Povežite se sa nama

OKO NAS

Liga opljačkanih fabrika

Objavljeno prije

na

Predsjednik Odbora za zaštitu prava bivših radnika AD Vunko iz Bijelog Polja Dragan Šćepanović uputio je poziv bjelopoljskim i svim crnogorskim sportistima da u halama ove nekadašnje kompanije organizuju veliki fudbalski prvomajski turnir, nakon što su pogoni i hale „temeljno očišćeni od mašina i opreme”.

„Ako nemamo uslova za prvomajske uranke, bar su se stekli svi uslovi da igramo fudbal u praznim fabričkim halama. Odneseno je sve što je moglo da se odnese. ‘Otvorio’ se prostor kao stvoren za fudbal, čak i na velikim golovima”, priča ironično Šćepanović.

On objašnjava da je vrijedne mašine iz Vunka za male pare nedavno odnio „ozbiljan” turski investitor, koji je trebalo da se vrati u Bijelo Polje i navodno pokrene proizvodnju u Vunarskom kombinatu.

„Od kada su uzeli i odnijeli mašine, više se nijesu vraćali. Nešto, što je bilo manje vrijedno i nepotrebno, otišlo je prije toga u staro gvožđe. Tako su fabričke hale temeljno očišćene. Zato smo došli na ideju da pokrenemo memorijalni fudbalski turnir u spomen na nekadašnju veliku fabriku i sve druge uništene kompanije na sjeveru”, kaže Šćepanović.

Vunarski kombinat u Bijelom Polju izgrađen je prije pola vijeka, 1962. godine, i tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. Njegova specifičnost u odnosu na druge velike crnogorske fabrike bila je u tome što su četrdeset odsto radne snage činile žene. Vunko je bila kompanija koja je izgrađivala sve moderno što se danas može vidjeti u ovom gradu na sjeveru. Malo je koja stambena zgrada izgrađena poslije njegovog zatvaranja. Šćepanović se prisjeća da su stručnjaci iz Mančestera prije uvođenja prvog stečaja izvršili posljednje procjene i utvrdili da fabrika može optimalno da radi sa 1650 radnika.

„Kada je uvođen taj prvi stečaj 1992. godine, radnici su bukvalno prevareni. Došli su izaslanici ‘mladih i lijepih’, i poručili radnicima da je bolje da odu na programirani stečaj i da će svi biti zbrinuti ili vraćeni na posao. Od toga nije bilo ništa. Na posao se po okončanju stečaja vratilo samo njih oko 150. I to je selektivno i netransparentno, uz razne veze”, kaže Šćepanović.

Od prvog do drugog, likvidacionog stečaja rasprodat je znatan dio imovine ove kompanije – vozni park koji je procjenjivan na oko dva i po miliona maraka, sirovine, osam prodavnica širom eks Jugoslavije, Radnički dom u centru Bijelog Polja, gdje se danas nalazi moderan tržni centar, restoran i predstavništvo u Beogradu. Dio starih mašina istopljen je u željezari.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) takođe je konstatovala da postoji sumnja da je veći dio od vjerovatnih 20 miliona prihoda od prodaje imovine tokom perioda od 1992. do 2008. godine, nezakonito otuđen.

„Vunko je tada procjenjivan na 70 do 80 miliona maraka. U trenutku uvođenja prvog stečaja samo na zalihama bilo je preko pedeset miliona u robi. Da ne govorimo o magacinu rezervnih djelova. Mi smo tražili od Privrednog suda da se izvrši uvid u prodaju. Dobili smo odgovor da je bilo sve u redu. Tim novcem navodno su vraćani dugovi, isplaćivane plate radnicima. Danas bi se ipak moglo konstatovati kako je već prvim stečajem Vunko uništen”, kaže Šćepanović.

Imovina ove kompanije, evidentno, ni danas nije mala. Deset hektara zemljišta na atraktivnoj lokaciji pored pruge i magistralnog puta za Beograd, od čega je 3,5 hektara pod krovom, mogao bi biti sladak zalogaj za nekoga. Bivši radnici okupljeni u udruženju već poslije prve neuspjele licitacije, pisali su pisma na sve državne adrese i tražili da Vunko, ako treba, kupi država za osam miliona, pa neka kasnije zaradi. Nije bilo odgovora. Oni zbog toga danas upućuju upozorenje da cijena ne smije pasti ispod pet miliona.

„Mi smo još prije tri godine, kada je cijena s početnih jedanaest miliona stigla na pet, zaustavili dalje licitacije. Nema licitiranja i daljeg obaranja cijene za nešto što smo mi stvarali našim znojem i znojem generacija vunaraca prije nas. Mi smo tada rekli stečajnom upravniku da može da prodaje ako ima neku svoju imovinu i da je daje besplatno ako hoće. Ali, naš Vunko neće prodavati ispod pet miliona eura. Od tada se stvari nijesu pomjerile, ali se nije ni cijena pomjerila unazad”, objašnjava Šćepanović.

On kaže da je postojala realna bojazan da će kombinat biti prodat kada cijena padne na dva do tri miliona eura.

„Sve je ukazivalo na to. Neko je čekao da cijena još padne, pa da uzme imovinu Vunka za male pare. Neki tajkun. Mi smo to osujetili i zaustavili”, dodaje Šćepanović.

Upravo je MANS u svom izvještaju o ovoj kompaniji upozorio na postojanje sumnje da je po uvođenju aktuelnog stečaja 2008. godine preostala imovina procijenjena na iznos manji od svoje stvarne vrijednosti te da će biti rasprodata nerealno jeftino na javnim licitacijama.

U Bijelom Polju nekada je radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. Mnogi će vam Bjelopoljci reći kako je s Vunkom počeo da umire i njihov grad. U tom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na aparatima.

Diljem sjevera države, liše Termoelektrane i Rudnika uglja u Pljevljima, ugašena su sva velika privredna preduzeća, tako da je mnogo hala u kojima može da se igra fudbal. U Beranama je fabrika celuloze i papira, sa dvije hiljade zaposlenih, bila prva žrtva AB revolucije. Zatvorena je i opljačkana fabrika kože Polimka. Rudnik mrkog uglja Grci drže u agoniji i neizvjesnosti već pet godina.

Nestao je drvni kombinat Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva. U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

Čak i u malenoj Andrijevici ima obilje praznih fabričkih hala, pogodnih za igranje fudbala. Zatvorena je fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Prazne su hale fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Predsjednik Odbora za zaštitu prava bivših radnika AD Vunko iz Bijelog Polja Dragan Šćepanović kaže kako se Vlada ponaša prema sjeveru maćehinski i da ga tretira kao slijepo crijevo. Dok se i danas svim silama bore da zadrže Kombinat aluminijuma i glasove koje dobijaju preko te kompanije, po sjeveru su ugasili fabrike koje su bile mnogo rentabilnije.

„Zbog toga mi na sjeveru u svakom gradu imamo makar po jednu opljačkanu fabričku halu u kojoj može da se igra fudbal. Možemo čak i da formiramo fudbalsku ligu opljačkanih fabrika i da se družimo ovih majskih dana od grada do grada, od hale do hale. Igrom protiv zaborava. Da u praznim halama, igrajući fudbal, odajemo počast preminulim fabrikama”, kaže Šćepanović.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo