Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Milo Masoničić

Objavljeno prije

na

Milo Masoničić rođen je 1994. godine u Podgorici. Završio je dramaturgiju na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Napisao je dva romana, Čekić i Kraj smjene, kao i dramu Bogumili. Koscenarista je na dva kratka dokumentarna filma – Nekome svome Seada Šabotića i Bibliotekar Branislava Milatovića. Za roman Kraj smjene bio je nominovan za ovogodišnju nagradu Evropske unije za književnost

 

Imate li određenu rutinu kroz koju prolazi svaka knjiga koju pišete?

Romane počinjem jednostavno, od prvog poglavlja. Onda nastavljam da pišem i tekst polako raste. Obično nemam nikakvu ideju o tome šta ću pisati, više pratim neki unutrašnji osjećaj i udovoljavam svojoj potrebi za pisanjem i osamljivanjem. Nemam neke posebne rutine kad pišem, jedino se trudim da pišem redovno i da detaljno čitam vlastiti tekst.


Šta Vas motiviše da pišete i kada niste raspoloženi za to?

Ništa. Čini mi se da je u današnje vrijeme rad postao imperativ. Često čujemo da se svaki rad isplati i da rad spašava. Mislim da nije tako. Iscrpljivanje nije dobro ni zdravo, a nagrada često nije srazmjerna uloženom trudu. Kad nisam motivisan da pišem, jednostavno ne pišem i ne osjećam nikakvu grižu savjesti zbog toga. Ne mislim da će bilo ko bilo šta izgubiti ukoliko ja napišem nekoliko strana manje.

Jednom ste kazali da inspiraciju dobrim dijelom pronalazite u azijskoj književnosti, jer posjeduje jednostavnu eleganciju i direktnost u rečenicama. Na kojeg azijskog pisca bi naši čitaoci trebalo da obrate pažnju i zbog čega?

Kad sam to rekao, vjerovatno sam mislio na japanske spisateljice Sarašinu i Sei Šinagon. Djela ovih spisateljica se mogu naći u izdanju beogradske kuće Lom. Moguće je i da sam mislio na spjev Govor ptica, sufijskog pjesnika Atara i na djelo Rustem i Suhrab od Firduzija. Mislim da se ova djela mogu naći u izdanju Iranskog kulturnog centra. Ipak elegancija i jednostavnost u pisanju ne pripadaju samo istočnim kulturama. Po mome sudu, Vasko Popa je najelegantniji, najdivniji i najdirektiniji pjesnik na našem mnogoimenom jeziku, a njegova pjesma Mala kutija je, čini mi se, sami njegov vrh.

Kako danas, kada je sve manje strpljenja i vremena za uživanje u knjževnosti, podstaći mlade ljude da čitaju, ali i da sami pišu i objavljuju?

Ne znam da li treba nekoga podsticati da čita ili piše ukoliko sam ne osjeća tu potrebu. Ponekad mi se čini da treba podsticati ljude da ne objavljuju baš sve što napišu. Lično nikad nisam zažalio ako nešto nisam objavio, a ponekad mi je bilo žao jer sam objavio nešto što nije dobro napisano i dovoljno promišljeno. Srećom čitalačka publika nije velika, pa niko i ne primijeti.

Šta Vam je najveći izazov u pisanju?

Na pisanje ne gledam kao na izazov, niti kao na borbu. Za mene, pisanje je utočište i sigurnost, nešto lako, prijatno i umirujuće.

Zbog čega bi onaj, ko do sada nije, trebalo da pročita neko Vaše djelo? Šta želite da čitaoci u njima razumiju?

Vjerovatno je jako mnogo onih koji do sada nijesu pročitali neko moje djelo. Volio bih da ljudi pročitaju moj roman Kraj smjene. Roman se može naći u izdanju OKF-a sa Cetinja i Trećeg trga iz Beograda. Nadam se da će uživati u čitanju i da će s lakoćom pratiti radnju. Ostale stvari koje sam pisao mogu se okarakterisati kao stilske vježbe ili domaći zadaci koje sam radio na studiju dramaturgije, dakle nijesu za čitanje.

Znajući koliko je teško piscima da se afirmišu u našoj državi, i da žive od svog rada, šta biste posavjetovali sve one koji žele da se profesionalno bave pisanjem? 

Ni sam ne živim od pisanja, niti sam nešto posebno afirmisan, pa se ne smatram dovoljno

kompetentnim da dijelim lekcije i savjete. Da biste bili profesionalni automehaničar, potrebni su pokvareni autobili koje biste popravili. Da biste bili profesionalni pisac fikcije ili dramski pisac, potrebna je potražnja za takvim tekstovima, a te potražnje nema u dovoljnoj mjeri, te je samim tim i nemoguće zaista biti profesionalni pisac. Ali dobro, šta je tu je. Čovjek mora da se miri sa

okolnostima i da vidi kako da svoje želje na najbezbolniji način uskladi s mogućnostima.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Lazar Miranović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lazar Miranović (23) student je master studija na smjeru zaštita bilja na Biotehničkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Nedavno je odlučio da pokrene biznis iz svoje struke, i za to je dobio pomoć države. O svom iskustvu govori za Monitor

 

Kako ste počeli da se interesujete za uzgajanje gljive bukovače?

Tržište gljiva je jedno od najbrže rastućih tržišta poljoprivrednih proizvoda, naročito u svjetlu globalnog zagrijavanja, smanjenja upotrebe i proizvodnje mesa, kao i recikliranja otpada. Gljive su veoma zahvalni organizmi, rastu iz biljnog otpada i obezbjeđuju nam veoma zdravu i kvalitetnu hranu koja je potpuno ekološki prihvatljiva. Ovo su bili osnovni razlozi mog interesovanja za ovu vrstu biljne proizvodnje.

Nedavno ste dobili i pomoć od Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede za realizaciju Vaše ideje. O kakvom se projektu tačno radi?

Tako je. Riječ je o bespovratnim sredstvima koja sam dobio od resornog ministarstva na osnovu Javnog poziva za dodjelu podrške pokretanju poslovanja mladih poljoprivrednika za 2021. godinu. Sredstva su namijenjena obrazovanim mladim ljudima iz struke, koji žele da započnu sopstveni biznis u poljoprivredi.

Kakve rezultate očekujete?

Očekujem veću promociju  i popularnost ove gljive u Crnoj Gori, kao i značajan rast proizvodnje, jer je bukovača veoma kvalitetna, zdrava i ukusna. Takođe, ovo može biti i veoma velika razvojna šansa Crne Gore kada je u pitanju izvoz na evropsko tržište, jer potražnja za ovim proizvodom konstantno raste.

Kakvo je stanje u Crnoj Gori u vezi sa tom gljivom? Koliko generalno poznajemo vrste gljiva koje rastu na našoj teritoriji?

Tržište Crne Gore je veoma konzervativno kada je potrošnja gljiva u pitanju i vjerovatno smo na začelju liste kada je potrošnja gljiva po glavi stanovnika u pitanju. Postoji veliki broj jestivih gljiva koje su samonikle vrste na sjeveru Crne Gore, a koje tamošnje stanovništvo vrlo dobro poznaje i plasira na tržište, dok su južniji krajevi lišeni većih znanja o značaju i prednostima jestivih gljiva u ishrani. Nadam se da ćemo većom proizvodnjim bukovače, ali i edukacijom tržišta povećati svijest o značaju gljiva u ishrani i da će bukovača, kao i ostale gljive, postati sastavni dio i crnogorske trpeze.

Šta biste posavjetovali mlade ljude koji žele da se bave poljoprivrednim poslovima?

Sve mlade ljude koji imaju elementarne uslove i znanje bih posavjetovao da pokrenu sopstvenu poljoprivrednu proizvodnju. Postoji velika šansa i podrška za mlade koji imaju originalnu biznis ideju. Moram istaći da mlade osobe treba da donose nova znanja i vrijednost. U današnjem vremenu ne možemo se osloniti ni na koga, već moramo sami sebi krčiti put u bolju budućnost. Teret razvoja naše države pripada mladima, a preduzetništvo je ključ prosperiteta.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Boris Marović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Marović živi i radi u Podgorici. Bavi se manekenstvom i muzikom, za koju kaže da je smisao života

 

Kako izgleda dan u životu nekoga ko se bavi manekenstvom?

Dan počinje stresom. Bez šale, imam svoju rutinu koja podrazumijeva mnoštvo zdravih navika o kojima bi, bez obzira na profesiju, svako od nas trebalo da vodi računa. Ustajem rano, oko sedam, i jutro obavezno započinjem limunom i vodom. Potom idu kastinzi, probe, i na kraju ono najljepše – revije. Treba biti zahvalan za sve što ostvarite, kao za svaku nagradu i patnju koje su neminovne kada se za nešto borite. Novi dan, nova borba.

Šta Vam je ta profesija donijela?

Vjerujte mi da ovo nije profesija koja donosi malo toga. Za kratko vrijeme, imao sam priliku da upoznam mnogo ljudi iz različitih branši. Generalno sam komunikativan, ali sam kroz ovaj posao to postao još više. Nevjerovatan je osjećaj dijeliti iskustva sa osobama koje se bave zanimanjima o kojima nemate baš priliku da čujete svakodnevno.

Poznate su loše strane tog posla. Jeste li imali neke neprijatne situacije i kako ste se sa njima izborili?

Naravno. Svaki posao ima i dobre i loše strane. Važno je kako se postavite i kako se nosite sa pritiscima. Mišljenja sam da je uvijek bolje gledati optimistično na svaki problem u životu.

Sem manekenstva, bavite se i muzikom. Kakvi su Vam planovi na tom polju?

Kad sam se probudio iz dječačkog sna da ću igrati na velikim stadionima i sa profi igračima (dosta dugo sam trenirao fudbal), shvatio sam da postoje i druge stvari oko nas u kojima mogu da uživam. Završio sam nižu muzičku školu, a ono što me je posebno privuklo kod muzike jeste lijep osjećaj dok je stvaram. Naravno, ima malo uticaja i brata (Bojana). Počeo sam da sviram bass gitaru, a sada me interusuju perkusije. Obožavam muziku i ritam, odgovara mi karakteru. Ekipa sa kojom radim se polako uigrava. Za sada sviramo za svoju dušu. Nadam se da ćemo uskoro početi i da organizujemo svirke. Stvarno bih volio da me ljudi ,,upoznaju” kroz emociju.

Kako Vam se čini umjetnička scena u Crnoj Gori?

Umjetnička scena u Crnoj Gori je bogata, mada smo mi generalno kao država bogati u skoro svakom mogućem smislu. Samo, nažalost, ne umijemo da baratamo tim bogatstvom. Neke su stvari ovdje mnogo važnije od kulture. Morate ovdje dosta treninga da ,,odradite” da biste rekli naglas: ,,Ja sam sad muzičar”.

Kako biste posavjetovali one koji žele da se oprobaju u sličnim vodama?

Kao sto sam rekao – život je muzika. Savjetujem ih da uhvate svoj ritam, jer bez osjećaja nema ni ritma, bez ritma nema ni muzike, a bez muzike nema života. Mislim da je ovo savršeno objašnjenje za sve u životu. Čini mi se da smo dosta ,,odrvenili”.

Andrea JELIĆ

 

 

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Luka Zeković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Luka Zeković se fotografijom bavi od rane mladosti. Fotoreporter je nezavisnog dnevnika Vijesti, a za svoj rad je osvojio brojne nagrade

 

Osvojili ste treće mjesto na 26. izdanju Internacionalnog festivala reportaže i medija, Interfer, ,,Zlatna Nika”, u kategoriji Fotoreportaža, nagrađeni ste za seriju fotografija ,,Jutro na Cetinju” koja je nastala tokom nedavnih protesta prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija. I ranije ste osvajali nagrade što vam znači ova?

Svaka nagrada je na svoj način posebna. Lokalne su drage zbog uvažavanja kod bliskih ljudi i nose posebnu emociju, a međunarodne su bitne jer na neki način izmjerite vaš rad na opštem nivou. Na ovom konkursu je konkurencija bila velika. Bilo je učesnika i sa drugih kontinenata tako da iskreno imponuje kada ste primijećeni. Sa druge strane, međunarodni konkursi na neki način postave standarde i usmjere fotografe na to šta su novi zahtjevi i kretanja novinske fotografije.

Kada ste počeli da se bavite fotografijom, a kada uvidjeli da će to biti vaša profesija?

Fotografijom sam počeo da se bavim u tinejdžerskim danima, ali je to bila druga vrsta bilježenja predjela kuda sam se kretao. Naime, u to vrijeme sam se bavio planinarenjem pa sam želio da zabilježim ljepote naših planina, a takođe i opasnosti. Lagano sam od fotografisanja prirode prešao na slikanje ljudi i događaja, da bih u jednom momentu, prije nekih sedamnaest godina, taj hobi pretvorio u profesiju. Jedno vrijeme je to bilo u listu Pobjeda, a zatim ubrzo sam stigao u novinsku kuću u kojoj sam i danas, dnevni list Vijesti.

Koji su izazovi bavljenja ovim poslom u dnevnoj novini?

Rad u dnevnim novinama zahtijeva posebnu pažnju i osjećaj za trenutak. Bitno je pronaći situaciju, aktere i odgovarajući momenat i tako čitaocima prenijeti slikom priču. To nije svaki put jednako lako jer se često desi da se teško poklopi i uhvati sve što je neophodno da novinska fotografija ima srž i poruku. Baš u tom hvatanju idealnog momenta je i ljepota bavljenja novinskom fotografijom. Poseban izazov je i to da fotografi u okolnostima nemira i protesta sačuvaju svoju sigurnost jer zbog težnje da naprave dobru fotografiju često se nađu između dvije vatre.

Koliko ste zadovoljni statusom fotoreportera i da li bi taj položaj mogao da se unaprijedi?

Kao što je više puta isticano iz Sindikata medija, fotografi se često bore sa kršenjem autorskih prava. Takođe, fotoreporteri teže za nezavisnošću i slobodnijem radu kada je npr. rad državnih institucija u pitanju.

Da li imate vremena za fotografiju i mimo posla i što vas najviše inspiriše?

Vremena je s godinama sve manje, ali se uvijek nađe. Nekada sam fotografisao prirodu, zatim sam volio da eksperimentišem sa efektima i pravim apstrakcije. Sada me sve više inspirišu ljudi, odnosno portreti koji bi prenijeli neki stav, karakter ili emociju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo