Povežite se sa nama

OKO NAS

Višestruka žrtva

Objavljeno prije

na

Maloljetna A.A. ubijena je u noći između 9. i 10. maja u kući u kojoj je stanovala na Koniku. Udarcima lopatom u glavu usmrtio ju je Mirsad Adžović, njen nevjenčani suprug koji se policiji predstavio kao otac kada se narednog jutra predao i priznao zločin. Niko od komšija nije pozvao policiju.

A svađe između nesrećne djevojke i Adžovića bile su učestale, kažu naši sagovornici. Jedan od sagovornika, koji je dobro upućen u porodičnu situaciju djevojke i njenog odnosa sa Adžovićem, kaže da ju je on često zlostavljao. On, ali i drugi sagovornici koji su željeli anonimnost, tvrde da je A.A. i moguća žrtva trgovine ljudima.

,,Djevojka je živjela sa svojim pravim ocem na primorju, dok su majka i njen očuh stanovali u Podgorici”, priča naš sagovornik. ,,Otac je završio u zatvoru, pa je A. A. prešla kod majke. Tu je živjela par godina, da bi se sa 14 godina udala. Taj brak nije opstao, pa se opet vratila kod majke. Kada je napunila 15, Mirsad Adžović je odvodi kod sebe, tvrdeći da joj je on otac”. Naš sagovornik tvrdi da je bivši muž A.A. dugovao novac Adžoviću i da nije mogao da ga vrati, nakon čega je Adžović kod sebe doveo djevojku.

Ubijena djevojka imala je sedmomjesečnu bebu čiji je otac, tvrdi njena majka, Mirsad Adžović. To potvrđuju i naši sagovornici. Majka je medijima ispričala da je Adžović ubjeđivao maloljetnu A.A. da joj je otac. Po njenim riječima maloljetna A. A. je sa 13 godina pobjegla kod Adžovića. Neki drugi svjedoci tvrde da je A.A. prodata, da je to javna tajna.

Komšije tvrde da su se Adžović i nesrećna djevojka često svađali jer se ona raspitivala da li joj je on otac. ,,Mirsad ju je zbog toga maltretirao”, tvrde naši sagovornici.

,,Sva uža i šira familija, pa i supruga Mirsada Adžovića koja je bila tu za vrijeme ubistva, su znali da je on nju uzeo za ženu i da je maltretira, a da niko nije reagovao niti pokušao da to spriječi”. Mediji su ranije objavili da su supruga Adžovića i četvoro njihove djece bili u kući u noći kada se desilo ubistvo.

Više nevladinih organizacija okupljenih oko Centra za ženska prava osudilo je ubistvo maloljetne djevojke. Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava zatražio je najoštriju reakciju društva i nadležnih instucija, a apel i osudu nasilja podržale su i nevladine organizacije Akcija za ljudska prava i Anima.

U saopštenju koje su potpisali Centar za ženska prava, Ženska RAE mreža Prva i Centar za romske inicijative navodi se da su Romkinje i Egipćanke primorane da poštuju izuzetno stroge patrijarhalne norme unutar romske zajednice, u kojima postoji visok prag tolerancije prema nasilju nad ženama i porodičnom nasilju, što ugrožava njihove živote.

,,Specifičan položaj Romkinja i Egipćanki nije prepoznat, kako od same romske i egipćanske zajednice, tako ni od same države”, kaže se u saopštenju.

NVO Prima ukazala je na generalno nedovoljno revnosno sprovođenje zakona koji tretiraju porodično nasilje.

Organizacije potpisnice saopštenja apelovale su na odgovorne institucije, prije svega na Upravu policije, kao i na cjelokupnu javnost, da preduzmu sve mjere, da privremeno i adekvatno reaguju na nasilje, kako bi se spriječilo ponavljanje takvih zločina.

Crna Gora je u posljednjih nekoliko godina usvojila niz zakona i značajnih dokumenata koji se odnose na oblast nasilja u porodici. U praksi su međutim ostali problemi, među kojima su i ti da svjedoci, i pored zakonske obaveze, rijetko prijavljuju nasilje, ali prvenstveno i to da državne institucije, od policije koja je prva u lancu organa koji sankcionišu nasilje do socijalnih službi i pravosuđa nerijetko na pravi način ne definišu ili ne prepoznaju nasilje.

Prema podacima UN prvi uzrok smrti ili invalidnosti među ženama od 15 do 45 godina nijesu bolesti ili saobraćajne nesreće, već nasilje. U Studiji o nasilju u porodici i nasilju nad ženama u Crnoj Goru, dokumentu koji je 2012. godine sproveo UNDP, navodi se da su u Crnoj Gori ,, razmjere nasilja u porodici nepoznanica jer ne postoji sistematsko prikupljanje podataka”.

Istraživanja javnog mnjenja koja su prikazana u Studiji, međutim, pokazuju da crnogorski građani smatraju da nasilje postoji, da je rasprostranjeno, te da su žrtve najčešće žene i djeca. Prema tim ispitivanjima svaki četvrti ispitani muškarac smatra da je nasilje opravdano i prouzrokovano okolnostima i događajima van kontrole nasilnika, a da je žrtva odgovorna za nasilje ,,jer ga izaziva”.

Istraživanje je pokazalo da je svaka treća žena u Crnoj Gori žrtva nekog vida nasilja, te da su žrtve nasilja u porodici najčešće žene i djeca, dok su muškarci prepoznati kao nasilnici. Prema toj studiji u Crnoj Gori se tolerišu „blaži oblici nasilja” a kao nasilje prepoznaje samo ono teško.

Zanimljivo je da prema istim podacima svaka treća osoba u Crnoj Gori ne bi bila spremna da prijavi nasilje u porodici zbog niskog povjerenja u efikasnost institucija, straha, patrijarhalnog shvatanja porodičnih odnosa kao nečega u šta se nipošto ne treba miješati, kao i zbog sumnje u to da se problem nasilja u porodici može zaustaviti i prevazići.

,,Studije slučaja pokazale su da se muško nasilje nad ženama dešava bez obzira na

etničko porijeklo, socijalni status i godine. Ipak, žene pripadnice manjinskih zajednica ili migrantkinje koje su preživjele nasilje često su suočene sa višestrukim oblicima nasilja i diskriminacije”, navodi se u Studiji.

Romkinje su u rizičnoj kategoriji kada je riječ o trgovini ljudima. U preporukama za Crnu Goru u Izvještaju o trgovini ljudima u Crnoj Gori, koji je u junu prošle godine objavila američka ambasada, navodi se da treba ,,unaprijediti napore na proaktivnom identifikovanju više potencijalnih žrtava u ugroženim grupama, kao što su romska djeca koja se bave prostitucijom, žene uhapšene zbog prostitucije, migranti bez dokumenata, izbjeglice i raseljena lica – posebno Romi – i djeca prosjaci”. Posebno se ističe da treba ,,poboljšati kontakt sa romskim zajednicama kako bi se osigurala prevencija trgovine ljudima i efikasno identifikovanje žrtava”.

Prema tom Izvještaju ,,Vlada Crne Gore ne ispunjava u potpunosti minimalne standarde za iskorjenjivanje trgovine ljudima”, dok se Crna Gora definiše kao zemlja porijekla, tranzita i konačnog odredišta za žrtve trgovinom ljudima.

Elvis BERIŠA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo