Povežite se sa nama

OKO NAS

Lopovima Zora osvanula

Objavljeno prije

na

Velika pljačka strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka Zora u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala do danas nerazotkrivena i nekažnjena. Nije li, na kraju krajeva, i stranac u odsustvu osuđen tek minimalnom zatvorskom kaznom od godinu dana, predviđenom za to krivično djelo. Kao da je opljačkao dnevni pazar u nekoj seoskoj piljari, a ne odnio milione eura iz Crne Gore.

Nekadašnji direktor mljekare Zora, iz vremena kada je ta fabrika građena i kada su se u nju slivale milionske strane donacije, Škotlanđanin Tomas Hodž osuđen je pravosnažno na godinu dana zatvora zbog pljačke i korupcije, ali zbog nedostupnosti je malo izvjesno da će tu kaznu izdržavati. Monitor je ranije pisao o tome da je prvi put jedan stranac, koji je u Crnoj Gori dugo uživao diplomatske privilegije i imao punu podršku visokih državnih zvaničnika, osuđen za pljačku, korupciju i prevaru.

Domaći lopovi, koji su u toj pljački učestvovali, ovom presudom su odahnuli. Njih neko vrijeme niko neće dirati niti uznemiravati. Zašto bi ako je za sve kriv stranac? To je varijanta koja i crnogorskim vlastima najviše odgovara, kako se ova tema ne bi otvarala i ne bi postavljalo pitanje pokradenih donatorskih miliona, uz nesumnjivi njihov blagoslov. Pticama na grani je jasno da niko, pa ni Škotlanđanin, nije mogao, a da to Udba ne zna, izvršiti tu pljačku decenije u Beranama.

Mljekara Zora je donirana od razvijenih članica Evropske unije i trebalo je u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga. Monitor je ukazivao i na to da je za projekte u oblasti poljoprivrede koji su predstavljali donacije zajedničko bilo to da su bazirani na nerealnim procjenama. Tako su makar govorili stručnjaci koji su realno i trezveno razmišljali, i nijesu se samo rukovodili time da se donatorske pare po svaku cijenu unesu u Crnu Goru.

Kada je građena Zora, recimo, trebalo je prikazati što više goveda, odnosno krava, kako bi se izvukla što veća donacija. Tako je te godine ispalo da samo na području beranske opštine ima jedanaest hiljada krava. Takozvanih muznih grla. Poslije se u šali prepričavalo kako su popisivači išli noću od sela do sela sa kliještima i za uva goveda heftali po tri naušnice. Zapravo, nije bilo drugog objašnjenja. Najpreciznije računice govore da na teritoriji ove opštine ni tada, kao ni danas, nije bilo više od par hiljada krava, a da dnevni otkup mlijeka u čitavoj Crnoj Gori nije mnogo veći od dnevne projektovane proizvodnje samo u mljekari Zora.

Upravo su ti fingirani i lažni parametri, bez ikakve sumnje, bili presudni i bitno su uticali na to da luksemburška vlada razvije projekat MEDNEM – Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo, sedam miliona eura. Kasnije je pridodato još pet miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora. Polovna i remontovana, sa šest otkupnih centara. I sa ukupnim dnevnim kapacitetom od gotovo pedeset hiljada litara mlijeka, odnosno sedam-osam hiljada litara na sat.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama osuđena na neuspjeh, ali je svako ko je u tom trenutku to naglas rekao proglašavan za „neukog i nedobronamjernog”. Čak i kada se to i praktično pokazalo, već u prvim godinama rada kompanije i kada je, u najvećem obimu, fabrika prikupljala i prerađivala samo 16 hiljada litara dnevno, odnosno tek trećinu kapaciteta, vlasti su od onih koji su na to ukazivali pravile državne neprijatelje.

Tako je bilo i onog ljeta kada je „zbog kvara na mašinama i nemogućnosti prerade”, za nekoliko dana u kanalizaciju prosuto pedeset hiljada litara mlijeka. Bilo je to skandalozno saznanje da u vrijeme kada je u gradu boravilo desetak hiljada gladnih izbjeglica neko donio odluku da se mlijeko prospe.

Kada su mediji otkrili tu nevjerovatnu aferu, tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović je stigao u Berane, obišao fabriku i saopštio da su sve to što mediji pišu nedobronamjerna naglabanja.

„Ja sam se uvjerio da je u Zori sve u najboljem redu. To su zlonamjerne dezinformacije. Oni koji ih plasiraju ne žele dobro i ne žele da svane ni Crnoj Gori ni Beranama”, rekao je Simović.

Milionska donacija Vlade Luksemburga konstatno je pljačkana i topila se naočigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Monitor je odavno pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku da bi bila prikazivana kao nova. Prvi je o tome progovorio inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. On je upozorio da su mašine kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da ih je trebalo vratiti.

„Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju. Glavna mašina kombi-blok kada je uvezena bila je toliko stara da je već odradila svoj radni vijek”, kazao je Miljković.

Prema njegovim riječima velika greška je bio izbor mašina, odnosno proizvođača.

„Meni nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ‘kombi-blokom’. Uglavnom svi koriste mašine marke ‘tetrapak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije”, rekao je taj inženjer.

On je dodao da je ipak, kada je već „učinjena rabota”, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.

Inženjer Miljković je iznio još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije. Miljković nije želio da trpi pritiske i prvo je napustio fabriku da bi se nedugo potom odselio iz Berana.

Bila je to sudbina i drugih inženjera i zaposlenih koji su ukazivali na pljačku koja se u beranskoj mljekari Zora obavljala pod pokroviteljstvom crnogorskih vlasti. Priča o Zori svela se na jednostavnu poentu – jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi radila je sa minimalnim kapacitetima, a početkom 2010. godine proizvodnja zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu morala je stati.

Ovih dana iz kompanije Šimšić Lazine, koja je konačno prošle godine u oktobru privatizovala Zoru, saopšteno je da su počeli sa probnom proizvodnjom bijelih sireva. Potvrđeno je još jednom da od linije za proizvodnju dugotrajnog mlijeka, zbog čega je fabrika pravljena, neće biti ništa zato što su „mašine stare, popravke skupe, a nema ni dovoljno sirovine da bi taj posao bio profitabilan”.

Crna Gora definitivno neće imati mljekaru dugotrajnog mlijeka. Ostaje pitanje ko je sve, osim stranca, učestvovao u pljačkanju beranske mljekare. Ko je Škotlanđaninu Tomasu Hodžu pomogao da iz Crne Gore iznese milione. Koliko je donatorskog novca stalo u džepove njegovih domaćih logističara. Kada se svedu računi ispašće da bi se deset-petnaest miliona eura opranih kroz projekat MEDNEM zvalo promašena investicija. Ali ta investicija nije promašila džepove domaćih i bjelosvjetskih prevaranata i lopova, za sada praktično bez ikakvih sankcija.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

NASILJE U PORODICI SA SMRTNIM ISHODOM: Opomene koje nema ko da čuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brojke su neumoljive i zapanjujuće. Za samo pet godina u Crnoj Gori počinjeno je desetak ubistava u krugu porodice. Braća su se ubijala međusobno,  muževi supruge, pa i djeca – roditelje

 

 

Jedan od najtežih društvenih problema u Crnoj Gori i dalje je  nasilje u porodici, naročito ono koje se okonča tragično – ubistvom. Posljednje u nizu, kada je tridesetdevetogodišnji Podgoričanin nožem ubio svog oca, alarm je da se istraje u zahtjevima da nadležni organi preduzmu sve kako bi se broj ovih slučajeva smanjio. Ali i samo porodično nasilje. Samo tokom prošle godine registrovano je 840 slučajeva nasilja u porodici,  i oko 1.300 žrtava.

Brojke su neumoljive i zapanjujuće.  Za samo pet godina u Crnoj Gori počinjeno je desetak ubistava u krugu porodice.  Braća su ubijala međusobno, muževi supruge , pa i djeca roditelje.

Prema zvaničnim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, u periodu od 1. januara do 31. decembra 2021.godine, registrovana su 294 krivična djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici, što je bilo povećanje od 11odsto u odnosu  godinu ranije. Tako je samo tokom 2021.godine shodno Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, policija podnijela 1.454 prekršajne prijave zbog izvršena 1.744 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Navedeni broj prekršaja učinjen je od strane 1.518 izvršilaca.

Te godine registrovana su i dva ubistva u porodici ili porodičnoj zajednici. U dva slučaja registrovana je upotreba vatrenog oružja, a u jednom njegovo korišćenje radi zastrašivanja. Dva slučaja su ishodovala smrtnom posljedicom, u jednom je smrtno stradala nevjenčana supruga, dok je u drugom supruga ubijena od strane supruga, a kćer teško povrijeđena, piše u zvaničnom izvještaju Ministarstva unutrašnjih poslova za 2021.godinu.

„Teško ubistvo počinjeno je 12. 02. 2021. godine u Rožajama, gdje je prijavljeni M. R. svom ocu R. R. , u porodičnoj kući, nakon verbalne prepirke, nožem nanio smrtonosne povrede. Ubistvo počinjeno 24. 03. 2021. godine na Lušticama, Herceg Novi, gdje je P. B. u dvorištu svoje kuće, upotrebom vatrenog oružja – lovačke puške, lišio života svog zeta M. Đ., a nakon toga izvršio samoubistvo. Ubistvo počinjeno 21. 10. 2021. godine u selu Dašca Rijeka, Petnjica, gdje je A. Š. udarcem tupim predmetom usmrtio svoju suprugu E. Š. M., a potom udario i svoju maloljetnu kćerku , nanijevši joj tjelesne povrede, da bi nakon toga izvršio samoubistvo“, djelovi su izvještaja za 2021.godinu.

Ni godina ranije 2020.godine nije prošla bez zločina počinjenih u porodici, i pored činjenice daje tada registrovano skoro 400 slučajeva manje nego 2019.godine kada je broj registrovanih prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici iznosio nešto više od 1800.

Tokom 2020. registrovana su tri ubistva koja se dovode u vezu sa nasiljem u porodici. Upotrebom vatrenog oružja u jednom su smrtno stradali stric i strina učinioca, u drugom je supruga ubijena od strane supruga; dok je upotrebom hladnog oružja u trećem slučaju brat ubio brata.

„Teško ubistvo počinjeno je 23.06.2020.g. u naselju Humci, Cetinje, gdje je N.M. nakon verbalnog konflikta (oko imovine) sa stricem B.M., iz vatrenog oružja lišio života istog, kao i njegovu suprugu G.B, državljanku Ukrajine. Teško ubistvo počinjeno je 18.11.2020. godine u porodičnoj kući u naselju Beranselo, Berane, gdje je prijavljeni P.P. nakon kraće svađe i prepirke upotrebom vatrenog oružja lišio života suprugu I.P., navodi se  detalji u izvještaju  MUP-a.

Tokom 2022.godine registrovana su dva ubistva. Prema dostupnim izvještajima, u četiri slučaja registrovana je upotreba oružja, a dva slučaja su ishodovala smrtnom posljedicom – u jednom je bivši suprug ubio bivšu suprugu, a u drugom slučaju žena je bila žrtva svog vanbračnog partnera.

Te godine zabilježeno je i ubistvo koje je godinama bilo u centru pažnje javnosti – teško ubistvo na štetu trudne Nerda Zimrite za koji zločin je nejn nevjenčani suprug Dalibor Nikolić, početkom aprila prošle godine od strane sudija Apelacionog suda pravosnažno osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina. Nerda Zimrita preminula je 22.januara 2022.godine u KC Podgorica, od povreda koje joj je nanio suprug, udarcima drvenom palicom i stisnutom šakom u predjelu glave.

Ni 2023. godina nije prošla bez zločina u porodici. Registrovano je jedno ubistvo počinjeno hladnim oružjem odnosno nožem. Brat je u mjestu Nedakusi, kod Bijelog Polja ubio brata.

“Ubistvo počinjeno 01.10.2023. godine u naselju Nedakusi – Bijelo Polje, na štetu Beganović Elvisa, učinilac Beganović Elmaz. Policijski službenici Regionalnog centra bezbjednosti „Sjever” – Odjeljenja bezbjednosti Bijelo Polje su lišili slobode i uz poseban izvještaj u zakonskom roku sproveli VDT u Bijelom Polju lice Beganović Elmaz zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio KD ubistvo na način što je nakon verbalne rasprave sa svojim bratom Elvisom, istom kuhinjskim nožem nanio jednu ubodnu ranu u predjelu vrata, usljed čega je kod istog nastupila smrt“, navodi se u Izvještaju.

Zvaničnih podataka koliko je slučajeva nasilja u porodici koji su okončani smrtnim ishodom registrovano tokom prošle godine nema, pošto  još nije dostupan izvještaj o radu za 2024.još nema.

Ono što je prošle godine uznemirilo javnost jeste slučaj iz Podgorice, kada je Miljan Bošković 21. avgusta naselju Masline, nakon verbalne svađe, nožem ubio bivšu suprugu Biljanu Pavićević. Ubrzo  nakon hapšenja osumnjičeni je u Istražnom zatvoru izvršio samoubistvo. Ovaj slučaj analizirao je i Operativni tim za borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama, koji su zbog zločina nad mladom Podgoričankom propuste vidjeli u postupanju istražitelja.

„Operativni tim iznio je svoje zaključke i analize u vezi sa postupanjima nadležnih organa i identifikovao propuste u zaštiti žrtava. Tim je izrazio duboku zabrinutost zbog propusta u radu policije, tužilaštva i suda za prekršaje, koji su prethodili femicidu. Prema stanovištu tima, ni jedna od pomenutih institucija nije adekvatno procijenila rizik po oštećenu, nijesu obezbijedjeni dostupni svjedočki iskazi, niti je adekvatno vršena kontrola nad primjenom zaštitne mjere. Tim je procijenio kao neadekvatno postupanje nadležnog tužioca, koji nije poštovao obavezujuće Uputstvo VDT  da se žrtva sasluša hitno, najkasnije u roku od 72 sata od prijave nasilja. Naročito je za brigu odluka Suda za prekršaje da okrivljenom izrekne opomenu, kao mjeru upozorenja, iako je u obrazloženju izrečene zaštitne mjere sud našao da postoji opasnost od ponavljanja djela. Operativni tim nalazi da izrečena sankcija nije bila adekvatna, niti odvraćajuća po učionioca nasilja“, navode u svoj Izvještaju o radu.

Na prevenciji se i dalje malo radi. Ubistva kao posljedica porodičnog nasilja ostaju samo brojka u izvještajima u radu nadležnih organa.

Svetlana ĐOKIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MORATORIJUM NA GRADNJU U JEZGRU KOLAŠINA: Bolje kasno, nego nikad 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lokalna vlast konačno je donijela odluku o stavljanju van snage dijela zastarjelog Detaljnog urbanističkog plana “Centar” i najavila izradu novog plana za najuže gradsko jezgro. Iz civilnog sektora to pozdravljaju kao “minimum minimuma” za početka spašavanje onog što je preostalo od lošeg planiranja i hipergradnje

 

 

Skoro dvije godine nakon što je kategorično odbijala prijedloge civilnog sektora i opozicije da stavi van snage zastarjeli Detaljni urbanistički plan (DUP) „Centar“, kolašinska vlast je krajem aprila, bez prethodne javne najave, donijela takvu odluku. Preciznije, usvojila je odluku o stavljanju van snage dijela DUP-a, koji se odnosi na najuže gradsko jezgro, obuhvaćeno predloženim Urbanističkim projektom (UP) „Centralno gradsko jezgro“.

Na vanrednoj sjednici lokalnog parlamenta, odluka je donijeta jednoglasno. Prema riječima predsjednika Opštine Petka Bakića, za ubrzani postupak postoji više razloga koji, kako kaže, više ne trpe odlaganje. Predlog je, kako je objasnio, inicirala i glavna gradska arhitektica, Kristina Bulatović Pejić. Novom odlukom zabranjuje se izdavanje urbanističko-tehničkih uslova (UTU), kao i pokretanje pravnih procedura za pribavljanje dokumentacije za gradnju u zoni centra. Zabrana se neće odnositi na infrastrukturu i objekte od opšteg interesa.

Bakić je obrazložio da su smjernice važećeg DUP-a „Centar – Centralno gradsko jezgro“ u koliziji s planovima višeg reda, te da je pritisak na prostor, kroz sve veći broj zahtjeva za UTU, postao neodrživ. Najavio je da će se u najkraćem roku pristupiti izradi novog UP-a, koji će konačno definisati jasna pravila gradnje u središtu Kolašina, uključujući oblikovanje zgrada, izgled fasada, krovišta, upotrebu materijala i druge estetsko-funkcionalne smjernice.

Nije objašnjeno zbog čega je lokalna vlast odjednom osjetila potrebu da štiti centar grada, ali se hitnost donošenja odluke nezvanično povezuje sa namjerom jednog od investitora da na mjestu nekadašnjeg hotela Bošković gradi novi hotel. Taj hotel, koji je početkom prošlog vijeka bio simbol Kolašina, odavno je ruina bez namjene, a njegova zaštita nikad nije inicirana, kao što je to bilo u slučaju Kuće Marića. 

Investitor je, navodno, kupovinom kuće u Siborskoj ulici pokazao namjeru da na tom mjestu nikne višespratni hotel. Odluku lokalne vlasti ubrzalo je još nekoliko zahtjeva za UTU, prema prevaziđenom planskom dokumentu.

Ono što baca sjenku na načelno ohrabrujuću odluku vlasti o spašavanju centra grada od ambicija krupnog kapitala, jeste upravo to što je aktuelna vlast godinama odbacivala identične prijedloge koji su dolazili iz opozicionih redova i od Inicijative Zeleni Kolašin. Ne samo da su odbijeni, već su njihovi predlagači bili redovno izloženi etiketiranju, ismijavanju i optužbama da su „tjerači investitora“ i da „zaustavljaju razvoj grada“.

Prijedlozi su stizali na adresu lokalne uprave još od 2023. godine. Predlagači su isticali koliko grad gubi, ali su tada etiketirani kao “kočničari i rušitelji razvoja”. Iz Inicijative Zeleni Kolašin su i formalno predali nadležnima dokumentaciju, zapisnike, argumentaciju, a imali su i usmenu podršku tadašnjeg Ministarstva ekologije i prostornog planiranja, koje je, navodno, bilo spremno da podrži odluku Opštine ako ona krene u proces.

No, vlast nije krenula. Naprotiv, tokom prethodnih godina, svaki glas za obustavljanje gradnje redovno je  tumačen kao politički pritisak ili anti-investitorski gest. Investitori su dočekivani raširenih ruku, a građani koji su dovodili u pitanje infrastrukturne kapacitete Kolašina smatrani protivnicima napretka.

 Dobro je da su to konačno učinili, ali šteta je već napravljena, poručuju iz civilnog sektora. Detaljni urbanistički plan „Kolašin – Centar“ donijet je još krajem 2008. godine. Njegova realizacija bila je postepena, vođena mogućnostima pojedinačnih vlasnika zemljišta. Ipak, i pored toga što nije sproveden u cijelosti, određeni segmenti plana već su premašili dozvoljene kapacitete, kako po pitanju gustine izgrađenosti, tako i po pitanju opterećenja infrastrukture. Jedan od ključnih problema je to što plan nikada nije revidiran, niti prilagođen savremenim prostornim, saobraćajnim i demografskim izazovima. Kolašin je, u međuvremenu, doživio snažan investicioni talas, mahom usmjeren na izgradnju turističkih apartmana i stambenih zgrada, za koje lokalna infrastruktura nema kapacitet.

„Sprovođenje tog plana do kraja dovelo bi do drastične promjene izgled centra grada, koji više ne bi bio prepoznatljiv. To bi značilo narušavanje urbanih posebnosti, ali i dugoročne infrastrukturne i ekološke posljedice po čitav grad“, upozoravali su iz NVO sektora.

Iz Inicijative Zeleni Kolašin poručuju da odluku pozdravljaju, ali je smatraju tek početkom onoga što treba da bude dugoročna i odgovorna prostorna politika. „Ovo je tek minimum minimuma. Očekujemo ne samo izradu novog DUP-a, već i širu javnu raspravu, uključivanje nezavisnih stručnjaka i stalni nadzor nad sprovođenjem odluka koje su u interesu svih građana, a ne investitora“, kažu oni.

„Odluku o zaustavljanju uništavanja centra Kolašina gradnjom predlagali smo 2023. godine, kako bi gradnja u centru grada bila zaustavljena do donošenja boljeg plana. Istražili smo kako su slične odluke donošene u drugim gradovima i spremili materijal. Sve smo uredno predali. Čak smo bili u kontaktu sa tadašnjim rukovodstvom nadležnog Ministarstva, koje je obećavalo da će podržati odluku ako Opština krene u taj proces“, kazali su Monitoru iz Inicijative.

Podsjećaju i da su iz kolašinske opozicije stizali slični prijedlozi da se “grad ne uništava radi nekoliko stotina turističkih apartmana za koje svakako nemamo infrastrukturu”.

Tokom realizacije, a naročito u poslednjih godina na terenu je bilo očigledno da su definisani kapaciteti za dio prostora već ostvareni i premašeni, iako plan nije realizovan na najvećem dijelu površine koju zahvata. Na usvajanje novog DUP-a za centar grada čeka se godinama. To je sve do nedavno bio posao resornog ministarstva. Međutim, izrada lokalnih planskih dokumenata, prema novom Zakonu o uređenju prostora, od skoro je posao agencija, koje će biti ili su već osnovane u opštinama.

Odluku o osnivanju Agencije za projektovanje i planiranje prostora Skupština opštine (SO) Kolašin donijela je, takođe, na vanrednoj sjednici. Ta društva biće zadužena za izradu planskih dokumenata, kao i za učestvovanje u pripremi mišljenja Opštine o urbanističko-tehničkim uslovima koje izdaje nadležni organ državne uprave. Agencija će učestvovati i u izradi Programa uređenja prostora opštine, izrađivati tehničku dokumentaciju, obavljati stručni nadzor nad izvođenjem radova koji se finansiraju iz sredstava Opštine, kao i iz drugih izvora finansiranja. Predviđeno je i da obavlja reviziju tehničke dokumentacije i izrađuje izvještaj o stanju uređenja prostora.

Iz klupa opozicije više puta tokom sjednice sugerisano je da se mora posvetiti velika pažnja odabiru kadra koji će raditi u Agenciji, ali i sastavu Odbora direktora (OD) tog preduzeća. Međutim, parlamentarna većina nije prihvatila amandman predsjednika kluba odbornika opozicionog  Pokreta “Zajedno gradimo Kolašin”, Matije Bulatovića, da u Odluci bude precizirano da u Odboru direktora, između ostalog, mora biti diplomirani inženjer arhitekture, jedan stručnjak iz oblasti zaštite životne sredine i jedan stručnjak iz oblasti planiranja prostora. 

Pred lokalnom vlašću, koja do sada, uglavnom, u posljednih 20 godina nije imala sluha za korišćenje prostora na održiv način, je sada krupan zadatak i odgovornost za buduće planiranje. Tačnije, za spašavanje onog što je preteklo nakon mnogo loših planova i intenzivnog interesovanja investitora, od kojeg je grad do sada, nema koristi.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEVET GODINA URGENCIJA ZA IZRUČENJE SVETOZARA MAROVIĆA: Još malo i gotovo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kazna Maroviću zastarijeva u oktobru 2026. godine. Sudeći po dosadašnjoj sudbini svih crnogorskih urgencija , teško je očekivati da će on do tada biti izručen Crnoj Gori. Sljedeće jeseni ,kao slobodan čovjek,  moći će da se vrati u Budvu, koju je po sopstvenom priznanju opljačkao

 

 

Brojni ministri pravde  obećavali su crnogorskoj javnosti da će preduzeti sve kako bi pred crnogorskim pravosuđem odgovarao bivši visoki funkcioner DPS-a Svetozar Marović.  Pisanje zamolnica, urgencija, priča o hapšenju i eksdradiciji ušlo je u devetu godinu.

Obećanje je ove sedmice dao i aktuelni ministar pravde Bojan Božović.

Božović je  najavio da će od Srbije ponovo tražiti izručenje bivšeg visokog zvaničnika Crne Gore, Državne zajednice Srbije i Crne Gore koji je još 2016. godine  osuđen  kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je  opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura.

Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Specijalnim tužilaštvom na čijem je čelu u to  vrijeme bio Milivoje Katnić, Marović je osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.

U slučaju Svetozara Marovića stvar je više nego jasna – Srbija ne želi da izruči Crnoj Gori šefa budvanske kriminalne grupe.

Zašto je Srbija osuđenom Maroviću obećana zemlja, da li je on u međuvremenu dobio srpsko državljanstvo, kako se  vjeruje, pa je to jedan od razloga zbog čega ga  Srbija ne izručuje, kao svog državaljanina,  ili i dalje živi neki politički dogovor,   samo su neka od nagađanja o razlozima zbog kojih je Marović već devet godina nedostupan crnogorskim organima.

Nekadašnja opozicija, sada većina u aktulenoj vlasti ustvrdila je da je lično bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović napravio dogovor sa Vučićem da se Marović ne izručuje Crnoj Gori.  Vlast se promijenila, ali odnos Srbije prema ovom slučaju nije.

Samo nekoliko mjeseci nakon što je izabrana  Vlada Zdravka Krivokapića tadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić, pisao je pismo srpskim kolegama tražeći da se Crnoj Gori izruči Marović.

To je saopšteno na konferenciji održanoj krajem decembra 2020.godine. Tadašnji potpredsjednik Vlade Dritan Abazović  ocijenio je da je „kompromitujuće  da Marović, koji je označen kao šef kriminalne grupe, šeta slobodno“.

„ Mi želimo da se odredimo prema ovom pitanju, nadajući da ćemo sa Srbijom pronaći zajednički jezik i privesti Marovića pravdi”, kazao je tada Abazović. Na DHL zamolnicu,  odgovora nije bilo.

I tokom prve službene posjete Beogradu ondašnjeg premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića, u novembra 2021, pitanje ekstradicije Marovića bilo je na dnevnom redu.

“Izručenje Marovića ostaje prioritet za našu vladu”, rekao je tada Krivokapić poslije razgovora sa predsjednicom Vlade Srbije Anom Brnabić. Premijerka Brnabić tada je rekla da će sa pravosuđem provjeriti detalje slučaja.

“Mislim da ne postoji neki konkretan pravni ili politički razlog što Marović nije izručen. Nije tajna da imamo niz otvorenih i teških pitanja”, izjavila je tada Brnabić.

Odluka Sjedinjenih Američkih Država, da uvedu sankcije nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore i potpredsjedniku DPS-a Svetozaru Maroviću, bila je okidač da se crnogorske vlasti još jednom obrate kolegama iz Srbije i drugi put tokom 2022. godine zatraže njegovo izručenje.

“Uključivanje SAD u slučaj Marović je korak dalje za izručenje i mi se nadamo da će Srbija izručiti Svetozara Marovića”, kazao je Andrej Milović, tadašnji državni sekretar Ministarstva pravde.

Milović je tada ocijenio da je u slučaju Marović prisutan nedostatak političke volje, jer je to jedini slučaj u vezi s kojim imaju problem s kolegama iz Srbije. „Kako god, vremena za čekanje, kaže, više nema, kazao je tada Milović.

Čekanje se nastavilo.

U martu 2023, tadašnji ministar pravde Marko Kovač  je tokom posjete Srbiji otvorio opet pitanje izručenja  Marovića kada je i zaključeno da je neophodno da ta zemlja izvrši svoju obavezu.

On je u tada kazao da neće odustati od tog predmeta ističući da je teško govoriti o vremenskim okvirima, jer je riječ o pravnoj, ali i političkoj odluci.

“Izručenje Svetozara Marovića je otvoreno pitanje koje smo naslijedili usljed neadekvatnih, blago rečeno, reakcija naših pravosudnih organa kada je lice osuđeno za tako veliku zatvorsku kaznu bude pušteno da se brani sa slobode. Tada je napravljen presedan u tom procesnom smislu i imamo situaciju kakvu imamo”, kazao je tada Kovač naglašavajući da je sa pravosudnim organima Srbije otvorio to pitanje i pitanje drugih ekstradicija.

„Ostali smo na stanovištu da je potrebno da Srbija izvrši svoje obaveze u skladu sa Sporazumom o izručenju, a shodno određenim međunarodnim konvencijama. Teško je govoriti o vremenskim okvirima jer je ekstradicija stvar pravne, ali i političke odluke svake države”, rekao je tada Kovač.

U julu iste godine slučaj „Marović“ aktuelizovan je na najvišem nivou, tokom susreta predsjednika dvije države 10. jula u Beogradu. U prvoj službenoj posjeti Srbiji, šef crnogorske države Jakov Milatović iznio je zahtjev Aleksandru Vučiću da se Marović izruči radi odsluženja kazne u Crnoj Gori. Vučić je odgovorio da će to pitanje Srbija razmotriti i Podgorici proslijediti utemeljen odgovor. Odgovor naravno nije stigao.

Nekoliko mjeseci kasnije, javnosti se povodom slučaja Marović ponovo obratio Andrej Milović,  tada s mjesta ministra pravde i saopštio da je Crna Gora uradila sve što je bilo u domenu pravnih mogućnosti.

„ Više puta smo slali zamolnice i urgancije i sada je sve u rukama pravosudnih organa Republike Srbije. Međutim, nećemo potezati pitanje reciprociteta u odnosima sa Republikom Srbijom, jer – osim navedenog, kao i činjenice da je međunarodno-pravna saradnja u krivičnim stvarima u svim ostalim predmetima zaista sjajna – naš cilj jesu najbolji mogući odnosi dvije zemlje, što već predugo nije slučaj „,  naglasio je Milović.

Kazna Maroviću zastarijeva u oktobru 2026. godine. Sudeći po dosadašnjoj sudbini svih crnogorskih urgencija , teško je očekivati da će i do tada biti izručen Crnoj Gori.  A sljedeće jeseni kao slobodan čovjek moći će da se vrati u Budvu, koju je po sopstvenom priznanju opljačkao.

Svetlana ĐOKIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo