Dodjela Trinaestojulske nagrade ove je godine, za razliku od prethodne, prošla „s anđelima“. Nije bilo javne debate i zgražavanja, a veći dio javnosti aminovao je nagrade kao zaslužene. Skandali su usljed političke volje i neodgovornosti često pratili dodjele ovog važnog državnog priznanja

Dodjela Trinaestojulske nagrade, najvećeg državnog priznanja, ove godine, za razliku od prethodne, prošla je „s anđelima“. Nije bilo javne debate i zgražavanja, a veći dio javnosti aminovao je nagrade kao zaslužene.

Doktorkama bioloških nauka Snežani Dragićević i Snežani Vuksanović nagrada je pripala za naučna dostignuća i doprinos razvoju botanike tokom prethodne godine. Ove dvije naučnice otkrile su u prvoj polovini prošle godine novi rod i vrstu biljke – Petrolamium crnojevicii. Otkriće od velikog značaja za floru Crne Gore, Evrope i svijeta, koje su   pojedini međunaroni mediji proglasili jednim od najvećih otkrića u 2025. godini, nije vrednovano na pravi način tokom prošlogodišnje dodjele ove nagrade. Nepravda je ispravljena.

Profesorica Univerziteta Crne Gore Sonja Tomović-Šundić nagrađena za djelo Književna antropologija Danila Kiša. Filmski reditelj i univerzitetski profesor Nikola Vukčević dobio je priznanje za međunarodnu promociju Crne Gore i uspjeh filma Obraz.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić, koji je uručio nagrade, naglasio je da Trinaestojulska nagrada ostaje najviše državno priznanje za izuzetna ostvarenja u oblasti nauke, kulture i umjetnosti. Istakao je da je odluka donesena nezavisno i bez političkog uticaja

„Imamo fantastične dobitnike Trinaestojulske nagrade, kako je odlučio naš žiri, koji je odlučivao i ove godine, kao i svih prethodnih godina, saglasno vlastitom uvjerenju, i na čije odluke nije uticala nikakva politika“, bilo mu je važno da istakne.

Ipak, stvari ne stoje baš tako. I ove, kao i proteklih, žiri je biran po političkom  ključu. Tako je predsjednik ovogodišnjeg žirija Trifun Savić, izabran na prijedlog Demokrata, dok su članovi Novak Jauković, Andrija Radulović i Mitar Rakčević birani na prijedlog Pokreta Evropa sad (PES), Suljo Mustafić na prijedlog Bošnjačke stranke (BS), Novica Đurić na prijedlog Nove srpske demokratije (NSD) i Ćazim Muja na prijedlog Albanskog foruma (AF).

Za razliku od ovogodišnje, odluka prošlogodišnjeg žirija uzburkala je javnost. Prije svega zbog dodjele najvećeg državnog priznanja pjesniku Bećiru Vukovićuza knjigu Kuće beskućnika. Izbila je afera oko izdavanja nagrađene knjige. Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici vodi istragu protiv Vukovića i drugih lica zbog sumnje u falsifikovanje podataka o objavljivanju knjige, koja mu je poslužila kao osnova za dobijanje Trinaestojulske nagrade. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) je utvrdila da je član žirija Želidrag Nikčević prekršio zakon tokom odlučivanja, jer su on i Vuković bili članovi istog Političkog savjeta Nove srpske demokratije (NSD), a Nikčević je glasao za njega.

Zbog ovog skandala, proslavljeni gitarista Miloš Karadaglić odbio je da primi nagradu a izjavio je da će kompletan novčani iznos nagrade usmjeri u fondaciju koju je osnovao s ciljem pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore.

Novčani iznos Trinaestojulske nagrade za godišnju nagradu iznosi 12 bruto prosječnih plata, a za nagradu za životno djelo – 20. Uz to, kulturni stvaraoci i umjetnici nakon ove nagrade ostvaruju pravo na nacionalnu penziju.

Nakon dodjela, Tomović-Šundić je saopštila da nagradu prihvata sa iskrenim osjećanjem radosti i privilegije. „Nagrađuje se duh nauke, kulture, umjetnosti, svega onoga što čini taj najdublji identitet jednog prostora, države i naroda, ono što jeste u suštini, ono što jeste esencijalno, ono što jeste trajno. Kultura nas spaja, kultura nema granice“.

Vukčević se zahvalio svima koji su prepoznali značaj filma Obraz, posebno domaćoj publici.

Dragićević i Vuksanović su istakle da Trinaestojulska nagrada ne predstavlja samo priznanje za rad pojedinca, već potvrdu da su sloboda misli, dostojanstvo nauke, nezavisnost istraživanja i posvećenost obrazovanju temelj svakog društva koje želi da napreduje.

Dobro bi bilo kada bi i ubuduće Trinaestojulska nagrada predstavljala ono što i treba da bude – simbol slobode, truda i dostojanstva, a kada bi se izbjegli skandali koji su usljed političke volje i neodgovornosti, nažalost, često pratili ovu nagradu.

Državna odlikovanja

Od obnove nezavisnosti do danas, predsjednici Crne Gore dodijelili su 200 državnih odlikovanja (Odred crnogorske zastave I, II i III stepena, Medalja za zasluge, Orden crnogorske velike zvijezde, Orden rada, i Orden za hrabrost, Medalja za hrabrost, Medalja čovjekoljublje, Orden Crne Gore na lenti).

Najviše odlikovanja je, tokom dva i po mandata, dodijelio Filip Vujanović – 110, u jednom mandatu Milo Đukanović 48, dok je aktuelni predsjednik Jakov Milatović u dosadašnjem mandatu dodijelio 42.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je analizirao normativni okvir i praksu dodjele državnih odlikovanja u publikaciji Visoka priznanja, nejasna pravila – državna odlikovanja u Crnoj Gori 2006 – 2026, autorke Aleksandre Mihaljević.

Analiza identifikuje tri ključna nedostatka sistema: ne postoje jasno propisani kriterijumi za ocjenu zasluga kandidata, nije uređen postupak njihovog predlaganja, a predsjednik države nije obavezan da obrazloži odluke o dodjeli odlikovanja. Uz to, iako postoji službena evidencija odlikovanih, ona nije javno dostupna u vidu jedinstvene elektronske baze podataka.

Gotovo svako drugo odlikovanje pripalo je stranom državljaninu ili stranom pravnom licu (uglavnom ambasadorima, stranim državnicima i međunarodnim zvaničnicima). Tako je početkom juna ove godine Milatović odlikovao Ordenom Crne Gore na ogrlici predsjednika Francuske Emanuela Makrona.

Najmanje je dodjeljeno Medalja čovjekoljublja: Tatjana Vukićević, Konstantina Maraš (2018): NVU „Žene Bara“ (2025). Rijetke su bile I dodjele Ordena rada: Veselin Đurović (2013); Velimir Mijušković (2017); Zoran Rašović, Tatjana Montrenko Simić, Vanja Ćalović, Snežana Dragićević, Goran Radević (2025).

Medalju za hrabrost dobili su: Milan Jeftić (2012); Milutin Šoć (2014); Alen Emšija (2022); Luka Vučković, Edin Šehić (2023); Nikola Radonjić, Teo Adžić, Aleksandar Mišnić i Petar Ivanović 2025. godine.

Orden za hrabrost dobili su Marko Blečić, Đorđije Vujičić, Drago Vujović (2010); Vladimir Barović (2016); Dejan Božović (2025).

CGO preporučuje da Kabinet predsjednika uvede praksu objavljivanja obrazloženja svake odluke o dodjeli državnog odlikovanja, kao i da obrazuje savjetodavno tijelo koje bi razmatralo prijedloge kandidata prije donošenja konačne odluke. Kao sistemsko rješenje, CGO predlaže i izmjene Zakona o državnim odlikovanjima i priznanjima kojima bi se preciznije uredili kriterijumi za dodjelu odlikovanja, postupak predlaganja kandidata i uspostavila javno dostupna elektronska evidencija svih dodijeljenih državnih odlikovanja uz obrazloženje svake odluke o dodjeli.

Predrag NIKOLIĆ

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika). Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider DNP Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Hrvatsko ponašanje je po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju”. Kneževića nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, protiv koje su se njegovi preci antifašisti borili

„Od danas Crna Gora ima više zatvorenih nego otvorenih poglavlja”, izjavila je u utorak Maida Gorčević, ministarka evropskih poslova. Na Međuvladinoj konferenciji u Briselu zatvorena su još dva pregovaračka poglavlja: Konkurencija (Poglavlje 8) i Carinska unija (Poglavlje 29). Evropski standardi iz dva poglavlja daju punu transparentnost državne pomoći, zaštitu od nelojalne konkurencije i moderniju carinsku kontrolu, sumirala je ministarka na mreži X. Ponovila je i ambiciozni cilj zatvaranja svih poglavlja do kraja godine. Premijer Milojko Spajić je rekao da Crna Gora nije mogla primiti bolje vijesti za Dan državnosti (dan ranije). „Danas proslavljamo super utorak”, rekao je Spajić dodavši da je preostalih15 poglavlja „na nivou pripremljenosti većem od 90 odsto” i da su dokumentaciju već poslali Evropskoj komisiji.

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika) i to stavili kao udarnu vijest. Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Knežević je ukazao na hrvatske zahtjeve – „traže Prevlaku, traže školski brod Jadran, traže isplatu odštete za logor u Morinju, gdje niko nije udaren ni po prstu…17 miliona eura za vraćanje imovine u Boki Kotorskoj svakodnevno povećavaju te svoje zahtjeve”. Hrvatsko ponašanje je, po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju“. Njega nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, i protiv koje su se njegovi antifašistički preci borili.

Hrvatsko objašnjenje blokade poglavlja o saobraćaju je bilo manje direktno nego kada je blokirano Poglavlje 31 (Vanjska politika, bezbjednost i odbrana) zbog skupštinske rezolucije o Jasenovcu dirigirane iz Andrićevog venca. Zagreb je istakao pitanje takozvane kabotaže – tj. prava prijevoznika iz jedne države da obavlja prijevoz unutar druge države. U ovom slučaju bi niže cijene crnogorskih operatera navodno mogle ugroziti poslove hrvatskih. EU propisi dozvoljavaju kabotažu uz striktna ograničenja. Prijevoznik iz jedne članice EU može, nakon što obavi međunarodnu isporuku u drugoj članici, uraditi najviše tri kabotažne vožnje u roku od sedam dana u toj državi.

U Crnoj Gori su zvaničnici najavljivali još od kraja maja da je sve gotovo oko poglavlja 14. U prilogu RTCG-a od 20. juna javljeno je da je Crna Gora u potpunosti završila svoj dio obaveza i papire proslijedila Briselu, citirajući Nikolu Veljovića, šefa pregovaračkog tima Vlade za Poglavlje 14. Veljović je rekao da će naši putnici imati ista prava kao i evropski putnici i prava na nadoknade u slučaju kašnjenja aviona i vozova. Prijevoznici će uvesti nove tahografe koji će bilježiti vrijeme u vožnji i odmore vozača što će voditi povećanju bezbjednosti putnika. Navedena je i digitalizacija transportnog sistema što bi trebalo smanjiti čekanje na granicama kao i novi ekološki standardi. O kabotaži nije bilo ni riječi. Prođukanovićevska Antena M se pozvala na pouzdane izvore za tvrdnju da će zatvaranje tog poglavlja sačekati septembar „jer Hrvatska tehnički ne može da do utorka završi interne procedure”. Izvori Antene M kategorički tvrde da nema nikakve namjere Zagreba da uspori ili blokira zatvaranje Poglavlja 14. Vrijeme će brzo pokazati.

Za deblokadu (Poglavlje 31 i dalja podrška) Zagreb traži rješavanje osam bilateralnih pitanja. Hrvatski premijer Andrej Plenković se nedavno u Tivtu na samitu EU – Zapadni Balkan sreo s crnogorskim kolegom. Nakon sastanka Plennković je rekao da je „Crna Gora spremna vrlo ozbiljno raditi” na temama koje je Hrvatska otvorila, te da „ništa od toga nije nerješivo”. Istaknuo je da je obeštećenje logoraša jedna od ključnih tema, potraga za nestalima, procesuiranje ratnih zločina, kao i da imovinski sporovi hrvatskih obitelji idu presporo. Spomen-ploča u Morinju treba ostati i promijeniti se ime kotorskog bazena. Na kraju su navedeni povratak broda Jadran i otvaranje razgovora o granici – podrazumijevajući onu na moru. Ako tu i dođe do zastoja, Crna Gora ima jake argumente za međunarodnu arbitražu, i po pitanju morske granice i po pitanju Jadrana. Hrvatska tvrdi da je Split bio matična luka tog broda koji se zatekao na remontu početkom rata. Međutim, za razliku od trgovačkih, ratni brodovi nemaju matičnu luku niti se kao takvi upisuju.

Malo prije Samita u Tivtu predsjednik Jakov Milatović (koji ima ceremonijalna ovlašćenja) je u intervjuu za Televiziju E doprinio daljoj konfuziji na crnogorskoj strani. Prvo je poručio da Prevlaku treba rješavati „odgovorno i državnički“ i da Crna Gora nema potrebe kvariti odnose s Hrvatskom dovodeći sebe u poziciju slabijeg pregovarača. Onda je izjavio da Rt Oštro na Prevlaci u pregovorima oko razgraničenja treba pripasti Crnoj Gori jer se na taj način čuva ulaz u Bokokotorski zaliv. Ovakvom nemudrom izjavom je doprinio još tvrđem stavu s hrvatske strane. Kontrola ulaska u zaliv je tehnološki i vojno odavno prevaziđen koncept što se najbolje vidi sada. Rusiji fizička kontrola Krima i ulaza u Azovsko more ne znači ništa. Ukrajinski pomorski i vazdušni dronovi svakodnevno potapaju rusko brodovlje i tankere i u Azovskom i Crnom moru.

Pitanje kopnene granice nikada nije bilo aktuelno ili sporno od osamostaljenja Crne Gore. Podgorica je posezala za Rtom Oštro i Prevlakom samo 1991. godine kada je, kao vazal Beograda i Slobodana Miloševića, izvršila vojnu agresiju na jug Hrvatske. Najgrlatiji zagovornik nasilnog mijenjanja granica na kopnu, koje su povukli „priučeni boljševički kartografi” kako ih je tada nazvao, je bio Milo Đukanović. Kako se završila ta najsramotnija epizoda u novijoj crnogorskoj istoriji, svi znamo. Očekivati da će Hrvatska nakon oružane agresije i sistematske pljačke okupiranih Konavala (od strane Đukanovićeve Vlade) pristati na pregovore o Prevlaci koja je bila formalni izgovor za rat, iluzorno je i neodgovorno.

Vrijedi se podsjetiti da je čak i velikosrpska Kraljevina Jugoslavija dala Prevlaku novouspostavljenoj Banovini Hrvatskoj 1939. godine kao teritoriju koja je ranije nesporno pripadala Dubrovačkoj republici koja je okolne teritorije kupovala za novac od srpskih i bosanskih kraljeva. Prevlaku su Dubrovčani kupili 24. juna 1419. od bosanskog velikaša Sandalja Hranića. Srpski car Dušan (tada još kralj) je prodao Ston i Pelješac Dubrovniku još ranije – 7. januara 1333. godine. Jedini period kada je Prevlaka bila integralnio dio Boke je bilo za vrijeme talijanske okupacije 1941 – 1943 kada su fašisti anektirali Boku Kotorsku i znatan dio hrvatske obale.

Kad su u pitanju druge sporne tačke, pitanje bazena u Kotoru i nadoknade logorašima u Morinju „gdje niko nije udaren ni po prstu” po Milanu Kneževiću, su na putu rješavanja. Vlada je načelno opredijelila 17 miliona eura odštete. Takođe se u kuloarima navodi da će ploča u Morinju ostati.

Pitanje procesuiranja ratnih zločina i nadoknade otete imovine bokeljskim Hrvatima (i ne samo njima) je pitanje i dalje zarobljenog miloističkog pravosuđa. Ako je Plenkoviću i HDZ-u istinski stalo do ratnih zločina, hrvatski sudovi imaju mogućnost pokrenuti procesuiranje Mila Đukanovića kao glavnog ratnog huškača u napadu na Dubrovnik i poharu okupiranih teritorija. Teško je vjerovati da je to za sada moguće. Visoke struktura u HDZ-u i DPS-u imaju moćne zajedničke prijatelje i zaštitnike u Kremlju i njegovim lijevim i desnim saveznicima u EU. Za sada se procesuiranje ratnih zločina svelo na ekscese i iživljavanja Milivoja Katnića u Cavtatu, čiji slučaj je predat crnogorskim organima. Dok je Katnić bio koristan Đukanoviću, Hrvatska je krila njegov dosije. Premijer Spajić je krajem marta u Skupštini rekao da je 2011. godine DPS potpisao tajni sporazum s Jedinstvenom Rusijom da zemlja neće ulaziti u Evropsku uniju (EU), ako je to suprotno ruskim interesima.

Dosta je pisano da je Rusija bila glavni vanjski sponzor crnogorske nezavisnosti 2006. i o vezama Đukanovića s ruskim službama i tajkunima. Manje je poznato, ili skoro nepoznato crnogorskoj javnosti da je Rusija strateški naklonjenija Hrvatskoj nego Srbiji. Za vrijeme Domovinskog rata Rusija je aktivno naoružavala hrvatsku vojsku tajnim isporukama preko aerodroma na Krku. Arhiva Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) u Beogradu sadrži brojna dokumenta o vezama sovjetskih obavještajaca i pomaganjima hrvatskog MASPOK-a 1971. godine kao i o kasnijim pomaganjima hrvatskom i slovenačkom osamostaljenju. Cilj je bio sprečavanje ulaska SFRJ u NATO i tadašnju EEZ kao i sada Crne Gore u EU. Vrijedi se podsjetiti i da je zloglasni zapovjednik Jasenovca Vjekoslav Luburić imao bliske odnose sa Sovjetima i da je KGB koristio ustaše za likvidacije po Evropi nakon 1959. godine.

Crnogorska vlast se i dalje uzda u Berlin i Pariz da će njihov uticaj prevagnuti nad Kremaljskim.

                                             Jovo MARTINOVIĆ

Radujmo se nastavku evropskog puta. I nadajmo da će ljudi poput šefa delegacije EU u Podgorici Johana Setlera i njemačkog ambasadora Petera Feltena dovoljno dugo imati strpljenja da sa ovdašnjom „političkom elitom” rješavaju njihove domaće zadatke

Zamršeno klupko nesuglasica i sporenja predstavnika vlasti i opozicije, nerijetko na granici konflikta, počelo je da se raspetljava. Uz „malu pomoć” zvaničnika EU na službi u Podgorici.

Sada smo, kažu, ponovo svi pobjednici. Naš evropski put biće nastavljen bez tereta obećanih a neusvojenih promjena Ustava u dijelu jačanja nezavisnosti pravosuđa (sastav i nadležnosti Sudskog i Tužilačkog savjeta) i samostalnosti rada Centralne banke.

„Kada se postigne dogovor koji snaži evropski put države, nema poraženih. Pobijedila je Crna Gora. Pobijedili su njeni građani. Pobijedila je njena evropska budućnost“, poručio je poslanik Boris Mugoša, objavljujući tekst sporazuma vlasti i (većeg) dijela opozicije kojim je trasirana mapa puta koji treba preći u narednih tridesetak dana. Preciznije, do početka septembra, do kada traje novi rok za usvajanje amandmana na Ustav Crne Gore.

Kao službenu potvrdu sporazuma, dobili smo Politički dogovor o prevazilaženju parlamentarne krize u ključnoj fazi procesa evropske integracije Crne Gore.

Taj dokument najavljuje da će, do kraja mjeseca, biti izmijenjen Zakona o unutrašnjim poslovima u dijelu koji se odnosi na „proceduru obrazovanja i sastav” Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji zaposlenih u MUP-u i Upravi policije. U istom roku trebaju se pripremiti i usvojiti i izmjene Zakona o ANB-u, tako što će biti predviđeni snažniji mehanizmi sudske kontrole rada Agencije.

Riječ je o spornim mjestima koja su registrovana dok su zakoni još bili u formi prijedloga a na koje su primjedbe imali maltene svi. Od sindikata policije, stručne javnosti i civilnog sektora, preko opozicije do zvaničnika Brisela. Svejedno, vlast je bila tvrda u naumu da uz pomoć očigledno problematičnih zakonskih rješenja uspostavi dodatnu kontrolu nad sektorom bezbjednosti i proširi opseg tajnih aktivnosti ANB-a.

Stav su, eto, promijenili minulog vikenda. Pritisnuo ih evropski cajtnot, ili su već obavili dio posla koji im je bio omogućen spornim rješenjima? Ne bi bilo nepametno to provjeriti tokom rada na izmjenama pomenutih zakona. Pa, eventualno, poništiti odluke i postupke pokrenute po osnovu odredbi koje su, svjesno i namjenski, kršile prava građana Crne Gore, ponajprije onih zapošljenih u UP i ANB-u.

Uostalom, potpisani Politički dogovor predviđa formiranje posebnog skupštinskog radnog tijela koje će pratiti primjenu ta dva zakona.

Dalje, postignuti dogovor predviđa da se „bez odlaganja” intenziviraju napori za izbor dvoje sudija Ustavnog suda, koje predlaže Predsjednik Crne Gore. Ovdje, primjetno je, nema krajnjeg roka za realizaciju dogovora. Predsjednik Jakov Milatović je, poodavno, parlamentu predložio svoje kandidate za sudije Ustavnog suda, ali je vladajuća većina ignorisala njegove prijedloge. Zapravo, od poslanika PES-a smo čuli da će skupštinska većina čekati da joj ustavne sudije iz te kvote predloži “neki drugi predsjednik”.

Jedno su želje a drugo mugoćnosti. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić najavio je da bi se za predložene sudije moglo glasati već tokom ove nedjelje. Iskustvo uči da Mandić nije baš tvrd oko poštovanja najavljenih rokova, ali što najavi – to bude završeno. Neće biti čudo ako kraj proljećnog zasjedanja Skupštine (31. jul) dočekamo sa kompletnim sastavom Ustavnog suda.

Neke druge institucije mogle bi sačekati malo duže. Trenutno se, koliko sjećanje služi, u skupštinskoj procedure nalaze prijedlozi za izbor članova Sudskog, Fiskalnog i Savjeta RTCG. „Potpisnici dokumenta se obavezuju da vode inkluzivan dijalog o svim imenovanjima koja se sprovode kroz procedure u Skupštini Crne Gore a koja će se realizovati uz najširu saglasnost parlamentarne većine i parlamentarne opozicije”.

Još da je ovom tekstu dodato u skladu sa zakonom, pa da se svi nadamo da će cijela priča izaći na dobro. Ovako, ostaje bojazan da se do najšire saglasnosti vlasti i opozicije može doći mimo volje onih kojima je zakon dao pravo da predlažu članove pojedinih savjeta. Ne bi bio prvi put. Ko ne može da se sjeti o čemu je riječ, neka pogleda još aktuelni slučaj Veselina Drljeviće, pravosnažno osuđenog predsjednika Savjeta medijskog javnog servisa, umalo izabranog za novi mandat. Uz sinhronizovan rad skupštinskih tijela na skrivanju popisa NVO-a koje su podržale njegovu kandidaturu. Od stida ili zbog kršenja propisa – ostaće tajna, pošto je Drljević povukao kandidaturu.

Pomalo iznenađujuće, Politički dogovor vlasti i opozicije predviđa nastavak rada na davno započetoj, pa zaboravljenoj, reformi izbornog zakonodavstva. I tu imamo krajnji rok (31. jul) za usvajanje prioritetnih izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika, Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja i Zakona o izboru predsjednika, „u skladu sa zahtjevima iz pristupnih pregovora Crne Gore sa EU”.

Čini se da je to premalo vremena za ozbiljan posao. Suština ovog dijela sporazuma nije u tome što treba, već u onome što ne treba uraditi. Dogovoreno je, naime, da se „bez prethodno postignutog konsenzusa” neće mijenjati propisi iz paketa izbornog zakonodavstva. Da se dogovoreno pritvrdi, ponovljeno je još jednom u daljem tekstu sporazuma: „Potpisnici su se obavezali da neće jednostrano pokretati izmjene tih zakona prije održavanja izbora 2027. godine”.

I, konačno, ustavne promjene.

Potpisnici su potvrdili spremnost da podrže izmjene Ustava i druge odluke za koje je potrebna kvalifikovana većina u Skupštini, „uz obavezu da sve procedure završe najkasnije do 4. septembra 2026. godine”. Da su ozbiljni u tom naumu pokazalo se već u utorak kad je u parlamentu, sa 74 glasa za i tri protiv, započeta procedura izmjena Ustava Crne Gore. Protiv su glasali samo poslanici DNP, a njihov stav obrazložio je Milan Knežević. „Nismo se svi dogovorili i svi glasali, jer bi to bilo jednoumlje. Nismo u Sjevernoj Koreji…”.

Koliko sjutradan, skupštinski Ustavni odbor je usvojio tekst pet amandmana i oni su stavljeni na „javnu raspravu”. Navodnici su to da podsjete kako je ta rasprava samo puka forma, pošto je sadržaj amandmana već dogovoren. I ovdje u Podgorici i tamo đe treba. Pitanje je samo da li će se postignuti dogovor održati do drugog glasanja o ustavnim promjenama. I tada treba obezbijedtiti podršku dvotrećinske većine u parlamentu.

Otud i odluke poput one kojom je Odbor ovlastio ministra pravde Bojana Božovića da se o izmjenama Ustava koje tretiraju Sudski i Tužilački savjet traži mišljenje od eksperata Venecijanske komisije. Ali, ukoliko to mišljenje ne stigne u za 30 dana, koliko traje „javna rasprava”, taj odbor i Skupština će nastaviti po prethodnom planu.

A nije da se ne bi imalo o čemu pričati. Na primjer: da li tužilaštvo, pripremljenim izmjenama Ustava, postaje četvrta grana vlasti ili preuzima mjesto koje je istim dokumentom namijenjeno sudstvu? Budući odnos snaga u Sudskom i Tužilačkom savjetu asocira na tako nešto.

Nije u redu da ovonedjeljno pomirenje vlasti i (većeg dijela) opozicije ostane u sjenci eventualnih nesporazuma i problema. Radujmo se nastavku evropskog puta. I nadajmo da će ljudi poput šefa delegacije EU u Podgorici Johana Setlera i njemačkog ambasadora Petera Feltena dovoljno dugo imati strpljenja da sa ovdašnjom političkom elitom rješavaju njihove domaće zadatke.

Zoran RADULOVIĆ