Povežite se sa nama

Uncategorized

MAKEDONIJA NA UDARU STIHIJE: Kad udare dva zla

Objavljeno prije

na

Bilo je to kao vodena bomba bačena na Skopje, glavni grad Makedonije. Za nekoliko sati u subotu uveče, palo je za taj grad neuobičajenih 93 litra kišnog taloga po kvadratnom metru, za kratko vrijeme nastale bujice koje su nosile sve pred sobom. Nevrijeme koje je pogodilo i druge gradove Makedonije pratila je, samo u prva dva sata, serija od preko 800 snažnih gromova. Život su izgubile 22 osobe, a stotinak je povrijeđeno.

Veći dio glavnog grada Makedonije se našao pod vodom, voda je ušla u podrume stambenih zgrada, poplavila Klinički centar, kidala drveće… Mnogi građani su bili zaglavljeni u vozilima na podvožnjacima i raskrsnicama u nižim djelovima grada.

Kada se nebo smilovalo – krenulo se sa saniranjem posljedica oluje. Šteta je ogromna. Građani, vojska i policija su mobilisani u akciji raščišćavanja terena i zbrinjavanja ljudi teško pogođenih nesrećom. Vlada je dodijelila jednokratnu novčanu pomoć u visini od oko 5.000 eura porodicama poginulih građana.

U pogođenim područjima u blizini Skoplja stanje je i dalje teško. Snabdijevanje strujom i vodom je u prekidu, prekinute su i telefonske veze. Kao posljedica nevremena i dalje je u prekidu zaobilaznica oko Skoplja.

U javnosti je u toku debata zašto se ovo desilo, da li se mogao izbjeći ovakav epilog sa toliko žrtava. Niko u vlasti neće ni da pomene, a kamoli da prihvati, odgovornost za ono što se desilo. Nadležni tvrde da se radi o stihiji koju ljudski faktor ne može da spriječi. Da li je priroda jedini vinovnik katastrofe? Stručnjaci su složni da nevrijeme ne može da se spriječi, ali upozoravaju i na propuste. Adekvatna prevencija, rano upozoravanje i odgovarajuća intervencija bi doprinijeli smanjivanju štete i, što je još važnije, spašavanju života. Neki eksperti kažu da prema prvim procjenama, krivac za poplave je nespremnost za zaštitu od bujica.

Po takvima, ovo je velika opomena šta može da se desi u narednom periodu. Razlozi su uglavnom ogoljenost južnih padina Skopske Crne Gore, pretjerano intenzivno slivanje padavina, neplanska i intenzivna gradnja koja stvara male brane preko kojih se voda naglo preliva, ali i velika urbanizacija sa malim kapacitetima drenažnih kanala koji sprovode vodu u Vardar.

Tome treba dodati sporu i neadekvatnu reakciju Centra za upravljanje krizama (CUK) ali i nepravovremeno i neprimjereno izvještavanje meteoroloških službi o onome što se dešava i o količini padavina koja može da se očekuje. ,,Najprije je najavljivano 30, pa 45, da bi na kraju bilo 90 litara kiše po kvadratnom metru, što je zaista ogromna količina padavina za skopsko područje”, izjavio je Ivica Milevski, profesor Geografskog instituta.

Neki stručnjaci ukazuju da vlast ne smije da bude oslobođena odgovornosti. „Ovo što se desilo je katastrofa, ali da se djelovalo zaista preventivno, a ne samo deklarativno, znajući šta se prije godinu dana desilo na Šar-planini, posljedice bi definitivno bile manje”, kaže Sanja Rađenović, predsjednica Asocijacije arhitekata Makedonije. „Ljudi su ginuli zbog nedostatka odgovarajuće infrastrukture. Oluja je jedna stvar, ali nema potpornih zidova, pogledajte koliko klizišta se pojavilo, gradi se gdje god se stigne, i, što je još strašnije, ta gradnja se legalizuje za jedan euro. Nema primjerene kanalizacije, kanali su zatrpani, katastrofa! Čist populizam za koji se plaća veliki račun. Najstrašnije je što su postojala upozorenja, ali očigledno je da niko neće da ih sasluša”.

Jedno od ključnih pitanja glasi: zašto je glavni udarni talas bio na auto-putu. Zašto se tamo skupila voda, umesto da ode odvodnim kanalima koji prema standardima treba da budu sastavni dio te obilaznice. „Veliki dio kanala, umjesto da je raščišćen, bio je napunjen šutom i otpacima. Umjesto da budu maksimalno prohodni, oni su zakrčeni, što izaziva razlivanje po okolnom prostoru i to je bilo katastrofalno”, kaže Ivica Milevski. Po njegovim riječima, nadležni moraju ozbiljnije da se posvete prevenciji, pošto sve prognoze ukazuju da će Makedonija u budućnosti biti izložena još žešćim padavinama.

Arhitekta Danica Pavlovska smatra da je ova prirodna nepogoda pokazala da je infrastrukturna opremljenost Skoplja sramno bijedna i zapuštena. ,,Infrastrukturni sistemi u gradu i njegovom okruženju nisu odgovarajući, ne održavaju se onako kako bi trebalo. Za to ne treba mnogo znanja, već samo izdvajanje sredstava i realizaciju kroz programe”, ocjenjuje Pavlovska.

Kritični mediji ocjenjuju kako je tačno na godišnjicu velikih poplava u Tetovskoj regiji, kiša na području Skoplja još jednom otkrila nefunkcionalnost institucija i neodgovornost državne i lokalnih vlasti. „Moglo se očekivati da će, kao i prošlogodišnji potop koji je odnio šest života, i ovaj biti proglašen za Božju stvar. Ni tada, ni danas vlasti nisu odgovorile koji je njihov ovozemaljski zadatak i s neviđenom lijenošću su još jednom upozorili da nije vrijeme za kritike već za pomoć nastradalima”, ocijenila je komentatorka na makedonskom jeziku njemačke medijske kuće Dojče vele (DW). Naprotiv, tvrde kritičari, sada je vrijeme da nadležni budu pozvani na odgovornost. Jer 22 ljudska života odnesena u poplavama ne mogu biti tema o kojoj će se ćutati i koja će se tretirati sudbinski u stilu „ne možemo ništa protiv prirode, tako je moralo biti”.

Postavlja se pitanje, kako u mnogo većoj poplavi u Skoplju 1962. godine nije bilo niti jedne žrtve, zar 54 godina kasnije ne može postojati nada da će sistem za prevenciju biti snažniji i bolji? Nažalost, činjenice na terenu ukazuju da se bez izgradnje prikladne infrastrukture, ni ovaj grad, ni druga mjesta ne mogu nadati ničemu boljem kada dođu velike kiša.

Mediji podsjećaju kako se poslije prošlogodišnjih kiša koje su potopile nekoliko poznatih kritičnih tačaka u Skoplju, gradonačelnik pohvalio da su postavljene cijevi s većim kapacitetom za apsorbovanje viška vode. Sada se taj prečnik „fi” nije pokazao prikladnim što ukazuje ili na lošu procjenu ili na slabu izvedbu.

DW primjećuje kako je u čitavoj situaciji ,,najveća karikatura” ponašanje lidera vladajuće VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog, koji je i ovu tužnu epizodu iskoristio za propagandni one man show. Opremljen mikrofonom, koji bi trebalo da ovjekoveči svaku njegovu riječ zabrinutosti, on je dao nalog premijeru Emilu Dimitrijevu da sazove novu sjednicu vlade, a pred kamerama je analizirao da li jedan paket hrane zadovoljava potrebe četvoročlane porodice.

U analizi pod naslovom Gruevski otišao u apostolkama, a vratio se kao državni apostol, se navodi kako je donedavni premijer Makedonije Gruevski otišao u tursko ljetovalište Antaliju kao turista, vratio se kao premijer, predsjednik i vrhovni komandant. Gruevski koji je morao da odstupi sa premijerskog mjesta pod pritiskom demonstrirajućeg građanska i opozicije, ali još više zapadnih sila i Evropske unije, iskoristio je poplavu da bi pokazao ko je glavni u krhkoj državi.

Poslije poplava i prekida odmora, Gruevski je na kriznom terenu u formi ,,sugestija” ili najdirektnije izdavao naredbe premijeru, ministrima i direktorima državnih preduzeća u vezi pomoći u hrani, vodi, angažovanju vojnika…

Kao da je neko, nastavljaju mediji, prepoznao pogodan momenat da pokaže da je čitav sistem nemoćan ukoliko njim ne komanduje Nikola Gruevski. Makedonija u ovom trenutku kao da nema predsjednika države, premijera i ministre. ,,Ima samo Nikolu Gruevskog i njegove medijske promotere”, konstatuje Dragan Malinovski, nekadašnji predsjednik Državne komisije za sprečavnje korupcije. Makedniji ostaje da vida rane koje su joj nenijele priroda i neodgovorna vlast. Svi ostali u postjugoslovenskim državama bi se mogli zapitati koliko su oni spremni da se suoče sa stihijom. A nedovoljno iskazana solidarnost u regionu je opomena da smo izgubili ono najvažnije – refleks da pružimo ruku ljudima u nevolji.

Biljana Vankovska, profesorica na Filozofskom fakultetu u Skoplju
Probijene papirne fasade institucija

Ovih dana Makedonija obilježava 15-godišnjicu od etničkog sukoba. Ironijom sudbine, prirodna katastrofa (vodena stihija koja je odnijela nekoliko desetaka žrtava i oštetila domove više od 20.000 ljudi) „odabrala” je region gdje su se tada vodile najžešće bitke. Ispod površine prirodne nepogode se sve jasnije ocrtava društvena katastrofa, a sada se preliva sve ono što se nakupilo u 25 godina državnosti: socijalne i političke podjele, nefunkcionalne institucije, nesposobnost i partiziranost organa za spašavanje (uključujući i Crveni krst), korupcija i javašluk. Na terenu se vidi da su institucije bile i ostale papirna fasada koju je voda odnijela. Paradiranje ispred kamera lidera dvije najveće stranke (prije svega, bivšeg premijera Gruevskog), ministara i gradonačelnika je više političko pozorište, koje ne pomaže nikome, najmanje onima koji se dave u blatu. Na javnoj sceni čak i u ovakvim trenucima dominira politička netrpeljivost, pa se nesreća stavlja najprije u politički (i predizborni) kontekst, a manje u humanitarni: vlasti nastoje pokazati kako su sposobne, opozicija radi sve da pokaže suprotno, a unutar protestnog pokreta dioba između onih koji bi radije i dalje protestirali i onih koji se konkretno udružuju da bi zamijenili nepostojeću državu i svojim rukama pomogli nastradalima. I ovdje se potvrđuje teza o ovakvim vremenima kada se kod ljudi probude najplemenitiji, ali i najtamniji porivi. Mnogo strašnije je da se nikome ne vjeruje: ne samo institucijama (Centru za upravljanje krizama, Direkciji za zaštitu i spašavanje, itd.), nego čak i Crvenom krstu! Ipak, najstrašnije je to što niti se region bivše Jugoslavio nešto previše uznemirio ili solidirizirao kao što je to bio slučaj 2014, a makedonsko društvo tek sada pravi prve korake ka unutrašnjoj solidarizaciji i ka „društvu participacije”, koje će bar u trenutku urgentnosti zamijeniti nepostojeću državu. Nažalost, žrtve nemaju vremena da čekaju da institucije prorade, ili da civilno društvo nauči da je mit o socijalnoj državi i odgovornoj vlasti odavno mrtav, još od Katrine, ako ne i daleko prije.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo