Povežite se sa nama

FOKUS

Liga politike i kriminala

Objavljeno prije

na

saric

Nikšićki Čelik je u finalu fudbalskog kupa Crne Gore pobijedio pljevaljski Rudar. Ostavimo po strani fudbalsko umijeće i pozabavimo se suštinom događaja. Prošle srijede su, dakle, u Podgorici snagu odmjerili kontroverzni biznismeni Ranko Radulović i Duško Šarić. Više uspjeha imao je iskusniji vlasnik Čelika. Možda i zato što je Radulović finalnu utakmicu dočekao na slobodi. Dnevne novine su i objavile ono što šapuću poznavaoci dešavanja na crnogorskim terenima: „Svaka čast igračima, treneru, ostatku stručnog štaba, ali realno gledano, najveću zaslugu sa sve učinjeno ima jedan čovjek – gazda i finansijer kluba Ranko Radulović”. Novine potom citiraju alfu i omegu nikšićkog kluba koji čitaocima otkriva svoju sportsku filozofiju: „Koliko para toliko muzike”.

Znaju to i igrači i navijači Čelika. Prije dvije godine su po kafićima skupljali novac da bi prvotimci imali garnituru dresova i kopačke. Danas slave ekspresan ulazak u prvu ligu, osvojen trofej i obezbijeđen izlazak na evropsku fudbalsku pozornicu. Gdje će biti sjutra?

Ne zna se koliko košta fudbalska titula ili osvajanje Kupa Crne Gore. Lakše je naslutiti – odakle novac. Duško Šarić je, baš negdje pred finalnu utakmicu, zbog pranja novca stečenog trgovinom narkoticima, nepravosnažno osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu i obavezu da u državni budžet uplati 20-tak miliona eura.

I takmac mu čeka presude. Pred Osnovnim sudom u Kotoru Raduloviću se sudi za krivična djela „protivpravno zauzimanje zemljišta” i „uništenje i oštećenje prirodnog dobra”. Sjećate li se afere Lipci? Vlasnik Čelika je osoba koja je u ljeto 2008. prekrajala geografiju Bokokotorskog zaliva. Toliko brutalno da je zavrijedio i mini portret u Monitoru. „Nikšićki biznismen je raspad SFRJ dočekao u zatvoru, gdje je, skupa sa braćom (Miomirom i sada pokojnim Slavkom) služio kaznu zbog ubistva Zorana Vilotijevića (15, 8 i 12 godina). Po odsluženju kazne Radulovići se uključuju u aktuelne tranzicione biznise. U vrijeme raspada DPS- a na Milovu i Momirovu struju, oni su pominjani kao ,podizvođači u poslu šverca cigareta u BiH, koji je, prema nalazima tužilaštva, kontrolisao nikšićki policajac i biznismen Miodrag Daka Davidović, Bulatovićev kum. Amnestija tadašnjeg predsjednika Crne Gore stavila je tačku na ovu priču. No, uskoro je otvoreno novo, političko, poglavlje priče. Prema njemu, vještina prikupljanja glasova u kampanji od vrata do vrata za vladajući DPS, omogućila je Ranku Raduloviću da proširi posao i, u krajnjem, uđe u avanturu na Lipcima”.

Neposredno prije preuzimanja Čelika, Radulović je i u Osnovnom sudu u Nikšiću odgovarao na optužbe da je počinio krivična djela „nasilničko ponašanje” i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija”.

Činjenica da su se za fudbalski trofej borili klubovi kojima gazduju nekadašnji i sadašnji osuđenik predstavlja, zapravo, veliki pomak u crnogorskom fudbalu. Prošle godine, finalnu utakmicu istog takmičenja koju su igrali Rudar i budvanski Mogren, iz pritvora su pratili predsjednici oba kluba – i Šarić i tada prvi čovjek Budve Rajko Kuljača.

„Volio bih da je Duško Šarić bio večeras sa nama da proslavimo trofej”, požalio se novinarima tadašnji trener Pljevljaka, ,,zato ovaj trijumf poklanjamo njemu”. Istine radi, naknadna policijska istraga je pokazala da je solidne zasluge za tadašnje uspjehe Rudara imala i bivša pljevaljska uprava na čelu sa Filipom Vukovićem. Oni su otkako je Šarić 2007. preuzeo klub, na njega potrošili više od 330 hiljada eura. Bez pravnog osnova i bilo kakvog ugovora. Za finansiranje Rudara u 2007. godini iz lokalnog budžeta potrošeno je 90.000 eura, u 2008. – 130.000, dok je 2009. godine na klub potrošeno 37 hiljada… Primjetno je da su se „donacije” smanjivale kako su Šarići širili „tranzitni” posao po kome su postali čuvani širom Evrope.

Liga sporta, politike i kriminala na ovim prostorima postala je očigledna kada je pokojni Željko Ražnatović Arkan, pljačkaš banaka, službenik DB, komandant paravojske sumnjičene za ratne zločine i poslanik u srpskom parlamentu postao 1996. vlasnik nižerazrednog Obilića. Ekipa je ekspresno stigla u prvu ligu i tamo otela (i bukvalno) nekoliko trofeja Partizanu i Crvenoj Zvezdi. Istovremeno, i crnogorski fudbal dobija nove sportske radnike.

Nikšićku Sutjesku preuzima Brano Mićunović, čovjek koga su jedni imenovali „šefom crnogorske mafije”, drugi ga kitili titulom „kralja srpske fudbalske mafije”, dok su treći objašnjavali da je samo riječ o uspješnom biznismenu, mada do skora nijesu bili u stanju da nabroje nijedan od njegovih legalnih biznisa. Mićunović je objašnjavao da je njegov angažman u Sutjesci bio skup hobi: „To nije bio nikakav biznis, nego sam davao svoje pare, praktično bacao ih u bunar, ništa to nije pomoglo da uspije Sutjeska, osim što sam ja bio sve siromašniji”.

U vrijeme kada je Sutjesku preuzeo Mićunović, na čelo Zete iz Golubovaca došao je Radojica Rajo Božović, bivši oficir Crvenih beretki (kasnije JSO – DB Srbije) koji je pod ratnim imenom Kobac sticao ugled i veze na ratištima širom nekadašnje SFRJ. Božović je na čelo fudbalskog kluba iz Golubovaca stigao u vrijeme kada je Vukašin Maraš, prvi čovjek crnogorske policije, osnovao sportsko društvo Zeta. Predsjednik Zete je, praktično, prvi ozvaničio praksu namještanja utakmica u domaćim takmičenjima, objašnjavajući kako je 1997. namjestio utakmicu u Lučanima (Srbija) Mladost-Budućnost 0:1 kojom je podgorički prvoligaš izborio opstanak. Naknadno je, pošto se podiglo previše galame, Božović pojasnio: ,,Nijesam rekao da sam namjestio utakmicu, već da sam, u nekoliko navrata, pomogao Budućnosti”.

U to vrijeme košarkom tzv. SRJ gazduje tandem Vesko Barović – Danilo Mitrović. Novcem od duvanskih „tranzitnih” taksi oni su spremni da plate svaki iznos koji igrači i treneri pomenu, samo da ispuni merak njihovog prijatelja sa basketa, premijera Crne Gore i titula iz Beograda preseli u Podgoricu. I bi tako. Majstori šticunga i tranzita nadjačali su tandem Partizanovih legendi (Vlade Divac i Predrag Danilović). Bili su to najluđe potrošeni milioni u istoriji crnogorskog sporta.

Na drugom kraju grada, ispod Gorice, koju godinu iza Mićunovića i Božovića, na čelo fudbalskog kluba Budućnost dolazi Miomir Mugoša. On je najdugovječniji predsjednik nekog sportskog društva koga u profesionalnom angažmanu prati prefiks „kontroverzni”. Možda, na prvi pogled, Mugoša i nije pravo društvo za Šarića, Radulovića, Božovića ili Mićunovića… Ali, uzmete li u obzir broj podnijetih krivičnih prijava i opis krivičnih djela – od saobraćajnih prekršaja, preko uličnog nasilja do uzurpacije i zloupotreba službenog položaja, uvidjećete da Mugoša ne zaostaje za konkurencijom. Upravo je Mugoša nagnao jednog pukovnika JSO da potpiše kapitulaciju: ,,Podnio sam ostavku kako bi pokušao da pomognem ljudima koji odlučuju o sudbini FK Zeta, iz FSCG i FK Budućnost, koji zbog mene žele da unište taj klub…”, saopštio je Božović uz obećanje da neće biti u fudbalu dok je Mugoša gradonačelnik Podgorice. I to traje.

Čuven je „rat” koji su čelnici Budućnosti i Zete Miomir Mugoša i Rajo Božović vodili na terenu, tribinama, ulici… ,,Ja taj problem ne mogu da riješim. Treba da ga riješe državni organi i organi Podgorice”, priznao je nemoć i predsjednik FSCG Dejan Savićević. Savićević se krajem prošle godine osvrnuo i na činjenicu da je većina njegovih saradnika iz vladajuće partije. „Sad je takva situacija. Klubovi su opštinski, a u većini opština na čelu je DPS. I ko će drugi da bude bez oni?” U rukovodstvu FSCG su i član Predsjedništva DPS-a i poslanik Mevludin Nuhodžić, član GO DPS-a Kemal Đečević, funkcioneri vladajuće partije Vladan Vučelić, Boro Lazović…

Vaterpolo, najtrofejniji crnogorski ekipni sport (reprezentacija bila prvak i vicešampion Evrope, kotorski Primorac klupski prvak kontinenta), takođe je zanimljiv primjer kako se znaju pomiješati interesi ljudi iz svijeta politike, biznisa i podzemlja. Sjetimo se kako su prevaranti okupljeni oko Mirax-a i nelegalnog naselja na budvanskoj Zavali sa 100 hiljada eura častili članove reprezentacije koja je 2007. osvojila titulu prvaka Evrope. Tada je Mugoša njima i nama obećao pet novih bazena za godinu dana. Prevario je. Zato do danas ne znamo koliko je koštala gradnja jedinog podgoričkog bazena, i ko je učestvovao u podjeli plijena.

Fudbalski model „tajkunizacije” u vaterpolu se nije pokazao efikasnim. Negdje zbog više sile – finansijer kluba Kataro, Dragan Dudić Fric sumnjičen za šverc narkotika i pranje novca ubijen je u Kotoru, pod nerazjašnjenim okolnostima. Njegov sugrađanin, predsjednik Primorca Denis Mandić u klubu se poslednji put pojavio lani u oktobru. Od tada češće gostuje na stranicama crne hronike gdje se razračunava sa poslovnim partnerima iz HLT fonda, dok se igračima i trenerima u klubu duguje od pet do 18 plata. I hercegnovski Jadran uzaludno pokušava pokriti dugove od približno pola miliona eura.

Predsjednik plivačkog i vaterpolo saveza Crne Gore Srđan Kovačević nije se oglašavao povodom ovih problema. A sjetimo se entuzijazma kojim je prvi čovjek EPCG pokušavao razriješiti nevolje koje je imala Prva banka i njeni vlasnici. I sjetimo se kako voli primati pohvale i čestitke nakon što sportisti pod njegovom „zaštitom” donesu medalju sa velikog takmičenja.

Fudbalska reprezentacija se „za dlaku” nije kvalifikovala na evropsko prvenstvo, sve noseći na prsima (ne)plaćenu reklamu Prve banke, porodične kompanije braće Đukanović čiji poslovni podvizi ovih dana uveseljavaju televizijsku i čitalačku publiku od Podgorice do Londona. Dok stručnjaci pokušavaju izračunati koliko je ta zabava, makar približno, koštala crnogorske poreske obveznike.

Prva banka je, ujedno, sponzor i rukometašicama, vaterpolistima, rukometašima, košarkašima… Na čelu tih klubova i saveza su, po pravilu, ljudi iz vrha DPS. Od Mila Đuaknovića (košarka), preko Predraga Boškovića (ŽRK Budućnost), Srđana Kovačevića (vaterpolo), Dragana Marovića (odbojka)… Sve njih onda okuplja Crnogorski olimpijski komitet čiji je predsjednik Dušan Simonović, ne tako davno bio kandidat za predsjednika manje članice vladajuće koalicije. Važno je učestvovati.

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo