Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA LELA MILOŠEVIĆ, DRAMSKI PISAC, DRAMATURG: Kako se probuditi

Objavljeno prije

na

Jelena-Milosevic-2

MONITOR: Biti dramski pisac i dramaturg u Crnog Gori je dar ili kazna?
MILOŠEVIĆ: Biti dramski pisac je svakako dar, a biti dramaturg je zanimanje kao i svako drugo, koje nažalost kod nas još nije evoluiralo. U Crnoj Gori je to zanimanje neuobičajeno, rijetko. Ono u ovakvim teškom vremenu nije prioritetno, čak je i marginalizovano s obzirom da se radi o zanimanju koje neće napuniti državne kase, koje neće isplatiti zaostale plate, koje neće umiriti štrajkače itd. Ipak, otvaranjem odsjeka dramaturgije na FDU na Cetinju, pokazalo se da postoji potreba za tim zanimanjem, kao i namjera da se ta profesija vrjednuje na onaj način na koji ona i zaslužuje.

MONITOR: Dramaturg ste premijerno izvedenog autorskog projekta Tamare Vujošević – Mandić ,,Kad bi žene imale krila”. Recite nam Vašu ulogu u ovoj koreodrami i kako publika može detektovati Vaš umjetnički rukopis?
MILOŠEVIĆ: Neuobičajeno je da na našim prostorima neko angažuje dramaturga u ovakvoj i sličnim formama, pa na tom, za mene veoma korisnom iskustvu dugujem zahvalnost koreografu i reditelju predstave Tamari Vujošević – Mandić, koja mi je povjerila tu funkciju u projektu. Praksa je da dramaturg radi na tekstu po kojem se radi određena predstava, međutim, u ovom slučaju teksta gotovo pa da i nema, a dramaturgija je zasnovana na samom pokretu, tj. govoru tijela. Jasno je da se pokretom može ispričati priča, pa je i moja uloga u ovoj predstavi bila da određene pokrete, koji su nastajali tokom procesa, posložim dramaturški i zaokružim u jednu jedinstvenu priču služeći se pri tom, naravno, tehnikom dramske forme.

MONITOR: Ova sasvim intimna, i uspješno izvedena koreodrama je inspirisana knjigom dr Klarise P. Estes ,,Žene koje trče sa vukovima”. Kako ste i na koji način intervenisali na tekstu?
MILOŠEVIĆ: Knjiga Žene koje trče s vukovima, je bila samo polazište s kojeg je rediteljka predstave izvukla temu kojom se bavimo u predstavi, a tema je – pitanja ženske duše. Što se tiče teksta, u predstavi se izgovaraju svega nekoliko rečenica, izdvojenih iz pomenute knjige, koje sam prilagodila samoj formi predstave, na taj način da tekst ne podcrtava ono što pokret već govori sam za sebe, nego da ga nadogradi i da nas preciznije usmjeri u temu predstave.

MONITOR: ,,Kuvada” je Vaš pozorišni komad kojeg ste napisali u studenstskoj klupi. Nakon premijere u Zetskom domu i nekoliko repriza, čini se da je prestava nestala sa teatarskog neba. Šta se dogodilo?
MILOŠEVIĆ: Kuvada je moj prvi, do sada i jedini komad koji je postavljen u Crnoj Gori, zahvaljujući tadašnjem direktoru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, Ljubomiru Đurkoviću, koji je imao sluha i razumijevanja da jednom mladom, tada neafirmisanom umjetniku, dramskom piscu, da šansu da ostvari svoj najveći san, da njegov komad zaživi na pozorišnoj sceni. Tačno je da se ta predstava nije dugo održala na repertoaru tog pozorišta i pored interesovanja koje je publika pokazivala i koju i dalje pokazuje. Pretpostavljam da je razlog tome činjenica da su nakon nje došle neke možda, interesantnije, nove predstave koje iziskuju troškove, a znajući da su krizna vremena onda se unutar kuće vjerovatno bira ono što je novije računajući da će to više zainteresovati publiku od onoga što im je već poznato.

MONITOR: Ministarstvo kulture i medija, kao i Crnogorsko narodno pozoriše, se pomalo bude i raspisuju konkurse za domaći savremeni dramski tekst. Koji je Vaš komentar?
MILOŠEVIĆ: To je za pohvalu, samo da se ne zaustavimo na tome. S obzirom da sam trenutno magistrant na odsjeku za produkciju na FDU na Cetinju, tema kojom se bavim kroz svoj magistarski rad je upravo poboljšanje pozicije domaćeg, savremenog, dramskog teksta u pozorišnoj produkciji u Crnoj Gori. U tom radu ću istaći sve ono na čemu mislim da treba da se poradi, kako bi se mladi i savremeni domaći pisci podstakli da kvalitetnije pišu i navešću koji su to modeli koji utiču na podizanje nivoa domaćeg teksta, uzimajući dobre primjere iz regiona i šire koji su primjenljivi kod nas. Podizanjem kvaliteta domaćeg teksta, dobila bi se i pozicija da se ti tekstovi ravnopravno uvrste u redovne repertoarske politike pozorišnih kuća u Crnoj Gori.

MONITOR: Radite na FDU Cetinje kao stručni saradnik na predmetu filmski scenario, prof Srđana Koljevića. Smatrate li da je učenje po Bolonji može usmjeriti studente umjetničkih akademija na ,,pravi put”?
MILOŠEVIĆ: Uzevši u obzir da je po Bolonji, jedan od glavnih ciljeva da se kontinuiranim radom smanji broj obnavljanja studirajućih godina, onda ona mnogo više odjeka ima na drugim klasičnijim fakultetima, nego na umjetničkim školama. Na umjetničkim školama redovno pohađanje nastave i kontinuirani rad je jedini način na koji student može da stekne potrebno znanje. Rijetki su oni predmeti koji mogu samo kod kuće da se nauče, a da tome ne prethodi iscrpni svakodnevni praktični rad i vježba na časovima.

MONITOR: Šta je po Vama ključni razlog zastoja naše pozorišne scene i kako se na to može uticati?
MILOŠEVIĆ: Mi nismo zemlja u kojoj pozorište može biti profitabilno, iz jednog prostog razloga jer nismo veliko tržište. Rijetko je koja predstava, da ne kažem ni jedna, uspjela sebe da otplati. S obzirom da živimo u vremenu u kojem ulaganje zavisi od profita, teško mogu da naslutim neke velike pomake. Kad naša zemlja bude ekonomski stabilna, kad budemo imali normalan životni standard, toga trenutka će se i pozorišni, filmski i uopšte kulturni život Crne Gore poboljšati.

MONITOR: Ima li nade za dramsku, scensku i filmsku umjetnost kod nas ili je u pitanju fikcija u koju vjeruje nekolicina entuzijasta?
MILOŠEVIĆ: Dobro je vjerovati. Uostalom, to je život, nikad sa stopostotnom sigurnošću ne možete znati što će biti sjutra. Ja vjerujem da ima nade za nas, da ima i potencijala, ali pitanje je ima li volje. Kad ovo kažem ne mislim ni na državu, ni na institucije, ni na te finansije od kojih nam skoro sve zavisi u životu, nego mislim na nas umjetnike, a i na ljude uopšte. Na taj entuzijazam, koji jenjava, ne samo u umjetničkim krugovima nego kod svih. Svi smo se nekako uspavali, svi nešto čekamo, okrivljujemo druge za naše neuspjehe, a nikad se ne zapitamo jesmo li mi sami dali maksimum da postignemo ono što želimo. Kad se god to zapitamo uvijek ćemo shvatiti da nismo baš sve što smo mogli probali kako bi nešto promijenili, kako bi učinili svoj život boljim i kako bi se ostvarili na bilo kom polju. Tek kad probamo sve što je do nas, damo sve od sebe, e onda dolazi na red okrivljivanje svih onih koji su nas u tome spriječili, ali nikako prije toga.

Zapostavljena struka

MONITOR: Da li se od pisanja scenarija može živjeti?
MILOŠEVIĆ: Od pisanja filmskih scenarija kod nas teško, ali kad bi se televizijske kuće zainteresovale za finasiranje TV serija, televizijskih drama, raznih kratkih formi i mnogih drugih formi edukativnog, zabavnog, dječjeg i uopšte kulturnog karaktera, onda bismo mi koje struka preporučuje za takve forme mogli živjeti od pisanja scenarija. Međutim, naše televizije i dalje ne angažuju stručni kadar kad su ovakve forme u pitanju, nego se time bave ljudi koji nerijetko ne vladaju potrebnom tehnikom pisanja TV formi, kao ni talentom. To i daje ovakav rezultat televizijskog programa kakav imamo.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo