljeđe . Ali, kako reče M. neće, sviraćemo sa njima.

Dugujem i malo pojašnjenje. M. i ja smo zaista imali bend tokom studentskih dana početkom devedesetih u Beogradu. Naziv je bio Burton’s noise project. Po pokojnom Klifu Bartonu, basisti Metalike. I svirali smo sve što bismo stigli. U početku smo imali dosta sreće jer smo imali sjajnog bubnjara, koji je bio i profesionalni muzičar. Naša muzika, barem ono što bismo sami sklepali , svodilo se na tri akorda, prilično distorzirana i sjajan ritam koji je pratio u pozadini.

Vježbali smo gdje bi stigli. Najčešće na desetom spratu solitera na Crvenom krstu, u relativno kasnim satima, uz vrisku i galamu komšija. Od instrumenata smo imali akustičnu gitaru, kasnije smo uspjeli da se pojačamo električnom pa i da ozbiljnije vježbamo. U iznajmljenim prostorima, koje je trebalo platiti. I koji su se nalazili na nekim nepristupačnim mjestima do kojih je ranih devedesetih trebalo stići. Meni je sa Banjice trebalo puna dva sata da stignem do Zemuna, i u povratku isto toliko jer gradski prevoz nije funkcionisao baš najbolje, što je objašnjeno u to vrijeme ničim izazvanim sankcijama protiv nas vaskolikih i šta ti ja znam.

Sve u svemu, odrasli su se igrali rata, a mi smo pokušavali da odrastemo uz krvoproliće koje se dešavalo na svega stotinjak kilometara od naših domova. Takva je bila i naša muzika, teška i agresivna. Slušali smo puno Nirvanu, da bi poslije krenuli ka sve agresivnijim notama. I vazda sam se pitala majku mu , ako su ti Amerikanci svirali tako dobro u njihovim državama, možeš li zamisliti šta bi napravili da dođu kod nas na jedno par mjeseci.

U to vrijeme, ponuda noćnog i koncertnog života se svodila na svirke domaćih bendova. Mnogi su tada krenuli da rade. I ostali su u tim vodama poput Del Arno benda. Naša prva svirka, sa svega 4 numere na repertoaru, bila je u studentskom domu 4. april na Voždovcu. Mislim da smo nastupali prvi. I to je sve čega se sjećam. I činjenice da mi M. rekao poslije svirke da sam uspjela, za divno čudo, svaki ton da ubodem.

Dvadeset godina kasnije, opet smo na početku. Beogradsko sivilo smo zamijenili sunčanim Mediteranom i kafenisanjem pored mora. Opet nemamo instrumente, ali sastavljamo spisak stvari za obradu. Prva je na spisku The Passenger Igija Popa. U jednom trenutku mi proleće kroz glavu da su vremena danas znatno drugačija. Da su današnji klinci mahom školovani muzičari, da svoj talenat izbruse na nekom rijalitiju, da smo možda previše smiješni sa naših par akorda i pjevanjem koje je sve samo ne pjevanje. Da ljutnja i bijes nemaju više isto značenje i da se pišu u eurima a ne srcem , ali M. ostaje nepokolebljiv dok guta knedlu plaćajući nepristojno visok račun od 16 eura.

– Znamo mi više od današnjih klinaca.

Nešto kasnije, za rođendanskim ručkom pitam starijeg sina da li su mu još živi gitara i pojačalo. Jesu. Dobro je . Bar od nekog imam da pozajmim najosnovnije. Ne smijem da mu kažem šta mi se mota kroz glavu jer se bojim podsmijeha. Ali dođavola. Jednom se živi, a jednom i drma kriza srednjih godina. I počinjem da pjevam And the feeling it gets left behind, refren pjesme I am Mine od Pearl Jam i shvatam da nema te krize koja me može natjerati da svoj život uglavim između dvije reklame dok čekam da se nešto dogodi.

Iva BAJKOVIĆ