Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA LELA MILOŠEVIĆ, DRAMSKI PISAC, DRAMATURG: Kako se probuditi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Biti dramski pisac i dramaturg u Crnog Gori je dar ili kazna?
MILOŠEVIĆ: Biti dramski pisac je svakako dar, a biti dramaturg je zanimanje kao i svako drugo, koje nažalost kod nas još nije evoluiralo. U Crnoj Gori je to zanimanje neuobičajeno, rijetko. Ono u ovakvim teškom vremenu nije prioritetno, čak je i marginalizovano s obzirom da se radi o zanimanju koje neće napuniti državne kase, koje neće isplatiti zaostale plate, koje neće umiriti štrajkače itd. Ipak, otvaranjem odsjeka dramaturgije na FDU na Cetinju, pokazalo se da postoji potreba za tim zanimanjem, kao i namjera da se ta profesija vrjednuje na onaj način na koji ona i zaslužuje.

MONITOR: Dramaturg ste premijerno izvedenog autorskog projekta Tamare Vujošević – Mandić ,,Kad bi žene imale krila”. Recite nam Vašu ulogu u ovoj koreodrami i kako publika može detektovati Vaš umjetnički rukopis?
MILOŠEVIĆ: Neuobičajeno je da na našim prostorima neko angažuje dramaturga u ovakvoj i sličnim formama, pa na tom, za mene veoma korisnom iskustvu dugujem zahvalnost koreografu i reditelju predstave Tamari Vujošević – Mandić, koja mi je povjerila tu funkciju u projektu. Praksa je da dramaturg radi na tekstu po kojem se radi određena predstava, međutim, u ovom slučaju teksta gotovo pa da i nema, a dramaturgija je zasnovana na samom pokretu, tj. govoru tijela. Jasno je da se pokretom može ispričati priča, pa je i moja uloga u ovoj predstavi bila da određene pokrete, koji su nastajali tokom procesa, posložim dramaturški i zaokružim u jednu jedinstvenu priču služeći se pri tom, naravno, tehnikom dramske forme.

MONITOR: Ova sasvim intimna, i uspješno izvedena koreodrama je inspirisana knjigom dr Klarise P. Estes ,,Žene koje trče sa vukovima”. Kako ste i na koji način intervenisali na tekstu?
MILOŠEVIĆ: Knjiga Žene koje trče s vukovima, je bila samo polazište s kojeg je rediteljka predstave izvukla temu kojom se bavimo u predstavi, a tema je – pitanja ženske duše. Što se tiče teksta, u predstavi se izgovaraju svega nekoliko rečenica, izdvojenih iz pomenute knjige, koje sam prilagodila samoj formi predstave, na taj način da tekst ne podcrtava ono što pokret već govori sam za sebe, nego da ga nadogradi i da nas preciznije usmjeri u temu predstave.

MONITOR: ,,Kuvada” je Vaš pozorišni komad kojeg ste napisali u studenstskoj klupi. Nakon premijere u Zetskom domu i nekoliko repriza, čini se da je prestava nestala sa teatarskog neba. Šta se dogodilo?
MILOŠEVIĆ: Kuvada je moj prvi, do sada i jedini komad koji je postavljen u Crnoj Gori, zahvaljujući tadašnjem direktoru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, Ljubomiru Đurkoviću, koji je imao sluha i razumijevanja da jednom mladom, tada neafirmisanom umjetniku, dramskom piscu, da šansu da ostvari svoj najveći san, da njegov komad zaživi na pozorišnoj sceni. Tačno je da se ta predstava nije dugo održala na repertoaru tog pozorišta i pored interesovanja koje je publika pokazivala i koju i dalje pokazuje. Pretpostavljam da je razlog tome činjenica da su nakon nje došle neke možda, interesantnije, nove predstave koje iziskuju troškove, a znajući da su krizna vremena onda se unutar kuće vjerovatno bira ono što je novije računajući da će to više zainteresovati publiku od onoga što im je već poznato.

MONITOR: Ministarstvo kulture i medija, kao i Crnogorsko narodno pozoriše, se pomalo bude i raspisuju konkurse za domaći savremeni dramski tekst. Koji je Vaš komentar?
MILOŠEVIĆ: To je za pohvalu, samo da se ne zaustavimo na tome. S obzirom da sam trenutno magistrant na odsjeku za produkciju na FDU na Cetinju, tema kojom se bavim kroz svoj magistarski rad je upravo poboljšanje pozicije domaćeg, savremenog, dramskog teksta u pozorišnoj produkciji u Crnoj Gori. U tom radu ću istaći sve ono na čemu mislim da treba da se poradi, kako bi se mladi i savremeni domaći pisci podstakli da kvalitetnije pišu i navešću koji su to modeli koji utiču na podizanje nivoa domaćeg teksta, uzimajući dobre primjere iz regiona i šire koji su primjenljivi kod nas. Podizanjem kvaliteta domaćeg teksta, dobila bi se i pozicija da se ti tekstovi ravnopravno uvrste u redovne repertoarske politike pozorišnih kuća u Crnoj Gori.

MONITOR: Radite na FDU Cetinje kao stručni saradnik na predmetu filmski scenario, prof Srđana Koljevića. Smatrate li da je učenje po Bolonji može usmjeriti studente umjetničkih akademija na ,,pravi put”?
MILOŠEVIĆ: Uzevši u obzir da je po Bolonji, jedan od glavnih ciljeva da se kontinuiranim radom smanji broj obnavljanja studirajućih godina, onda ona mnogo više odjeka ima na drugim klasičnijim fakultetima, nego na umjetničkim školama. Na umjetničkim školama redovno pohađanje nastave i kontinuirani rad je jedini način na koji student može da stekne potrebno znanje. Rijetki su oni predmeti koji mogu samo kod kuće da se nauče, a da tome ne prethodi iscrpni svakodnevni praktični rad i vježba na časovima.

MONITOR: Šta je po Vama ključni razlog zastoja naše pozorišne scene i kako se na to može uticati?
MILOŠEVIĆ: Mi nismo zemlja u kojoj pozorište može biti profitabilno, iz jednog prostog razloga jer nismo veliko tržište. Rijetko je koja predstava, da ne kažem ni jedna, uspjela sebe da otplati. S obzirom da živimo u vremenu u kojem ulaganje zavisi od profita, teško mogu da naslutim neke velike pomake. Kad naša zemlja bude ekonomski stabilna, kad budemo imali normalan životni standard, toga trenutka će se i pozorišni, filmski i uopšte kulturni život Crne Gore poboljšati.

MONITOR: Ima li nade za dramsku, scensku i filmsku umjetnost kod nas ili je u pitanju fikcija u koju vjeruje nekolicina entuzijasta?
MILOŠEVIĆ: Dobro je vjerovati. Uostalom, to je život, nikad sa stopostotnom sigurnošću ne možete znati što će biti sjutra. Ja vjerujem da ima nade za nas, da ima i potencijala, ali pitanje je ima li volje. Kad ovo kažem ne mislim ni na državu, ni na institucije, ni na te finansije od kojih nam skoro sve zavisi u životu, nego mislim na nas umjetnike, a i na ljude uopšte. Na taj entuzijazam, koji jenjava, ne samo u umjetničkim krugovima nego kod svih. Svi smo se nekako uspavali, svi nešto čekamo, okrivljujemo druge za naše neuspjehe, a nikad se ne zapitamo jesmo li mi sami dali maksimum da postignemo ono što želimo. Kad se god to zapitamo uvijek ćemo shvatiti da nismo baš sve što smo mogli probali kako bi nešto promijenili, kako bi učinili svoj život boljim i kako bi se ostvarili na bilo kom polju. Tek kad probamo sve što je do nas, damo sve od sebe, e onda dolazi na red okrivljivanje svih onih koji su nas u tome spriječili, ali nikako prije toga.

Zapostavljena struka

MONITOR: Da li se od pisanja scenarija može živjeti?
MILOŠEVIĆ: Od pisanja filmskih scenarija kod nas teško, ali kad bi se televizijske kuće zainteresovale za finasiranje TV serija, televizijskih drama, raznih kratkih formi i mnogih drugih formi edukativnog, zabavnog, dječjeg i uopšte kulturnog karaktera, onda bismo mi koje struka preporučuje za takve forme mogli živjeti od pisanja scenarija. Međutim, naše televizije i dalje ne angažuju stručni kadar kad su ovakve forme u pitanju, nego se time bave ljudi koji nerijetko ne vladaju potrebnom tehnikom pisanja TV formi, kao ni talentom. To i daje ovakav rezultat televizijskog programa kakav imamo.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga  „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo  jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja.  Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi  u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi

 

MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja.  Kako to komentarišete?

PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu  statističko- tehničko pitanje problematizuje?

Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis,  bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje.  Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu  toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima  i  čime raspolažemo.

Pritom,  jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se  popisom  utvrdi kako su nekI  bliski vlastima  stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.

Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me  plaši,  za  prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.

MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?

PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi  ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.

Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti”  stavila u zaštitu  Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa  što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno  dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu  očuvanja Đukanovićeve i moći  bogatstva.

Svako  ko i je ukazivao na to  nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude  približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih

 

MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako  ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?

KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.

MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je  pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na  izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?

KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILAN PAPPE,  JEDAN OD NAJPOZNATIJIH  EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u  priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama  nakon 1948

 

U  Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista  Ilan Pappe jedan od najpoznatijih  eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za  susret i  kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je  jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan  i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa  naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.

Pappé od 1990.  godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji.  Zbog opozicionih stavova  morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za   one vlade Evrope i Zapada  koje nastavljaju zagovarati, može se reći,  lažnu verziju  rata protiv Palestine.

Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju  preživjeli,  mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.

Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About IsraelDeset mitova o Izraelu.

Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i  koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i  hrabrošcu. Pappe demonstrira  iz kog ugla  treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.

Pappe je boravio  u Torinu  na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo  ekonomsku  kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu)  te  univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više  od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.

Izdvajamo par redova iz  samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.

“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret  koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada  predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke  matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”

LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D-  Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske –  Plan B  iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i  Plan Yehoshua iz 1948)  ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako  ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku  rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?

PAPPE: Godinu 1948.  palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama  nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije,  ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih  u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.

Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod:  Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo