FOKUS
Mi plaćamo

Prijatelji i poslovni partneri premijera Mila Đukanovića širom regiona, sa kojima je dijelio ratne devedesete a sad dijeli tranzicione dane, imali su berićetnu sedmicu. Neki su skinuti sa Interpolovih potjernica, drugima se smiješe važne ministarske funkcije i prilika da nadziru optužbe na njihov i račun prijatelja. Mediji su javili da je Stanko Subotić Cane, Đukanovićev prijatelj sa kojim je dijelio međunarodne optužnice za šverc cigareta, italijansku i švajcarsku, skinut sa Interpolove crvene liste. Pojašnjenja o razlozima te odluke nema. Srpsko pravosuđe i dalje traga za Subotićem.
Subotić je u Beogradu osuđen u prvostepenom postupku na šest godina zatvora zbog šverca cigareta, a tereti se da je oštetio budžet Srbije za 28 miliona eura. Subotićevo ime je i dalje na italijanskoj optužnici, sa koje je ime Mila Đukanovića uklonjeno zbog imuniteta. Subotića tamošnje tužilaštvo tereti, prema pisanju CIN-a, da je tvorac sistema za pranje novca koji je korišćen tokom skoro deset godina ilegalne trgovine cigareta. O Subotiću i tom ilegalnom poslu crnogorskog vrha opsežno je pisao i hrvatski Nacional. Subotić je sa novim vlasnicima tog nedjeljnika nedavno sklopio dogovor da ih on neće tužiti, a da se oni zauzvrat ograde od tekstova o švercu. Ratko Knežević, bivši šef trgovinske misije Crne Gore u Vašingtonu i bivši kum Mila Đukanovića, ustvrdio je da je Subotić stvarni novi vlasnik Nacionala, te da je on u stvari nagodbu napravio sa samim sobom.
Subotić novac posljednjih godina intenzivno koristi kako bi iz javne sfere izbrisao sve optužbe i sumnje iznesene na njegov račun. Među desetinama tužbi za klevetu koje Subotić predano podnosi, ove sedmice našla se i tužba protiv državnih funkcionera Srbije. Subotićevi advokati podnijeli su tužbu protiv direktora tamošnje policije Milorada Veljovića, nekoliko osoba iz tužilaštva i rukovodstva Demokratske stranke i Blica.
Subotić ih je, kako su pojasnili njegovi advokati, tužio jer su navodno vršili pritisak na Jocu Amsterdama da optuži Subotića da je učestvovao u ubistvu urednika Nacionala Iva Pukanića i njegovog saradnika Nika Franića. Amsterdam je izjavio da je pravosuđe Srbije na njega vršilo pritisak da za ta ubistva optuži Subotića, Đukanovića i Branislava Brana Mićunovića, kojeg srpska policija i tamošnje pravosuđe označavaju kao vođu organizovanog kriminala u Crnoj Gori i šire.
Subotić je u Londonu tužio i Ratka Kneževića zbog klevete jer je, kako se navodi, Knežević u medijima Subotića optuživao za ubistva, prijetnje svjedocima i povezanost sa mafijom.
,,Tužen sam za riječi izgovorene na Sudu u Zagrebu, kada sam svjedočio u slučaju ubistava Iva Pukanića i Nika Franjića. Subotićevi advokati tužili su me za republikaciju tog svjedočenja u beogradskoj Politici”, objasnio je Knežević.
Mediji i tužbe, jedan od puteva kojima Cane pokušava oprati biografiju. Predstavnici srpske radikalne stranke optužili su novog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da mu je kampanju finansirao Stanko Subotić, te da se zbog toga može opravdano sumnjati u njegovu odlučnost i mogućnost da se obračuna sa korupcijom i organizovanim kriminalom.
,,Subotić se sa Nikolićem i Vučićem pre nekoliko godina sreo u restoranu Ric u Parizu i tom prilikom dogovorio pomirenje Nikolića i Mila Đukanovića”, saopštili su iz te stranke.
Đukanović, Subotićev frend sa optužnice, u posjetu prije nekoliko mjeseci primio je Nikolića, što je protumačeno kao podrška njemu umjesto Tadiću. Na taj ugodni susret on je posjetio Nikolića i u čestitki nakon izborne pobjede. Državna Pobjeda, koju kontroliše Đukanović, prethodno je u kontinuitetu negativno pisala o bivšem predsjedniku Srbije Borisu Tadiću i njegovom ,,četništvu”. Đukanoviću i prijateljima Nikolićevo četništvo ne smeta. On dobro razumije njihove ratne godine i zločine tada počinjene.
Crna internacionala nije ojačala svoju poziciju samo u Srbiji.
Đukanovićev prijatelj u Bosni i Hercegovini Fahrudin Radončić postaće ministar bezbjednosti BiH. Radončić na poziciju ministra bezbjednosti dolazi u trenutku kada je Naser Keljmendi, sa kojim se Radončić dovodi u vezu, od strane američke administracije, kao prijetnja bezbjednosti, stavljen na crnu listu kao opasan narkoobos, a aktuelni ministar bezbjednosti BiH Sadik Ahmetović saopštio da je tamošnja policija blizu kraja istrage o Keljmendiju.
Radončić je demantovao veze sa Keljmendijem. O njegovim vezama sa Keljmendijem pisali su bosanski mediji, a povezala ih je SIPA, bosanska državna agencija za istrage i zaštitu.
Sarajevski CIN pisao je da je Keljmendi 2004. godine sa Radončićevim Avazom razmijenio vrijedne nekretnine u Sarajevu i Zenici i da je godinu dana kasnije Keljmendi iz SAD-a naručio tri Jeep Grand Cherokee, od kojih koja su dva blindirana. Vozila su transportovana u BiH i pored zabrane američkih vlasti. Jedan od tih džipova je trenutno u vlasništvu Avaza. U nedavnom intervjuu za CIN Radončić je izjavio da je direktor Avaza kupio džip koji se trenutno iznajmljuje uglednim gostima njegovog hotela Radon Plaza.
Nedavno je Zijad Turković, šef najjače kriminalne organizacije u BiH, pred sudom svjedočio da je Radončić od njega naručio ubistvo Keljmendija.
Sadik Ahmetović je koaliciju SDP – SBB nazvao „mafijaško-crvenom” i dodao da je to posljednji stadijum organizovanog kriminala kada „mafija preuzme državu”.
,,Danas smo vrlo blizu tome”, kazao je.
Slična formulacija korišćena je kada je Crna Gora okarakterisana kao mafijaška država u aprilskom broju američkog uglednog časopisa Forin afers.
Radončić će zbog funkcije za koju je predložen, saopštio je, prodati Avaz, preduzeće u čijem je vlasništvu Dnevni Avaz, novina prepoznata kao sredstvo koje Radončić koristi u obračunu sa neistomišljenicima i za pritisak na one koji bi mu mogli poboljšati ili pokvariti biznis.
U Crnoj Gori Vlada i dalje pregovara sa Avazom o privatizaciji Pobjede. Prethodno je Fahrudinov brat blizanac Šemsudin Radončić sa književnikom Markom Vešovićem iznosio najgnusnije uvrede na račun medija koje Đukanović ne kontroliše, i ljude koji ne pristaju da se zaborave Đukanovićevi ratni i ekonomski zločini.
Bosanski mediji pisali su o poslovnim vezama i zajedničkim poslovima Radončića i Veselina Barovića, crnogorskog tajkuna i Đukanovićevog bliskog prijatelja.
I Keljmendi ima isprepletane veze sa Crnom Gorom. On u Ulcinju ima vrijedne nekretnine i hotel Casa Grande, koji je izgradio nelegalno naočigled lokalnih i državnih vlasti. Keljmendi je 2008. godine uplatio 225.000 eura akontacije na ime komunalne takse za taj hotel na Velikoj plaži. Keljmendi se nagodio sa crnogorskim tužilaštvom, koje je odustalo od krivičnog gonjenja nakon što je on uplatio novac u humanitarne svrhe – po 5.000 eura vrtiću i školi u Ulcinju. Ne zna se gdje je završilo 225.000 eura. Podsjetimo, dva funkcionera MUP-a u Kotoru su osuđeni jer su Keljmenijevom sinu pomagali da nezakonito dođe do crnogorskog pasoša.
Monitor je pisao da Keljemendijev klan u Crnoj Gori ima razgranate poslove i brojnu mrežu saradnika, a među njima je bio i Darko Šarić.
Šarić je uz ostale Đukanovićeve prijatelje obilato koristio usluge banke braće Đukanović. Istraživanje sarajevskog Centra za istraživačko novinarstvo CIN i Mreže istraživačkih novinara OCCRP pokazalo je da je banka braće Đukanović služila kao bankomat njemu i njegovoj familiji, te narkobosovima i osobama koje se povezuju sa organizovanim kriminalom, zbog čega je ugrožen finansijski sistem zemlje.
Nebojša Medojević, lider PZP –a upozorio je na pogubne poslove balkanske konfederacije organizovanog kriminala . ,,Odluka Predsjednika SDP BiH Zlatka Lagumdžije da za Ministra bezbjednosti BiH predloži jednog od ključnih saradnika Đukanovića i Keljmendija, najbolji je dokaz kakve su i koliko opasne namjere balkanske mafije i kakav je njen uticaj”. Medojević je podsjetio da je Lagumdžija donio odluku da predloži Radončića za ministra samo par dana nakon sastanka sa Đukanovićem u Crnoj Cori.
Medojević je ocijenio da ova balkanska konfederacija ima jasan interes i resurse da ponovo isprovocira međuetničke sukobe i destabilizuje region, kako bi zaštitila svoje unosne pozicije i uticaj.
Mioses Naim, autor koji je u Forin afersu Crnu Goru svrstao u mafijaške države, pojasnio je da su u tim državma šefovi država često i šefovi kriminalne organizacije. Da je šef kriminalne grupe Đukanović je optuživan sa italijanskih zvaničnih adresa zbog šverca cigareta, čijim se utabanim putevima kasnije odvijala trgovina narkoticima.
Đukanović je našao partnera i u Italiji. OCCRP je ovih dana podsjetio i na privatizaciju Elektroprivrede, još jedan posao koji je ilustracija priče o crnoj internacionali. PZP je u februaru ove godine podnijela krivičnu prijavu protiv Đukanovića i bivšeg italijanskog premijera Silvija Berluskonija i sedam predstavnika crnogorske vlasti zbog privatizacije Elektroprivrede i stvaranja kriminalne organizacije u periodu od 2007. do 2011.
Osim Crne Gore, u aprilskom broju Forin afersa u kontekstu spoja vlasti i kriminala pominje se Kosovo. Navodi se da je kosovski premijer Hašim Tači sa saradnicima preuzeo ,,nasilnu kontrolu nad heroinom i drugim narkoticima”.
Kriminal i politika na Balkanu isprepletani su. Ono što su balkanski bosovi podzemlja i nadzemlja stekli u ratovima, nasiljem i pljačkom, treba sačuvati. Oni nazdravljaju, a mi plaćamo.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Komentari
FOKUS
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova najveća šansa je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a, prema analizama, ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito, sklopljeno. Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru
Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića. Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug. Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad. Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i odličnog rezultata njegove partije. Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije. Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je uklonjen. Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.
Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala. U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na pobjedničkim izborima u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug. To važi i za Aleksu Bečića, kandidata Demokrata. U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić. Andrija Mandić u drugom krugu, za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama, ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri
Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?
Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.
Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.
Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.
U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.
Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.
Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.
Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.
Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.
Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.
Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.
Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”. Može, znači.
Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta URA. Prebacujući im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.
Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.
Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.
Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.
,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.
Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.
,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac Vladimir) Novović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.
Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.
Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.
Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.
Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni: interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost

Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora
Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.
U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.
Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva, drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.
Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg političkog života.
Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.
Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.
Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.
Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.
Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.
U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.
Znaju to i na drugoj strani.
Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.
Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.
Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici. Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.
Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.
Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet, podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.
Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.
Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.
Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad, (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.
Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo