Povežite se sa nama

INTERVJU

LENA RUTH STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Crna Gora mora da se odboluje

Objavljeno prije

na

Lena Ruth Stefanović rođena je u Beogradu. Diplomirala je ruski jezik i književnost na Univerzitetu Klement Ohridski u Sofiji, gdje je odbranila i magistarsku tezu iz savremene ruske književnosti. Studije kineskog jezika i kulture pohađala je na Beijing Language and Culture Universitety u Pekingu. Završila je Diplomatsku akademiju Gavro Vuković u Podgorici. Živi na relaciji Podgorica – Moskva, gdje je na doktorskim studijama na državnom institutu za ruski jezik A.S. Puškin. Piše kratke priče i do sada je objavila knjige Arhetip čuda i Io triumpe. Bavi se književnim prevođenjem sa ruskog, bugarskog i makedonskog jezika. MONITOR: Prve priče ste objavljivali u časopisu ,,Ars”, onda je nastala knjiga ,,Arhetip čuda” – zbirka crtica iz života. U predgovoru piše da su priče pisane isključivo za fioku, bez namjere da budu štampane. Kako su nastajale priče i kad ste odlučili da ih objavite?
STEFANOVIĆ: Te pričice, crtice iz života, proizvod su mog prilagođavanja Crnoj Gori, pisane su uglavnom u nekim mojim dvadesetim godinama i samim tim su odraz tadašnjih pogleda na našu stvarnost… Odnosno, ubeđenja da postoji neki duhoviti i lagani način da se svari Crna Gora. Kasnije sam se ubedila da taj način ne postoji, da Crna Gora, ipak, mora da se odboluje i otpati.

Mislim da kod većine ljudi te stvari idu spontano, ne verujem da dobri, misaoni pisci imaju u vidu neki kasniji komercijalni uspeh svog dela – odnosno ono što je pisano sa tim ciljem se prilično lako prepoznaje. To obično nije kvalitet.

Ja i dalje obrađujem iste teme – potragu za smislom, crnogorske arhetipe, magičnost našeg postojanja tako često prekrivenu velom apsurda, pišem o onom najboljem u najgorima od nas i o najgorem u najboljima – na neki potpuno drugi način, doduše.

MONITOR: Kažete da je vaša najveća frustracija što ste od malena dresirani da budete dobra Crnogorska, da recitujete Njegoša i da znate porodično stablo petnaest generacija unazad. Rođeni ste u Beogradu, a živjeli u Sofiji, Pragu, Londonu, Firenci, Pekingu… Zašto ste se odlučili da živite u Podgorici?
STEFANOVIĆ: To su neke dosetke iz prve knjige, iz perioda dok sam još na neki laganiji način pokušavala samoj sebi da objasnim to što nam se dešava. Moja porodica se vratila u Crnu Goru devedesetih godina prošlog veka u vreme najvećih političkih previranja. Do tada smo živeli u inostranstvu i sada shvatam da je to čudo što su moji roditelju uspeli da mi usade takvu ljubav prema Crnoj Gori. Mislim da je kriza identiteta i asimilacija dela Crnogoraca nastala upravo zbog pomanjkanja takvog vaspitavanja u nekom određenom periodu – odnosno zbog prenebregavanja sopstvene istorije i nacije i poistovećenja sa nečijom tuđom. To je greška koja nas je mogla koštati države, no srećom te teme su već daleka prošlost.

MONITOR: Ipak, sve vaše priče se dešavaju u Crnoj Gori? Da li je ona za vas baš toliko inspirativna?
STEFANOVIĆ: Meni je Crna Gora bila suđena. Mislim da svako ko je makar nekim poreklom odavde, ili ko je na neki drugi način vezan za ovo podneblje oseti u nekom trenutku taj zov krvi, tu neobjašnjivu ljudima sa strane potrebu da budemo čvrsto povezani sa ovom zemljom i sa svojim narodom, ta veza, spona sa Crnom Gorom osmišljava i nas same, čineći srž našeg identiteta.

MONITOR: Priče su „lagane”, vrlo duhovite, ali u njima se ipak osjeća ironija, kritika svakodnevice i društva?
STEFANOVIĆ: U noveleti Teshuva, po kojoj je i naslovljen ciklus objavljen 2010. u Arsu, a noveleta je zatim objavljena u Short Stories – Contemporary Montenegrin Short Stories u izdanju knjižare Karver, pojedine rečenice duže su od čitavih priča pisanih sredinom devedesetih.

Mada, moram reći da to nije vezano isključivo za neko lično sazrevanje – na tu nepodnošljivu lakoća postojanja moje prve knjige i minimilizam u pisanju velikim delom je uticalo proučavanje kineske misli, neki fundamenti kineske filozofije, poimanje taoa i istočnjačko viđenje nepromenljivosti promene same .

Kasnije sam se mnogo više bavila proučavanjem Talmuda i kabalističke misli i to se, naravno, odrazilo i u pisanju.

MONITOR: Druga knjiga „Io triumpe” veoma je neobična jer su priče povezane sa dvadeset i dvije tarot karte. Kako ste došli na ideju da nam kroz karte pričate događaje iz vašeg života?
STEFANOVIĆ: Proučavala sam umetnost tarota intenzivno deset godina. Dvadeset dva je broj takozvanih velikih tajni u tarotu, arhetipa kako ih je Jung nazvao, odnosno – dvadeset dva mistična stepenika koji svako od nas treba da pređe na svom duhovnom putu.

Ja sam u tom smislu rasla u Crnoj Gori i zato su arhetipi tarota – carevi, đavoli, lude i ljubavnici – u mojim pričama prenešeni na ličnosti iz naše svakodnevice, na naše književnike, političare i druge javne ličnosti, reference su očigledne, a linija koja deli dobro i zlo se nastavlja u nekoj višoj dimenziji gde stvari više nisu crno -bele i često poprimaju obličja viđena u snovima i iskrivljenim ogledalima.

MONITOR: Upravo treba da objavite zbirku „Đavo, autobiografija”. Da li su i pjesme autobiografske?
STEFANOVIĆ: Ne znam da li se bilo šta može staviti na papir, a da nije lično, da nije proživljeno, da nije na neki način pretočeno kroz nas same i makar na čas, bilo deo naše nutrine. Ova zbirka je o bolu, o neveri, o patnji, može se reći naličje moje prve knjige – ali svetlo i tama su nerazdvojni, i čine celinu ne samo rada jednog umetnika već i života samog.

MONITOR: Evropsku nagradu za književnost ove godine dobiće i crnogorski pisac, a laureata bira žiri kojim vi predsjedavate. Šta mislite o savremenoj našoj književnoj sceni?
STEFANOVIĆ: Volim da citiram Vlatka Simunovića, koji je jednom prilikom rekao da su naši pisci i naši pesnici naš najbolji izvozni brend. To je tačno, bez lažne skromnosti i preterivanja. Ne mislim samo na savremene klasike poput Sretena Asanovića i Zuvdije Hodžića, već na pisce sada već srednje generacije – legendarnog Balšu Brkovića čija je uloga u našem društvu bila često na samoj granici između najcenjenijeg pisca i duhovnog vođe; na briljantnog Ognjena Spahića, Andreja Nikolaidisa, Dragana Radulovića i druge.

Kod nas je uloga pisca veoma kompleksna – dobar pisac je ujedno i uzor od kojeg se mnogo očekuje i koji zaista ima veliku odgovornost prema društvu; kod nas je pisanje vokacija, a ne profesija.

Mi imamo sjajne mlade pesnikinje – poput Tanje Bakić, Dragane Tripković i drugih, čije je delo najotmenije i najurbanije lice savremene, evropske Crne Gore.

Znate kako je rekao Orson Vels – Italija je za trideset godina terora, mučenja i krvoprolića pod Bordžijama dala Mikelanđela, Da Vinčija i renesansu, dok nam je Švajcarska za svojih pet stotina godina sveopšte ljubavi, mira i demokratije dala tek sat sa kukavicom.

Tako nekako je i sa Crnom Gorom – mučne, proklete devedesete dale su nam jednu dobru stvar – vrhunske književnike i pesnikinje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.

MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.

MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?

MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.

Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.

Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja

 

MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ  vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere? 

BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.

Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.

Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.

Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.

Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.

Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom   „tridesetgodišnjem ratu“  se već poodavno nalazimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija

 

 MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?

VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.

MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji.  Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?

VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment  inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo