Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Matija Vraneš

Objavljeno prije

na

Matija Vraneš student je Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Rođen je u Pljevljima 1995. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Svoje afinitete i ljubav prema umjetnosti je pokazivao još u ranoj mladosti, naročito prema poeziji, glumi i muzici. Bio je član Tamburaškog orkestra OKC sa kojim je učestvovao na Tamburica festu. Takođe je i bio član Dramskog Eksperimentalnog Studija sa kojim je osvajao nagrade za najboljeg mladog glumca na festivalima amaterskog dječijeg stvaralaštva u Baru, Priboju i Bečeju. Član je književno-umjetničkog kluba Dalma. Dobitnik je nagrada Svitanje i Dušan Grbović, koje je ustanovila Narodna biblioteka Stevan Samardžić iz Pljevalja, za afirmaciju mladih stvaralaca Crne Gore. Objavio je zbirke poezije Krvotok želja (2012) i Sinapse snova (2021)

 

Kada i kako se javila Vaša ljubav prema pisanju?
Ljubav prema pisanju se javila nakon susreta sa poezijom Mike Antića. Sjećam se da sam prvu pjesmu napisao u 6. razredu. 

O čemu govori Vaša knjiga Sinapse snova koju ste nedavno objavili?
Poezija u Sinapsama je podijeljena u tri ciklusa koji se međusobno prožimaju različitim osjećanjima i mislima. Kada bi trebalo definisati koji je žanr, rekao bih da je riječ o refleksivnoj i ljubavnoj poeziji, mada utisci se razlikuju od čitaoca do čitaoca, kao i njihovih doživljaja nakon čitanja.

Postoji li pisac/spisateljica na koga/koju se ugledate? Zbog čega?
To je već teže pitanje. Volim poeziju i ne bih se mogao odlučiti na samo jednog pjesnika ili pjesnikinju. Izdvojio bih one čijoj se poeziji i dalje vraćam: Mika Antić, Vito Nikolić, Branko Miljković, Mira Alečković, Desanka Maksimović, Vesna Parun, Žak Prever…

Šta čitate ovih dana?
Skoro sam završio Golmanov strah od penala od nobelovca Petera Handkea. Preporučujem srdačno vašim čitaocima da je pročitaju ako nisu. 

Šta prvo pomislite kada čujete riječ pisac?
Pisac, alhemičar koji na papiru, od bola i dilema, znanja, osjećanja i mašte, stvara opipljivo smislen život.

Kako na današnjem tržištu razlikovati dobru knjigu od kiča i šunda?
Kič i šund su danas, nažalost, najprepoznatljiviji i najuočljiviji. Na površini. Za kvalitet je potrebno malo kopanja ispod servirane površine.

Šta je najteže u procesu pisanja?
Proces pisanja je uvijek usko povezan s pojavom inspiracije. Dokle god je ima, pisanje nije teško. Sve ostalo je pokušavanje.

Najbolji savjet mladom piscu?
Pustite da vas osjećaji progutaju, tek tada može nastati dobro djelo. Vjerujte svojim osjećanjima.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Marina Braletić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marina Braletić, rođena je 1986. u Podgorici. Diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici. Profesionalno je ponosna na koautorstvo udžbenika za srednje stručne škole Uvod u energetiku sa  svojim profesorom sa fakulteta Sretenom Škuletićem. Duže od 25 godina član je KUD-a Željezničar. Majka je  osmogodišnjeg Viktora koji će uskoro dobiti brata

 

Prošle godine ste uspješno aplicirali na poziv Regionalnog Challenge Fonda, pa su za Elektro školu ,,Vaso Aligrudić” odobrena sredstva za opremu i renoviranje učionica u iznosu od pola miliona eura. Kako ste to uspjeli?

Sa velikim zadovoljstvom smo dočekali vijest o prihvatanju našeg projekta Job booster-VET4ALL, među ukupno 205 prijavljenih projekata iz šest zemalja Zapadnog Balkana. Njegova realizacija podrazumijeva adaptaciju postojećih učionica u radionice, nabavku nove laboratorijske opreme kao i opreme potrebne za realizaciju praktične nastave za tri obrazovna programa. Osim ovoga, važan segment realizacije je saradnja sa članovima konzorcijuma – realizacija praktične nastave kod poslodavca za ukupno 86 učenika kao i realizacija neophodnih obuka za naše nastavno osoblje i instruktore, mentore iz preduzeća.

Rad na popunjavanju aplikacije je bio veoma predan i iziskivao je mnogo truda i uloženog vremena. Da nije bilo timskog rada, ne bismo uspjeli. Na svim projektima radim sa koleginicom Dankom Markuš i mislim da smo odličan tandem a veliku pomoć nam od početka pruža Ferida Mandić, direktorica projektnog odjeljenja klastera ICT Cortex, čije su članice IT kompanije (Bild studio, Amplitudo, Datadesign, Alicorn) partneri konzorcijuma zajedno sa preduzećem Montinženjering.

Učestvujete i u realizaciji još nekih projekata koje finansira Evropska komisija, a kojima se unapređuje dualno obrazovanje. Koji su to benefiti za školu u kojoj radite i za učenike?

Pored ovog projekta, već drugu godinu zaredom uspješno realizujemo projekat VET4WB, u kom učestvuje ukupno 11 partnera sa Zapadnog Balkana i Evrope. Ovaj projekat ima posebnu draž, aktivno su uključeni i učenici. Osim mobilnosti za učenike i nastavnike (u Danskoj i Sloveniji u trajanju od 4 sedmice), imamo priliku da pokušamo direktno da primijenimo primjere dobre prakse koje smo naučili od evropskih partnera. Toliko je aktivnosti i benefita o kojima bih mogla danima da pričam ali se nadam da će najveći benefit ovog projekta biti razvijanje bolje saradnje sa učenicima i još veća zainteresovanost osnovaca da upišu našu školu. Već dvije godine sam pod konstantim utiskom odlične saradnje prvenstveno sa Dancima koji su naši prvi partneri. Kroz ovaj projekat sam se prisjetila koliko je zapravo predivno biti prosvjetni radnik. Na kraju se uvijek isplati kada vidite da ste na neki način ostavili pečat kod vaših učenika i pomogli im na njihovom putu ostvarenja profesionalnih i životnih ciljeva. Samo je žal što to bolje vide i cijene stranci nego naše institucije.

Prijavili ste se zajedno sa profesorima i učenicima za učešće u Dnevnici da pomognete učenicima svoje škole kojima je materijalna pomoć potrebna. Kako su reagovali učenici na to što primjerom pokazujete da se nije izgubila potreba da pomognemo i brinemo o drugima?

Tokom 10 godina rada u prosvjetnim institucijama, učestvovala sam sa koleginicama u mnogim humanitarnim akcijama. Pored velikog humanitarnog koncerta koji smo organizovale 2017. posebno ističem snimanje emisije Dnevnica. Nismo mi nastavnici primjerom pokazali da se nije izgubila potreba da pomognemo drugima, više od 100 prijavljenih učenika je to pokazano! U nekoliko dana smo se organizovali i snimili emisiju u kojoj smo prikupili skoro 10000 €! Ako mislite da mogu riječima da opišem taj osjećaj – nemoguće je. Učenici su pokazali da znaju nešto mnogo važnije od elektrotehnike i računarstva, pokazali su da su veliki ljudi. Ako sam tome makar malo doprinijela, ja sam se ostvarila kao nastavnik.

Kakvo je iskustvo raditi sa mladim ljudima u učionici?

Vjerujem da je jedna od najvećih grešaka koju mnogi ljudi prave bavljenje poslom koji ne vole. Biti nastavnik nije zanimanje za svakoga. Čini mi se da kod nas sve više ljudi olako stiče titulu nastavnika a ne nosi je sa ponosom. Kao društvo smo potpuno skrenuli sa puta vrednovanja učitelja i živimo u začaranom krugu nezadovoljstva – nastavnici nezadovoljni statusom, roditelji nezadovoljni nastavnicima, djeca nemotivisana da shvate školu na pravi način… Teško je biti u učionici stručne škole i prevazići sve poteškoće ali ako volite svoj posao, učenici to osjete već prilikom prvog ulaska u učionicu i cijene mnogo više nego što mislite.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Nađa Ašanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nađa Ašanin rođena je 1998. godine i živi u Podgorici. Studentkinja je završne godine novinarstva na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu Crna Gora (UCG). Učesnica je raznih radionica na temu medijske pismenosti, učešća žena u medijima, medijskih sloboda… Kako kaže, država najmanje ulaže u one koji su njena budućnost

 

Studirate na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu Crna Gora. Šta vidite kao nedostatke u procesu obrazovanja u toj ustanovi? 

Konkretno, kada je u riječ o studijskom programu Mediji i novinarstvo, najveći problem jeste nedostatak prakse. Studenti na prvoj i drugoj godini u okviru predmeta imaju praksu u štampanim i elektronskim medijima, međutim, ona nije sprovedena na najbolji način. Pojedini mediji ne angažuju studente dovoljno, kako bi stekli znanje u novinarskom poslu, što se kasnije odražava i na njihov uspjeh u karijeri. Smatram da je praksa jednako bitna kao i ostali predmeti, jer studenti imaju mogućnost da svoje znanje primijene i mimo fakulteta.

Šta zapažate kao glavne probleme u studentskoj zajednici?

Studenti se su se tokom pandemije suočavali sa mnogim problemima – onlajn nastava izazvala je mnogo poteškoća, rokovi za polaganje ispita su bili prilično neogranizovani i slično. Kada govorimo o samom studiranju, moramo podsjetiti i na studente iz drugih opština, koji nisu uspjeli da dobiju pravo na dom, a samim tim nijesu mogli ni da riješe stambeno pitanje tokom studija.

Zatim, novije generacije se suočavaju sa problemima obavljanja stručnog osposobljavanja – pripravničkog staža. Studenti nijesu u mogućnosti da ga odrađuju dok ne završe master studije.

U skladu sa pomenutim činjenicama, dužnost države jeste da uloži napore kako bi studenti bili u boljem položaju.

Gdje su studenti u aktuelnoj političkoj situaciji? Šta bi trebalo donosiocima odluka da bude prioritet, odnosno odakle početi rješavanje nagomilanih problema? 

Studenti su, kao mlade nade i budućnost države, zadnja „rupa na svirali“ kada je riječ o brizi vlasti o građanima. Prije svega, uslovi za život u studentskim domovima, počevši od smještaja i hrane, pa do svega ostalog, su na jako niskom nivou. Takođe, potrebno je povećati standard kada su u pitanju studentski krediti, uslovi za samo studiranje i drugo. I nakon završenih studija, posao u struci je teško pronaći, te se mladi ljudi odlučuju na poslove nižeg ranga. U suštini, država najmanje ulaže u one koji su njena budućnost.

Šta je za Vas novinarstvo?

Novinarstvo je, prije svega, strast i želja za promjenama u društvu. Pored svih poteškoća koje sa sobom nosi bavljenje ovom profesijom, buntovni duh i želja za akcijom uvijek preovlada. Na svijesti našeg društva je neophodno raditi, a mediji gotovo da imaju najjači uticaj na to. Jer, kako kaže jedan od najljepših citata: ,,Narod bez pouzdanih vijesti je, prije ili kasnije, narod bez temelja slobode“.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Marijana Babović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marijana Babović rođena je 1996. godine u Podgorici. Osnovnu školu i potom gimnaziju završila je u Podgorici, gdje živi i radi. Napisala je mnoge pjesme od kojih su samo neke Pjesma tati, Uspavanka zlatnog dječaka, Ljepša pjesma, Magličasta pjesma, Anđelu, Očeva pjesma, Slovo o majci, Molitveni vhod, Sonet gospodu… Autorka je zbirke poezije Igre ćutanja i članica Udruženja književnika Crne Gore. Pjesme su joj objavljivane u međunarodnoj zbirci Rijeka stihova i u zbirci Snovi sjećanja, kao i u zbornicima Pokrovsko pjesničko saborovanje i Do Hristove pobjede – ne damo svetinje. Poeziju piše od djetinjstva


Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

Biti pjesnikinja, znači živjeti pjesmu. Poetski oslikavati život, ljude, osjećanja i empatski zagrliti čovječanstvo.

Šta Vas je pokrenulo da napišete prvu pjesmu?

Još kao djevojčica, pokazivala sam ljubav prema pisanoj riječi. Ne sjećam se koja je bila baš prva, ali znam da su mi pjesme tada bile o ljubavi prema ukućanima i vjeri. Ljubav me oduvijek inspiriše.

Šta želite da kroz pjesme čitaocima poručite?

Moje pjesme uvijek opominju da ma kako podijeljeni, svima su nam boli i radosti istovjetne i svima iste suze i ista krv kapa. Treba zaći unutar, u sebe, te spoznati druge i zalaziti u druge da nađemo sebe. Kako je Milan Rakić rekao: ,,Za mene nema tuđih jada, što boli drugog boli i mene”.

Kako je nastala zbirka poezije Igre ćutanja?

Igre ćutanja su, u suštini, skup pjesama koje govore o onom o čemu ljudi danas stidljivo i sebično ćute iz straha da ne budu ismijani. A ne bi trebalo. Treba živjeti tako da budemo ponosni na svaki ožiljak i svaku emociju jer kroz njih juče, mi smo ovi danas.

Kako njegovati talenat za pisanje?

Pisati ne možemo u svakom trenu, to je stvar inspiracije. Ali možemo čitati, obilaziti krajeve i razgovarati s ljudima koji nas inspirišu. Koristiti svoj talenat najbolje je njegovanje dara datog od Boga.

Šta čitate ovih dana?

U posljednjem periodu sam umnogome posvećena Dostojevskom. Trenutno Braća Karamazovi imaju moju pažnju.

Šta bi svaki mladi autor trebalo da zna?

Svaki mladi autor bi trebalo da zna da dâ svoj lični pečat i uvijek i svuda bude svjestan da to što daje svijetu ne daje on, već Bog kroz njega.

Kada možemo očekivati nove pjesme?

Nove pjesme se rađaju s novim danima i rukopis se polako privodi kraju. Kad će biti zbirka, ne znam, ali bitno je da duša u pjesmama cvjeta.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo