Velika pljačka strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka Zora u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala do danas nerazotkrivena i nekažnjena. Nije li, na kraju krajeva, i stranac u odsustvu osuđen tek minimalnom zatvorskom kaznom od godinu dana, predviđenom za to krivično djelo. Kao da je opljačkao dnevni pazar u nekoj seoskoj piljari, a ne odnio milione eura iz Crne Gore.

Nekadašnji direktor mljekare Zora, iz vremena kada je ta fabrika građena i kada su se u nju slivale milionske strane donacije, Škotlanđanin Tomas Hodž osuđen je pravosnažno na godinu dana zatvora zbog pljačke i korupcije, ali zbog nedostupnosti je malo izvjesno da će tu kaznu izdržavati. Monitor je ranije pisao o tome da je prvi put jedan stranac, koji je u Crnoj Gori dugo uživao diplomatske privilegije i imao punu podršku visokih državnih zvaničnika, osuđen za pljačku, korupciju i prevaru.

Domaći lopovi, koji su u toj pljački učestvovali, ovom presudom su odahnuli. Njih neko vrijeme niko neće dirati niti uznemiravati. Zašto bi ako je za sve kriv stranac? To je varijanta koja i crnogorskim vlastima najviše odgovara, kako se ova tema ne bi otvarala i ne bi postavljalo pitanje pokradenih donatorskih miliona, uz nesumnjivi njihov blagoslov. Pticama na grani je jasno da niko, pa ni Škotlanđanin, nije mogao, a da to Udba ne zna, izvršiti tu pljačku decenije u Beranama.

Mljekara Zora je donirana od razvijenih članica Evropske unije i trebalo je u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga. Monitor je ukazivao i na to da je za projekte u oblasti poljoprivrede koji su predstavljali donacije zajedničko bilo to da su bazirani na nerealnim procjenama. Tako su makar govorili stručnjaci koji su realno i trezveno razmišljali, i nijesu se samo rukovodili time da se donatorske pare po svaku cijenu unesu u Crnu Goru.

Kada je građena Zora, recimo, trebalo je prikazati što više goveda, odnosno krava, kako bi se izvukla što veća donacija. Tako je te godine ispalo da samo na području beranske opštine ima jedanaest hiljada krava. Takozvanih muznih grla. Poslije se u šali prepričavalo kako su popisivači išli noću od sela do sela sa kliještima i za uva goveda heftali po tri naušnice. Zapravo, nije bilo drugog objašnjenja. Najpreciznije računice govore da na teritoriji ove opštine ni tada, kao ni danas, nije bilo više od par hiljada krava, a da dnevni otkup mlijeka u čitavoj Crnoj Gori nije mnogo veći od dnevne projektovane proizvodnje samo u mljekari Zora.

Upravo su ti fingirani i lažni parametri, bez ikakve sumnje, bili presudni i bitno su uticali na to da luksemburška vlada razvije projekat MEDNEM – Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo, sedam miliona eura. Kasnije je pridodato još pet miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora. Polovna i remontovana, sa šest otkupnih centara. I sa ukupnim dnevnim kapacitetom od gotovo pedeset hiljada litara mlijeka, odnosno sedam-osam hiljada litara na sat.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama osuđena na neuspjeh, ali je svako ko je u tom trenutku to naglas rekao proglašavan za „neukog i nedobronamjernog”. Čak i kada se to i praktično pokazalo, već u prvim godinama rada kompanije i kada je, u najvećem obimu, fabrika prikupljala i prerađivala samo 16 hiljada litara dnevno, odnosno tek trećinu kapaciteta, vlasti su od onih koji su na to ukazivali pravile državne neprijatelje.

Tako je bilo i onog ljeta kada je „zbog kvara na mašinama i nemogućnosti prerade”, za nekoliko dana u kanalizaciju prosuto pedeset hiljada litara mlijeka. Bilo je to skandalozno saznanje da u vrijeme kada je u gradu boravilo desetak hiljada gladnih izbjeglica neko donio odluku da se mlijeko prospe.

Kada su mediji otkrili tu nevjerovatnu aferu, tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović je stigao u Berane, obišao fabriku i saopštio da su sve to što mediji pišu nedobronamjerna naglabanja.

„Ja sam se uvjerio da je u Zori sve u najboljem redu. To su zlonamjerne dezinformacije. Oni koji ih plasiraju ne žele dobro i ne žele da svane ni Crnoj Gori ni Beranama”, rekao je Simović.

Milionska donacija Vlade Luksemburga konstatno je pljačkana i topila se naočigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Monitor je odavno pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku da bi bila prikazivana kao nova. Prvi je o tome progovorio inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. On je upozorio da su mašine kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da ih je trebalo vratiti.

„Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju. Glavna mašina kombi-blok kada je uvezena bila je toliko stara da je već odradila svoj radni vijek”, kazao je Miljković.

Prema njegovim riječima velika greška je bio izbor mašina, odnosno proizvođača.

„Meni nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ‘kombi-blokom’. Uglavnom svi koriste mašine marke ‘tetrapak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije”, rekao je taj inženjer.

On je dodao da je ipak, kada je već „učinjena rabota”, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.

Inženjer Miljković je iznio još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije. Miljković nije želio da trpi pritiske i prvo je napustio fabriku da bi se nedugo potom odselio iz Berana.

Bila je to sudbina i drugih inženjera i zaposlenih koji su ukazivali na pljačku koja se u beranskoj mljekari Zora obavljala pod pokroviteljstvom crnogorskih vlasti. Priča o Zori svela se na jednostavnu poentu – jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi radila je sa minimalnim kapacitetima, a početkom 2010. godine proizvodnja zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu morala je stati.

Ovih dana iz kompanije Šimšić Lazine, koja je konačno prošle godine u oktobru privatizovala Zoru, saopšteno je da su počeli sa probnom proizvodnjom bijelih sireva. Potvrđeno je još jednom da od linije za proizvodnju dugotrajnog mlijeka, zbog čega je fabrika pravljena, neće biti ništa zato što su „mašine stare, popravke skupe, a nema ni dovoljno sirovine da bi taj posao bio profitabilan”.

Crna Gora definitivno neće imati mljekaru dugotrajnog mlijeka. Ostaje pitanje ko je sve, osim stranca, učestvovao u pljačkanju beranske mljekare. Ko je Škotlanđaninu Tomasu Hodžu pomogao da iz Crne Gore iznese milione. Koliko je donatorskog novca stalo u džepove njegovih domaćih logističara. Kada se svedu računi ispašće da bi se deset-petnaest miliona eura opranih kroz projekat MEDNEM zvalo promašena investicija. Ali ta investicija nije promašila džepove domaćih i bjelosvjetskih prevaranata i lopova, za sada praktično bez ikakvih sankcija.

Tufik SOFTIĆ