Povežite se sa nama

INTERVJU

RIČARD BIRN, NOVINAR I DRAMSKI PISAC: Đukanovićev odlazak vezan za EU

Objavljeno prije

na

U posljednjih dvadeset godina, sreli smo dosta ljudi koji su pratili teške događaje na Balkanu. Neki od njih se njime i danas bave, kao Ričard Birn koji je izvještavao i analizirao najnoviju balkansku odiseju u nizu američkih medija i časopisa, među njima i u čuvenom Foreign policy. Za analizu medija u BIH, 1999. je dobio International reporting project fellowship. Nedavno je u časopisima Nation i The Common review, objavio obimne eseje o Dušanu Makavejevu i Dubravki Ugrešić.

MONITOR: Kao poznavaocu prilika na Balkanu, kako vam izgleda danas uticaj SAD i efekti tog uticaja na jugoslovensku krizu, uključujući i ovu najnoviju u vezi sa statusom Kosova?
BIRN: Mislim da je uticaj SAD na Balkanu sada najmanji za poslednjih 70 godina. Najveći dometi tog uticaja – Dejtonski sporazum, nezavisnost Kosova– sada izgledaju kratkovido. Američki pritisak u regionu smanjen je zbog takozvanog rata protiv terorizma i ratova u Avganistanu i Iraku. SAD se danas do krajnjih granica naprežu ne bi li preko održanja vojne premoći očuvale i svoj spoljnopočitički uticaj. Zbog te neuspešnosti, jača uticaj EU na Balkanu jer neko mora da popuni vakuum.

Ali umanjenje vojnog budžeta i povećano prisustvo EU su samo dva činioca. Treći su raznorazne obmane (namerne i nenamerne) kada je reč o američkoj politici prema ratnim zločinima i nacionalnom samoopredeljenju.

Bušovo besno odbijanje uloge međunarodne pravde otežalo je predaju begunaca kao što je Ratko Mladić, Hagu.Ova hipokrizija bila je posebno štetna, jer bi predaja Mladića unapredila oporavak Srbije od ratova 90-tih.Čudan slučaj Kosova i insistiranje SAD na jednostrano proglašenoj nezavisnosti je drugi slučaj na kojem je moć SAD pogrešno iskorišćena. Događaji od 1991-1999 učinili su da nastavak srpske vlasti nad velikim delom Kosova postane nemoguć a rat 1999 doveo je do komplikovanog ali ne i nedostižnog pregovaračkog procesa za rešavanje krize na Kosovu. Možda su se ovi pregovori mogli voditi u skladu sa ponovnim procenjivanjem mana i prednosti Dejtonskog sporazuma.

Ako sudimo na osnovu depeša SAD na Vikiliksu, stav SAD o Kosovu je beskompromisan kao i stav Srbije. SAD je preostalo malo ,,štapova i šargarepa” za brzo rešavanje ove krize.

MONITOR: Na koje zemlje Jugoistočne Evrope SAD najviše računaju kao saveznike u realizaciji svojih spoljnopolitičkih interesa?
BIRN: Mnogo zavisi od definisanja tih interesa. Relativna stabilnost dostignuta u ranije nestabilnim Srbiji i Makedoniji , mogla bi da pogura američke spoljnopolitičke interese u regionu.

Ako gledamo šire na Jugoistočnu Evropu, tu su zemlje kao Rumunija koje saradjuju sa američkim obaveštajnim službama u obezbeđivanju takozvanih ,,crnih” -tajnih lokacija. I Albanija je pomoga SAD u preuzimanju zatvorenika iz Gvantanama.

Bušova administracija je često tražila od evropskih zemalja da pomognu u promeni politika pojedinih evropskih zemalja ili da se bore protiv zajedničke evropske politike sa kojom se SAD nisu slagale.Setimo se samo čuvene distinkcije Donalda Ramsfelda o ,,staroj Evropi” koja je bila protiv invazije Iraka – i ,,novoj Evropi”. Toga ima manje u Obaminoj administraciji, ali SAD su uvek srećne kada u regionu imaju nacije koje prihvataju i brane njihove stavove po čitavoj Evropi.

MONITOR: Crna Gora je donedavno sebe predstavljala kao glavnog saveznika SAD na Balkanu. Ipak ima analitičara koji smatraju da je upravo Vašington najviše uticao na povlačenje Mila Đukanovića sa mjesta crnogorskog premijera. Kakvu Crnu Goru žele SAD?
BIRN: Teško je tačno odrediti ulogu SAD u odlasku Đukanovića. Mislim da je to više vezano za proces pristupanja zemlje EU.Složeno je i pitanje šta SAD žele da vide u zemlji kakva je Crna Gora. Nakon protekle tri decenije previranja, SAD bi htele stabilnost i sigurnost za sve nacije.Zatim, okruženje pogodno za trgovinu i investicije. Zbog toga se u spoljnopolitičkoj retorici uvek naglašava korupcija i drugi ,,ekonomski” zločini. Pomenuo sam čuvenu distinkciju na staru i novu Evropu. Mislim da bi svaka američka administracija bila srećna da vidi Crnu Goru potpuno uključenu u stabilnu i bezbednu Evropu ali još uvek otvorenu za ekonomske i bezbednosne veze sa SAD.

MONITOR: Da li mislite da je Srbija za SAD, u ovoj Obaminoj eri, zaista postala ključni igrač u regionu, kako je pre par mjeseci u Beogradu rekla Hilari Klinton?
BIRN: Svakako da jeste. Iako se smatra da je nakon Miloševićeve i Koštuničine ere Srbija malo napredovala na unutrašnjem planu,kada je reč o regionalnoj i spoljnoj politici, to se ipak vidi kao ,,poboljšanje”.

Sekretarka Klinton je rekla da je Srbija ,,ključni igrač u regionu” u najvećoj meri zato što ona nije više izazivač problema u regionu.To je potvrđeno miroljubivom politikom oko Kosova i poboljšanjem odnosa sa susedima.Miroljubiva i stabilna Srbija – s obzirom na njen geografski položaj i veličinu – određuje se kao ključni igrač. To je više otopljavanje nego prijateljstvo.Ali, to je početak.

MONITOR: Da li tačno da u Stejt departmentu postoji izvjesna podjela između onih zvaničnika i diplomata koji su bliski Hilari Klinton i njenom suprugu i onih koji su ljudi predsjednika Obame?
BIRN: Mislim da se SAD prema Srbiji bolje postavljaju u Obaminoj nego za vreme Klintonove administracije. Tu je novo osoblje, drugačije procene li najviše- pozitivnija uloga same Srbije?

U Stejt departmentu je najviše karijernih diplomata koji ostaju i posle promene administracije. Predsednici SAD dolaze i odlaze. Stavovi diplomata formiraju se godinama na osnovu istraživanja i iskustava. Oni o tome informišu vladu ali ne donose političke odluke.

Još je jako stanoviše Stejt departmenta o Kosovu, na primer. Jezik onoga što se pojavilo na Vikiliksu,čak i iz 2010, jako me je podsetio na zvanične i nezvanične stavove tokom Rambujea i nakon njega. Izgleda da postoji prilično jedinstvo oko nekih tema.

MONITOR: Nakon otkrića Vikiliksa o nalozima za špijuniranje Ban Ki Muna i drugih najviših svjetskih zvaničnika koje je naložila sekretarka Klinton, nema postavljanja pitanja njene odgovornosti u DS?
BIRN: Vikiliks je učinio veliku uslugu SAD, mada se to ne vidi iz histeričnih reakcija vlade i ogromnog pritiska na Amazon i Viza kompanije da primene nezakonite mere protiv Vikiliksa.

Sve u svemu, taj materijal je pokazao da je SAD diplomatija ostala u velikoj meri dosledna i da ima više pameti i lucidnosti nego što se moglo očekivati nakon Bušove administracije.

Onaj deo koji se tiče američkih tajnih službi u UN mnogo je više debatovan.Bilo je mnogo pokušaja da se to pokaže kao uobičajena formalnost,ali koja se ne sprovodi u delo. Meni to nije uverljiv odgovor. Dodao bih da svaki diplomata zna da može biti meta takvog uhođenja čak i od prijateljskih zemlja, ali je razmišljanje o tome kao o zločinu došlo od naše lične povređenosti kada smo saznali za takve taktike.

MONITOR: Kako gledate na odnose SAD i arapskog svijeta: Da li je došao kraj američkoj politici koja je interese stavljala iznad principa?
BIRN: Podsećate me na Obamin govor u Kairu i njegova obećanja arapskom svetu–posebno mladima, u junu 2009. Sada to izgleda kao dalekovidi izbor iako je SAD nezgrapno i sporo odgovarala na uglavnom spontanu demokratsku pobunu u Tunisu i Egiptu.

Egipatska geografska uloga u svetskoj ekonomiji i ključno mesto u obezbeđivanju mira u regionu (posebno sa Izraelom) najvažniji su za američki odgovor. Ali čak i miroljubive revolucije mogu biti haotične. Amerika ne voli zbrku– pogotovo kada se radi o svetskim snabdevačima naftom ili onima koji obezbedjuju izraelsku sigurnost.

Ali SAD mogu da očekuju još haotičnih događaja u arapskom svetu u narednim godinama. Američka retorika o širenju slobode u svetu biće stavljena na probu u ovakvim događajima na Srednjem istoku. Možemo samo da se nadamo da će kada prodje šok zbog Egipta i Tunisa, SAD razvijati jednu spretniju i nijansiraniju politiku koja će pomiriti američku želju za stabilnošću i sigurnošću sa univerzalnim težnjama za slobodom koje su inspirisale i našu vlastitu naciju.

MONITOR: Ovdje se spekuliše da bi Hosni Mubarak i njegova porodica možda mogli pobjeći i u Crnu Goru gdje na Jadranskom moru njemu bliski egipatski biznismeni imaju udio u građevinsko-turističkim poslovima.Crnogorsko državljanstvo ima i bivši premijer Tajlanda Taksin Šinavatra koji se nalazi na crvenoj Interpolovoj poternici.
BIRN: Ko to ne bi želeo da se odmara u Crnoj Gori?To je prelepa zemlja! Zemlja Kazino rojala– jednog od poslednjih filmova o Džejmsu Bondu. Jedno je sigurno – za egipatsku demokratiju bi bilo mnogo bolje da Mubarak ode da živi u Crnu Goru nego da tamo ostane. Ali, da se uozbiljimo, on je rekao da će umreti na egipatskom tlu i oni bi trebalo da ga tamo zadrže. To su glasine koje su deo cene koju neka zemlja plaća za otvorenost investitorima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo