Kada kažem deda i nana mislim na roditelje svoje majke. Vladu i Sofiju. Iako sa njima nisam provela ni približno vremena kao sa roditeljima svoga oca koji su bili deda i baba, za ovo dvoje me vežu nevjerovatno snažne uspomene.

Vlada i Sofija su oboje iz Like, upoznali su se u izbjeglištvu u Beogradu, prvih godina drugog svjetskog rata. Iz Like su ih otjerale ustaše, a poslije rata su im zemlju oduzeli komunisti u cilju opšteg napretka. Nedavno su njihovi potomci obaviješteni o odluci za povraćaj zemlje, međutim nikada nisu otišli da se izbore sa svoja prava. Prije svega zbog činjenice da je njihov nekadašnji posjed preparcelisan, izdijeljen, rastrgnut i zbog činjenice da bi im bilo nemoguće da kažu ljudima da se sele odatle. Jer su i to potomci onih koji su ko zna odakle došli, vjerovatno najmanje svojom voljom.

Sofija i Vlada su se nastanili u kući u ulici Gospodara Vučića 19. I tu su ostali do kraja života, podigavši i isprativši u život troje djece , među kojima i moju majku. Tu kuću pamtim po ogromnom dvorištu, velikoj bijeloj trešnji od koje je nana uvijek pravila slatko, gipsanom lavu pored kog sam provela puno vremena, komšiluku sa kojim su dijelili dvorište, nekada bučnom, nekada neprijateljskom, ali ipak komšiluku.

Pamtim i po drvenoj tarabi, jedinoj u kraju. Po nizbrdici i sankanju- jer je bila jako mirna ulica, zapravo jednosmjerna sa vrlo slabom cirkulacijom saobraćaja. Po pravom pravcatom pijetlu nazvanom kasnije Pera. Pera je došao u ulicu Gospodara Vučića kao pile. Utovljeni goluždran koji je bio namijenjen trpezi. No moja familija, izgleda da nam je to genetski, je apsolutno nesposobna za takav vid preživljavanja. Perin odlazak pod nož se danima odlagao, dok deda Vlada na kraju nije prelomio i odlučio da kokotića zadrži. Dao mu je ime, i pile je izraslo u jednog ogromnog pijetla koji je doživio duboku starost uživajući u obavljanju redovnih poslova kao što je kukurikanje i čuvanje dvorišta.

A čuvao je dvorište ka ijedan. Par mjeseci nakon što je Pera dostigao svoju punu veličinu, počeo je da se ponaša kao pravi pravcati pas čuvar. Kidisao je sa stepeništa na svakog ko bi se usudio nepozvan da uđe u dvorište, a nije bio ni malo ljubazan ni prema dragim gostima .

No kada ne bi bilo nikog , Pera bi pokazivao svoju nježniju stranu, i tiho kucao na vrata kada bi htio da uđe u kuću, zatim bi čekao neko vrijeme da ga deda pozove i tek onda bi promaljao stidljivo svoj kljun da vidi ima li svježe porcije kukuruza za njega.

Moj deda Vlada je inače volio ptice. Uvijek je imao dva do tri kanarinca kojima bi posvećivao puno pažnje. Volio je da ih sluša kako pjevaju. A njihova pjesma je u jutarnjim satim umjela da bude očaravajuća.

Moja nana, Sofija, bila je prava Ličanka. Udžbenički primjer visoke , naočite žene, nježnog lica, ali odlučnosti da se bez žaljenja i prenemaganja uhvati u koštac sa životom. Spremala je najbolje sarme na svijetu, i uvijek je govorila da sam premršava. Zato sam i bila pod njenim specijalnim ‘jedi’ tretmanom.

Naš mali ritual je bio odlazak na Kalenić pijacu. Nana bi me puštala da ja biram povrće i da se pogađam sa seljacima, i uvijek bi kući išli sa sokom od borovnice. Kasnije bi teta Ruži iz zgrade preko puta pričali naše doživljaje. A teta Ruža bi uvijek navraćala na kafu, u šlafroku sa krupnim cvjetovima i Jovanka Broz punđom. Sa čokoladom u ruci za mene, i kafom za nanu. Dede i nane već odavno nema. Nema ni kuće, a i ulica više ne liči na onu koju pamtim. Kada odem u Beograd često prošetam tuda. Onako sa rukama u džepovima punim kestenja. Kao nekad.

Iva BAJKOVIĆ