Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA LELA MILOŠEVIĆ, DRAMSKI PISAC, DRAMATURG: Kako se probuditi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Biti dramski pisac i dramaturg u Crnog Gori je dar ili kazna?
MILOŠEVIĆ: Biti dramski pisac je svakako dar, a biti dramaturg je zanimanje kao i svako drugo, koje nažalost kod nas još nije evoluiralo. U Crnoj Gori je to zanimanje neuobičajeno, rijetko. Ono u ovakvim teškom vremenu nije prioritetno, čak je i marginalizovano s obzirom da se radi o zanimanju koje neće napuniti državne kase, koje neće isplatiti zaostale plate, koje neće umiriti štrajkače itd. Ipak, otvaranjem odsjeka dramaturgije na FDU na Cetinju, pokazalo se da postoji potreba za tim zanimanjem, kao i namjera da se ta profesija vrjednuje na onaj način na koji ona i zaslužuje.

MONITOR: Dramaturg ste premijerno izvedenog autorskog projekta Tamare Vujošević – Mandić ,,Kad bi žene imale krila”. Recite nam Vašu ulogu u ovoj koreodrami i kako publika može detektovati Vaš umjetnički rukopis?
MILOŠEVIĆ: Neuobičajeno je da na našim prostorima neko angažuje dramaturga u ovakvoj i sličnim formama, pa na tom, za mene veoma korisnom iskustvu dugujem zahvalnost koreografu i reditelju predstave Tamari Vujošević – Mandić, koja mi je povjerila tu funkciju u projektu. Praksa je da dramaturg radi na tekstu po kojem se radi određena predstava, međutim, u ovom slučaju teksta gotovo pa da i nema, a dramaturgija je zasnovana na samom pokretu, tj. govoru tijela. Jasno je da se pokretom može ispričati priča, pa je i moja uloga u ovoj predstavi bila da određene pokrete, koji su nastajali tokom procesa, posložim dramaturški i zaokružim u jednu jedinstvenu priču služeći se pri tom, naravno, tehnikom dramske forme.

MONITOR: Ova sasvim intimna, i uspješno izvedena koreodrama je inspirisana knjigom dr Klarise P. Estes ,,Žene koje trče sa vukovima”. Kako ste i na koji način intervenisali na tekstu?
MILOŠEVIĆ: Knjiga Žene koje trče s vukovima, je bila samo polazište s kojeg je rediteljka predstave izvukla temu kojom se bavimo u predstavi, a tema je – pitanja ženske duše. Što se tiče teksta, u predstavi se izgovaraju svega nekoliko rečenica, izdvojenih iz pomenute knjige, koje sam prilagodila samoj formi predstave, na taj način da tekst ne podcrtava ono što pokret već govori sam za sebe, nego da ga nadogradi i da nas preciznije usmjeri u temu predstave.

MONITOR: ,,Kuvada” je Vaš pozorišni komad kojeg ste napisali u studenstskoj klupi. Nakon premijere u Zetskom domu i nekoliko repriza, čini se da je prestava nestala sa teatarskog neba. Šta se dogodilo?
MILOŠEVIĆ: Kuvada je moj prvi, do sada i jedini komad koji je postavljen u Crnoj Gori, zahvaljujući tadašnjem direktoru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, Ljubomiru Đurkoviću, koji je imao sluha i razumijevanja da jednom mladom, tada neafirmisanom umjetniku, dramskom piscu, da šansu da ostvari svoj najveći san, da njegov komad zaživi na pozorišnoj sceni. Tačno je da se ta predstava nije dugo održala na repertoaru tog pozorišta i pored interesovanja koje je publika pokazivala i koju i dalje pokazuje. Pretpostavljam da je razlog tome činjenica da su nakon nje došle neke možda, interesantnije, nove predstave koje iziskuju troškove, a znajući da su krizna vremena onda se unutar kuće vjerovatno bira ono što je novije računajući da će to više zainteresovati publiku od onoga što im je već poznato.

MONITOR: Ministarstvo kulture i medija, kao i Crnogorsko narodno pozoriše, se pomalo bude i raspisuju konkurse za domaći savremeni dramski tekst. Koji je Vaš komentar?
MILOŠEVIĆ: To je za pohvalu, samo da se ne zaustavimo na tome. S obzirom da sam trenutno magistrant na odsjeku za produkciju na FDU na Cetinju, tema kojom se bavim kroz svoj magistarski rad je upravo poboljšanje pozicije domaćeg, savremenog, dramskog teksta u pozorišnoj produkciji u Crnoj Gori. U tom radu ću istaći sve ono na čemu mislim da treba da se poradi, kako bi se mladi i savremeni domaći pisci podstakli da kvalitetnije pišu i navešću koji su to modeli koji utiču na podizanje nivoa domaćeg teksta, uzimajući dobre primjere iz regiona i šire koji su primjenljivi kod nas. Podizanjem kvaliteta domaćeg teksta, dobila bi se i pozicija da se ti tekstovi ravnopravno uvrste u redovne repertoarske politike pozorišnih kuća u Crnoj Gori.

MONITOR: Radite na FDU Cetinje kao stručni saradnik na predmetu filmski scenario, prof Srđana Koljevića. Smatrate li da je učenje po Bolonji može usmjeriti studente umjetničkih akademija na ,,pravi put”?
MILOŠEVIĆ: Uzevši u obzir da je po Bolonji, jedan od glavnih ciljeva da se kontinuiranim radom smanji broj obnavljanja studirajućih godina, onda ona mnogo više odjeka ima na drugim klasičnijim fakultetima, nego na umjetničkim školama. Na umjetničkim školama redovno pohađanje nastave i kontinuirani rad je jedini način na koji student može da stekne potrebno znanje. Rijetki su oni predmeti koji mogu samo kod kuće da se nauče, a da tome ne prethodi iscrpni svakodnevni praktični rad i vježba na časovima.

MONITOR: Šta je po Vama ključni razlog zastoja naše pozorišne scene i kako se na to može uticati?
MILOŠEVIĆ: Mi nismo zemlja u kojoj pozorište može biti profitabilno, iz jednog prostog razloga jer nismo veliko tržište. Rijetko je koja predstava, da ne kažem ni jedna, uspjela sebe da otplati. S obzirom da živimo u vremenu u kojem ulaganje zavisi od profita, teško mogu da naslutim neke velike pomake. Kad naša zemlja bude ekonomski stabilna, kad budemo imali normalan životni standard, toga trenutka će se i pozorišni, filmski i uopšte kulturni život Crne Gore poboljšati.

MONITOR: Ima li nade za dramsku, scensku i filmsku umjetnost kod nas ili je u pitanju fikcija u koju vjeruje nekolicina entuzijasta?
MILOŠEVIĆ: Dobro je vjerovati. Uostalom, to je život, nikad sa stopostotnom sigurnošću ne možete znati što će biti sjutra. Ja vjerujem da ima nade za nas, da ima i potencijala, ali pitanje je ima li volje. Kad ovo kažem ne mislim ni na državu, ni na institucije, ni na te finansije od kojih nam skoro sve zavisi u životu, nego mislim na nas umjetnike, a i na ljude uopšte. Na taj entuzijazam, koji jenjava, ne samo u umjetničkim krugovima nego kod svih. Svi smo se nekako uspavali, svi nešto čekamo, okrivljujemo druge za naše neuspjehe, a nikad se ne zapitamo jesmo li mi sami dali maksimum da postignemo ono što želimo. Kad se god to zapitamo uvijek ćemo shvatiti da nismo baš sve što smo mogli probali kako bi nešto promijenili, kako bi učinili svoj život boljim i kako bi se ostvarili na bilo kom polju. Tek kad probamo sve što je do nas, damo sve od sebe, e onda dolazi na red okrivljivanje svih onih koji su nas u tome spriječili, ali nikako prije toga.

Zapostavljena struka

MONITOR: Da li se od pisanja scenarija može živjeti?
MILOŠEVIĆ: Od pisanja filmskih scenarija kod nas teško, ali kad bi se televizijske kuće zainteresovale za finasiranje TV serija, televizijskih drama, raznih kratkih formi i mnogih drugih formi edukativnog, zabavnog, dječjeg i uopšte kulturnog karaktera, onda bismo mi koje struka preporučuje za takve forme mogli živjeti od pisanja scenarija. Međutim, naše televizije i dalje ne angažuju stručni kadar kad su ovakve forme u pitanju, nego se time bave ljudi koji nerijetko ne vladaju potrebnom tehnikom pisanja TV formi, kao ni talentom. To i daje ovakav rezultat televizijskog programa kakav imamo.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo