Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Anđela Bulajić

Objavljeno prije

na

Anđela Bulajić rođena je 1995. na Cetinju. Studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a zatim je završila i studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu. Bila je redovna članica književnog udruženja Poezin iz Beograda, a sada – Foruma mladih pisaca u okviru KIC-a Budo Tomović, gdje su joj objavljivane pjesme. Njena poezija pronašla je svoje mjesto i u zbirci Vavilonske biblioteke, kao i u zborniku Rukopisi 44 2021. godine. Talenat za pisanje, kako ističe, ostaje fikcija, ako se u njega ne uloži napor


Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

Biti pjesnikinja znači svakodnevno otkrivanje dimenzija života koji nas okružuje, a prije svega, kontinuirano ispitivanje unutrašnjeg, ličnog prostora. Svoje pjesme doživljavam kao ogledalo u koje zavirujem kad hoću sebi da predočim gdje sam, i u kojem pravcu se krećem. Nije svaka pjesma lična ispovjest, ali jeste način da plasiram teme koje me zaokupljuju, a smatram da su važne za duhovni razvoj svakog pojedinca. Pjesnikinjin glas poziva na poniranje unutar skrivenih nivoa sopstva.

Šta Vas je pokrenulo da napišete prvu pjesmu?

Ono što me pokrenulo da napišem prvu pjesmu, ne pokreće me danas. Kako to i obično biva, nerazjašnjeni ljubavni odnosi bili su prva tema kojom sam uplivala u pisanje poezije. Trenutna inspiracija i začuđenost okolnostima koje me okružuju, probudili su u meni potrebu za izražavanjem u stihu. Poriv da se na ovaj način pusti glas, postojao je oduvijek. Kada ni sa kim nijesam mogla da podijelim svoja unutrašnja stanja, pisala sam pjesme.

Kako je nastala pjesma Novi život?

Baš to je jedna od pjesama na kojima i dalje radim, više puta je promijenjen i naslov. Nastala je jako davno, u Beogradu, taman pred moj povratak kući, u Crnu Goru, iz potrebe da sebi olakšam zvaničnu odluku o vraćanju kući. Tom dilemom sam dugo bila preokupirana i pomislila sam da ću u pjesmi naći odgovor. Kasnije sam shvatila da su se tu potkrale još neke dileme i preispitivanja, nijesam sigurna da će finalna verzija zadržati motive zbog kojih je pjesma nastala.

Šta želite da kroz pjesme čitaocima poručite?

Čitaocima želim da predočim važnost pisane riječi i razumijevanja odnosa, kako međuljudskih, tako i odnosa prema sebi samome, svijetu, stvarima. Svojim pjesmama želim da postignem da čitaoci nešto osjete, kakvo god to osjećanje bilo. Smatram da je važno da se u kontaktu sa pjesmama nešto desi. Voljela bih da čitaoci imaju slobodnu interpretaciju mojih pjesama i da kroz njih dobiju makar djelić odgovora za kojim tragaju.

Pisci ne padaju s neba – naziv je zbornika KIC-a Budo Tomović, gdje su objavljene Vaše pjesme. Kako njegovati talenat za pisanje?

Talenat postaje fikcija, ako se ne ulaže napor. Svakodnevno čitanje i pisanje jedini su način da talenat ostane vidljiv. Slobodno mogu reći da je i za pisanje neophodno svakodnevno učenje. Forum mladih pisaca je bio i ostao moj nepresušan izvor znanja o pisanju. Uz njih sam naučila da pristupim objektivno svom tekstu, da ga čitam na više nivoa i uočim viškove i opšta mjesta. Veoma je važno svakodnevno vraćanje tekstu, u određenim vremenskim razmacima. Kod pisanja nema brzanja.

Šta čitate ovih dana?

Kao pasionirana čitateljka klasične književnosti uvijek se vraćam nekim imenima, a trenutno je to Džojs i njegov Uliks. Višeslojnost romana svakako zahtijeva često ispitivanje. Pored toga, savremeni autori mi dosta preokupiraju pažnju u posljednje vrijeme, pa je trenutno kod mene aktuelan roman Ilije Đurovića Sampas, zbirka poezije Igra makazama pjesnikinje Marije Vujošević, Peti Paskal i njena zbirka Zoo otac i Pisanje kratke priče od Andreja Blatnika. Naravno, pravopis i gramatika su uvijek lektira.

Kada biste mladim autorima mogli da date samo jedan savjet, koji bi to bio?

Pišite i čitajte što češće i što više. Svakodnevno se poigravajte sa svojim tekstovima i okružite sebe ljudima koji čitaju i stvaraju. Strpljenje i svakodnevan rad su jedini način da nastane dobra poezija.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Nikola Saveljić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nikola Saveljić rođen je 1997. godine u Podgorici. Osnovnu školu „Savo Pejanović” završio je u rodnom gradu, a srednju u Danilovgradu – Gimnaziju „Petar I Petrović Njegoš”. Trenutno radi kao urednik portala za mlade Makanje

 

Otkuda interesovanje za novinarstvo i kako počinjete time da se bavite?

Novinarstvo mi je bilo pasija još od malih nogu. Obožavao sam da pišem kratke priče, najčešće fiktivne koje su bile inspirisane mojom, tada dosadnom, svakodnevicom. Znao sam da ću se nekada u budućnosti usko specijalizovati za pisanu riječ, ali tada mi nije padalo na pamet da će to biti baš novinarstvo. Moje put do novinarstva bio je vrlo trnovit. Fakultet političkih nauka i smjer Medijske studije i novinarstvo sam upisao 2017. godine, prethodno promijenivši fakultet. Prije toga sam od 2015. studirao Pravne nauke, jer sam smatrao da je to ono što mene definiše kao osobu. Nakon dugog premišljanja i sa mnogo hrabrosti, napuštam te studije i odlučujem da se u potpunosti posvetim drugom fakultetu. To se, kasnije, ispostavilo kao najbolji mogući potez.

Trenutno radite kao urednik na portalu Makanje. Šta primjećujete kao glavne probleme mladih u Crnoj Gori?

Prije svega, nedostatak medija i prostora za mlade. Uočavam i da mladima, naročito studentima, fali inicijativa i volja za radom. Jasno je da su studije većini prioritet, što je sasvim normalno i meni su bile, da se razumijemo, ali bilo bi lijepo kada bi se rodila želja za većom društvenom djelatnošću kako bismo postigli značajnije promjene i rezultate. Međutim, one ne mogu doći same od sebe, te je zbog toga neophodno da institucije ulože mnogo više novca i povjerenja u nas. Ne kažu bez razloga da svijet na mladima ostaje. Drugi, mnogo veći problem, jeste nedostatak radnih prilika, što je nedopustivo prema evropskim standardima.

Po Vašem mišljenju, koliko se medijskog prostora odvaja za mlade, i kako Vam se on čini? Kakvih sadržaja fali?

Makanje su jedini portal za mlade u Crnoj Gori, što je veoma tužna činjenica. Trudimo se da pokrijemo sva relevantna dešavanja koja se tiču crnogorske omladine, ali nekada to prosto nije moguće usljed brojnih ograničenja koja se mogu naći na putu fluidnosti u izvještavanju. Sadržaja je falilo i, čini mi se, da će ga još duže faliti. Podkast je trenutno vrlo popularan i bilo bi lijepo vidjeti mlade da razgovaraju o temama koje su za nijih važne.

Koji su Vam najveći izazovi kao uredniku portala za mlade?

Najveći izazov je motivisati novinare, a pritom održati zdravu i prijatnu radnu atmosferu. Mišljenja sam da je to skoro svakom mladom uredniku najveća poteškoća. Osim toga, nije lako naći projekte za koje možemo aplicirati i dobiti priliku da dokažemo drugima svoju vrijednost kao jedinog portala za mlade u Crnoj Gori. Nadam se da će se to uskoro promijeniti.

Veliki ste ljubitelj horor kulture i filmova, kao i korejske i francuske kinematografije. Koji film iz tog žanra preporučujete našim čitaocima?

Uvijek svim svojim prijateljima predlažem Vrisak (1996) ili bilo koji njegov nastavak. Ne samo zato što je to moj omiljeni film, već prosto metanarativi i poruke koje šalje su primjenjive i danas, naročito kod mladih. Upozoravaju na štetnu fan kulturu, kao i sveprisutnu mizoginiju i seksizam današnjice. Još jedan vrlo progresivan film iz ovog žanra je originalni Crni Božić (1974). Od novijih su tu: Pearl (2022), Suspiria (2018), Malignant (2021), Doctor Sleep (2019), Freaky (2020) i brojni drugi.

Kada govorimo o Francuzima tu je nezaboravni Raw (2016), francuske rediteljke Džulije Dukorno. Njen film Titane (2021) je u posljednje vrijeme ostavio jak utisak na mene. Moram priznati da su Korejci mnogo drugačiji od pomenutih. Imaju svoj senzibilitet koji je umnogome drugačiji od evropskog i američkog. Preporučujem seriju Little Women. Izuzetno kvalitetan serijal rađen po uzoru na istoimeni roman Luize Mej Olkot. Ko voli tužnije priče tu je Twenty Five, Twenty One.

Šta biste posavjetovali mlade novinare?

Definicija uspjeha i potreba uvijek je subjektivna. Neko se pronalazi u „čistom“ novinarstvu, drugi u administrativnim zadacima, treći u gradskoj hronici i slično. Za neke su to, pak, televizija ili, recimo, podkast. Ono što bih volio da sam čuo kada sam odlučivao o mediju u okviru Programa stručnog osposobljavanja je da pažljivo biram i razmotrim sve opcije. Nekad je ona prava zapravo „pogrešna“. Ali, svako iskustvo je dragocjeno. Vrata otvaramo samo i isključivo samo našim trudom i zaslugama, a da bismo daleko dogurali, ne smijemo stati poslije prve prepreke.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Janko Popović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Janko Popović je rođen u Podgorici. Slikanjem je počeo da se bavi kao učenik Osnovne škole Maksim Gorki u Podgorici, a školovanje nastavio na Cetinju, gdje je završio Srednju likovnu školu Petar Lubarda i na Fakultetu likovnih umjetnosti, odsjek grafika. Pokretač je Festivala kulture Zabjelo i muzičkih događaja pod naslovom Rockstrikcija koja kreću ovog novembra

 

Dugo je glavni grad Crne Gore bio bez prave rokenrol manifestacije. Sa Festivalom Kulture Zabjelo ste pokazali da to I te kako može da uspije. Kakva su bila očekivanja i koliko ste zadovoljni urađenim?

Ono što se desilo na debitantskom FKZ će možda ostati upisano neđe kao najljepša noć na Zabjelu. Samo jedan djelić naše rock'n'roll publike je došao to veče. Uradili smo dobar posao, skrenuli pažnju na neke stvari i ljude, ali može bolje. Nećete nam zamjeriti i mi smo novi u ovome.

Svojevrstan nastavak desiće se već sljedećeg mjeseca. Recite nam detalje vezane za Rockstrikciju.

U saradnji sa PLC Morača, obezbijedili smo dobar, zatvoren prostor, adaptiran za takvu namjenu. Petog novembra u goste nam dolaze Nikola Vranjković i Autogeni trening. Zli jezici će reći, zovemo samo one muzičare koje slušam privatno. Cilj je da pokrenemo serijal koncerata koji će kako je planirano održati rock'n'roll zvuk u Podgorici tokom jesenjeg i zimskog perioda, ne samo ove nego i u godinama koje su pred nama. Plan je da održimo scenu koju imamo. Upoznamo publiku sa domaćim autorskim bendovima kao i bendovima iz regiona.

Koliko je iz Vašeg ugla teško održati imidž manifestacije, ali i korak sa sve prisutnijim žanrovima koji dominiraju među mlađom populacijom?

Ovo što se danas gura pod nos našoj omladini je po mom mišljenju jezivo. To nije muzika. Ne znam ni kako to da nazovem. Mi ćemo da guramo ovaj rock. Ako budemo pred izazovom da mijenjamo koncept radi profita, sigurno nećemo to raditi pod imenom manifestacije koju pravimo. Rockstrikcija je održiva, baš kao i Festival Kulture Zabjelo.

Rokenrol je žilava životinja, ali koliko može da se izbori u svijetu novih generacija u kom su preferirani audio i video sadržaji svedeni na nekoliko minuta, često i sekundi?

Dolaze neke nove generacije, istina. Ali kad vidim da ima roditelja koji svoju djecu vode na rock'n'roll svirke, prestanem da se brinem za isti.

Da se vratimo Rockstrkciji i zabjelskom festivalu. Šta možemo očekivati u narednom periodu?

Rockstrikcija tek treba da počne, viđećemo šta ćemo dobiti od nje. Što se tiče Festivala Kulture Zabjelo, line up je spreman, lokacija je ista, početak juna je takođe planiran, trajaće dva dana. Imamo neke fine goste koje ćemo najaviti na vrijeme.

Za kraj, ali ne manje važno, likovni ste umjetnik. Na čemu trenutno radite i može li se očekivati neka prezentacija radova u skorije vrijeme?

Slikam kad ugrabim. Radove imam, još samo da se nakanim pa da i sebi organizujem izložbu. Prije par dana sam počeo da učim kako se priprema i tretira kamen za izradu mozaika. Ko zna đe će to mene odvući.

D.L.

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dragan Drobnjak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dragan Drobnjak, rođen je 11. oktobra 1976. godine u Doboju. Osnovnu školu je završio u Turiji kod Tuzle, srednju u Herceg Novom. Radio je kao urednik, novinar, TV novinar, knjižar, pekar, fizikalac u brodogradilištu, prodavac krofni na plaži. Objavio je roman Ovo, ono i božuri (2001.) Poeziju i prozu objavljuje u novinama, zbornicima i časopisima. Diplomirao je na departmanu za Srpski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Nišu. Živi na relaciji Pavino Polje – Boka Kotorska

 

Kako biste opisali Vaš roman ,,Zero”, koji će biti objavljen krajem ove nedjelje?

Priča o lutanju, potrazi za identitetom, o ljubavi i strasti, o porocima i borbi sa sobom. Intelekt i neprevaziđena istrajnost, naizgled ekscentričnog čovjeka, nemirni i nezavisni duh, spašavaju glavnog junaka samokažnjavanja, propasti i borbe sa ličnim demonima.

Sastoji se iz pet naizgled nezavisnih cjelina, povezane zajedničkim glavnim junakom. Prva je posvećena mom učešću u sukobima na Kosovu. Jednostavno, taj dio svog života nisam mogao zaobići. Ništa strašnije ne može čovjeka da zadesi kao rat. Druga, o bauljanju kroz poroke. Kocka, droga, alkoholizam… Treća opisuje predratno stanje u Bosni. Jednostavno je sve tu počelo iznenada. Iz divnih međukomšijskih odnosa, sve je u kratkom roku zahvatio rat kao tajfun, dok su se ljudi opasuljili, uvučeni su u vrtlog rata, a svi dobro znamo kako se taj rat završio. Četvrta cjelina govori o tzv. ruskim godinama. Vrijeme kad su se na našem primorju pojavili Rusi sa gomilom novca, i svima nama su virili milioni iz očiju. Junak priče, inače moj alter ego, dobio je priliku da počne sve iz početka, ali njegova vječita težnja ka nuli, baca ga ponovo u ambis. I na kraju, peta priča donosi logičan kraj. On je u totalnom daunu i posmatra zalivske talase.

          Što Vas je ponukalo da napišete roman?

          Parafraziraću Iva Andrića. Rekao je otprilike da svaki naš Dinarac ima dovoljno doživljaja da napiše knjigu, ali kod druge „pada svaki Ražnatović“. Mislio je na crnogorskog pisca Mihaila Ražnatovića. Sviđale su mu se njegove prve skadarske priče, ali je tvrdio da sljedećim knjigama nije bio na nivou prve.

Ja sam svoj prvi roman objavio sa dvadeset tri godine, o svom trošku, bez ikakvog urednika ili lektora. Par kritičara, koji su obratili pažnju na taj moj uradak, prosto su me pojeli, tako da je taj romačić jednostavno potonuo. Dvadeset i tri godine kasnije, odlučio sam da dam sebi još jednu šansu. Sudeći po ocjeni nekih kritičara, kao i po reakcijama na društvenim mrežama, osjećam da sam na pravom putu.

Suštinski, ponukalo me to, da skrenem pažnju na opštu poročnost današnjih ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Našao sam podatak da samo u Srbiji ima oko 200.000 kockara. Ne vjerujem da je u Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini drugačije. Elektronski rulet, neke brze tombole, nezaobilazne kladionice. Zatim ogrezlost u alkoholizam ruralne omladine, sve popularniji kokain kod gradske… Sve je to posljedica krivo postavljenog sistema vrijednosti, ako možemo više govoriti o nekakvim vrijednostima.

          Koliko je teško ili lako objaviti roman u Crnoj Gori?

Samo objavljivanje nije teško, čak i u ovome periodu neviđene krize. Platite štamparu dva tri eura po primjerku, nađete kritičara u pokušaju i vi ste pisac. Samo je pitanje šta s tim? Možete da ih poklanjate rodbini i prijateljima, održite promociju, dvije, vaš „kritičar“ vas pohvali i to je život većine knjiga.

Malo smo mi tržište za neku ozbiljnu produkciju. Preživljava par izdavačkih kuća i to je sve. Za neki ozbiljniji proboj na književnoj sceni, potrebno se dočepati Beograda ili Zagreba, a tu vam je osim dobrog rukopisa potrebno i malo više sreće.

          Kakvi su lični i književni planovi?

          Negdje sam pročitao da je neozbiljno biti pisac u poznim godinama. Tješim se time da ja jesam star da bih se nadao profesionalnoj fudbalskoj karijeri, ali sam kao pisac još uvijek relativno mlad. Toliko o književnim planovima. Lični planovi su mi da, kao pisac, ostanem neukaljan u ovom bipolarnom društvu, da ostanem, uprkos svim izazovima, čist i svoj. Za kraj bih citirao Darka Rundeka: „Protiv volje umješan, u staru zavjeru strana, u staru zavjeru nada, ja sam jednoga dana, slučajno našao put ispod svih tih zastava što vijore…“

P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo