Predsjednik Odbora za zaštitu prava bivših radnika AD Vunko iz Bijelog Polja Dragan Šćepanović uputio je poziv bjelopoljskim i svim crnogorskim sportistima da u halama ove nekadašnje kompanije organizuju veliki fudbalski prvomajski turnir, nakon što su pogoni i hale „temeljno očišćeni od mašina i opreme”.

„Ako nemamo uslova za prvomajske uranke, bar su se stekli svi uslovi da igramo fudbal u praznim fabričkim halama. Odneseno je sve što je moglo da se odnese. ‘Otvorio’ se prostor kao stvoren za fudbal, čak i na velikim golovima”, priča ironično Šćepanović.

On objašnjava da je vrijedne mašine iz Vunka za male pare nedavno odnio „ozbiljan” turski investitor, koji je trebalo da se vrati u Bijelo Polje i navodno pokrene proizvodnju u Vunarskom kombinatu.

„Od kada su uzeli i odnijeli mašine, više se nijesu vraćali. Nešto, što je bilo manje vrijedno i nepotrebno, otišlo je prije toga u staro gvožđe. Tako su fabričke hale temeljno očišćene. Zato smo došli na ideju da pokrenemo memorijalni fudbalski turnir u spomen na nekadašnju veliku fabriku i sve druge uništene kompanije na sjeveru”, kaže Šćepanović.

Vunarski kombinat u Bijelom Polju izgrađen je prije pola vijeka, 1962. godine, i tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. Njegova specifičnost u odnosu na druge velike crnogorske fabrike bila je u tome što su četrdeset odsto radne snage činile žene. Vunko je bila kompanija koja je izgrađivala sve moderno što se danas može vidjeti u ovom gradu na sjeveru. Malo je koja stambena zgrada izgrađena poslije njegovog zatvaranja. Šćepanović se prisjeća da su stručnjaci iz Mančestera prije uvođenja prvog stečaja izvršili posljednje procjene i utvrdili da fabrika može optimalno da radi sa 1650 radnika.

„Kada je uvođen taj prvi stečaj 1992. godine, radnici su bukvalno prevareni. Došli su izaslanici ‘mladih i lijepih’, i poručili radnicima da je bolje da odu na programirani stečaj i da će svi biti zbrinuti ili vraćeni na posao. Od toga nije bilo ništa. Na posao se po okončanju stečaja vratilo samo njih oko 150. I to je selektivno i netransparentno, uz razne veze”, kaže Šćepanović.

Od prvog do drugog, likvidacionog stečaja rasprodat je znatan dio imovine ove kompanije – vozni park koji je procjenjivan na oko dva i po miliona maraka, sirovine, osam prodavnica širom eks Jugoslavije, Radnički dom u centru Bijelog Polja, gdje se danas nalazi moderan tržni centar, restoran i predstavništvo u Beogradu. Dio starih mašina istopljen je u željezari.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) takođe je konstatovala da postoji sumnja da je veći dio od vjerovatnih 20 miliona prihoda od prodaje imovine tokom perioda od 1992. do 2008. godine, nezakonito otuđen.

„Vunko je tada procjenjivan na 70 do 80 miliona maraka. U trenutku uvođenja prvog stečaja samo na zalihama bilo je preko pedeset miliona u robi. Da ne govorimo o magacinu rezervnih djelova. Mi smo tražili od Privrednog suda da se izvrši uvid u prodaju. Dobili smo odgovor da je bilo sve u redu. Tim novcem navodno su vraćani dugovi, isplaćivane plate radnicima. Danas bi se ipak moglo konstatovati kako je već prvim stečajem Vunko uništen”, kaže Šćepanović.

Imovina ove kompanije, evidentno, ni danas nije mala. Deset hektara zemljišta na atraktivnoj lokaciji pored pruge i magistralnog puta za Beograd, od čega je 3,5 hektara pod krovom, mogao bi biti sladak zalogaj za nekoga. Bivši radnici okupljeni u udruženju već poslije prve neuspjele licitacije, pisali su pisma na sve državne adrese i tražili da Vunko, ako treba, kupi država za osam miliona, pa neka kasnije zaradi. Nije bilo odgovora. Oni zbog toga danas upućuju upozorenje da cijena ne smije pasti ispod pet miliona.

„Mi smo još prije tri godine, kada je cijena s početnih jedanaest miliona stigla na pet, zaustavili dalje licitacije. Nema licitiranja i daljeg obaranja cijene za nešto što smo mi stvarali našim znojem i znojem generacija vunaraca prije nas. Mi smo tada rekli stečajnom upravniku da može da prodaje ako ima neku svoju imovinu i da je daje besplatno ako hoće. Ali, naš Vunko neće prodavati ispod pet miliona eura. Od tada se stvari nijesu pomjerile, ali se nije ni cijena pomjerila unazad”, objašnjava Šćepanović.

On kaže da je postojala realna bojazan da će kombinat biti prodat kada cijena padne na dva do tri miliona eura.

„Sve je ukazivalo na to. Neko je čekao da cijena još padne, pa da uzme imovinu Vunka za male pare. Neki tajkun. Mi smo to osujetili i zaustavili”, dodaje Šćepanović.

Upravo je MANS u svom izvještaju o ovoj kompaniji upozorio na postojanje sumnje da je po uvođenju aktuelnog stečaja 2008. godine preostala imovina procijenjena na iznos manji od svoje stvarne vrijednosti te da će biti rasprodata nerealno jeftino na javnim licitacijama.

U Bijelom Polju nekada je radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. Mnogi će vam Bjelopoljci reći kako je s Vunkom počeo da umire i njihov grad. U tom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na aparatima.

Diljem sjevera države, liše Termoelektrane i Rudnika uglja u Pljevljima, ugašena su sva velika privredna preduzeća, tako da je mnogo hala u kojima može da se igra fudbal. U Beranama je fabrika celuloze i papira, sa dvije hiljade zaposlenih, bila prva žrtva AB revolucije. Zatvorena je i opljačkana fabrika kože Polimka. Rudnik mrkog uglja Grci drže u agoniji i neizvjesnosti već pet godina.

Nestao je drvni kombinat Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva. U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

Čak i u malenoj Andrijevici ima obilje praznih fabričkih hala, pogodnih za igranje fudbala. Zatvorena je fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Prazne su hale fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Predsjednik Odbora za zaštitu prava bivših radnika AD Vunko iz Bijelog Polja Dragan Šćepanović kaže kako se Vlada ponaša prema sjeveru maćehinski i da ga tretira kao slijepo crijevo. Dok se i danas svim silama bore da zadrže Kombinat aluminijuma i glasove koje dobijaju preko te kompanije, po sjeveru su ugasili fabrike koje su bile mnogo rentabilnije.

„Zbog toga mi na sjeveru u svakom gradu imamo makar po jednu opljačkanu fabričku halu u kojoj može da se igra fudbal. Možemo čak i da formiramo fudbalsku ligu opljačkanih fabrika i da se družimo ovih majskih dana od grada do grada, od hale do hale. Igrom protiv zaborava. Da u praznim halama, igrajući fudbal, odajemo počast preminulim fabrikama”, kaže Šćepanović.

Tufik SOFTIĆ