Povežite se sa nama

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Siriza,povratak socijaldemokratije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Brzi sastanak ministara finansija EU nakon pobjede Aleksisa Ciprasa, pokazuju da EU priprema „odgovor” Ciprasu pred prvi sastanak sa njim 12 . februara. Ima i najava malog „popuštanja” novoj grčkoj vladi u vezi sa rokovima otplate duga i visinom kamata. Možete li da pretpostavite kako će u odnosima grčke vlade, EU i MMF, teći tema o grčkom dugu od 320 milijardi eura, koju će Cipras staviti na pregovarački sto?
VELJAK: U ovom trenutku se tek naslućuju mogući scenariji. Sasvim je sigurno da će predstojeći pregovori biti teški i obilježeni raznim vrstama napetosti. Pri predviđanju oblika i rezultata tih pregovora između nove grčke vlade i EU treba imati u vidu dvije činjenice: prvo, često se može čuti da je pobjeda Sirize presedan u političkoj historiji Zapada, da je prvi puta jedna stranka radikalne ljevice parlamentarnim putem došla na vlast (zaboravlja se da su stranke radikalne ljevice bile na vlasti na Islandu i Cipru). Drugo, pogleda li se program Sirize, jasno se pokazuje da je to zapravo program klasične socijaldemokracije (koja je, počevši s Tonyjem Blairom, gotovo u potpunosti napustila – ili bar u drastičnoj mjeri razvodnila – klasičnu socijaldemokratsku politiku socijalne države, te neupitno preuzela niz postavki neoliberalne politike, dakle politike okrutnog, grabežljivog i ničim ograničavanog kapitalizma). Stoga se realno može očekivati da će uspješnost Sitizinih nastojanja da Grčku oslobodi od dužničkog ropstva (koja će nesumnjivo utjecati na afirmaciju sličnih nastojanja u zemljama poput Španjolske i Portugala, koje se nalaze u približno sličnoj situaciji) rezultirati obnovom klasične socijaldemokratske politike socijalne države, a nipošto ne i rušenjem kapitalizma kao takvog, kao što se neki naivno nadaju a neki drugi s užasavanjem vjeruju u izglednost dokrajčivanja kapitalizma.

MONITOR: Cipras je napravio koaliciju sa izrazito desnom Nezavisnom partijom Grka. Ove dvije partije povezuje jedino odnos prema mjerama budžetske štednje koju su 2010. nametnuli kreditori da bi se izbjegao bankrot Grčke. Koliko je Siriza predstavnik grčke ideološke ljevice a koliko predvodi široki pokret građana čiji život se radikalno promijenio krizom?
VELJAK: Grčku „ideološku ljevicu” predstavlja Komunistička partija Grčke, koja je i na ovim izborima potvrdila svoj status parlamentarne stranke (čak je i treća po brojnosti parlamentarna grupacija). U Sirizi ima, dakako, različitih političkih i idejnih opcija, uključujući i maoističke, anarhističke i sl. – ali Siriza je širok pokret objedinjen tek voljom da se Grčka oslobodi dužničkog ropstva i da se život značajnog dijela stanovništva koji su direktno pogođeni učincima neoliberalne „politike štednje” (pa su postali beskućnici, u još većoj mjeri lišeni električne energije, itd.) učini bar malo podnošljivijim.

MONITOR: Cipras je obećao preporod politike zapošljavanja, otvaranje radnih mjesta u zemlji koja ima oko 30% nezaposlenih. Ovo akcentiranje pokazuje da su mu najvažniji pregovori o otpisivanju najvećeg dijela duga?
VELJAK: Da, očigledno je da će politika nove vlade biti koncentrirana na te pregovore.

MONITOR: Stranka evropske ljevice u EU parlamentu je Aleksisa Ciprasa kandidovala za mjesto predsjednika EU komisije na izborima 2014. Može li u bližoj budućnosti doći do radikalnije borbe ljevice i desnice u Evropi, posebno s obzirom na veliki gubitak povjerenja u politički centar i desnice i ljevice?
VELJAK: Zanimljivo je da je Siriza odmah nakon izborne pobjede sklopila savez s jednom desničarskom strankom koja jasno inzistira na ukidanju nametnutih mjera štednje, a ne s idejno bliskim socijalistima iz PASOK-a (koji je u prethodnoj vladi sudjelovao u provođenju diktata EU i MMF-a). Što nam to govori? Stvara se zanimljiv savez ljevice i onoga dijela desnice koji se protivi neoliberalnoj politici Evropske unije. Stoga je vjerojatnije da će se glavni sukob odvijati po crti razdvajanja protivnika i sljedbenika neoliberalizma (u ovu grupaciju spada politički centar pojačan onim frakcijama desnice i ekstremne desnice koje prihvaćaju postulate neoliberalizma) a ne, kako bi se to moglo činiti i kako je dosad dominiralo, po liniji rasizam/univerzalizam, nacionalizam/kozmopolitizam/sekularizam/klerikalizam, i sl. No, što će to značiti za tzv. evropske vrijednosti i neće li se u budućnosti, posebno ako se globalna kriza intenzivira, tek treba vidjeti. U zemljama u kojima nema relevantne ljevice poput Sirize u Grčkoj ili pokreta Podemos u Španjolskoj nije nemoguće da će se još jače profilirati nacionalsocijalistički pokreti i stranke, tako da će tu biti na djelu sukob liberalnog centra s antiliberalnom (a proklamativno i antikapitalističkom) desnicom.

MONITOR: Kako gledate na navodnu političku bliskost Aleksisa Ciprasa i srpskog ministra Aleksandra Vulina, nekadašnjeg visokog funkcionera JUL-a koji je prije par dana izjavio da je Grčka na vrijeme počela sa mjerama štednje, kao srpska vlada, ne bi došla u današnju situaciju?
VELJAK: Tvrdnja o takvoj političkoj bliskosti predstavlja čistu besmislicu. Kako može netko tko pokorno (u odnosu na MMF i institucije Evropske unije) a brutalno (u odnosu na „žrtve tranzicije”) provodi radikalno neoliberalnu politiku pretendirati na tu vrstu političke bliskosti a da to ne bude licemjerno do komičnosti? U Srbiji, valja reći, nema (u svakom slučaju danas nema) potencijala za pojavu fenomena Sirize.

MONITOR: Nova predsjednica Hrvatske je Kolinda Grabar Kitarović, kandidatkinja HDZ-a. Neki komentatori tvrde da je njen protivkandidat Ivo Josipović, kao predstavnik hrvatske socijaldemokratije, izgubio jer je htio da je nadigra na njenom terenu. Šta to govori o raspoloženju hrvatskog biračkog tela?
VELJAK: Komentatori koji smatraju da je Josipovićev poraz uzrokovan njegovim htijenjem da je pobijedi na terenu patriotske retorike nisu posve u krivu. Pozivanje na Tuđmana sasvim sigurno nije uvjerilo nijednog obožavatelja „prvoga hrvatskog predsjednika” da glasa za Ivu Josipovića, a vjerojatno je mnoge njegove potencijalne glasače navelo na to da ostanu kod kuće (zanimljivo je da je Josipović u krajevima sa srpskom većinom dobio znatno manje glasova nego što je to bilo očekivano). On je za homogenizirano hadezeovsko biračko tijelo bio i ostao „komunjara” i „jugoslavenčina” a za jedan drugi dio biračkog tijela postao nedovoljno uvjerljiv pomiritelj nepomirljivoga. Naravno, rezultati ovih predsjedničkih izbora govore i o političkoj klimi u Hrvatskoj, koja je obilježena s jedne strane bipolarnošću, i to po liniji antiteze antifašizma i ustaštva (neki drugi bi tu antitezu imenovali kao opreku jugonostalgije i domoljublja), a s druge strane razočaranošću biračkog tijela u socijaldemokratsku vladu koja je – bar do pred mjesec dana – bespogovorno slijedila diktate MMF-a. No, to govori i o općenito niskoj razini političke kulture u Hrvatskoj, a to je već i problem koji je mnogo širi od granica Hrvatske, jer se slične (ili čak i niže) razine političke kulture, obilježene izostajanjem građanske samosvijesti, sreću i u drugim zemljama regije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo