Povežite se sa nama

INTERVJU

Mi smo uplašena generacija

Objavljeno prije

na

U sklopu drugog Jagermeister festivala, koji je održan od 21. do 23. jula u Budvi, u bašti kafea Garden nastupio je mostarski bend Zoster. To je bio prvi nastup ovoga benda u Crnoj Gori. Zoster čine Mario Knezović – vokal i gitara, Goran Rebac – bubnjevi, marimba, perkusije, vokal, Boris Gutić – saksofon, Atilla Aksoj – gitara, klavijature, perkusije, vokal i Marko Jakovljević – bas gitara. Bend je do sada snimio dva albuma – Ojužilo i Festival budala, a već duže radi na trećem. MONITOR: Zoster je ime herpesa koji nastaje padom imuniteta tijela, a vaš bend je nastao kao posljedica pada imuniteta društva. Ukazujete na uzroke i posljedice društvenih bolesti?

KNEZOVIĆ: Veliko se nevrijeme dešavalo mimo nas. U tom vrtlogu svi se obično individuanlo moraju snaći. Neko ima a neko nema vjere ili sreće. Uglavnom, posljedice ostaju.

Ružne stvari su se dešavale prije i u vrijeme našeg odrastanja, nešto na šta nijesmo mogli uticati svojom voljom jer smo bili premladi i nemoćni.
Mi smo djeca koja su rasla nakon rata. Mi smo uplašena generacija koja je gledala starije kako idu u akciju. Bili smo svjesni svega ali nemoćni da išta uradimo. Znam da dolaze generacije koje se ne boje i koje će napraviti nešto bolje. Mislim na stvaralaštvo koje donosi korist zajednici ma što ona značila. Ja sam optimista po uvjerenju.

MONITOR: Posljednjih dvadeset godina bilo je turbulentno vrijeme za stanovnike naših prostora. Šta se to desilo?
KNEZOVIĆ: Riječ je o nadogradnji. Svaki rat se vodi da bi nova elita smijenila staru, mi smo svjedoci stvaranja nove elite. Mi ćemo to spoznati za 20 – 30 godina kada njihova djeca i unuci budu završavali škole na Oksfordu ili gdje već. Kako ko. Opstaće ljudi s vizijom. Ko ne bude imao viziju, propašće jer će ga pojesti veće ribe.

Ja sam optimista i vjerujem da će nove generacije donijeti novu vrijednost, bar će biti u stanju da je prepoznaju. Za to treba vremena, a mi smo prokleti što živimo u zanimljivim vremenima. Kinezi kada hoće da prokunu kažu dabogda živio u zanimljivim vremenima.

MONITOR: U vašim pjesmama ukazujete na problem ,,odliva mozgova”. Krivicu za ovaj problem prenosite na likove AVDA, ANTA i JOVA . Ko su oni?
KNEZOVIĆ: Avda, Anta i Jova su sinonimi za nacionalna ograničenja koja vladaju pogotovo u BIH. Svi smo mi taoci nacionalizma, zbog kojeg ne možemo da izrazimo svoje kreacije. Naši nogometaši ne mogu ispoljiti svoj talenat, već moraju da idu po tuđim klubovima. Ostvariti individuu nemoguće je tamo gdje nema razumijevanja.
U prirodi je svakoga čovjeka želja da ostvari sebe. I ja želim da se ostvarim ali bitno je znati da ne moraš to da radiš na nečijoj nesreći, nego vlastitim znojem. Ja sam upravo sada, znojav od svoga rada (intervju nakon koncerta).

MONITOR: Kakva je reakcija publike na vašu muziku, s obzirom na to da obilazite prostore bivše Jugoslavije?
KNEZOVIĆ
: Gdje god dođemo osjetimo pozitivan fitbek kod publike. Ljudi osjećaju da sviramo iz srca, iskreno. To se prepoznaje i ovdje i u Francuskoj. Tamo gdje je jezik blizak naravno da je lakše.Imali smo tri koncerta u Parizu, što je kosmički trenutak za Zoster jer smo bili dio pariskog etera. Na to sam ponosan jer smo sve ostvarili svojim trudom i radom. Naš najveći uspjeh je jer znamo odakle dolazimo. Mi nijesmo tatini sinovi već sve proizvodimo svojim radom.

MONITOR: Kako kriza utiče na vašu muziku?
KNEZOVIĆ: Recesija je vrijeme za bendove poput nas, bendove koji su na neki način klupski. Mi možemo svirati i po klubovima i velikim binama. Mi smo pristupačni i dostupni publici. U ovim vremenima publika traži bendove koji su joj pristupačni. Veliki bendovi su uživali velike honorare u progresu, sada moraju da ih umanjuju. Teško je naviknutima na velike honorare spustiti cijenu. Mali bendovi se lako prilagođaju.

MONITOR: U tekstovima vaših pjesama Hercegovina, Kalifornija, Jamajka, Afrika sve je isto. Da li je?
KNEZOVIĆ: Sve to poistovjećivanje je autoironija. Hercegovina je daleko od Kalifornije ali postoji mogućnost da to može biti. Niko ne smije suditi po mentalitetu, niti na to ima pravo. Samo mi sami sebi. Jer je svako sebi najgori. Tačno je da sam ja Hercegovac ali pitanje je kuda idem. Moj izlazak iz regije definiše me kao Balkanca, Evropljanina. Mi smo ljudi s više identiteta. Svi smo mi braća, sestre, sinovi, očevi…

MONITOR: Proces evropskih integracija utiče na naše zemlje. Uticaj se širi na sve oblasti. Postoji li uticaj i na muziku?
KNEZOVIĆ
: U integracijama vidim priliku. Dobro je kada se tržište otvara. Bitan je organizacioni pristup. Ako uporedimo SAD i EU imaćemo sličnosti sistema i uređenja. Ja to vidim tako što je jedna Njemačka, recimo, Teksas. U tom smislu Evropa može biti faktor stabilnosti i nestabilnosti.Neko mora da napravi dobar posao da bi se iskoristio taj resurs. Danas se to utemeljuje. Bitno je da se novi sistem utemelji na kvalitetnim društvenim vrijednostima. Bojim se da ne znamo da li će novi sistem biti bolji ili gori. Mi svi treba da radimo po savjesti. Zoster to radi na svoj način kroz muziku. Mi nijesmo angažiran već osviješten bend. Mi želimo osvještavati i sebe i druge.Jasno je da će se stvoriti nova evropska muzika. Ona će biti bazirana na mješavinama starih ali i novih muzika. To neće biti samo miks već će se praviti nadogradnja. Nastaće upoznavanje, istraživanje. Imaćemo lakšu i bolju razmjenu iskustava, recimo, Makedonaca i Portugalaca. Muzika je dobra ili loša, ona može da se razumije iako se ne razumije jezik. Jezik u muzici služi kao instrument u procesu stvaranja. Muzika nema jezičke barijere. Sve je ovo proces koji će se događati paralelno s ostalim procesima ekonomskog, političkog i sportskog karaktera. Ljudi će razmjenjivati informacije, dolaziće i odlaziće.

MONITOR: Mladima šaljete poruku da prvo prikupe informacije a onda preuzmu odgovornost. Kolika je informisanost bitna?
KNEZOVIĆ: Svi mi koristimo akumulirano iskustvo. Ono ima svoje zašto. Za neke se stvari jednostavno zna, ali ih je ipak potrebno staviti u kontekst vremena. Treba se boriti za dostupnost informacija. Ko ima uši neka čuje, ko ima oči neka vidi. Kada imate informaciju, onda možete razlučiti ljude na one koji su uništeni zbog sistema i one koji su uništeni sami od sebe. Najgori je sistem, da citiram Kiša, u kojem krmača proždire svoj okot. Mi treba da se borimo za sistem koji nas ne proždire nego uzdiže, kako bi bili na korist svojoj zajednici. Sistem koji će nam omogućiti da stvaramo. Stvaralaštvo je najbitnije. Svi vole stvaraoce. Svi vole Teslu.

MONITOR: Izdali ste dva albuma ,,Ojužilo” i ,,Festival budala”. Kada možemo očekivati treći?
KNEZOVIĆ: Radimo na njemu. Za koga je, ne mogu vam reći. U fazi smo istraživanja samih sebe. Ne žuri nam se nigdje, želimo da ispadne dobro.
Naša muzika je kombinacija raznih stilova, koje se trudimo da dobro upakujemo. Svi u bendu slušamo različitu muziku. To je spoj viđenja različitih ljudi. Svak traži sebe na svom instrumentu. Mi nijesmo sljedbenici nikakvog stila. Slobodni smo koketirati sa svim vrstama muzike. I ako nijesmo, recimo džez muzičari, možemo izdati džez album. Naša muzika nastaje iz prirodne potrebe za muzikom, tom formom kao igrom i osjećanjima koje ona proizvodi.

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo