Povežite se sa nama

INTERVJU

LENA RUTH STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Crna Gora mora da se odboluje

Objavljeno prije

na

lena-3

Lena Ruth Stefanović rođena je u Beogradu. Diplomirala je ruski jezik i književnost na Univerzitetu Klement Ohridski u Sofiji, gdje je odbranila i magistarsku tezu iz savremene ruske književnosti. Studije kineskog jezika i kulture pohađala je na Beijing Language and Culture Universitety u Pekingu. Završila je Diplomatsku akademiju Gavro Vuković u Podgorici. Živi na relaciji Podgorica – Moskva, gdje je na doktorskim studijama na državnom institutu za ruski jezik A.S. Puškin. Piše kratke priče i do sada je objavila knjige Arhetip čuda i Io triumpe. Bavi se književnim prevođenjem sa ruskog, bugarskog i makedonskog jezika. MONITOR: Prve priče ste objavljivali u časopisu ,,Ars”, onda je nastala knjiga ,,Arhetip čuda” – zbirka crtica iz života. U predgovoru piše da su priče pisane isključivo za fioku, bez namjere da budu štampane. Kako su nastajale priče i kad ste odlučili da ih objavite?
STEFANOVIĆ: Te pričice, crtice iz života, proizvod su mog prilagođavanja Crnoj Gori, pisane su uglavnom u nekim mojim dvadesetim godinama i samim tim su odraz tadašnjih pogleda na našu stvarnost… Odnosno, ubeđenja da postoji neki duhoviti i lagani način da se svari Crna Gora. Kasnije sam se ubedila da taj način ne postoji, da Crna Gora, ipak, mora da se odboluje i otpati.

Mislim da kod većine ljudi te stvari idu spontano, ne verujem da dobri, misaoni pisci imaju u vidu neki kasniji komercijalni uspeh svog dela – odnosno ono što je pisano sa tim ciljem se prilično lako prepoznaje. To obično nije kvalitet.

Ja i dalje obrađujem iste teme – potragu za smislom, crnogorske arhetipe, magičnost našeg postojanja tako često prekrivenu velom apsurda, pišem o onom najboljem u najgorima od nas i o najgorem u najboljima – na neki potpuno drugi način, doduše.

MONITOR: Kažete da je vaša najveća frustracija što ste od malena dresirani da budete dobra Crnogorska, da recitujete Njegoša i da znate porodično stablo petnaest generacija unazad. Rođeni ste u Beogradu, a živjeli u Sofiji, Pragu, Londonu, Firenci, Pekingu… Zašto ste se odlučili da živite u Podgorici?
STEFANOVIĆ: To su neke dosetke iz prve knjige, iz perioda dok sam još na neki laganiji način pokušavala samoj sebi da objasnim to što nam se dešava. Moja porodica se vratila u Crnu Goru devedesetih godina prošlog veka u vreme najvećih političkih previranja. Do tada smo živeli u inostranstvu i sada shvatam da je to čudo što su moji roditelju uspeli da mi usade takvu ljubav prema Crnoj Gori. Mislim da je kriza identiteta i asimilacija dela Crnogoraca nastala upravo zbog pomanjkanja takvog vaspitavanja u nekom određenom periodu – odnosno zbog prenebregavanja sopstvene istorije i nacije i poistovećenja sa nečijom tuđom. To je greška koja nas je mogla koštati države, no srećom te teme su već daleka prošlost.

MONITOR: Ipak, sve vaše priče se dešavaju u Crnoj Gori? Da li je ona za vas baš toliko inspirativna?
STEFANOVIĆ: Meni je Crna Gora bila suđena. Mislim da svako ko je makar nekim poreklom odavde, ili ko je na neki drugi način vezan za ovo podneblje oseti u nekom trenutku taj zov krvi, tu neobjašnjivu ljudima sa strane potrebu da budemo čvrsto povezani sa ovom zemljom i sa svojim narodom, ta veza, spona sa Crnom Gorom osmišljava i nas same, čineći srž našeg identiteta.

MONITOR: Priče su „lagane”, vrlo duhovite, ali u njima se ipak osjeća ironija, kritika svakodnevice i društva?
STEFANOVIĆ: U noveleti Teshuva, po kojoj je i naslovljen ciklus objavljen 2010. u Arsu, a noveleta je zatim objavljena u Short Stories – Contemporary Montenegrin Short Stories u izdanju knjižare Karver, pojedine rečenice duže su od čitavih priča pisanih sredinom devedesetih.

Mada, moram reći da to nije vezano isključivo za neko lično sazrevanje – na tu nepodnošljivu lakoća postojanja moje prve knjige i minimilizam u pisanju velikim delom je uticalo proučavanje kineske misli, neki fundamenti kineske filozofije, poimanje taoa i istočnjačko viđenje nepromenljivosti promene same .

Kasnije sam se mnogo više bavila proučavanjem Talmuda i kabalističke misli i to se, naravno, odrazilo i u pisanju.

MONITOR: Druga knjiga „Io triumpe” veoma je neobična jer su priče povezane sa dvadeset i dvije tarot karte. Kako ste došli na ideju da nam kroz karte pričate događaje iz vašeg života?
STEFANOVIĆ: Proučavala sam umetnost tarota intenzivno deset godina. Dvadeset dva je broj takozvanih velikih tajni u tarotu, arhetipa kako ih je Jung nazvao, odnosno – dvadeset dva mistična stepenika koji svako od nas treba da pređe na svom duhovnom putu.

Ja sam u tom smislu rasla u Crnoj Gori i zato su arhetipi tarota – carevi, đavoli, lude i ljubavnici – u mojim pričama prenešeni na ličnosti iz naše svakodnevice, na naše književnike, političare i druge javne ličnosti, reference su očigledne, a linija koja deli dobro i zlo se nastavlja u nekoj višoj dimenziji gde stvari više nisu crno -bele i često poprimaju obličja viđena u snovima i iskrivljenim ogledalima.

MONITOR: Upravo treba da objavite zbirku „Đavo, autobiografija”. Da li su i pjesme autobiografske?
STEFANOVIĆ: Ne znam da li se bilo šta može staviti na papir, a da nije lično, da nije proživljeno, da nije na neki način pretočeno kroz nas same i makar na čas, bilo deo naše nutrine. Ova zbirka je o bolu, o neveri, o patnji, može se reći naličje moje prve knjige – ali svetlo i tama su nerazdvojni, i čine celinu ne samo rada jednog umetnika već i života samog.

MONITOR: Evropsku nagradu za književnost ove godine dobiće i crnogorski pisac, a laureata bira žiri kojim vi predsjedavate. Šta mislite o savremenoj našoj književnoj sceni?
STEFANOVIĆ: Volim da citiram Vlatka Simunovića, koji je jednom prilikom rekao da su naši pisci i naši pesnici naš najbolji izvozni brend. To je tačno, bez lažne skromnosti i preterivanja. Ne mislim samo na savremene klasike poput Sretena Asanovića i Zuvdije Hodžića, već na pisce sada već srednje generacije – legendarnog Balšu Brkovića čija je uloga u našem društvu bila često na samoj granici između najcenjenijeg pisca i duhovnog vođe; na briljantnog Ognjena Spahića, Andreja Nikolaidisa, Dragana Radulovića i druge.

Kod nas je uloga pisca veoma kompleksna – dobar pisac je ujedno i uzor od kojeg se mnogo očekuje i koji zaista ima veliku odgovornost prema društvu; kod nas je pisanje vokacija, a ne profesija.

Mi imamo sjajne mlade pesnikinje – poput Tanje Bakić, Dragane Tripković i drugih, čije je delo najotmenije i najurbanije lice savremene, evropske Crne Gore.

Znate kako je rekao Orson Vels – Italija je za trideset godina terora, mučenja i krvoprolića pod Bordžijama dala Mikelanđela, Da Vinčija i renesansu, dok nam je Švajcarska za svojih pet stotina godina sveopšte ljubavi, mira i demokratije dala tek sat sa kukavicom.

Tako nekako je i sa Crnom Gorom – mučne, proklete devedesete dale su nam jednu dobru stvar – vrhunske književnike i pesnikinje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo