Povežite se sa nama

OKO NAS

Liga opljačkanih fabrika

Objavljeno prije

na

Predsjednik Odbora za zaštitu prava bivših radnika AD Vunko iz Bijelog Polja Dragan Šćepanović uputio je poziv bjelopoljskim i svim crnogorskim sportistima da u halama ove nekadašnje kompanije organizuju veliki fudbalski prvomajski turnir, nakon što su pogoni i hale „temeljno očišćeni od mašina i opreme”.

„Ako nemamo uslova za prvomajske uranke, bar su se stekli svi uslovi da igramo fudbal u praznim fabričkim halama. Odneseno je sve što je moglo da se odnese. ‘Otvorio’ se prostor kao stvoren za fudbal, čak i na velikim golovima”, priča ironično Šćepanović.

On objašnjava da je vrijedne mašine iz Vunka za male pare nedavno odnio „ozbiljan” turski investitor, koji je trebalo da se vrati u Bijelo Polje i navodno pokrene proizvodnju u Vunarskom kombinatu.

„Od kada su uzeli i odnijeli mašine, više se nijesu vraćali. Nešto, što je bilo manje vrijedno i nepotrebno, otišlo je prije toga u staro gvožđe. Tako su fabričke hale temeljno očišćene. Zato smo došli na ideju da pokrenemo memorijalni fudbalski turnir u spomen na nekadašnju veliku fabriku i sve druge uništene kompanije na sjeveru”, kaže Šćepanović.

Vunarski kombinat u Bijelom Polju izgrađen je prije pola vijeka, 1962. godine, i tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. Njegova specifičnost u odnosu na druge velike crnogorske fabrike bila je u tome što su četrdeset odsto radne snage činile žene. Vunko je bila kompanija koja je izgrađivala sve moderno što se danas može vidjeti u ovom gradu na sjeveru. Malo je koja stambena zgrada izgrađena poslije njegovog zatvaranja. Šćepanović se prisjeća da su stručnjaci iz Mančestera prije uvođenja prvog stečaja izvršili posljednje procjene i utvrdili da fabrika može optimalno da radi sa 1650 radnika.

„Kada je uvođen taj prvi stečaj 1992. godine, radnici su bukvalno prevareni. Došli su izaslanici ‘mladih i lijepih’, i poručili radnicima da je bolje da odu na programirani stečaj i da će svi biti zbrinuti ili vraćeni na posao. Od toga nije bilo ništa. Na posao se po okončanju stečaja vratilo samo njih oko 150. I to je selektivno i netransparentno, uz razne veze”, kaže Šćepanović.

Od prvog do drugog, likvidacionog stečaja rasprodat je znatan dio imovine ove kompanije – vozni park koji je procjenjivan na oko dva i po miliona maraka, sirovine, osam prodavnica širom eks Jugoslavije, Radnički dom u centru Bijelog Polja, gdje se danas nalazi moderan tržni centar, restoran i predstavništvo u Beogradu. Dio starih mašina istopljen je u željezari.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) takođe je konstatovala da postoji sumnja da je veći dio od vjerovatnih 20 miliona prihoda od prodaje imovine tokom perioda od 1992. do 2008. godine, nezakonito otuđen.

„Vunko je tada procjenjivan na 70 do 80 miliona maraka. U trenutku uvođenja prvog stečaja samo na zalihama bilo je preko pedeset miliona u robi. Da ne govorimo o magacinu rezervnih djelova. Mi smo tražili od Privrednog suda da se izvrši uvid u prodaju. Dobili smo odgovor da je bilo sve u redu. Tim novcem navodno su vraćani dugovi, isplaćivane plate radnicima. Danas bi se ipak moglo konstatovati kako je već prvim stečajem Vunko uništen”, kaže Šćepanović.

Imovina ove kompanije, evidentno, ni danas nije mala. Deset hektara zemljišta na atraktivnoj lokaciji pored pruge i magistralnog puta za Beograd, od čega je 3,5 hektara pod krovom, mogao bi biti sladak zalogaj za nekoga. Bivši radnici okupljeni u udruženju već poslije prve neuspjele licitacije, pisali su pisma na sve državne adrese i tražili da Vunko, ako treba, kupi država za osam miliona, pa neka kasnije zaradi. Nije bilo odgovora. Oni zbog toga danas upućuju upozorenje da cijena ne smije pasti ispod pet miliona.

„Mi smo još prije tri godine, kada je cijena s početnih jedanaest miliona stigla na pet, zaustavili dalje licitacije. Nema licitiranja i daljeg obaranja cijene za nešto što smo mi stvarali našim znojem i znojem generacija vunaraca prije nas. Mi smo tada rekli stečajnom upravniku da može da prodaje ako ima neku svoju imovinu i da je daje besplatno ako hoće. Ali, naš Vunko neće prodavati ispod pet miliona eura. Od tada se stvari nijesu pomjerile, ali se nije ni cijena pomjerila unazad”, objašnjava Šćepanović.

On kaže da je postojala realna bojazan da će kombinat biti prodat kada cijena padne na dva do tri miliona eura.

„Sve je ukazivalo na to. Neko je čekao da cijena još padne, pa da uzme imovinu Vunka za male pare. Neki tajkun. Mi smo to osujetili i zaustavili”, dodaje Šćepanović.

Upravo je MANS u svom izvještaju o ovoj kompaniji upozorio na postojanje sumnje da je po uvođenju aktuelnog stečaja 2008. godine preostala imovina procijenjena na iznos manji od svoje stvarne vrijednosti te da će biti rasprodata nerealno jeftino na javnim licitacijama.

U Bijelom Polju nekada je radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. Mnogi će vam Bjelopoljci reći kako je s Vunkom počeo da umire i njihov grad. U tom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na aparatima.

Diljem sjevera države, liše Termoelektrane i Rudnika uglja u Pljevljima, ugašena su sva velika privredna preduzeća, tako da je mnogo hala u kojima može da se igra fudbal. U Beranama je fabrika celuloze i papira, sa dvije hiljade zaposlenih, bila prva žrtva AB revolucije. Zatvorena je i opljačkana fabrika kože Polimka. Rudnik mrkog uglja Grci drže u agoniji i neizvjesnosti već pet godina.

Nestao je drvni kombinat Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva. U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

Čak i u malenoj Andrijevici ima obilje praznih fabričkih hala, pogodnih za igranje fudbala. Zatvorena je fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Prazne su hale fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Predsjednik Odbora za zaštitu prava bivših radnika AD Vunko iz Bijelog Polja Dragan Šćepanović kaže kako se Vlada ponaša prema sjeveru maćehinski i da ga tretira kao slijepo crijevo. Dok se i danas svim silama bore da zadrže Kombinat aluminijuma i glasove koje dobijaju preko te kompanije, po sjeveru su ugasili fabrike koje su bile mnogo rentabilnije.

„Zbog toga mi na sjeveru u svakom gradu imamo makar po jednu opljačkanu fabričku halu u kojoj može da se igra fudbal. Možemo čak i da formiramo fudbalsku ligu opljačkanih fabrika i da se družimo ovih majskih dana od grada do grada, od hale do hale. Igrom protiv zaborava. Da u praznim halama, igrajući fudbal, odajemo počast preminulim fabrikama”, kaže Šćepanović.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo