Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA LELA MILOŠEVIĆ, DRAMSKI PISAC, DRAMATURG: Kako se probuditi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Biti dramski pisac i dramaturg u Crnog Gori je dar ili kazna?
MILOŠEVIĆ: Biti dramski pisac je svakako dar, a biti dramaturg je zanimanje kao i svako drugo, koje nažalost kod nas još nije evoluiralo. U Crnoj Gori je to zanimanje neuobičajeno, rijetko. Ono u ovakvim teškom vremenu nije prioritetno, čak je i marginalizovano s obzirom da se radi o zanimanju koje neće napuniti državne kase, koje neće isplatiti zaostale plate, koje neće umiriti štrajkače itd. Ipak, otvaranjem odsjeka dramaturgije na FDU na Cetinju, pokazalo se da postoji potreba za tim zanimanjem, kao i namjera da se ta profesija vrjednuje na onaj način na koji ona i zaslužuje.

MONITOR: Dramaturg ste premijerno izvedenog autorskog projekta Tamare Vujošević – Mandić ,,Kad bi žene imale krila”. Recite nam Vašu ulogu u ovoj koreodrami i kako publika može detektovati Vaš umjetnički rukopis?
MILOŠEVIĆ: Neuobičajeno je da na našim prostorima neko angažuje dramaturga u ovakvoj i sličnim formama, pa na tom, za mene veoma korisnom iskustvu dugujem zahvalnost koreografu i reditelju predstave Tamari Vujošević – Mandić, koja mi je povjerila tu funkciju u projektu. Praksa je da dramaturg radi na tekstu po kojem se radi određena predstava, međutim, u ovom slučaju teksta gotovo pa da i nema, a dramaturgija je zasnovana na samom pokretu, tj. govoru tijela. Jasno je da se pokretom može ispričati priča, pa je i moja uloga u ovoj predstavi bila da određene pokrete, koji su nastajali tokom procesa, posložim dramaturški i zaokružim u jednu jedinstvenu priču služeći se pri tom, naravno, tehnikom dramske forme.

MONITOR: Ova sasvim intimna, i uspješno izvedena koreodrama je inspirisana knjigom dr Klarise P. Estes ,,Žene koje trče sa vukovima”. Kako ste i na koji način intervenisali na tekstu?
MILOŠEVIĆ: Knjiga Žene koje trče s vukovima, je bila samo polazište s kojeg je rediteljka predstave izvukla temu kojom se bavimo u predstavi, a tema je – pitanja ženske duše. Što se tiče teksta, u predstavi se izgovaraju svega nekoliko rečenica, izdvojenih iz pomenute knjige, koje sam prilagodila samoj formi predstave, na taj način da tekst ne podcrtava ono što pokret već govori sam za sebe, nego da ga nadogradi i da nas preciznije usmjeri u temu predstave.

MONITOR: ,,Kuvada” je Vaš pozorišni komad kojeg ste napisali u studenstskoj klupi. Nakon premijere u Zetskom domu i nekoliko repriza, čini se da je prestava nestala sa teatarskog neba. Šta se dogodilo?
MILOŠEVIĆ: Kuvada je moj prvi, do sada i jedini komad koji je postavljen u Crnoj Gori, zahvaljujući tadašnjem direktoru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, Ljubomiru Đurkoviću, koji je imao sluha i razumijevanja da jednom mladom, tada neafirmisanom umjetniku, dramskom piscu, da šansu da ostvari svoj najveći san, da njegov komad zaživi na pozorišnoj sceni. Tačno je da se ta predstava nije dugo održala na repertoaru tog pozorišta i pored interesovanja koje je publika pokazivala i koju i dalje pokazuje. Pretpostavljam da je razlog tome činjenica da su nakon nje došle neke možda, interesantnije, nove predstave koje iziskuju troškove, a znajući da su krizna vremena onda se unutar kuće vjerovatno bira ono što je novije računajući da će to više zainteresovati publiku od onoga što im je već poznato.

MONITOR: Ministarstvo kulture i medija, kao i Crnogorsko narodno pozoriše, se pomalo bude i raspisuju konkurse za domaći savremeni dramski tekst. Koji je Vaš komentar?
MILOŠEVIĆ: To je za pohvalu, samo da se ne zaustavimo na tome. S obzirom da sam trenutno magistrant na odsjeku za produkciju na FDU na Cetinju, tema kojom se bavim kroz svoj magistarski rad je upravo poboljšanje pozicije domaćeg, savremenog, dramskog teksta u pozorišnoj produkciji u Crnoj Gori. U tom radu ću istaći sve ono na čemu mislim da treba da se poradi, kako bi se mladi i savremeni domaći pisci podstakli da kvalitetnije pišu i navešću koji su to modeli koji utiču na podizanje nivoa domaćeg teksta, uzimajući dobre primjere iz regiona i šire koji su primjenljivi kod nas. Podizanjem kvaliteta domaćeg teksta, dobila bi se i pozicija da se ti tekstovi ravnopravno uvrste u redovne repertoarske politike pozorišnih kuća u Crnoj Gori.

MONITOR: Radite na FDU Cetinje kao stručni saradnik na predmetu filmski scenario, prof Srđana Koljevića. Smatrate li da je učenje po Bolonji može usmjeriti studente umjetničkih akademija na ,,pravi put”?
MILOŠEVIĆ: Uzevši u obzir da je po Bolonji, jedan od glavnih ciljeva da se kontinuiranim radom smanji broj obnavljanja studirajućih godina, onda ona mnogo više odjeka ima na drugim klasičnijim fakultetima, nego na umjetničkim školama. Na umjetničkim školama redovno pohađanje nastave i kontinuirani rad je jedini način na koji student može da stekne potrebno znanje. Rijetki su oni predmeti koji mogu samo kod kuće da se nauče, a da tome ne prethodi iscrpni svakodnevni praktični rad i vježba na časovima.

MONITOR: Šta je po Vama ključni razlog zastoja naše pozorišne scene i kako se na to može uticati?
MILOŠEVIĆ: Mi nismo zemlja u kojoj pozorište može biti profitabilno, iz jednog prostog razloga jer nismo veliko tržište. Rijetko je koja predstava, da ne kažem ni jedna, uspjela sebe da otplati. S obzirom da živimo u vremenu u kojem ulaganje zavisi od profita, teško mogu da naslutim neke velike pomake. Kad naša zemlja bude ekonomski stabilna, kad budemo imali normalan životni standard, toga trenutka će se i pozorišni, filmski i uopšte kulturni život Crne Gore poboljšati.

MONITOR: Ima li nade za dramsku, scensku i filmsku umjetnost kod nas ili je u pitanju fikcija u koju vjeruje nekolicina entuzijasta?
MILOŠEVIĆ: Dobro je vjerovati. Uostalom, to je život, nikad sa stopostotnom sigurnošću ne možete znati što će biti sjutra. Ja vjerujem da ima nade za nas, da ima i potencijala, ali pitanje je ima li volje. Kad ovo kažem ne mislim ni na državu, ni na institucije, ni na te finansije od kojih nam skoro sve zavisi u životu, nego mislim na nas umjetnike, a i na ljude uopšte. Na taj entuzijazam, koji jenjava, ne samo u umjetničkim krugovima nego kod svih. Svi smo se nekako uspavali, svi nešto čekamo, okrivljujemo druge za naše neuspjehe, a nikad se ne zapitamo jesmo li mi sami dali maksimum da postignemo ono što želimo. Kad se god to zapitamo uvijek ćemo shvatiti da nismo baš sve što smo mogli probali kako bi nešto promijenili, kako bi učinili svoj život boljim i kako bi se ostvarili na bilo kom polju. Tek kad probamo sve što je do nas, damo sve od sebe, e onda dolazi na red okrivljivanje svih onih koji su nas u tome spriječili, ali nikako prije toga.

Zapostavljena struka

MONITOR: Da li se od pisanja scenarija može živjeti?
MILOŠEVIĆ: Od pisanja filmskih scenarija kod nas teško, ali kad bi se televizijske kuće zainteresovale za finasiranje TV serija, televizijskih drama, raznih kratkih formi i mnogih drugih formi edukativnog, zabavnog, dječjeg i uopšte kulturnog karaktera, onda bismo mi koje struka preporučuje za takve forme mogli živjeti od pisanja scenarija. Međutim, naše televizije i dalje ne angažuju stručni kadar kad su ovakve forme u pitanju, nego se time bave ljudi koji nerijetko ne vladaju potrebnom tehnikom pisanja TV formi, kao ni talentom. To i daje ovakav rezultat televizijskog programa kakav imamo.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo