Povežite se sa nama

OKO NAS

Lopovima Zora osvanula

Objavljeno prije

na

Velika pljačka strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka Zora u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala do danas nerazotkrivena i nekažnjena. Nije li, na kraju krajeva, i stranac u odsustvu osuđen tek minimalnom zatvorskom kaznom od godinu dana, predviđenom za to krivično djelo. Kao da je opljačkao dnevni pazar u nekoj seoskoj piljari, a ne odnio milione eura iz Crne Gore.

Nekadašnji direktor mljekare Zora, iz vremena kada je ta fabrika građena i kada su se u nju slivale milionske strane donacije, Škotlanđanin Tomas Hodž osuđen je pravosnažno na godinu dana zatvora zbog pljačke i korupcije, ali zbog nedostupnosti je malo izvjesno da će tu kaznu izdržavati. Monitor je ranije pisao o tome da je prvi put jedan stranac, koji je u Crnoj Gori dugo uživao diplomatske privilegije i imao punu podršku visokih državnih zvaničnika, osuđen za pljačku, korupciju i prevaru.

Domaći lopovi, koji su u toj pljački učestvovali, ovom presudom su odahnuli. Njih neko vrijeme niko neće dirati niti uznemiravati. Zašto bi ako je za sve kriv stranac? To je varijanta koja i crnogorskim vlastima najviše odgovara, kako se ova tema ne bi otvarala i ne bi postavljalo pitanje pokradenih donatorskih miliona, uz nesumnjivi njihov blagoslov. Pticama na grani je jasno da niko, pa ni Škotlanđanin, nije mogao, a da to Udba ne zna, izvršiti tu pljačku decenije u Beranama.

Mljekara Zora je donirana od razvijenih članica Evropske unije i trebalo je u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga. Monitor je ukazivao i na to da je za projekte u oblasti poljoprivrede koji su predstavljali donacije zajedničko bilo to da su bazirani na nerealnim procjenama. Tako su makar govorili stručnjaci koji su realno i trezveno razmišljali, i nijesu se samo rukovodili time da se donatorske pare po svaku cijenu unesu u Crnu Goru.

Kada je građena Zora, recimo, trebalo je prikazati što više goveda, odnosno krava, kako bi se izvukla što veća donacija. Tako je te godine ispalo da samo na području beranske opštine ima jedanaest hiljada krava. Takozvanih muznih grla. Poslije se u šali prepričavalo kako su popisivači išli noću od sela do sela sa kliještima i za uva goveda heftali po tri naušnice. Zapravo, nije bilo drugog objašnjenja. Najpreciznije računice govore da na teritoriji ove opštine ni tada, kao ni danas, nije bilo više od par hiljada krava, a da dnevni otkup mlijeka u čitavoj Crnoj Gori nije mnogo veći od dnevne projektovane proizvodnje samo u mljekari Zora.

Upravo su ti fingirani i lažni parametri, bez ikakve sumnje, bili presudni i bitno su uticali na to da luksemburška vlada razvije projekat MEDNEM – Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo, sedam miliona eura. Kasnije je pridodato još pet miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora. Polovna i remontovana, sa šest otkupnih centara. I sa ukupnim dnevnim kapacitetom od gotovo pedeset hiljada litara mlijeka, odnosno sedam-osam hiljada litara na sat.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama osuđena na neuspjeh, ali je svako ko je u tom trenutku to naglas rekao proglašavan za „neukog i nedobronamjernog”. Čak i kada se to i praktično pokazalo, već u prvim godinama rada kompanije i kada je, u najvećem obimu, fabrika prikupljala i prerađivala samo 16 hiljada litara dnevno, odnosno tek trećinu kapaciteta, vlasti su od onih koji su na to ukazivali pravile državne neprijatelje.

Tako je bilo i onog ljeta kada je „zbog kvara na mašinama i nemogućnosti prerade”, za nekoliko dana u kanalizaciju prosuto pedeset hiljada litara mlijeka. Bilo je to skandalozno saznanje da u vrijeme kada je u gradu boravilo desetak hiljada gladnih izbjeglica neko donio odluku da se mlijeko prospe.

Kada su mediji otkrili tu nevjerovatnu aferu, tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović je stigao u Berane, obišao fabriku i saopštio da su sve to što mediji pišu nedobronamjerna naglabanja.

„Ja sam se uvjerio da je u Zori sve u najboljem redu. To su zlonamjerne dezinformacije. Oni koji ih plasiraju ne žele dobro i ne žele da svane ni Crnoj Gori ni Beranama”, rekao je Simović.

Milionska donacija Vlade Luksemburga konstatno je pljačkana i topila se naočigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Monitor je odavno pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku da bi bila prikazivana kao nova. Prvi je o tome progovorio inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. On je upozorio da su mašine kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da ih je trebalo vratiti.

„Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju. Glavna mašina kombi-blok kada je uvezena bila je toliko stara da je već odradila svoj radni vijek”, kazao je Miljković.

Prema njegovim riječima velika greška je bio izbor mašina, odnosno proizvođača.

„Meni nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ‘kombi-blokom’. Uglavnom svi koriste mašine marke ‘tetrapak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije”, rekao je taj inženjer.

On je dodao da je ipak, kada je već „učinjena rabota”, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.

Inženjer Miljković je iznio još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije. Miljković nije želio da trpi pritiske i prvo je napustio fabriku da bi se nedugo potom odselio iz Berana.

Bila je to sudbina i drugih inženjera i zaposlenih koji su ukazivali na pljačku koja se u beranskoj mljekari Zora obavljala pod pokroviteljstvom crnogorskih vlasti. Priča o Zori svela se na jednostavnu poentu – jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi radila je sa minimalnim kapacitetima, a početkom 2010. godine proizvodnja zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu morala je stati.

Ovih dana iz kompanije Šimšić Lazine, koja je konačno prošle godine u oktobru privatizovala Zoru, saopšteno je da su počeli sa probnom proizvodnjom bijelih sireva. Potvrđeno je još jednom da od linije za proizvodnju dugotrajnog mlijeka, zbog čega je fabrika pravljena, neće biti ništa zato što su „mašine stare, popravke skupe, a nema ni dovoljno sirovine da bi taj posao bio profitabilan”.

Crna Gora definitivno neće imati mljekaru dugotrajnog mlijeka. Ostaje pitanje ko je sve, osim stranca, učestvovao u pljačkanju beranske mljekare. Ko je Škotlanđaninu Tomasu Hodžu pomogao da iz Crne Gore iznese milione. Koliko je donatorskog novca stalo u džepove njegovih domaćih logističara. Kada se svedu računi ispašće da bi se deset-petnaest miliona eura opranih kroz projekat MEDNEM zvalo promašena investicija. Ali ta investicija nije promašila džepove domaćih i bjelosvjetskih prevaranata i lopova, za sada praktično bez ikakvih sankcija.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

POČELA SEZONA POŽARA NA SJEVERU: Nespremni, tradicionalno

Objavljeno prije

na

Objavio:

I na početku ovogodišnje sezone požara, država ima samo jedan avion koji može biti podrška vatrogascima u gašenju požara. Ne uvijek.  Sa vatrenom stihijom bore se samo pripadnici Službe zaštite i spašavanja  uz pomoć neobučenih i neopremljenih mještana

 

 

Požar u dijelu Nacionalnog parka (NP) Durmitor i dijelu Prošćenskih planina, u vrijeme pisanja ovog teksta, bio je, prema informacijama iz mojkovačke Službe zaštite i spašavanja (SZS), pod kontrolom. Dok poslednje informacije pred štampanje ovog broja Monitora govore da je ugašen. Da obuzdaju vatrenu stihiju, nakon nekoliko dana,  vatrogasci, zaposleni u NP Durmitor i mještani uspjeli su tek u srijedu poslije podne. Izgorjelo je, prema prvim nezvaničnim procjenama, više od pet hektara stare i mlađe borove šume u NP.

Na telefonske pozive Monitora  direktor NP Durmitor Pero Popović nije  odgovarao, a mojkovački vatrogasci,  kako kažu, ne znaju da procijene kolika je šteta napravljena flori i fauni zaštićenog područja.

Zvanična saopštenja iz Javnog preduzeća za Nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG), tokom trajanja požara,  bila su, na momente,  dramatična. U više  navrata tražili su pomoć Direktorata za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP)  i Vojske. “Naši zaposleni su danima na terenu sa minimalnim sredstvima za gašenje požara, pa samim tim rizikuju svoje zdravlje i život. Direktorat za vanredne situacije MUP-a je reagovao u nedjelju i poslao kanader, međutim ovdje je potrebna duža i temeljnija intervencija iz vazduha,  jer je teren nepristupačan i vatra se brzo širi. Ugrožen je biljni i životinjski svijet NP. Apelujem i pozivam državne organe i službe da nam pomognu jer je riječ o požaru koji prijeti da će progutati ogromna prostranstva u parku i van njega”, poručio je utorak, 9. aprila,  direktor Popović.

Podrška u obuzdavanju vatrene stihije stigla je kratkotrajno samo dva puta, u nedjelju, 7. aprila, kada je požar primijećen, i u srijedu,  kada je u dva navrata avionom Direktorata gašen požar. Mojkovački vatrogasci pretpostavljaju da je požar zahvatio dio NP, odnosno, dio Prošćenskih planina još u petak, dva dana nakon što je primijećen.  Kasnije, kako kaže komandir SZS Marinko Medojević za Monitor, vatru je bilo teško kontrolisati, jer je vjetar raznosio na  prostor od 10 do 16 hektara šuma i pašnjaka.  On izbjegava da komentariše koliko bi štete i posla za vatrogasce bilo manje da se učestalije i sa više kanadera intervenisalo iz vazduha.

„Teško je to reći, jer je vjetar činio svoje, a vatra se spustila duboko u kanjon Tare.  Naš zadatak je bio da odbranimo 10-ak stambenih obejekata u mjestu Stup, do kojih se požar primakao.  Naše  ekipe bile   su danima na toj lokaciji. Avion je došao u nedjelju, ali vjetar je bio jak, pa je bilo malo koristi od  gašenja iz vazduha. Međutim, u srijedu, tokom dva naleta,  mnogo više je učinjeno, pa je u poslijepodnevnim satima, zajedničkim snagama, požar konačno lokalizovan“, ispričao nam je Medojević.

Ovogodišnju sezonu požara država ponovo dočekuje sa samo jednim ispravnim protivpožarnim avionom. Kako je, početkom marta,  agenciji MINA kazao vršilac dužnosti (vd) generalnog direktora Direktorata za zaštitu i spašavanje Miodrag Bešović, flotu Direkcije aviohelikopterske jedinice čine dva dvomotorna srednja višenamjenska helikoptera i tri jednomotorna turboelisna protivpožarna aviona. „Trenutno je ispravan jedan protivpožarni avion, a kada je u pitanju predstojeća požarna sezona radimo na tome da se letjelice u fazi popravke i servisiranja stave u funkciju i očekujemo da će jedan dio njih biti spreman“, rekao je tada  Bešović. On je objasnio i da  budžetom za ovu godinu nije planirana nabavka novih vazduhoplova, ali  da će pokušati da „u skladu sa mogućnostima,  kroz međunarodne grantove bude nabavljen  jedan protivpožarni  avion“.

Dok izostaje značajnija  podrška „iz vazduha“, i pored poboljšanja opreme minulih godina, vatrogasci u sjevernim opštinama  i dalje se žale da nijesu dovoljno opremljeni i spremni da se uhvate u koštac sa učestalim požarima. U Crnoj Gori je  660 vatrogasaca-spasilaca i 177 specijalizovanih vatrogasnih vozila. Ekološki aktivisti godinama unazad  tvrde da su nedostatak opreme i ljudstva, nepostojanje adekvatnog sistema civilne zaštite i značajnijeg broja obučenih volontera, najslabije tačke sistema zaštite i spašavanja u Crnoj Gori.

„Nijesmo adekvatno uključili nove tehnologije, poput dronova za gašenje i praćenje požara, nemamo dovoljno modernih vozila, naši avioni za borbu protiv požara su konstantno prizemljeni ili oštećeni. Godinama nijesmo obnovili tu flotu, a bez podrške iz vazduha borba protiv požara u periodu suša je skoro nemoguća“,  izjavio je nedavno ekološki i građanski aktivista Aleksandar  Dragićević.

Sistem zaštite i spašavanja u Crnoj Gori uspostavljen je nakon obnove nazavisnosti 2006. godine, u skladu sa evropskim principom decentralizacije vlasti. Trebalo bi da ga čine  građani, preduzetnici, organi i službe lokalnih samouprava i državni organi.  Nekad vrlo efikasan sistem, nažalost, nikad nije uspješno obnovljen, a sa zvaničnih adresa su objašnjavali da je razlog za to manjak novca.

U svakoj lokalnoj samoupravi,  jednom godišnje,  predsjednici  opština donose naredbe o preventivnim mjerama zaštite od požara.  Tim aktima  daju  su uputstva i rok njihove realizacije za građane, preduzeća i lokalne službe. Naredbama je, između ostalog, zabranjeno loženje vatre na otvorenom prostoru u periodu kad su vremenski uslovi povoljni za izbijanje požara, trijebljenje imanja paljenjem bez prethodnog dogovora sa SZS, naređuje se kontinuirano održavanje i uređivanje okućnica, formiranje protivpožarnog pojasa oko objekata… Upravu za šume predsjednici opština obavezuju na “čišćenje i uklanjanje posječenog drveća i otpadnih grana u kompleksima šuma” i da operativne karte za svaki šumski kompleks i upotrebljivi šumski put na području opštine i dostave SZS.

Svaki novi požar pokaže da niti ima masovnije pomoći vatrogascima niti se veći dio preventivnih mjera poštuje. Sudeći po tome što neme sankcija za one koji se ne pridržavaju mjera, jasno je i da se ne sprovodi ni kontrola poštovanja izdatih naredbi. Nekoliko desetina požara koji su bili aktivni od početka aprila na sjeveru države, prema procjeni vatrogasaca, izazvani su ljudskim faktorom, uglavnom nepažljivim paljenjem vatre pri čišćenju imanja.  Sve su lokalizovali pripadnici SZS,  tek ponegdje uz pomoć mještana.

Tokom 10-ak minulih dana  vatrogasci su gasili požare u  mjestu   Bjelogrivac na Bjelasici, a gorjelo je i u Lepencu i Slatini. U istom periodu i bjelopoljski vatrogasci su imali mnogo posla, a najintenzivniji je bio požar na  Obrovu.  Tokom minulog vikenda SZS u tom gradu  intervenisala je  na 14 lokacija. Ugroženi su bili stambeni i pomoćni objekti, u Goduši škola i borova šuma, na Slijepač mostu trafostanica, na Mjatovom  kolu  trafostanica i  u  Panjskoj  luki i Obrovu stubovi dalekovoda  i repetitor.

Krajem marta, u velikom požaru u pljevaljskom selu Pandurica, udaljenom od grada 40-ak km izgorjela je kuća i pomoćni objekat. Iz pljevaljske SZS su objasnili da je u tom požaru gorjela trava, nisko rastinje, ali i značajan dio smrčeve šume. Istovremno aktivni su bili požari i u  Čavanju i Pušonjskom dolu  u Mjesnoj zajednici  (MZ) Kosanica i selu Mataruge, gdje je vatra došla na stotinjak metara od kuća. Prije nekoliko dana izgorio je hektar šume i na području kolašinske opštine, na prostoru Bukovičkog potoka i Sušca. Šta je sljedeće?

                                                                   Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE: SUDBINA ROŽAJSKE OBILAZNICE: Puta nema a troškovi rastu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šesnaest godina od početka prvih radova, Rožaje još uvijek nema završenu zaobilaznicu oko grada. Budući da je za ostatak radova planirano nešto više od osam miliona eura, državu će na kraju ovaj projekat koštati makar 25 miliona

 

Izgradnja zaobilaznice oko Rožaja započela je još 2008. godine, kada je krenulo izvođenje radova u okviru prve faze izmještanja magistralnog puta iz pravca Srbije koji vodi kroz grad, do ukrštanja sa putem Rožaje – Kula – Peć. Ugovorena cijena radova prve faze iznosila je 3,8 miliona eura, a posao je dobila firma Konstruktor inženjering. Planirani rok završetka radova bio je kraj 2009. Ipak, radovi nisu završeni ni do 2012. godine, kada je komisija za tehnički prijem zahtijevala ispravke radova.

Do početka izgradnje druge faze, poslije osam godina, ili do danas – poslije 16 godina, prva faza je znatno propala i djelimično ostala nezavršena. Tadašnji ministar saobraćaja, Ivan Brajović, je, odgovarajući na poslačnička pitanja 2012. godine, pojasnio  da nisu obavljeni dodatni radovi koje je tražila Komisija za tehnički prijem, u vrijednosti od 50 hiljada eura. Razlog – izvođač Konstruktor inženjering je otišao u stečaj.

Iako je Brajović tada najavio novu tendersku proceduru i završetak radova u 2014. godini, aktivnosti u vezi sa projektom nastavljene su tek 2017. godine.

 Za izradu druge dionice zaobilaznice oko Rožaja, za koju su sredstva obezbijeđena iz kredita Evropske-investicione banke,  izabrana je ponuda bosanskog ponuđača Euro-asfalt i partneri. Bosanska firma Euro-asfalt godinu prije toga dobila je i posao izgradnje novog regionalnog puta Berane – Kolašin, odnosno drugu dionicu od sela Lubnice u beranskoj opštini, preko planine Jelovice, sa tunelom Klisura kroz Bjelasicu. U tom trenutku se nije moglo znati da će oni u tom poslu kasniti četiri godine, kao i da će cijena sa ugovorenih 37 miliona eura da poraste na skoro 60 miliona. Tunel je tek nedavno otvoren i put Berane – Kolašin stavljen u probni rad.

Procijenjena vrijednost radova na drugoj dionici zaobilaznice iznosila je 20 miliona, a kao kriterijum za izbor izvođača određena je najniža ponuđena cijena. Postupak je završen izborom jedine ponude “Euro-asfalta i partnera” u iznosu od 19.778.320 eura. Ugovor o građenju je potpisan u oktobru 2017. godine, a Euro-asfalt i partneri uvedeni su u posao u decembru 2017. godine. Prema ugovoru trebalo je da završe drugi, teži dio dionice, kao i da saniraju prvu u dužini od 3,4  kilometra za 730 dana, odnosno dvije godine.

Kroz dva aneksa Ugovora ovaj rok je znatno produžen – do 11. decembra 2021. Kao razlog su navedeni kašnjenje sa postupkom eksporprijacije, izmjene u projektnoj dokumentaciji zbog neusaglašenosti stvarne i projektovane geologije terena, pandemija korone i izmjene projekta “nastale usljed neusaglašenosti stvarne i projektovane dokumentacije”. I u drugom Aneksu je naglašeno da se “nijedna druga odredba Ugovora ne dopunjava niti mijenja”.

Bosanska firma sa partnerima se izvukla iz radova na obilaznici kada su već naplatili oko 17,5 miliona eura. Zato će država Crna Gora sada platiti sve repove i propuste.  Aktuelni direktor Uprave za saobraćaj, Radomir Vuksanović, koji je naslijedio “vruću” fotelju ranijeg direktora Sava Parače, kazao nam je da su nove vlasti učinile sve da štetu svedu na minimum. “Tolerisali smo kašnjenje dvije godine, samo da se projekat privede kraju. Obilaznica oko Rožaja i projekat puta od Pljevalja do Bijelog Polja, na dionici Vrulja, jedina su dva projekta u državi gdje smo bili prinuđeni da sa izvođačima raskinemo ugovore”, naglasio je Vuksanović.

U dopisu iz oktobra prošle godine o raskidu Ugovora, iz Uprave za saobraćaj obavještavaju Euro-asfalt da će aktivirati garancije, kao penale za nezavršeni posao (pet posto ugovorene cijene odnosno nepunih milion eura). “Iz Euro-asfalta su uputili molbu da se ne aktiviraju bankarske garancije kako im se ne bi nanijela poslovna šteta i urušavao ugled firme, zbog drugih poslova u Crnoj Gori i mogućih blokada računa. Zamolili su da tu sumu isplate sporazumno u dva jednaka dijela, što su i učinili”, kazali su u Upravi za saobraćaj. Dodatno su pojasnili da su morali od oktobra prošle godine sačekati odobrenje na Plan javnih nabavki za 2024. godinu, da bi nakon toga objavili tender za izbor novog izvođača koji će dovršiti drugu i sanirati prvu fazu zaobilaznice, što je takođe bila (neizvršena) obaveza Euro-asfalta.

Po planu javnih nabavki za ovu godinu, za ovaj posao Upravi za saobraćaj iz državnog budžeta je odobreno oko osam miliona eura. I dodatnih 150 hiljada za stručni nadzor. “Ja se nadam da ćemo vrlo brzo objaviti poziv za javnu nabavku za izvođenje radova za završetak obilaznice, da bi krajem aprila sklopili ugovor sa novim izvođačem, a do kraja godine, kako očekujem, i završili čitav posao”, kazao nam je Vuksanović

Kao partneri Euro-asfalta na realizaciji projekta obilaznoce bili su prijavljeni Tehnoput MNE doo Podgorica, ROCC RAND – M i V doo Šavnik, Telekom elektro doo Podgorica, ETG grupa doo i Geopremijer doo, Podgorica. Iako je naglašeno da osim partnera, na ovom poslu neće biti angažovani podizvođači, nesreće koje su se dogodile prilikom izvođenja radova otkrile su da su na terenu angažovane i druge kompanije.

Iz dostupne dokumentacije nema traga o tome kako su i u kom svojstvu angažovani i radove izvodili Vektra integra iz Sarajeva, koja je gradila dva mosta, AXA company doo iz Bijelog Polja, i Tofi doo iz Rožaja. Naime, sastavni dio ugovora o građenju su i potpisane izjave kompanija Euro-asfalt i svih partnera, u kojima se navodi da za predmetnu javnu nabavku ne namjeravaju da angažuju podugovarača, odnosno podizvođače.  Zakonom o javnim nabavkama predviđeno je da tokom izvršenja ugovora, ponuđač može angažovati podizvođače čiji udio ne može biti veći od 30 odsto ugovora, ali samo uz saglasnost naručioca i dokaze da zadovoljava iste uslove kao ponuđač.

Potvrđeno nam je da se izvođač radova nije obraćao Upravi za angažovanje dodatnih podizvođača. Međutim, Uprava za saobraćaj u daljem obrazloženju tvrdi da nisu bili u obavezi da traže saglasnost. “Euro-asfalt i partneri, kao vodeći član konzorcijuma, je imao svoje dobavljače preko kojih je nabavljao određene materijale, radnu snagu i drugo, samim tim nije bio u obavezi da za iste traži saglasnost Uprave za saobraćaj” pojasnili su iz te Uprave.

Ugovorom o izgradnji je precizirano da  “izvođač odgovoran za radove i propuste bilo kog podizvođača, njegovog predstavnika ili radnika, kao da su to radovi i propusti samog izvođača”. Ispostaviće se kasnije da je ovo bilo bitno, zbog dva velika incidenta koja su se dogodila tokom gradnje.

Rušenje mosta Veliki Ibarac tokom izgradnje, u decembru 2020. godine, otkrilo je ko zapravo radi na izvođenju radova. To se vidi iz policijskih i saopštenja Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama, koji su, kada je došlo do rušenja mosta, podnijeli krivične prijave protiv četiri firme koje su radile na izgradnji i sedam odgovornih lica, odnosno direktora i inženjera, sumnjičeći ih za teška djela protiv opšte sigurnosti.

Prijave su podnijete protiv crnogorske podružnice sarajevske firme Euro-asfalt, njenog vlasnika i direktora, kao i glavnog i odgovornog inženjera,  podgoričke firme Građevinski nadzor i laboratorijska ispitivanja, sarajevske Vektra Integra, bjelopoljske AXA company i njihovih direktora i odgovornih lica.

U ovom teškom incidentu su povrijeđeni S.N iz Srbije zaposlen u AXA company i S.K. iz BiH angažovan u podružnici Euro-asfalta. Da je i kompanija Tofi iz Rožaja bila angažovana na izvođenju radova na obilaznici govori zvanični podatak da je treći povrijeđeni bio njen radnik. Euro-asfalt je morao da nadoknadi sve troškove i most radi ispočetka o svom trošku.

Dvije godine prije toga, 2018. godine dogodio se još jedan ozbiljan incident kada je došlo do urušavanja jednog od tunela, onog dužeg, “Ibarac” i kada samo pukom srećom niko od radnika nije stradao. U septembru 2021. godine, samo dva mjeseca prije isteka roka iz drugog Aneksa, povukli su sa radilišta mašine i radnike i otišli, a mještanima obećali da će se vratiti za mjesec, što se nije desilo. Osim nezavršenih poslova, ovaj konzorcijum ima i nezavršene sudske sporove pokrenute od strane mještana. Braća Ervin i Mustafa Demić, na čijem su zemljištu izvođači radova odlagali otpad i šut, pokrenuli su spor zbog devastiranja 3,5 hektara zemljišta koji, u Osnovnom sudu u Rožajama, traje već dvije godine.

Šesnaest godina od početka prvih radova, Rožaje još uvijek nema završenu zaobilaznicu oko grada.  Od planiranih 20 miliona, kad se oduzme novac od naplate penala, za ono što je do sada završeno, kroz II fazu projekta je utrošeno oko 16,5 miliona eura. Budući da je za ostatak radova planirano nešto više od osam miliona eura, državu će na kraju ovaj projekat koštati makar 25 miliona.

                                                                                                                                  Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NACIONALNI PARK BIOGRADSKA GORA: Sve glasniji zahtjevi za gradnjom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici parcela u NP Biogradska gora posljednjih nekoliko sedmica  intenzivirali su zahtjeve da nadležni dozvole gradnju u toj zaštićenoj zoni. Tvrde da ih od toga dijeli samo odbijanje Agencije za zaštitu životne sredine

 

 

Iako već decenijama važe ista pravila zaštite u tri zone zaštite Nacionalnog parka (NP) Biogradska gora, vlasnici parcela na bjelasičkim katunima, od nedavno “glasnije” traže ustupke kada je riječ o korišćenju tog prostora. To što ne smiju graditi bungalove, vikendice, kolibe, pomoćne objekte, toalete… na katunima, tvrde, ugrožava im “Ustavom zagarantovano pravo na svojinu”.  U NP je oko 21 odsto  teritorije privatno vlasništvo, a vlasnici sada imaju ambicije da grade na katunima, kako bi se, objašnjavaju, intenzivnije bavili turizmom i stočarstvom. Zbog toga su tražili seriju sastanaka sa nadležnima, kako bi to i izdejstvovali.

Iz nekoliko resora i preduzeća Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) mještanima su, navodno,  na nedavnom sastanku u Mojkovcu kazali da je “ključ kod Agencije za zaštitu životnu sredine”. Na pitanje Monitora zbog čega su baš sada krenuli organizovani apeli mještana koji zahtijevaju da nadležni malo popuste i da se zabiđe zakon i  planska dokumenta, vlasnici imanja kažu da su se oduvijek bunili, ali, objašnjavaju, razlog je i što se “sada malo dosljednije primjenjuju pravila”.  “U problemu” su, tvrde, prije svih vlasnici zemljišta na katunima  Dolovi Lalevića, Šiška, Katun Raičevića…, to jest, Beranci i Mojkovčani. Oni će tražiti podršku i lokalnih vlasti, kako bi zajednički pokušali da utiču  na Agenciju.

“Prostornim planom posebne  namjene (PPPN)  za  Bjelasicu  i  Komovi  predivđena je revitalizacija naših  katuna u turističke svrhe.Za zabranu raspolaganja svojim imanjima smatramo odgovornom Agenciju za zaštitu životne sredine, koja ne popušta.  Osim potpune zabrane gradnje, nemoguća je bilo  kakva   eksploatacija  šume , pa  čak  ni  za   ogrijev  onih  koji  imaju  objekte na tom prostoru.  Loša   putna infrastruktura, nemogućnost probijanja novih i proširenja postojećih  puteva, proširenje   granica  NP Biogradska gora,  bez  obavještenja  javnosti  i  vlasnika  privatne  imovine, samo su neki od problema koje smo na  sastanku apostrofirali”, kazali su  Monitoru predstavnici Beranaca i Mojkovčani, koji su vlasnici parcela na katunima.

Tvde da im je jedino dozvoljeno da kose svoje livade, te da su vlasnici “samo na papiru”. Koristi od svoje đedovine u zaštićenom prostoru, kako kažu, nemaju odavno.

Sa dozvolama imaju problema i u beranskoj lokalnoj upravi, ali kada je riječ o unaprjeđenju putne infrastrukture. Već deset godina Opština, navodno, pokušava da dobije urbanističko-tehničke uslove za probijanje jednog i proširenje drugog puta. No, Berancima saglasnost za radove na dionicama koje su na teritoriji i mojkovačke i kolašinske opštine ne daju ni iz tamošnjih lokalnih uprava.

“Riječ je o radovima na  ukupnoj dužini od jednog kilometra. Jedna dionica je od Svatovskog groblja prema Tutića katunu. Tamo sada ne postoji put i to činjeničo stanje stvara više štete u prostoru,  nego probijanje puta.  Naime, tim prostorom terenska vozila prolaze kuda vozačima padne na pamet, pa je biodiverzitet itekako ugrožen. Na žalost, iako već deceniju nastojimo da dobijemo potrebne dozvole, kako bi unaprijedili život stočara i valorizovali taj dio planine, i dalje nema rezultata”, kažu   u beranskoj Opštini.

Namjeravali su i da prošire put prema Pešića katunu i Omerskoj. No, saglasnosti od nadležnih nije bilo ni za to. Tvrde da su time na više načina oštećeni stočari na katunima i da se unazađuje poljoprivredna djelatnost.  U beranskoj lokalnoj vlasti, nezvanično kažu, da ponekad imaju utisak da su katunjani na prostoru kolašinske opštine u značajno povoljnijem položaju, jer im se “dozvoljava gradnja na katunima kao što su Ravanjske rupe ili Vranjak”.

Zahtjevi za gradnju dolaze od Beranaca i Mojkovčana, koji su vlasnici parcela, uglavnom,i odnose se na drugu zonu zaštite NP. Ambicija beranske Opštine da unapređuje putnu infrastrukturu   takođe je usmjerena na taj dio NP. Prema Zakonu o zaštiti životne sredine, relaizacija svih tih aktivnosti nije dozvoljena. Takođe, ni prema Planu upravljanja NP, a nije predviđena ni nacrtom Studije  revizije statusa, kategorije i režima zaštite tog prostora.

NP je podijeljen na tri zone zaštite, a druga obuhvata četiri područja, koja čine poljoprivredna zemljišta, pašnjaci, livade, katuni, jezera (Šiško, Pešića, Ursulovačko…). Dozvoljene su aktivnosti kada je riječ o sprovođenju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprjeđenja zaštićenog područja. Toj zoni pripadaju svi predjeli Parka van prašumskog rezervata, a prema zvaničnim dokumentima, prostor karakteriše veliki broj rijetkih i endemičnih biljnih vrsta.

“U drugoj zoni dozvoljene su naučno-istraživačke i edukativne aktivnosti; sportsko-rekreativne i turističke aktivnosti u slobodnom prostoru koji sa stanovišta fizičkih i klimatskih odlika posebno pogoduje aktivnostima sportsko-rekreativnog skijanja, uz strogo kontrolisano korišćenje prirode; u ograničenoj mjeri aktivnosti stočarstva. Turistička izgradnja predviđa se na Kraljevom kolu, gdje će se uz smještajne kapacitete formirati i glavni prijemni, informativni centar nacionalnog parka. Takođe, predviđa se revitalizacija katuna Dolovi, Rupe Ravanjske, Šiška i Pešića Rupe i njihova ponuda u turističke svrhe”, piše u Planu upravljanja NP do 2025. Godine.

Za sada to malo znači vlasnicima parcela u toj zoni, pa su tražili i drugi sastanak sa predstavnicima više ministarstva i Agencije. Od NPCG očekuju da budu posrednici između mještana i državnih adresa. Brojne primjedbe poslali su tokom javne rasprave o nacrtu Studije revizije statusa, kategorije i režima zaštite tog prostora.    Studijom je,međutim,  previđena samo adaptacija i rekonstrukcija katuna u drugoj zoni, ali “u skladu sa mjerama i uslovima zaštite prirode”. Vlasnicima imanja, pak.  nije dovoljno da obnavljaju postojeće, već i da grade nove objekte. Nijesu im dovoljne  pješačke i biciklističke staze, već bi, tvrde, samo novi putevi na tom prostoru značili i bolje uslove života na katunima.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo