Povežite se sa nama

FOKUS

Mafijina lista

Objavljeno prije

na

zoran-becirovic-oleg-deripa

Samo su pažljiviji čitaoci dnevnih novina uočili da je u pauzi dva predizborna skupa, resorni ministar odlazeće Vlade potpisao papire potrebne da se na crnogorske poreske obveznike natovari novi državni dug od 70 miliona eura.

Dan ili dva ranije, jednako nezapaženo, prošla je vijest: ponuda kineske Gezuba grupe za gradnju drugog bloka termoelektrane u Pljevljima proslijeđena je – iz kabineta Igora Lukšića – menadžerima A2A. Italijani, dakle, ne gazduju samo Elektroprivredom već odlučuju o korišćenju kompletnih elektroenergetskih potencijala Crne Gore. A sve to rade i godinu dana nakon što je ugovor o djelimičnoj privatizaciji i dokapitalizaciji EPCG praktično stavljen van snage. A2A ga nije poštovala, a potpredsjednik Vlade Vujica Lazović nije imao ovlašćenja da ih, makar, ukori zbog toga. Novi ugovor i pored najava nije ozvaničen iako se šuška da je pripremljen još ljetos. Vlast, navodno, čeka da prođu izbori kako bi nas obradovala novim paketom privilegija kojim izvršioci Mila Đukanovića servisiraju njegove rođake, prijatelje i poslovne partnere.

Pomenute vijesti pripadaju ljepšoj strani crnogorske svakodnevice, koju čelnici vladajuće koalicije pokušavaju sakriti iza kulisa brige za opstanak države. Pogledajmo i tu stranu mjeseca.

Apelacioni sud BiH odlučio je da će Srećko Kestner biti izručen Njemačkoj kako bi mu se sudilo za ,,nedozvoljenu trgovinu”. Riječ je o prekocrnogorskom švercu duvanom, ,,državnom poslu” u kome je Kestner godinama bio jedan od viđenijih učesnika. Skupa sa svojim poslovnim partnerom Stankom Canetom Subotićem. Pošto prijateljstvo i pare rijetko idu zajedno, partnerstvo je raskinuto – Cane je u Podgorici pronašao novog najboljeg druga a Kestner se sklonio na sigurno. I bliže novcu koji je zaradio. Makar onom dijelu koji nije završio u rukama crnogorskih vlastodržaca.

Kestner je svojevremeno tvrdio kako je finansijski pripomogao da Đukanović 1997. postane predsjednik Crne Gore. Govorio je da je potrošio tri-četiri miliona svog novca tokom predsjedničke kompanje. Kestner je tvrdio i da je novcem firme u kojoj je bio Subotićev partner dao Vladi Crne Gore ,,beskamatni kredit” od 17 miliona dolara za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X. Vlada Filipa Vujanovića ubrzo je taj avion prodala u pola cijene.

Stanko Subotić je u Srbiji nepravosnažno osuđen na zatvorsku kaznu zbog šverca cigara. O njegovim finansijskim aranžmanima sa braćom Milom i Acom Đukanovićem ispisani su tomovi. Zato priču koja se proteže od Kipra, preko Svetog Stefana, Prve banke i Bjelasice, sve do švajcarskih Alpa i tamošnjih banaka nećemo ponavljati.

Kestner se zbog optužbi iz Njemačke od avgusta nalazi u sarajevskom zatvoru. U Sarajevu je, do skora, boravio još jedan uticajan finansijer vladajuće koalicije. Naser Keljmendi, prema brojnim medijskim navodima jedan od najvećih trgovaca narkoticima na Balkanu, javno se hvalio novcem kojim je, navodno, pomagao referendumsku kampanju vladajuće koalicije. Keljmendi je u Podgorici i Ulcinju boravio do momenta kada su vlasti u Sarajevu obnarodovale da je za njim raspisan potjernica. Od tada je u bjekstvu. Poznavaoci prilika u Ulcinju tvrde da je Keljmendi, inače vlasnik vrijednih nekretnina na jugu Crne Gore, prije bjekstva bio jedan od glavnih finansijera svih aktivnosti DPS-a u tom gradu.

U bjekstvu je i Darko Šarić, pljevaljski narko bos, i, prema tvrdnjama čelnika crnogorske opozicije, jedan od važnijih finansijera vladajuće DPSDP koalicije u Pljevljima i Žabljaku. Za Šarićem su ostale nekretnine, kompanije, dugovi i potraživanja, a samo dio onoga što su ovdašnji mediji prikupili i objavili svjedoči da su on i njegov klan imali značajan uticaj na ukupna privredna i fanansijska kretanja u Crnoj Gori. Nakon Šarićevog bjekstva ubijen je Dragan Dudić, čovjek koji je za relativno kratko vrijeme stekao izuzetnu finansijsku moć i praktično zagospodario privredom Kotora. Ranije se naslućivalo a sada postoje i egzaktni podaci koji svjedoče o poslovnoj saradnji Dudića i Šarića. Oni potkrijepljuju sumnje da je kotorski kapetan prao novac pljevaljskog narko bosa. A o njegovim odnosima sa partijom koja duže od dvije decenije gazduje Crnom Gorom svjedoči činjenica da je aktuelni predsjednik Crne Gore Filip Vujanović bio glavni gost na otvaranju Dudićeve Luke Risan.

Viđeni ministri u vladama Filipa Vujanovića i Mila Đukanovića uveličali su, svojevremeno, svečanost u Rožajama kada je hotel Turjak otvarao Safet Kalić, lokalni biznismen regionalnog uticaja. Kalić je u udarne vijesti prvi put dospio u vrijeme akcije sablja, kada ga je srpska policija imenovala kao jednog od glavnih snabdjevača heroinom tzv. zemunskog klana (navodno im je isporučivao 100 kilograma mjesečno). Potom su na internetu zaživjeli snimci sa Kalićevog vjenčanja. Među brojnim zvanicama našli su se zbratimljeni viđeni predstavnici srpskog kriminala i crnogorske državne bezbjednosti. Osnovano se sumnja da je rožajski biznismen poslovao i sa jednima i sa drugima. Činjenica da je izmakao crnogorskoj policiji nakon podizanja optužnice za pranje novca potkrijepljuje tezu o postojanju posebnih veza između Safeta Kalića i uticajnih pojedinaca iz crnogorskog državnog vrha.

Usput – kada su novinari, krajem prošlog vijeka, pitali premijera Vujanovića da im objasni čijih je sedam benzinskih pumpi stacionirano na ,,ničijoj zemlji” između Kosova i Crne Gore, on se pravio nevješt i neinformisan. Naravno i oni i on su znali da je Safet Kalić jedan od glavnih aktera tog profitabilnog i nelegalnog posla obavljanog pod zaštitom države.

Subotić, Kestner, Keljmendi, Šarić, Kalić… neko bi mogao shvatiti kako su svi finansijeri vladajuće partije zbog sukoba sa zakonom bili prinuđeni da bježe. Naravno nije tako. Ima ljudi sa međunarodnih potjernica kojima je Crna Gora postala nova domovina, a da samo malobrojni znaju čime su oni to zaslužili. Sjetimo se samo Taskina Šinavatre, nekadašnjeg premijera Tajlanda koga su tamošnje vlasti pravosnažno osudile na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog koruptivnih radnji teških približno milijardu dolara. Nakon što je objelodanjeno da je Šinavatra postao ponosni vlasnik crnogorskog pasoša, on je sa svitom ovdje boravio makar tri puta. Od tada se, kaže, osjeća kao Crnogorac. Srećan je u Crnoj Gori gdje mu se dopadaju hrana ljudi i vrijeme. Ganut tim riječima predsjednik DPS-a nedavno je išao u nezvaničnu posjetu Tajlandu gdje se susreo i sa Taskinovom sestrom – aktuelnom premijerkom.

Duško Knežević, vlasnik Atlas Grupe, čest je pratilac na političko –poslovnim ekskurzijama predsjednika DPS. Postoji za to dobar razlog. „Knežević je glavni blagajnik familije”, objašnjavali su nedavno sagovornici Monitora u priči o aferi Telekom, „Mnogo je umiješaniji od ljudi iz Prve banke koji nemaju velika znanja. Predsjednik Atlasa ima oko sebe dobro obučenu ekipu finansijskih stručnjaka i ljudi koji imaju mrežu firmi u inostranstvu”. Poslovi Atlasu ipak ne idu baš najbolje. Zato je i Kneževiću jako važno da prijatelj ostane na vlasti.

Ko dobar đak, premijer Igor Lukšić je prije koju godinu objašnjavao da pasoš dat međunarodnom bjeguncu nije problem nego razvojna šansa Crne Gore. ,,Šinavatra će donijeti korist crnogorskoj ekonomiji time što će privući nove investitore ili sam investirati”, obećao je Lukšić lakovjernima. To se nije obistinilo. Sem ako Šinavatra dio imetka nije uložio u ljude i partije koje su mu se našle u nevolji.

Dobročinstvo crnogorskih vlastodržaca konkretna je i lako dokaziva priča. Tako već pomenuti a odlazeći premijer objašnjava zašto je iz humanih razloga pristao da na državno breme natovari dugove koje je napravio Oleg Deripaska, zvanično većinski vlasnik Kombinata aluminijuma (zanimljivo – i Deripaskin CEAC je odlazeći). Lukšić se prisjeća: ,,Oleg Deripaska je jedva živ dolazio u Crnu Goru, u pratnji Sergeja Šojgua, kopredsjedavajućeg tima za ekonomsku saradnju. Deripaska je bio u predinfarktnom stanju. To nije bio čovjek koji je odavao utisak da ima milijarde”. Lukšić se, po običaju, prevario. Dok je on u ime Crne Gore preuzimao 80 miliona CEAC-ovog duga, ,,umirući” Deripaska je svoj imetak za godinu dana uvećao sa 10 na 20 milijardi. Ni euro tog novca nije završio u KAP-u. Da li ga je vidio neko drugi iz Crne Gore – o tome prebogati Rus i njegovi namjesnici u Podgorici još ne pričaju. Ima onih koji tvrde da će jednom neizostavno progovoriti – u Spužu.

Sjetimo se, opet, koliko je truda uloženo da Zoran Ćoćo Bećirović i njegovi partneri iz Bepler & Džejkobson postanu vlasnici hotela Avala ili skijališta na Bjelasici. Đukanović se nije libio da angažuje rodbinu kako bi prijatelj pazario ispod cijene. Nema veze što je Bećirović, u međuvremenu, izgubio pozicije među vlasnicima hotela Avala. Što je njegov hotel Lipka zbog neplaćenog kredita preuzela Prva banka. Tridesetak radnika Lipke i dalje čeka da neko isplati njihove višemjesečne zarade, uplati doprinose koji nijesu plaćani godinama (kako – to znaju Lukšić i Đukanović) ili im makar vrate radne knjižice koje su zarobljene u hotelu, ne bi li se prijavili Zavodu za zapošljavanje.

O poslovnim manirima koje je Bećirović, nekadašnji vozač kombija u Montenegroekspresu, donio iz Moskve svjedoči i ljetošnja odluka Inspekcije rada da po drugi put zabrani rad Ski-centru Kolašin 1450, pošto radnicima duguje plate za šest mjeseci i doprinose za četiri godine! Ista odluka je donošena i prošle jeseni, ali je nakon mjesec dana i pritisaka sa prave adrese preinačena ,,zbog priprema za zimsku sezonu”.

Jednako dobar poslodavac je i Veselin Barović, još jedan biznismen sa međunarodnih optužnica, iz ekipe Mila Đukanovića. Barović je novac stečen u poslovima sa duvanom pod okriljem države, ulagao u kupovinu atraktivnih preduzeća. Ponovo uz pomoć države. Zapamćeni su višemjesečni pokušaji Veselina Vukotića, tadašnjeg potpredsjednika Savjeta za privatizaciju, da pronađe model koji bi Barovićev Eurofond sa što manje novca – ili bez njega – postao većinski vlasnik ulcinjske Solane Bajo Sekulić. Konačno, Eurofond je za 800 hiljada eura zagospodario jednim od najstarijih crnogorskih preduzeća. I upropastio ga u rekordnom roku. Nije pomoglo ni to što je predsjednik DPS –a bio jedan od akcionara tog fonda (uložio vaučer uz briljantnu ekonomsku analizu ,,imam tamo neke prijatelje”).

Solana je djelić priče o Barovićevim poslovnim podvizima. Isti je – lično ili preko Eurofonda – do stečaja doveo i HTP Fjord, Bjelasicu Radu iz Bijelog Polja, Izbor iz Bara… Sada se, po svoj prilici, traži model za likvidaciju Eurofonda.

Barovića i Bećirovića kao poslodavce suštinski razlikuje sklonost drugopomenutog da zlostavlja i bije zapošljene. Barović i njegovi pratioci tuku uglavnom, u restoranima, kazinima i noćnim klubovima od Budve do Podgorice.

A pošto već pominjemo Budvu, bilo bi nepravedno iz priče o privatnim biznisima zaklonjenim iza državnih interesa izostaviti Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS koji je, prema sopstvenom priznanju, iz novina saznao da je postao milioner i Branislava Mićunovića, najkontroverznijeg od svih kontroverznih biznismena sa ovih prostora. O Mićunoviću se već decenijama prepliću mitovi, legende i teško provjerljive činjenice da je neupućenom teško objasniti i elementarno: zbog čega je stalni gost hotela Splendid biznismen; i zašto je (sve) kontroverzan? Mićunović je, jednostavno, i moćan i uticajan i opasan i dosljedan na način koji nam je poznat uglavnom iz filmova o ljudima od časti iz Italije i Amerike.

Priča o Svetozaru Maroviću i njegovima može biti omeđena između Miraksa, Zavale, Madone i Rolingstonsa sa jedne, a svadbe u Splendidu i samoniklih hektara u Grblju sa druge strane. I opet će biti više nego dovoljno da posvjedoči o svemu što čini vještinu političkog preživljavanja i porive za zloupotrebom stečene moći.

Samo je ograničen prostor ,,krivac” što u ovom tekstu nijesu pomenuti i Miomir Mugoša, Žarko Pavićević, Tomislav Čelebić, Panto Vučurović, Ana Kolarević, Piter Mank, Dragan Brković, Miodrag Davidović Daka, Ranko Radulović…

,,DPS vodi bazu podataka o svom članstvu i simpatizerima, koja se odnosi na socijalnu brigu i solidarnost sa ljudima koji podržavaju i glasaju vladajuću partiju”, potvrdio je nedavno potpredsjednik Vlade Duško Marković. Kao i većina onoga što javno govori nekadašnji direktor ANB, i ova izjava može se razumjeti na nekoliko načina. I bogati plaču. Zaokruži 11, razveselićeš mafiju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo