Povežite se sa nama

OKO NAS

Pravno nevidljivi

Objavljeno prije

na

„Ne želim da prosjačim, niko to ne želi. Ali kad nemaš moraš nešto. Nemaština je teška”, kaže Dževat Krijeziu, Egipćanin iz Đakovice. U Podgorici je, kaže, tek u prolazu. Ne prosi sam. U naručju mu je četvorogodišnji sin, koji je prije tri sedmice operisan zbog poteškoća sa govorom. I dječak drži ispruženu ruku.

,,Danas nijesam imao šta da nam kupim za jelo. Ljudi ne vole da im tražiš pare. Na dijete se smiluju”. Naš sagovornik je zabrinut. Ne zna, kaže, hoće li uspjeti da sakupi dovoljno novca da se vrate kući.

Tokom ljetnjih mjeseci na ulicama Podgorice, ali i primorskih gradova, povećan je broj djece koja prose. Romska i egipćanska djeca, bosa ili sa pohabanom obućom, najčešće neadekvatne veličine, salijeću prolaznike od jutra do sitnih noćnih sati. Odbijaju da razgovaraju o sebi, nepovjerljivi prema bilo kom ko nudi išta drugo osim novca.

Samo na ulicama Podgorice, na osnovu evidencija istraživačkog tima Instituta za socijalnu inkluziju, svakodnevno prosi najmanje 45 djece romske i egipćanske nacionalnosti. ,,To su djeca uzrasta od pet do 15 godina”, stoji u izvještaju Instituta.

Iz te NVO ranije su ocijenili da institucije sistema ne preduzimaju adekvatne mjere da suzbiju i smanje posljedice dječijeg prosjačenja.

,,Djeca koja su zatečena u skitnji i prosjačenju evidentiraju se po različitim osnovama. Većina centara za socijalni rad te slučajeve tretira kroz rad timova za djecu sa poremećajem u ponašanju, a tek u manjem broju slučajeva kako treba, kao žrtve zanemarivanja i zlostavljanja. Neprihvatljivo je da ta djeca budu tretirana kao prestupnici”, ističe Andrija Đukanović iz Instituta za socijalnu inkluziju.

Prema istraživanju Instituta, većina djece koja su evidentirana da prose u Crnoj Gori su ,,pravno nevidljiva”, jer nijesu upisana u matičnu knjigu rođenih. Tako su, objašnjavaju u Institutu, izloženi raznim manipulacijama i pod velikim su rizikom da postanu žrtve trgovine ljudima.

,,Djeca koja prosjače lišena su bezbrižnog djetinjstva, igre, obrazovanja, kontakta sa vršnjacima. Izloženi su psihičkom i fizičkom nasilju”, objašnjava Đukanović.

Iz Uprave policije podsjećaju da je prema novom Krivičnom zakonu, koji je stupio na snagu 1. septembra 2011. godine, prosjačenje kažnjivo, te da policija u kontinuitetu u svim crnogorskim gradovima realizuje akciju Prosjak u cilju suzbijanja prosjačenja. Član 219. Krivičnog zakonika tretira pitanje zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog lica: ,,Roditelj, usvojilac, staralac ili drugo lice koje zapostavlja maloljetno lice ili ga prinuđava na pretjeran rad ili rad koji ne odgovara uzrastu maloljetnog lica ili na prosjačenje ili ga iz koristoljublja navodi na vršenje drugih radnji koje su štetne za njegov razvoj, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina”.

Iako je u pitanju krivično dijelo, stiče se utisak da mjerodavni organi ne čine gotovo ništa da suzbiju ovu opštu pojavu u Crnoj Gori i zaštite prava djece.

To, za Monitor, potvrđuje grupa mališana koja svakodnevno prosi na podgoričkom parkingu preko puta marketa Voli.

,,Policajci nam dozvoljavaju da prosimo. Nekad kažu da idemo kući, ali mi sačekamo da odu pa se opet vratimo da prosimo”, kaže osmogodišnji Rom. ,,Meni je jedan dao 50 centi”, dodaje drugi osjmehujući se. Niko, kažu, ne vodi računa o njima.

U školi nijesu bili ni jedan dan. Na pitanje odakle dolaze nerado odgovaraju.

Iz Uprave policije ranije su saopštili da se trude da suzbiju prosjačenje i da podnose prijave, ali da je to veoma teško.

,,Oni koji prose najčešće nemaju identifikacionu dokumentaciju i ne daju tačne podatke o sebi. Takođe, riječ je o marginalizovanoj populaciji kojoj treba veoma osjetljivo prići”, navodi policija.

Posebno je teško, objasnili su, jer se radi o Romima koji nijesu domicilni, uglavnom su sa teritorije Srbije i Kosova, pa je nemoguće pratiti njihovo kretanje i eventualno utvrditi da je riječ o organizovanom kriminalu na koji sumnjaju u policiji.

U izvještaju istraživanja Save the children-a koje su sprovele četiri institucije ombudsmana ukazuje da se generalno ne vodi evidencija o ovoj pojavi i da ne postoji sistematična i cjelovita evidencija djece koja prose. To, konstuje se u izvještaju, dodatno otežava mogućnost da se preduzme organizovana usklađena i koordinisana akcija na suzbijanju, prevenciji i eliminisanju dječijeg prosjačenja, što je obaveza države nakon ratifikacije Konvencije o pravima djeteta.

Tako, recimo, u Beranama i Andrijevici policija nije evidentirala nijedan slučaj prosjačenja maloljetnih lica tokom 2010. godine iako je iste godine Centar za socijalni rad na istom području evidentirao 56 takvih slučajeva.

U izvještaju Save the children navodi se i da Centar za socijalni rad opštine Budva nije evidentirao nijedan slučaj dječjeg prosjačenja, iako su maloljetni prosjaci veoma prisutni na budvanskim ulicama, posebno tokom turističke sezone.

Nacionalni plan akcije za djecu 2013-2017. godine (NPAD) usvojen je u cilju suzbijanja dječjeg prosjačenja. NPAD treba da djeluje kao instrument mobilizacije svih socijalnih partnera u rješavanju problema djece: Vlade, Skupštine, lokalne samouprave, građana i NVO, društveno odgovornog poslovnog sektora, medija, porodice i roditelja djece, stručnih institucija i pojedinačnih stručnjaka koji se bave djecom. Struktura ovog dokumenta je usaglašena sa preporukama od strane Komiteta UN za prava djeteta iz 2010. godine, tako da dokument ima sedam ključnih tematskih oblasti. U okviru svake od njih definisan je po jedan strateški i nekoliko specifičnih ciljeva. Jedan od strateških ciljeva ovog dokumenta je i Unaprijediti zaštitu djece od najtežih oblika kršenja njihovih prava utvrđenih Konvencijom o pravima djeteta čiji je glavni specifični cilj Unaprijediti prevenciju uključivanja djece u štetni i eksploatacioni rad i trgovinu djecom.

Elvis BERIŠA

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo