Povežite se sa nama

INTERVJU

LENA RUTH STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Crna Gora mora da se odboluje

Objavljeno prije

na

Lena Ruth Stefanović rođena je u Beogradu. Diplomirala je ruski jezik i književnost na Univerzitetu Klement Ohridski u Sofiji, gdje je odbranila i magistarsku tezu iz savremene ruske književnosti. Studije kineskog jezika i kulture pohađala je na Beijing Language and Culture Universitety u Pekingu. Završila je Diplomatsku akademiju Gavro Vuković u Podgorici. Živi na relaciji Podgorica – Moskva, gdje je na doktorskim studijama na državnom institutu za ruski jezik A.S. Puškin. Piše kratke priče i do sada je objavila knjige Arhetip čuda i Io triumpe. Bavi se književnim prevođenjem sa ruskog, bugarskog i makedonskog jezika. MONITOR: Prve priče ste objavljivali u časopisu ,,Ars”, onda je nastala knjiga ,,Arhetip čuda” – zbirka crtica iz života. U predgovoru piše da su priče pisane isključivo za fioku, bez namjere da budu štampane. Kako su nastajale priče i kad ste odlučili da ih objavite?
STEFANOVIĆ: Te pričice, crtice iz života, proizvod su mog prilagođavanja Crnoj Gori, pisane su uglavnom u nekim mojim dvadesetim godinama i samim tim su odraz tadašnjih pogleda na našu stvarnost… Odnosno, ubeđenja da postoji neki duhoviti i lagani način da se svari Crna Gora. Kasnije sam se ubedila da taj način ne postoji, da Crna Gora, ipak, mora da se odboluje i otpati.

Mislim da kod većine ljudi te stvari idu spontano, ne verujem da dobri, misaoni pisci imaju u vidu neki kasniji komercijalni uspeh svog dela – odnosno ono što je pisano sa tim ciljem se prilično lako prepoznaje. To obično nije kvalitet.

Ja i dalje obrađujem iste teme – potragu za smislom, crnogorske arhetipe, magičnost našeg postojanja tako često prekrivenu velom apsurda, pišem o onom najboljem u najgorima od nas i o najgorem u najboljima – na neki potpuno drugi način, doduše.

MONITOR: Kažete da je vaša najveća frustracija što ste od malena dresirani da budete dobra Crnogorska, da recitujete Njegoša i da znate porodično stablo petnaest generacija unazad. Rođeni ste u Beogradu, a živjeli u Sofiji, Pragu, Londonu, Firenci, Pekingu… Zašto ste se odlučili da živite u Podgorici?
STEFANOVIĆ: To su neke dosetke iz prve knjige, iz perioda dok sam još na neki laganiji način pokušavala samoj sebi da objasnim to što nam se dešava. Moja porodica se vratila u Crnu Goru devedesetih godina prošlog veka u vreme najvećih političkih previranja. Do tada smo živeli u inostranstvu i sada shvatam da je to čudo što su moji roditelju uspeli da mi usade takvu ljubav prema Crnoj Gori. Mislim da je kriza identiteta i asimilacija dela Crnogoraca nastala upravo zbog pomanjkanja takvog vaspitavanja u nekom određenom periodu – odnosno zbog prenebregavanja sopstvene istorije i nacije i poistovećenja sa nečijom tuđom. To je greška koja nas je mogla koštati države, no srećom te teme su već daleka prošlost.

MONITOR: Ipak, sve vaše priče se dešavaju u Crnoj Gori? Da li je ona za vas baš toliko inspirativna?
STEFANOVIĆ: Meni je Crna Gora bila suđena. Mislim da svako ko je makar nekim poreklom odavde, ili ko je na neki drugi način vezan za ovo podneblje oseti u nekom trenutku taj zov krvi, tu neobjašnjivu ljudima sa strane potrebu da budemo čvrsto povezani sa ovom zemljom i sa svojim narodom, ta veza, spona sa Crnom Gorom osmišljava i nas same, čineći srž našeg identiteta.

MONITOR: Priče su „lagane”, vrlo duhovite, ali u njima se ipak osjeća ironija, kritika svakodnevice i društva?
STEFANOVIĆ: U noveleti Teshuva, po kojoj je i naslovljen ciklus objavljen 2010. u Arsu, a noveleta je zatim objavljena u Short Stories – Contemporary Montenegrin Short Stories u izdanju knjižare Karver, pojedine rečenice duže su od čitavih priča pisanih sredinom devedesetih.

Mada, moram reći da to nije vezano isključivo za neko lično sazrevanje – na tu nepodnošljivu lakoća postojanja moje prve knjige i minimilizam u pisanju velikim delom je uticalo proučavanje kineske misli, neki fundamenti kineske filozofije, poimanje taoa i istočnjačko viđenje nepromenljivosti promene same .

Kasnije sam se mnogo više bavila proučavanjem Talmuda i kabalističke misli i to se, naravno, odrazilo i u pisanju.

MONITOR: Druga knjiga „Io triumpe” veoma je neobična jer su priče povezane sa dvadeset i dvije tarot karte. Kako ste došli na ideju da nam kroz karte pričate događaje iz vašeg života?
STEFANOVIĆ: Proučavala sam umetnost tarota intenzivno deset godina. Dvadeset dva je broj takozvanih velikih tajni u tarotu, arhetipa kako ih je Jung nazvao, odnosno – dvadeset dva mistična stepenika koji svako od nas treba da pređe na svom duhovnom putu.

Ja sam u tom smislu rasla u Crnoj Gori i zato su arhetipi tarota – carevi, đavoli, lude i ljubavnici – u mojim pričama prenešeni na ličnosti iz naše svakodnevice, na naše književnike, političare i druge javne ličnosti, reference su očigledne, a linija koja deli dobro i zlo se nastavlja u nekoj višoj dimenziji gde stvari više nisu crno -bele i često poprimaju obličja viđena u snovima i iskrivljenim ogledalima.

MONITOR: Upravo treba da objavite zbirku „Đavo, autobiografija”. Da li su i pjesme autobiografske?
STEFANOVIĆ: Ne znam da li se bilo šta može staviti na papir, a da nije lično, da nije proživljeno, da nije na neki način pretočeno kroz nas same i makar na čas, bilo deo naše nutrine. Ova zbirka je o bolu, o neveri, o patnji, može se reći naličje moje prve knjige – ali svetlo i tama su nerazdvojni, i čine celinu ne samo rada jednog umetnika već i života samog.

MONITOR: Evropsku nagradu za književnost ove godine dobiće i crnogorski pisac, a laureata bira žiri kojim vi predsjedavate. Šta mislite o savremenoj našoj književnoj sceni?
STEFANOVIĆ: Volim da citiram Vlatka Simunovića, koji je jednom prilikom rekao da su naši pisci i naši pesnici naš najbolji izvozni brend. To je tačno, bez lažne skromnosti i preterivanja. Ne mislim samo na savremene klasike poput Sretena Asanovića i Zuvdije Hodžića, već na pisce sada već srednje generacije – legendarnog Balšu Brkovića čija je uloga u našem društvu bila često na samoj granici između najcenjenijeg pisca i duhovnog vođe; na briljantnog Ognjena Spahića, Andreja Nikolaidisa, Dragana Radulovića i druge.

Kod nas je uloga pisca veoma kompleksna – dobar pisac je ujedno i uzor od kojeg se mnogo očekuje i koji zaista ima veliku odgovornost prema društvu; kod nas je pisanje vokacija, a ne profesija.

Mi imamo sjajne mlade pesnikinje – poput Tanje Bakić, Dragane Tripković i drugih, čije je delo najotmenije i najurbanije lice savremene, evropske Crne Gore.

Znate kako je rekao Orson Vels – Italija je za trideset godina terora, mučenja i krvoprolića pod Bordžijama dala Mikelanđela, Da Vinčija i renesansu, dok nam je Švajcarska za svojih pet stotina godina sveopšte ljubavi, mira i demokratije dala tek sat sa kukavicom.

Tako nekako je i sa Crnom Gorom – mučne, proklete devedesete dale su nam jednu dobru stvar – vrhunske književnike i pesnikinje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo